Elifa KRIJEŠTORAC: Kako je došlo do toga da taj isti „proizvođač magle i šlaga“ tj. Franz Feyder kao svjedok dovodi u kontekst Bosnu i Hercegovinu sa slučajem 'osuđenog' Arida Uke, i za čije interese radi ovaj navodni ratni reporter, o tome se pod hitno trebaju pozabaviti određene službe i bosanskohercegovačka štampa, koji bi trebali pratiti sljedeće suđenje Aridu Uki, a koje zakazano za 2.februara 2012. u Oberlandgericht –Frankfurt na Majni, na kome će svjedok Franz Feyder obznaniti detalje svojih montiranih laži. Ovdje dakle nije riječ samo o suđenju Aridu Uki, nego i pokušaju da se lažnim svjedočenjem Bosna i Hercegovina optuži za održavanje navodnih terorističkih kampova, na njenoj teritoriji.

U prepunoj sali Višeg suda u Frankfurtu na Majni, 19. janura 2012., prije početka procesa dvadesetjednogodišnjem Aridu Uki, veliki broj radoznalih posmatrača procesa sjatio se oko vrata pred ulazom u salu.

Na njihovim licima pomijesan sarkazam i neka vrsta osvetničkog trijumfa, koji se ne da sakriti. Neupućenom posmatraču moglo bi se učiniti da se radi o oštećenim žrtvama, ali to nisu oštećeni, već su to dijelom članovi kršćansko-desničarskih organizacija, antislamisti, do bola uštirkani nacisti i poneki nezavisni ili profesonialni novinar.

Sudi se dvadesetjednogodišnjem mladiću Aridu Uka, njemačkom državljaninu porijekolom sa Kosova, zbog napada na američke vojnike na koje je Arid izvršio atentat pucajući iz pištolja, kojom prilikom je ubio dva, a ranio tri američka vojnika. Slučaj se dogodio u martu 2011.godine na frankfurtskom aerodromu.

Na prvom saslušanju poslije hapšenja, Arid je izjavio da se na taj čin odlučio gledajući na Youtube film u kome se prikazivalo kako američki vojnici koji su se nalazili u Avganistanu siluju jednu Avganistanku. Brutalne scene uzburkale su krv mladog Arida koji se suosjećao sa žrtvom, tako da se spontano odlučio na osvetu.

Kako je Arid Uka bio radnik međunarodnog poštanskog centra, koji se također nalazi na aerodromu u Frankfurtu, uspjelo mu je da se neopaženo približi autobusu u kojem su sjedili američki vojnici i odmah zapucao s ciljem da ubije što veći broj vojnika. Pištolj mu poslije nekoliko ispaljenih hitaca zakovao, poslije čega se se Arid odmah dao u bjekstvo, ali je brzo bio opkoljen i uhapšen.
Intezivnom istragom nije se moglo dokazati da je Arid član bilo koje terorističke organizacije ili grupe, tako da se sudsko vijeće dvoumilo kako da naslovi presudu. Antiislamski nastrojeni mediji sugerirali su danima javnosti, kako se to ubistvo mora okarakterisati kao „islamski terorizam“ jer Arid je naravno musliman, pa je za ekstremne islamofobe logično da svi muslimani ubijaju iz vjerskih razloga, tj. izvršavaju svetu dužnost dzihada.

Koliko licemjernosti leži u svemu ovome svjedoči i životni put Arida Uke, čija je familija bila poznata, kao dobro integrirana i moderna familija. Arid nikada prije nije bio kažnjavan, stoji u njegovim aktima.

Arid Uka na suđenju

Na prva dva suđenja koje sam pratila, gledajući u njegovo dječačko lice stotinu puta mi je pao na pamet naslov romana njemačkog pisca Todenhöfena „Zašto si ubio, Zaid“ i pitala se, da li će iko od prisutnih novinara ikada napraviti reviziju na svoje tekstove, kao što je to pisac Todenshöfen učinio u slučaju svog romana, poslije amričkog napada na Irak.

