Mr. Fatmir ALISPAHIĆ:Kada sam uočio da se u mome gradu ignorira uspomena na muftiju Kurta, kao najvećeg uzora bosanske tolerancije, onda sam razumio da je moj grad uhapšen i ponižen od strane likova bez kućnog odgoja, za koje nema ništa sveto. Ta uhapšenost je ubjedljivija zbog kritične mase koja ne razumije šta se s Tuzlom događa. Za njih je normalno da gledaju u tuzlanski spomenik Greti Garbo, a ne vide muftiju Kurta.

Ja živim u jednom gradu, a da ne živim u ovom, živio bih u nekom drugom, i opet bih se trudio da imam domaćinski odnos prema svojoj čaršiji. O ovom mom gradu sam napisao nekoliko monografija (Tuzland, Tuzlanski nekrologij, Ubistvo svitanja, Narodno pozorište Tuzla 1949-1999), kreirao sam nekoliko spomenika (Vječna svjetlost, Epitaf na centralnom spomeniku šehidima, itd.), te posljednjih 30-tak godina ostavio na stotine kulturnih tragova. Sve to možda nije mnogo važno, ali bi moralo biti dovoljno za jedan pristojan odnos između mog grada i mene. Naprotiv, u mome gradu ni jedna institucija više ne smije sa mnom surađivati. Ljudi ne smiju otvoriti vrata kancelarije u kojoj radim. Šta se vrijedi žaliti na mobing i diskriminaciju kad u startu znam da nisam ravnopravan?! Jer sam oklevetan, a kod Kafke i Orwella kleveta ima vrijednost presude. Ljudi su preplašeni da bi ih kontakt sa mnom mogao koštati posla, pozicija, rahatluka. Kao što je neke već koštao. Čak je i moja supruga degradirana na poslu kada je otišla na trudničko bolovanje. Jer je vladajući gradski manijak zamislio da bi se trebala razvesti od „tog ekstrema iz Saudijske Arabije“, a ne s njime dobijati i treće dijete. A „ekstrem“ sam postao kada sam obavio hadždž. Pozatvarana su vrata i mome ocu, piscu Nijazu Alispahiću, čijih 70 godina života je obilježeno u Sarajevu, a ne u gradu u kome je živio i stvarao. Ovdje je ukinut spomenik „Vječna svjetlost“ iz 1997., posvećen civilnim žrtvama rata, samo zbog toga što sam ja autor tog spomenika. Nije pomogla ni peticija od preko 3000 potpisnika koji su tražili da se „Vječna svjetlost“ vrati. Ilustracije radi, prošle godine sam pet puta bio u Tešnju, ali i u mnogim drugim čaršijama, gdje sam obavljao poslove iz oblasti kulture, koje ne mogu obavljati u svome gradu. Neovisno od te stravične presije, i dalje volim moj rodni grad i veličam njegove vrijednosti. Tako sam prošle godine na relevantne adrese uputio nekoliko inicijativa. Prva je bila da se po prvi put priredi izložba spomenika iz Drugog svjetskog rata, a potom i iz Odbrambenog rata 1992-1995. Onda sam mjesec dana prije uputio inicijativu da se obilježi 70 godina od prvih javnih streljanja u okupiranom gradu. Lokalni mediji to nisu smjeli ni objaviti, jer je ideja dobra, ali autor nije. Onda sam u novembru uputio u proceduru ideju da se sjetimo muftije Kurta, koji je 6. januara 1942. spasio od ustaša tuzlanske Srbe i Saborni hram. Sve te inicijative su dobile podršku Komisije za očuvanje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa, ali nisu mogle biti realizovane, jer sam ja inicijator. Evo mog prijedloga...

