Mehmed Meša DELIĆ: Činjenica je da još uvijek ima dosta muhadžira u granicama sopstvenih država, svi ostali trebali bi biti enserije. No da li je to baš tako u našoj stvarnosti? Da li među nama vladaju i određeni lokalistički, egoistički i karijeristički apetiti i odnosi? Hoćemo li se otrijezniti i osloboditi tih odnosa? Da li ćemo u sudbonosnim procesima koji su pred nama dati svoj glas tamo gdje će biti u interesu zemlje i budućnosti? Hoćemo, ako se u svojoj životnoj stvarnosti uhvatimo za Allahovo uže i budemo praktikovali iskustva „Prve islamske države“ i dokumenta Medinske povelje koja je napisana prije 14 stoljeća, a eto kao da je ovih godina (na)pisana i koja bi mnoge greške našeg ummeta ispravila kada bi se i djelimično primjenjivala.

Nakon dočeka velikog, najboljeg čovjeka svih vremena Allahovog Poslanika a.s, i te velike radosti, te nura koji je obasjao grad Medinu, počinje nova epizoda poslaničke misije. Prvi i odlučujući korak kojeg je poduzeo Allahov Poslanik, a.s. u Medini bio je gradnja mesdžida koji će nositi ime „Poslanikov, sallallahu 'alejhi ve selleme, mesdžid“. Pa tako na mjestu na kojem se zaustavila njegova deva naredi Allahov Poslanik a.s., da se počne sa gradnjom osnovne institucije za prosperitet Islama kako u vertikalnom tako i u horizontalnom obliku. Kupio je zemljište za džamiju od dvojice dječaka siromaha i jetima. Osobno je započeo gradnju tj. učestvovao je u svim vidovima gradnje, podsticao svojim nedokučivim moralom i raspoloženjem druge oko sebe, te je često ponavljao: „Gospodaru moj, nema života osim onog na Onom svijetu. Oprosti ensarijama i muhadžirima.“

Ovakav postupak je ulijevao veliko raspoloženje kod svih prisutnih i dolijevao još veću snagu za žrtvovanjem na uspostavljanju prve institucije kojom upravljaju muslimani, tj. iz koje trebaju da startuju svi društveno korisni projekti od kojih će imati koristi svi ljudi. Glavni materijal na ovoj građevini bio je glina, ćerpić, mlijeko palmina stabla i granja. Kibla u to doba bila je u pravcu Bejtul Magdisa. Određena su troja vrata u to doba na džamiji Allahovog Poslanika a.s. dužina mesdžida je bila oko stotinu laktova, a širina otprilike isto tako. Uz džamiju svakako napraviše sobe u kojima će biti smještene majke pravovjernih, žene Allahovog Poslanika a.s.. Pa čim bijahu sobe završene preseli se Allahov Poslanik a.s. i isprazni kuću Ebu Ejuba kod kojeg se nastanio po samom dolasku u Medinu. Poslanikov a.s., mesdžid nije bio samo mjesto za namaz kao što je to slučaj mnogih današnjih mesdžida, već je bila džamija u kojoj su muslimani učili svoju vjeru, te sticali sva potrebna znanja vezana za vjeru i život. U mesdžidu dolazi do međusobnog upoznavanja mnogih plemena, nacija, rješavaju se sporovi među njima koji su decenijama stari itd. Pored svih društvenih potreba, Poslanikov a.s. mesdžid služio je i za utočište mnogim siromasima koji nisu mogli naći krov nad glavom, a posebno među njima siromašnim muhadžirima, strancima koji nisu imali nikoga svoga od rodbine u Medini. U tijeku tih velikih historijskih događaja, propisuje se muslimanima da uče ezan na nama svima poznat način i tako će ostati do Sudnjega dana. Istim tempom s kojim je počeo graditi mesdžid Allahov Poslanik a.s. ide i u druge bitne projekte. Jedan od njih je, koji ne možemo da ne spomenemo, bratimljenje muhadžira i ensarija. Reakao je Ibnul Kajim: „Pobratimio je Allahov Poslanik a.s. muhadžire i ensarije u kući Enes ibn Malika, a bilo ih je tu prisutno devedesetorica, od toga pola muhadžiri i pola ensarije. Cilj ovog bratimljenja kako navode islamski učenjaci će ostaviti sve vidove džahilijeta i nacionalne netrepljivosti, te stavljanje bratstva u ime Allaha dž.š., na prvo mjesto. Sa ovim postupkom prestaje opći nasrtaj na osnovna prava svakog muslimana, a ta prava su pravo na život, imetak i čast. Nema sumnje da je cilj bio udariti jake i ispravne temelje mlade islamske države koja će biti na ispravnoj akidi koja je objašnjavana u Mekki kroz 13 godina i nastavljena u Medini do kraja Poslanikove a.s misije, zatim islamskog bratstva što je preduvjet za budući prosperitet nove zajednice i svih muslimanskih i islamskih zajednica do Sudnjeg dana.