Sud nije iskoristio činjenicu da su Aridovi roditelji također pobjegli od srpskog nasilja, te da je priča o silovanim Albankama možda ostavila poljedicu u Aridovoj psihi. Nije se ni razmatrala logična mogućnost da je taj film u Aridovoj glavi mogao izazvati fiktivnu sliku silovanje neke Albanke, umjesto Avganistanke. Sud nije uzeo činjenicu to što njemačkim gradovima marširaju nacističke horde pozivajući javno na progon i linč muslimana i drugih migranata, kao ni TV orgije u kojima se satima javno satanizuju muslimani i drugi migranti, a niti je htio komentarisati primjedbu odbrane na strahovite slike iz Gvantanama i drugih mučilišta za muslimane, koje putem interneta može pogledati svako djete.

Pa iako Arid pred sudom nije mogao objasniti, kako je došlo do toga da postane ubica, pa iako se pokajao i izrazio žaljenje, pa iako se izvinuo porodicama poginulih, javni tužilac je ipak pledirao da se Aridu zbog ubistva iz predumišljaja odredi kazna na doživotnu robiju, u trajanju od 15 godina sa čim se i Aridova odbrana složila.

Montiranje procesa
I sve se činilo da će spomenuta presuda biti okončana na taj dan 19. januara 2012., ali istražni sudija u svom pledojeu na iznenađenje prisutnih izjavljuje, kako je sud u posjedu novih dokaza protiv Arida, te da se proces vraća na početak, opozivajući se na izjavu svjedoka koji je istažiteljici suda dana 9.janura 2012., posvjedočio kako je navodno rešerširajući Aridov slučaj nabasao na puzdan izvor iz Kosova koji tvrdi da je Arid Uka u ljeto 2010. sa još sedmoricom mladića završio jednomjesečnu obuku u nekakvom terorističkom kampu u Bosni i Hercegovini.
Sudija je također objasnio da se svjedok zove Franz Feyder (rođeno ime Hutsch, rođen 1963., bivši profesionalni ofizir, politolog i ratni reporter koji je nekada za njemački TV-kanal ARD

Proizvođač magle i šlaga: Franz (Hutsch) Feyder

izvještavao sa raznih ratišta u Bosni i Herzegovini, Avganistanu i Izraelu.
Sudija je također obrazložio da se Franz Feyder na današnjem suđenju, na kome je bio pozvan kao svjedok nije pojavio zbog prehlade, pa je suđenje odloženo za 2. februar 2012.godine.

Rešerširanjem biografije ratnog reportera Franza Hutsch Feydera, može naći više njegovih članaka sa kosovskog ratišta u kojima on tendeciozno navija za Srbe, presdstavljajući ih kao žrtve albanskih separatista. U također njemačkim novinama 'TAZ' postoji jedna replika urednika ovog lista, gdje se ime Franza Feydera dovodi u kontekst sa jednim njegovim člankom o navodnoj umiješanosti njemačkih privatnih sigurnosnih firmi, koje su angažovale bivše vojnike i oficire njemačke armije za potrebe Talibana u Avganistanu. Preciznim istraživanjima ove afere TAZ-ovih novinari su dolaze do zaljučka, da je Franz (Hutsch) Feyder zapravo poznat kao “proizvođač magle i šlaga“ te da navodna sprega između njemačkih sigurnosnih firmi i Talibana nikada nije postojala.

Kako je došlo do toga da taj isti „proizvođač magle i šlaga“ tj. Franz Feyder kao svjedok dovodi u kontekst Bosnu i Hercegovinu sa slučajem 'osuđenog' Arida Uke, i za čije interese radi ovaj navodni ratni reporter, o tome se pod hitno trebaju pozabaviti određene službe i bosanskohercegovačka štampa, koji bi trebali pratiti sljedeće suđenje Aridu Uki, a koje zakazano za 2.februara 2012. u Oberlandgericht –Frankfurt na Majni, na kome će svjedok Franz Feyder obznaniti detalje svojih montiranih laži. Ovdje dakle nije riječ samo o suđenju Aridu Uki, nego i pokušaju da se lažnim svjedočenjem Bosna i Hercegovina optuži za održavanje navodnih terorističkih kampova, na njenoj teritoriji.