Muftija nije Tvrtko
- „Za mjesec dana navršit će se 70 godina od historijskog događaja koji je u jugoslovenskim razmjerama cijenjen kao paradigma borbe za bratstvo i jedinstvo, a riječ je o herojskoj misiji muftije Kurta na spašavanju srpskih komšija i Sabornog hrama u Tuzli. Ustaški Tajni odbor za istrebljenje Srba i Jevreja u Tuzli planirao je da šestog januara 1942., na Badnje veče, minira Saborni hram Uspenja Presvete Bogorodice i pobije okupljene vjernike. Planirane su likvidacije i u Srpskoj varoši. Za ovu informaciju je saznao tuzlanski muftija Muhamed Šefket ef. Kurt koji je, sa grupom uglednih Tuzlaka, zatražio hitan prijem kod njemačkog komandanta grada, potpukovnika Wista, i od njega energično zahtijevao da onemogući zločin. Njemačka komanda je, iz svojih interesa, odmah istakla plakat sa tekstom upozorenja da – 'niko ne smije nikoga zlostavljati, oduzimati ili rušiti tuđu imovinu i dirati živalj koji slavi'. U nastojanju da učvrsti demarš kod njemačkog komandanta, muftija Kurt sa grupom uglednih Tuzlaka odlazi u Zagreb, kod Pavelića i Artukovića, od kojih odlučno traži da ustaše ne diraju mirno srpsko stanovništvo. Zahvaljujući angažmanu muftije Kurta, u Tuzli nije bilo masovnih zločina. Muftija Kurt je odlikovan Ordenom bratstva i jedinstva. Umro je u Tuzli 1963. u 84. godini života. Jedna ulica u Tuzli nosi naziv Muftije efendije Kurta. Prije rata se govorilo da bi u blizini Sabornog hrama, u gradskom parku, trebala biti podignuta bista muftije Kurta. Otada nije realiziran ni jedan vid javnog sjećanja na muftiju Kurta i na događaj koji se uzima kao centralno historijsko mjesto odbrane zajedničkog života u Tuzli i regiji. Predlažem da se u povodu 70. godišnjice od ovog historijskog događaja priredi pomen na muftiju Kurta, u vidu komemorativne akademije na kojoj bi se govorilo o ovom događaju, kao povijesnom i antifašističkom vrelu bratstva, jedinstva, zajedništva i tolerancije“ – napisao sam u novembru prošle godine, i za svaki slučaj ovo pismo, kao otvoreni prijedlog, objavio na nekoliko web portala.
Šta se događa? Nadležna Komisija podržava inicijativu uz prijedlog da se općinske vlasti angažiraju na blagovremenoj realizaciji, inicijativu prosljeđuje vjerskim zajednicama, od kojih se oglašava muftija tuzlanski Husein ef. Kavazović i poručuje: „Želimo dati podršku ovoj inicijativi i iskazati spremnost da damo svoj doprinos u njenoj realizaciji. Herojska misija muftije Kurta potvrđuje historijski kontinuitet suživota na ovom području i spremnost najviših vjerskih autoriteta da ga kao takvog zaštite“. Potom se oglašava i predsjednik Medžlisa prof. Hasan ef. Spahić koji piše: „Želimo Vas obavijestiti da smo spremni u organizaciji sa Muftijstvom tuzlanskim podržati inicijativu mr. sci. Fatmira Alispahića...“ Na hudbi u Prinčevoj džamiji pominje su muftija Kurt. Reagira i Televizija Tuzlanskog kantona sa emisijom posvećenom muftiji Kurtu, u kojoj su citirane riječi jednog od najvećih autoriteta Tuzle u 20. stoljeću, prof. dr. Mustafe Šehovića (1920-2004), po kome se danas zove Dom zdravlja u Tuzli.
- „Ima ličnosti koje u kriznim situacijama reaguju ljudski, nevođeni nikakvom ideologijom osim svog ličnog poštenja. Takav je bio muftija Kurt. (...) Najveća nesreća je zaprijetila njegovim Tuzlacima Srbima – potpuno uništenje Srpske varoši i Pravoslavne crkve. Otišao je u Gestapo i po cijenu svog života zaprijetio da će svi Muslimani u šumu ako bude odmazde nad Srbima. Uspio je. Nije pakleni plan ustaša i Nijemaca ispunjen. Njemu to nije bilo teško, jer je govorio uvijek u Aljinoj kafani da je loš čovjek za koga ne postoji nešto zbog čega je spreman da umre. Ostavio je za sobom neizbrisiv trag dobrog i poštenog čovjeka. On je bio častan primjer koji treba da služi, a dobrim djelima da se pomogne drugima. Sa ovog svijeta otišao je čista obraza“ – rekao je prof. dr. Mustafa Šehović.
Uprkos svemu, šesti januar je prošao bez ikakvog gradskog podsjećanja na herojsku misiju muftije Kurta. Nije valjda zato što je muftija? Eh, da je barem Tvrtko na konju, Martin, Greta, Henrik ili Amadeus pa da mu tuzlanski prjestolonasljednik podigne jedan skup spomenik!

Savjest grada
Ljudski je imati fine uzore, pa se truditi makar u nekim minijaturama slijediti njihova djela. Baš zato je vrijedilo prisjetiti se muftije Kurta, da nas njegova požrtvovanost u zlim vremenima poduči kako se brane i islam i Bosna. Ja sam sretan što sam 50 godina poslije mogao da, po uzoru na muftiju Kurta, od jedne grupe bošnjačkih laprdala zaštitim svoje srpske komšije, nakon čega su me proglasili „četnikom“ i „neprijateljem muslimana“. Bio sam spreman umrijeti za čist obraz svog naroda, kao što je umro Srđan Aleksić. Dokaz da bih opet učinio isto je upravo u tome što 20 godina poslije o tome pišem sa neskrivenim osjećajem ponosa. Taj ponos je još veći kad se zna da niko osim mene, te 1992. godine, nije u Tuzli javno ustao protiv bošnjačkog nacionalizma. Vlast je odšutjela na poruke da „svaki Musliman mora imati Srbina za kojeg će se zavjetovati da ga pogubi“. Moj ponos je tim veći što sam usamljen, kao „narodni izdajnik“, upućivao svoj grad, i svoj narod, na puteve tolerancije i zajedništva. Dokaza je mnoštvo, a evo jednog iz decembra 1992.: „Uljezi koje u ime Muslimana zagovaraju protjerivanje pravoslavaca iz Tuzle, vrše gori i poganiji zločin prema vlastitom narodu, nego što su to učinili četnici. Legaliziraju užase koje su četnici učinili Muslimanima!!! (...) Naš grad je stariji i pametniji od svih zala ovozemaljskih. To je pred svekolikim zlotvorima u istoriji dokazao. Sada je ponovo na ispitu i – ne smije i neće pasti!“