Bilježi Buharija da je, kada su muhadžiri došli u Medinu, pobratimio Allahov Poslanik a.s. Abdurrahmana ibn Avfa i Sada ibn Ebu Rebi'u. Sad inb Ebu Rebi'a je tom prilikom rekao Abudurrahmanu ibn Avfu: „Ja sam među najbogatijim ensarijama, podijeliću svoj imetak na dva dijela, imam dvije žene, pa koja ti bude više odgovarala ja ću je pustiti, pa kada prođe priček ti je oženi“. Na to mu Abdurrahman reče: „Neka ti Allah dž.š., da berićeta u tvom imetku i tvojim ženama, a ti uputi mene na pijacu“. Pa ga uputiše na pijacu Benu Kajnuka. Od tada nije nigdje trgovao, a da nije veliku zaradu i berićet imao... Bilježi Buharija od Ebu Hurejre da su rekle ensarije Allahovom Poslaniku a.s.: „Podijeli između nas i naše braće muhadžira palmina stabla...“ Ovo samo po sebi objašnjava kako su iskreno i srčano ensarije prihvatili svoju braću muhadžire, a sa druge strane vidimo skromnost i vrijednovanje ensarija od strane njihove braće muhadžira. Nisu bili pohlepni i zloupotrebljavali tu dobrotu koju su zatekli kod ensarija.
Političke slike i prilike u Medini
Nakon okončanja Hidžre stanovništvo Medine sačinjavale su tri kategorije ljudi: ashabi, židovi i licimjeri.

Ashabi
Većinsko stanovništvo Medine činili su ashabi. To je ona skupina u kojoj su bili muhadžiri i ensarije koje je Allah okupio u Medini, ujedinivši ih da bi (pro)nosili vjeru istine. Muhadžiri su stanovnici Mekke koji su nakon tegoba i mučenja u Mekki, radi očuvanja vjere napustili svoja ognjišta, rodbinu i imetak koji su mukotrpno stjecali tokom života. Stigli su u Medinu nemajući tu ni doma, ni utočišta, ni posla. Ensarije su stanovnici Medine koji su prigrlili Islam. Oni su draga srca dočekali svoju braću muhadžire, pružili su im utočište i stavili svoj imetak na raspolaganje. Čvrste bratske veze u međusobno dobročinstvo koje je vladalo među muhadžirima i nesarijama ostaje muslimanima primjer za slijeđenje do Sudnjeg dana. Abdullah ibn Mes'ud je rekao: „Ko želi da nekoga oponaša, neka oponaša one koju su umrli, jer živi mogu skrenuti. A ti umrli su Muhammedovi ashabi; oni su najbolja skupina u ovom ummetu, najčistijih srca, najvećeg znanja i najmanje su se opterećivali besmislicama. Allah ih je odabrao da budu drugovi Njegovog Vjerovjesnika i da prošire Njegovu vjeru. Zato imajte na umu njihovu vrijednost i slijedite njihove stope, i koliko god možete pridržavajte se njihovog morala i načina života jer su oni bili na Pravom putu. (Prenesena predaja Ibnu Mesuda u knjizi Miškatul – Meshabih)

Židovi
Židovi su se nastanili u Medini bježeći od kršćanskih progona, jer su kršćani smatrali židove odgovornim za Isusovo raspeće koje kršćani smatraju istinitim događajem i na tome temelje svoju vjeru. Vremenom su ovi židovi poprimili arapsku kulturu i tradiciju te se počeli služiti arapskim jezikom u međusobnoj komunikaciji. Međutim, i pored toga smatrali su Arape nižom rasom te su ih nazivali „neuki“ aludirajući time da su divljaci, zaostali i bezvrijedni, slično kao što su Grci za druge narode upotrebljavali izraz barbari. Smatrali su da, zbog toga što su Arapi manje vrijedni, mogli da im uzimaju imetak na bilo koji način: pošten ili nepošten.

Allah je rekao: „Ima sljedbenika Knjige koji će ti vratiti ako im povjeriš tovar blaga, a ima ih koji ti neće vratiti ako im povjeriš i samo jedan dinar, osim ako ga budeš stalno pratio. To je zato jer oni govore: Nije nam grijeh šta god učinimo neukima!, i o Allahu govore laži a znaju istinu.“ (Ali Imran, 75).

Nisu se isticali po vjerskim aktivnostima, ali zato su usavršili sve vještine zarade i poigravanja s imetkom ljudi. Bili su ekonomski i politički veoma moćna zajednica. Dr. El – Umeri kaže: „Nema sumnje da je, prije jačanja arapskog korpusa, medinsko društvo, ekonomski, politički i ideološki, bilo pod potpunom kontrolom židova. Židovi su ostavili vidan utjecaj na to društvo, ali su i arapska plemena koja su živjela u okolini Jesriba (stari naziv za Medinu) utjecala na njih. Židovi su iz Šama donijeli ideju gradnje utvrda. Također su u Jesrib prenijeli svoja ratarska i zanatska iskustva, što je djelovalo pozitivno na jesribska polja gdje je procvjetao uzgoj datula, grožđa, nara, pa i nekih žitarica. Uz to pojavio se interes i za uzgoj peradi i stoke. Žene su, pored izrade posuđa i ratarskih alatki, obrađivale tekstil. Međutim, kao što su židovi utjecali na medinsko društvo, tako su i Arapi utjecali na njih, te su među židovima pojavio plemenski način života sa svim svojim karakteristikama, poput plemenske pristrasnosti, natjecanja u gostoprimstvu, interesovanja za poeziju i oružje. Plemenske podjele dovele su do toga da židovi ne žive kao jedinstvena vjerska zajednica nego kao suprotstavljena plemena. Ta plemena nisu se mogla ujediniti čak ni u vrijeme progona iz Medine.

Židovi su nastanili Medinu prije plemena Evs i Hazredž koji su došli iz Jemena. Zato su posjedovali najplodnije parcele i nastanjivali se pored izvora vode. Židovi su, smatrajući da im ova plemena predstavljaju opasnost, počeli da siju razdor među njima i podstiču ih na ratove. Smatrali su da je to najbolje sredstvo da održe svoju nadmoć. Stalno su potpaljivali vatru ratova između ova dva plemena i nudili plemenskim vođama kamatne pozajmice kako bi bili sigurni da ratovi neće prestati zbog nedostatka sredstava. Medinski židovi bili su podijeljeni na tri plemena: Benu Kajnuka – koji su živjeli u Medini i bili saveznici plemena Hazredž, Benu Nadir i Benu Kurejza. Ova dva plemena bili su saveznici plemena Evs, a živjeli su u naseljima oko Medine.

Kako su židovi reagirali na pojavu Poslanika i Islama?
Prenosi se da je Safija bint Hujejj ibn Ahtab rekla: „Bila sam najdraže dijete svome ocu Hujejju ibn Ahtabu i svome amidži Ebu Jasiru. Kad god bih ih srela, uzimali bi me u naručje iako bi s njima bilo neko drugo njihovo dijete. Kad je Allahov Poslanik a.s. došao u Medinu, odsjeo je u Kubau u mahali Beni Amr b. Auf. Moj otac Hujejj ibn Ahtab i amidža Ebu Jasir poranili su da ga vide. Izašli su prije zore, a vratili su se tek nakon zalaska sunca. Vratili su se premoreni, iscrpljeni i klonuli, jedva hodajući. Kao i uvijek obradovala sam se što ih vidim, ali, tako mi Allaha, nijedan od njih dvojice nije se ni okrenuo prema meni od silne zabrinutosti. Čula sam amidžu Ebu Jasira kako pita moga oca: 'Je li to zaista on?' Moj otac je odgovorio: 'Boga mi, jest.' Amidža je ponovo pitao: 'Jesi li ga prepoznao, jesi li siguran?' Odgovorio je: 'Da.' 'Pa šta osjećaš prema njemu?', pitao je amidža. Otac odgovori: „Tako mi Allaha, neprijateljstvo dokle god sam živ.“ (Sira ibn Hišam).

Židovi su, dakle, s mržnjom i neprijateljstvom gledali na pojavu Poslanika i nove vjere. Razlozi za to su brojni, a neki od njih su: * Poslanik a.s. nije bio iz njihove nacije te ga nisu mogli prihvatiti zbog nacionalne i rasne pristrasnosti koja je ovladala njihovim umovima. * Islam po svojoj prirodi ne pridaje značaj nacionalnosti, rasi, boji kože i sl. Svi muslimani su braća, svi imaju ista prava i obaveze. Muslimani se međusobno vrednuju po bogobojaznosti i moralnim vrlinama. To je djelovalo uznemirujuće na židove koji baštine kulturu rasne diskriminacije i dogmu o Božijem odabranom narodu.
* Islam propagira povjerenje, poštovanje svačijeg prava, a židovi su navikli na prevare i kršenje ugovora.
* Islam je zabranio sve vrste kamatnog poslovanja, a oni grade svoja poslovna carstva na kamatnom poslovanju i bespravnom uzimanju imetka od ljudi. Naravno, nisu svi reagovali negativno, bilo je među njima ljudi koji su primili Islam i postali časni ashabi.