U to vrijeme je još bio živ prof. dr. Mustafa Šehović (1920-2004), ljekar i prosvjetitelj, koji je bio svjedokom i onih vremena muftije Kurta, i ovih vremena u kojima su se pred Tuzlom opetovali povijesni izazovi. Bio je 30. avgust 1996., prve poratne godine, kada su još bila svježa sjećanja na naše ratne uloge. Tada je prof. dr. Mustafa Šehović na jednoj javnoj manifestaciji rekao sljedeće ( youtube.com): - „Dok ima Fatmira Tuzla će biti slobodna i nikad neće zamračiti nebo nad Tuzlom. To su pravi pisci i vjerni sinovi ove zemlje. (...) U koordinatama te nacije treba da bude ljubav i sloboda za svoju naciju, a i za slobodu drugih nacija. To je poruka Fatmira Alispahića! (aplauz) Poruka je da nema Bosne bez zajedničkog života. Sudbina je ovih naroda da žive zajedno. Ko iznevjeri tu sudbinu, iznevjerio je svoj narod. Služeći svom narodu na ovaj način, kao Fatmir Alispahić, mislim da služi Bosni. (...) Ja sam jako sretan što sam i prijateljovao sa Fatmirom Alispahićem, ali sam u mnogim trenucima i zavidio mu na njegovoj hrabrosti i moralnoj kuraži, kako je pisao i borio se. Fatmira Alispahića mogu uporediti sa najvećim borcima u istoriji. Vi znate da je Zola branio nevinog Jevreja, to je 19. vijek, koji je navodno izdao Francusku, pa su nosili Zolinu lutku kroz Pariz pa je palili, a Zola je čuvenim svojim J'accusse, Ja optužujem, odbranio tog Jevreja i vratio ga sa Vražijeg otoka, i Francuska je postala savjest čovječanstva. Fatmir je, služeći se moralom, i ničim više, nego iz olovne kutije, slovima, on nije imao druge snage, nego papir i slova, branio slobodarsku Tuzlu i mislim da je odbranio. Zola je dobio bitku... Moramo mirne duše reći da je Fatmir Alispahić savjest ovog grada.“

Kako je moguće da „savjest ovog grada“ te 1996. ne bude, recimo, Jasmin Imamović? Ipak je on poslije postao načelnik. Valjda bi se njega trebalo „upoređivati sa najvećim borcima u istoriji“?! Ali, prof. Šehović je znao da je samo Fatmir stotinama tekstova branio i odbranio multietničku i antifašističku Tuzlu, a da se taj Jasmin u ratu bavio šutnjom i ukidanjem antifašističkih obilježja. Nije samo prof. Šehović znao istinu, znao je to i bivši načelnik Bešlagić koji je rekao (youtube.com): - „Osjećam zadovoljstvo i osjećam jednu dužnu obavezu da kažem Fatmiru Alispahiću - hvala za sve što si učinio za ovaj grad i za Bosnu i Hercegovinu.“

Problem ignoriranja 70. godišnjice herojske misije muftije Kurta je u nastojanju da se u gradu instalira samo jedan heroj, vizionar, filozof, spasilac, fontanista, itd., što je naravno, samo po sebi, budalasta ambicija, i uz to neutemeljena. Pretvaranje Tuzle u geto jednoumlja nosi osobine svakog totalitarizma, u kome povijest počinje od momenta kada je na vlast došao „Dragi Vođa“. A pošto je „Dragi Vođa“ najpametniji i najhrabriji, onda treba potušiti sve pametne i hrabre, zvali se oni muftija Kurt, Selim Bešlagić ili Fatmir Alispahić. I ne samo to! Treba potpuno izmijeniti historiju, pa uništiti najstariju lokalnu radio-stanicu u BiH, uništiti najstariji lokalni list u BiH, zapostaviti znakove tradicije i identiteta, unakaziti grad za narednih stotinu godina i u njemu instalirati provincijalni kič. To što je meni u rodnom gradu zabranjeno da postojim, u ime postojanja „Dragog Vođe“, smatrao sam simpatičnim posljednjim trzajima ere komunizma. Ali, kad sam uočio da se ignorira uspomena na muftiju Kurta, kao najvećeg uzora bosanske tolerancije, onda sam razumio da je moj grad uhapšen i ponižen od strane likova bez kućnog odgoja, za koje nema ništa sveto. Ta uhapšenost je ubjedljivija zbog kritične mase koja ne razumije šta se s Tuzlom događa. Za njih je normalno da gledaju u spomenik Greti Garbo, a ne vide muftiju Kurta. /„Saff“, br. 308, 13. januar 2012./