Licimjeri
Treću skupinu stanovnika Medine činili su licimjeri. To su ljudi iz različitih arapskih plemena iz Medine, mnogobošci koji su prividno primili Islam, a u sebi su širili mržu prema Islamu. Najistaknutiji među njima je bio Abdullah ibn Ubejj ibn Selul, nesuđeni kralj Evsa i Hazredža. Naime, nakon rata Bias koji je odnio velike žrtve s obje strane, poglavari Evsa i Hazredža odlučili su da se ujedine oko jednog čovjeka kojeg će proglasiti svojim kraljem. Sakupili su veliko blago i počeli da mu izrađuju krunu, međutim, ubrzo se Medinom proširio Islam i ljudi se umjesto njemu okrenuše Allahovom Poslaniku a.s.. Abdullah ibn Ubejj smatrao je Poslanika a.s. odgovornim što mu je propalo krunisanje, pa je prividno primio Islam, a u duši je krio mržnju prema Poslaniku a.s. i muslimanima. Okupio je oko sebe druge licimjere i sa njima smišljao kako da našteti Poslaniku a.s. i muslimanima ne propuštajući nijednu priliku za to. Poslanik a.s. smatrao je da je u ovakvoj situaciji potrebno sačiniti dokument koji će urediti odnose među stanovnicima Medine, kako bi mlada islamska država funkcionirala besprijekorno. Ponekad se taj ugovor naziva „Medinskom poveljom“, a ponekad „Medinskim ustavom“. Ugovor je regulirao međusobne odnose muslimana, odnos muslimana prema nemuslimanima prije svega židovima, te definirao šta islamska država očekuje od svojih stanovnika nemuslimana.

U tom ugovoru između ostalog stoji:
„Muslimani iz plemena Kurejš i iz Medine su jedan ummet, i jedinstveni su u suprostavljanju onome ko ih napadne. Mnogobožac ne može štititi kurejšijski imetak. Nije dozvoljeno vjerniku da pruži pomoć i zaštitu zločincu. Židovi koji su vojno sposobni dužni su izdvajati materijalna sredstva poput muslimana. Islamska država uvijek će stati na stranu obespravljenog. Komšiji se ne smije činiti šteta. Muslimani i nemuslimani trebaju savjetovati jedni druge, činiti jedni drugima dobro, a ne činiti grijeh. Zajedno će braniti Jastrib od napadača. Ko želi napustiti Medinu, slobodan je, a ko ostane u njoj, siguran je, osim ko čini grijehe i nasilje.“ (Sira Ibn Hišam)

Pouke, poruke i propisi
* Ljubav prema položaju i dunjalučkim dobrima često biva uzrok zablude i razlog odbijanja Pravog puta, ali kad bi čovjek bio pametan, ne bi žrvovao prolazna dunjalučka za vječna ahiretska dobra.
* Munafici nisu postojali u Mekki niti među muhadžirima, nego su se pojavili među stanovnicima Medine i beduinima koji su živjeli u njenoj blizini. Allah je rekao: „Među beduinima, oko vas ima licimjera, a ima ih i među stanovnicima Medine, koji su u licemjerstvu uporni – ti ih ne poznaješ, ali Mi ih poznajemo. Njih ćemo na dvostruke muke staviti, a zatim će biti u veliku patnju vraćeni.“ (El – Tevbe, 101). Ovaj ajet jasno ukazuje na to da munafici dolaze iz kruga domicilnog stanovništva Medine, a ne iz kruga došljaka, muhadžira iz Mekke. Osim toga, činjenica je da su svi ajeti u kojima se spominju munafici objavljeni nakon Hidžre u Medinu, što ukazuje na to da ih u Mekki nije bilo, inače bi bili spomenuti i prije Hidžre.

* Ummet se treba ponositi što tolerancija Islama nije puka parola nego činjenica koja se potvrđuje kroz vjerske tekstove i historiju Islama. Muslimani od samog osnivanja svoje države garantiraju nemuslimanima slobodu vjerovanja, odbacuju diskriminaciju, pozivaju na međusobno razumjevanje, savjetovanja i dobročinstvo. Međutim, nemuslimani, i dan – danas, u“civiliziranoj i naprednoj Evropi“ ne trpe muslimane, ograničavaju im vjerske slobode i donose zakone uperene protiv njih i njihove vjere.

* Muslimani su jedan ummet. Veza između muslimana nije veza po nacionalnoj ili rasnoj osnovi. Ono što muslimane čini jednim ummetom je iman, a to je veza koja je jača od krvne veze. To znači da moraju težiti ujedinjenju i povratku hilafeta, moraju brinuti jedni za druge i međusobno se pomagati. O tom ummetu Allah kaže: „Muhammed je Allahov poslanik, a oni koji ga slijede žestoki su prema nevjernicima, a među sobom su samilosni.“ (El – Feth, 29). Poslanik a.s. ovako opisuje taj ummet: „Primjer vjernika u međusobnoj ljubavi i samilosti je kao primjer jedinstvenog tijela: kad samo jedan njegov dio oboli, cijelo tijelo se trese u groznici i trpi nesanicu.“ (Buhari 6011, Muslim 2586-66).

Medinska povelja
Poslanik a.s. je po dolasku u Medinu sačinio dokument kojim su uređeni međusobni odnosi stanovnika Medine. Ovaj dokument spominje se u različitim historijskim izvorima, a njegov cilj bilo je preciziranje obaveza i prava svih etničkih i vjerskih skupina koje su živjele u Medini. Savremeni autori nazvali su ovaj dokument Medinskim ustavom ili Medinskom poveljom. U nastavku ćemo koristiti termin Medinska povelja ili samo Povelja.

Prvi koji je Povelju zabilježio u cijelosti je Muhammed b. Ishak (umro 150. h. g.) u dijelu Sira ne navodeći lanac prenosilaca. Od njega su Povelju prenijeli Ibn Kesir i Ibn Sejjidin – Nas. Ibn Ebi Hajseme u svom djelu Et- Tarih naveo je sadržaj Medinske povelje spominjući lanac prenosilaca.
Međutim, čini se da se ovaj tekst nalazi u djelu Et – Tariha koji je zagubljen jer u onome što je pronađeno od Ibn Ebi Hajsemovog Et – Tariha nema nikakvog spomena o ovom sporazumu.

Tekst Povelje, također, navodi i Ebu Ubejd El – Kasim b. Sellam u knjizi El – Emval, sa drugim lancem prenosilaca od Ibn Šihaba ez – Zuhrija, kao mursel (predaju u kojoj je prekid između tabiina i Poslanika a.s.).

Povelju je naveo i Ibn Redževejh u knjizi El – Emval, također putem Ez – Zuhrija. Brojni savremeni istraživači prihvatili su tekst Povelje kao vjerodostojan te mu posvetili studije i akademske disertacije, dok poznati sirijski historičar prof. dr. Jusuf el – Išš tvrdi da je Povelja izmišljena (mevdu') jer nije navedena u zbirkama vjerodostojnih hadisa. Čini se da je dr. El – Išš iznio ovako strogu ocjenu iz razloga što je mislio da tekst Povelje prenosi jedino Ibn Ishak od Kesira. Međutim, Povelju prenosi Ebu Ubejd el – Kasim b. Sellam od Ez – Zuhrija lancem prenosilaca neovisnim od onog kojeg Ibn Sejidin – Nas pripisuje Ibn Ishaku, i kojeg navodi Ibn Ebi – Hajseme. (Es – Siretun, dr. Ekrem el – 'Umeri).

Lanci prenosilaca preko kojih je Povelja prenesena su slabi, ali se ne može reći da je Povelja izmišljena samo zato što se cijelokupni tekst ne nalazi u knjigama fikha niti zbirkama vjerodostojnih hadisa.

Dijelovi Povelje preneseni su u poznatim hadiskim zbirkama s posebnim vjerodostojnim lancima prenosilaca i te hadise ulema koristi kao dokaz u fikhu. Neke dijelove Povelje bilježe Buhari i Muslim u svojim Sahihima, te Ahmed u Musnedu, Ebu Davud, Ibn Madže i Tirmizi u svojim Sunenima, Allah im se svima smilovao.

Povelja je prihvatljiva kao valjan dokument u izučavanju historije jer historija ne zahtijeva tako stroge kriterije za prihvatanje vjerodostojnosti dokumenta kao što je to slučaj u hadiskoj nauci.
Povelja je prenesena brojnim lancima koji jedan drugog pojačavaju što je dodatni argument u prilog njenog prihvatanja. I kada neka karaka pukne u lancu, lanac ne prestaje biti lanac. U prilog prihvatanju Povelje kao vjerodostojnog historijskog dokumenta ide i to što je Zuhri bio veliki poznavalac životopisa Allahovog Poslanika a.s.

Nema sumnje da je Vjerovjesnik sačinio dokument kojim je regulirao odnose između ensarija, muhadžira i židova, bez obzira šta je sam dokument sadržavao, jer to spominju svi važni izvori Poslanikovog a.s životopisa. Stil kojim je pisana povelja specifičan je za vrijeme Poslanika a.s. i vrlo je sličan stilu koji je korišten u Poslanikovim a.s. pismima koja je slao vladarima.
Sve navedeno pojačava uvjerenje da je tekst Povelje vjerodostojan, a ne historijski falsifikat. Zbog svega toga Povelju, unatoč slabostima sa stanovništa hadiske nauke, vjerodostojnom smatraju dr. Ekrem ed – Dija' el – Umeri, dr. Ibrahim el – Ali i drugi.

Sadržaj i principi Medinske povelje
Medinsku Povelju najvjerovatnije čine dva posebna sporazuma. Prvi je sporazum između muhadžira i enserija (koji sam spomenuo), i drugi je sporazum između muslimanske države i nemuslimana, tj. židova, nastanjenih u toj državi.
U pragrafe su je razdvojili savremeni autori te stoga ukupan broj paragrafa koji čini kompletnu Medinsku povelju varira od 49 do 70 paragrafa zavisno od viđenja samih autora koji su je pisali u formi paragrafa.
Povelja obiluje brojnim ponovljenim tačkama, što bi moglo značiti da nisu svi paragrafi napisani odjednom nego tokom određenog vremenskog razdoblja. Povelju je na 19 tačaka sažeo Mustafa Sibai. On je u svojoj Siri te tačke predstavio u formi postulata na kojima je utemeljena prva, i na kojima se mora temeljiti svaka buduća islamska država. Međutim, promakla mu je važna tačka te sam je dodao pod brojem 20. Dakle, opći principi Medinske povelje i postulati na kojima je tada izgrađena islamska država su:
1. Jedinstvo islamskog ummeta i odbacivanje podjela po bilo kojoj osnovi.

2. Jednakost članova ummeta u pravima.
3. Ummet se zajednički suprostavlja nasilju, grijesima i neprijateljstvu.
4. Uključivanje svih članova zajednice u odlučivanje o budućnosti odnosa sa neprijateljem. U Povelji stoji: „...sporazum o miru je jedinstven. Mirovni sporazumi odnose se na sve vjernike, uz pravdu i jednakost među njima.“
5. Islamsko društvo uspostavljeno je na najmodernijim temeljima i na najljepšoj i najčvršćoj uputi.
6. Borba protiv svih koji podrivaju sistem i bore se protiv države. Pobunjenicima se ne smije pružati potpora.
7. Pružanje zaštite i sigurnosti nemuslimanima, sugrađanima, koji se se opredjelili za miran suživot. Takvima se ne smije činiti nepravda niti ih napadati.
8. Nemuslimani imaju pravo na slobodno ispoljavanje svoje vjere i slobodno raspolaganje ličnom imovinom.
9. Nemuslimani su, poput muslimana, dužni izdvajati materijalni doprinos za državu.
10. Nemuslimani su dužni uzeti učešće s muslimanima u odbrani zajedničke domovine od bilo kakvih opasnosti.
11. Zajedničko učešće svih u pružanju materijalne podrške zemlji u toku rata.
12. Islamska država je dužna pružiti zaštitu od nasilja i nepravde svome građaninu bio musliman ili nemusliman.
13. Muslimani i nemuslimani ne smiju pružati zaštitu neprijateljima domovine i njihovim pomagačima.
14. Ako je u interesu ummeta sklapanje mirovnog sporazuma, onda su taj mirovni sporazum dužni prihvatiti i muslimani i nemuslimani.
15. Individualiziranje krivične odgovornosti. Kazna se izvršava samo nad prijestupnikom.
16. Zagarantovanost slobode kretanja unutar zemlje i izvan nje.
17. Nema protekcije u izvršavanju kazne za griješnike i nasilnike.
18. Međusobni odnosi članova zajednice počivaju na saradnji u bogobojaznosti i činjenju dobra, a ne u grijehu i zločinu.
19. O provođenju ovih principa brinu se dvije sile:
a) duhovna sila. To je iman nacije u Allaha i svijest da Allah sve vidi i da vidi one koji ispunjavaju ugovore;
b) materijalna snaga. To je vođstvo, koje je u prvoj islamskoj državi predstavljao Muhammed a.s. 20. Svi sporovi i nesuglasice rješavaju se u skladu sa Kur'anom i sunnetom.

Značaj Povelje
Značaj Povelje ogleda se, prije svega, u njenom zakonodavnim, socijalnim, etničkim i političkim vrijednostima i pravima koje su tom Poveljom utemeljene. Ovdje ću ukazati na neke bitne stavke uz navođenje, u većini slučajeva, paragrafa Povelje koji upućuju na spomenuto:

Zakonodavni značaj Medinske povelje ogleda se u sljedećem: 1. Zaštita obespravljenih: „Allahovo jamstvo je jedinstveno i najslabiji vjernik je zaštićen. Vjernici su zaštitnici jedni drugima mimo ostalih ljudi. Židovi koji nam budu odani imaju pravo na pomoć protiv neprijatelja, neće im se činiti nepravda niti pomagati protiv njih.“
2. Odbacivanje protekcije zločinaca, bez obzira o kome se radi. „Svi su zajedno protiv takvih (tj. protiv prijestupnika) makar se radilo o djetetu nekog od njih.“ 3. Zabrana skrivanja i pomaganja zlikovaca. „Ni jednom vjerniku koji je prihvatio ovaj ugovor, i koji vjeruje u Allaha i Sudnji dan, nije dozvoljeno pomaganje ili pružanje utočišta zločincu.“
4.Onaj ko počini nedjelo sam snosi odgovornost, čime je ukinuta kolektivna krivica, koja je nametnuta u pagansko doba, usljed čega je čitava porodica kažnjavana za zločin jednog njihovog člana. „Počinilac grijeha sam snosi odgovornost za učinjeno.“
5. Priznavanje specifičnosti plemenima i vjerskim zajednicama. Židovima je prepušteno da postupaju po svojim vjerskim zakonima, a arapskim plemenima koja su primila Islam prepušteno je da u skladu sa svojim tradicijom koja nije oprečna šerijatu rješavaju neka važna pitanja poput otkupa svojih zarobljenih članova.
6. Temeljni okvir u kojem funkcionira islamska država i na kome se temelje svi propisi je Kur'an i sunnet. „Ako se oko nečega raziđete, obratite se Allahu i Muhammedu.“

Socijalne i etičke vrijednosti
Povelja je promivirala temeljne socijalne i etičke vrijednosti, od kojih su:
1. Briga za svoje siromašne članove. „Onome vjerniku koji je prezadužen ili ima mnogo čeljadi vjernici će pomoći u plaćanju krvarine i otkupa za zarobljenog.“
2. Aktivno angažiranje zajednice u sprečavanju svih vrsta nasilja, poroka, zala i grijeha. „Vjernici su jedna ruka protiv onog ko učini zločin ili im htjedne učiniti nasilje, ili počini grijeh, ili širi neprijateljstvo i nered među vjernicima 3. Međuljudski odnosi počivaju na principima saradnje u bogobojaznosti i činjenju dobra. „Njihovi odnosi trebaju počivati na međusobnom savjetovanju i dobročinstvu, a ne na nevaljaštinama.“

Politički značaj i prava
Povelja je utemeljila značajna politička prava koja mogu uživati kako muslimani tako i nemuslimani.
Značajno je istaći da je prema slovu Povelje:

1. Ummet postao zasebna politička zajednica. U Povelji stoji: „...oni su jedan ummet mimo ostalih ljudi."
2. Potvrđena je sloboda ispoljavanja vjere. „Židovi slobodno ispovijedaju svoju vjeru, a i vjernici slobodno ispovijedaju svoju vjeru.“
3. Potvrđena sloboda raspolaganja imetkom. „Židovi podmiruju svoje troškove, a muslimani svoje.“ 4. Potvrđena sloboda kretanja. „Ko želi napustiti Medinu, slobodan je, a ko ostane, siguran je, osim onaj ko nasilje i grijeh učini.“

5. Pravo na domovinu. Islamska država je podjednako domovina svih njenih građana bez obzira na vjersku pripadnost. „Židovi i plemena Beni Auf čine zajednicu s vjernicima.“

Pouke, poruke i propisi
* Prva islamska država bila je uređena na temeljima ustava i zakona. To pokazuje da islamsko društvo, kao i svako drugo uspješno društvo, funkcionira na principima reda i zakona. Anarhiji nema mjesta ni u jednom segmentu muslimanskog života.

* Arapi su prije Islama bili razjedinjeni, često su međusobno ratovali iz najbanalnijih razloga. Medinskom poveljom muslimani su učinjeni jednom nacijom – ummetom. To je izbrisalo plemenske, rasne i klasne razlike među njima i ujedinilo zavađena arapska plemena. Muslimanske nacije su ostavile Islam i danas ponovo žive razjedinjeno, razapeti između različitih ideja koje im se nude kao opcije napretka i jedinstva. Jedinstva, a ni napretka, međutim, ni na vidiku. Svakom muslimanu mora biti jasno da ummet ponovo neće ujediniti ni zajednički nacionalni nazivnik ni zajednička valuta, nego samo i jedino čvrsto hvatanje za Allahovo uže. To je najčvršća veza, to je veza koja ne puca.

* Muslimani nude mir, razumjevanje i poštovanje vjerskih i kulturnih posebnosti, kao osnovu na kojoj će graditi svoje odnose sa nemuslimanima. S druge strane, muslimanima se danas u sve više evropskih država poručuje kako narodi tih država ne mogu prihvatiti u svom društvu osobu koja pokriva lice, ili koja poštuje šerijat. Negdje je smetnja minaret, a negdje i Kur'an. Oni poručuju muslimanima: ako hožete živjeti s nama, odbacite svoju vjeru, kulturu i moral. Kolike li razlike između takvog i islamskog koncepta suživota i tolerancije!

* Najistaknutiji principi koje promovira islamska država su. Istina, pravda, potpomaganje u dobročinstvu i bogobojaznosti, činjenje dobra drugim ljudima i zaštita zajednice od zlikovaca. Muslimani ne čine zlo nemuslimanima, svojim sugrađanima, ne šikaniraju ih na vjerskoj osnovi, ne uskraćuju im njihova prava.

* Država uspostavljena na ovakvim temeljima u svakom vremenu je primjer pravde i prosperiteta. Stoga je neshvatljivo zašto se mnogi ljudi zgražaju pri pozivu na primjenu Allahovog šerijata, a svima je jasno da se primjenom islamskih propisa ostvaruje slijeđenje istine, pravda i jednakost, ekonomska stabilnost i socijalna pravda.

* Tekst Povelje ne može se uzimati kao dokaz u šerijatskim propisima, osim onih dijelova koji su preneseni vjerodostojnim putevima u hadiskim zbirkama, a za koje je utvrđeno da nisu derogirani. Dobro bi bilo da se primjenjuju bar oni vjerodostojni dijelovi Povelje što nije slučaj.
* Medinska povelja ukazuje da je Poslanik a.s. bio vrstan državnik i politički vođa. Uspio je iskorijeniti plemensku pristrasnost i podjele, uspostavio je državu na temelju pravde, uvažio je specifičnost manjinske vjerske skupine prihvatajući, uz to, njene članove kao punopravne članove društva bez šikaniranja, stalnim zahtjevima za asimilacijom i prihvatanjem islamskih vrijednosti.

Prava je šteta što su židovi umjesto uživanja u datim pravima izabirali put izdaje i saradnje sa neprijateljima islamske države, koja je bila i njihova domovina, što je na kraju bio uzrok njihovog protjerivanja iz Medine.

Pa i pored toga što je islamska država (us)postavljena i što je imala tako vrijedan dokument (Povelju), nije dugo trajala, ona će ostati jedini pravi šablon i model ummetu sve do Sudnjeg dana, sve ostalo će biti eksperimenti i lutanja koji će skupo koštati Ummet i kroz koja će on izgubiti snagu i poziciju koju je nekad imao. Ove činjenice svjestan je svaki trezven i zdrav musliman na kugli zemaljskoj.

Činjenica je da još uvijek ima dosta muhadžira u granicama sopstvenih država, svi ostali trebali bi biti enserije. No da li je to baš tako u našoj stvarnosti? Da li među nama vladaju i određeni lokalistički, egoistički i karijeristički apetiti i odnosi? Hoćemo li se otrijezniti i osloboditi tih odnosa? Da li ćemo u sudbonosnim procesima koji su pred nama dati svoj glas tamo gdje će biti u interesu zemlje i budućnosti? Hoćemo, ako se u svojoj životnoj stvarnosti uhvatimo za Allahovo uže i budemo praktikovali iskustva „Prve islamske države“ i dokumenta Medinske povelje koja je napisana prije 14 stoljeća, a eto kao da je ovih godina (na)pisana i koja bi mnoge greške našeg ummeta ispravila kada bi se i djelimično primjenjivala.