Naida KOVAČEVIĆ: Velovi su pali i bosanska žena prošla je "kulturnu reorganizaciju". Bošnjaci i Bošnjakinje su iz komunističkog poretka izašli isprofilirani u više kategorija što je imalo vidnog odraza na sudbinu islama. Žena izlazi iz kuće, odlazi u školu, na fakultet, ide na pijacu, posao, u kino, na različita mjesta. Ali jedino mjesto gdje ne ide kao što bi trebala je džamija! Sve žene svijeta idu u svoja svetišta: hrišćanka ide u crkvu, jevrejka u sinagogu, hinduskinja u hram, svaka vjernica ide ka mjestu njenog ibadeta. Ali naša žena, Bošnjakinja, ne ide u džamiju. Zašto? Ona živi u svijetu domaćih životinja: zaborav Boga, moralne posrnulosti, zarobljenosti materijom, čulni užici, duhovne i intelektualne zapuštenosti. Raspao se tradicionalni sustav vrijednosti i tradicionalna forma ljudskog duha.

Zakon o zabrani nošenja zara i feredže
ČLAN 1. Izražavajući želje narodnih masa, radnih kolektiva i masovnih organizacija, a u cilju da se otkloni vjekovna oznaka potčinjenosti i zaostalosti žene muslimanke, da se olakša ženi muslimanki puno korištenje prava izvojevanih u Narodno-oslobodilačkoj borbi i socijalističkoj izgradnji zemlje i da joj se obazbjedi puna ravnopravnost i šire učešće u društvenom, kulturnom i privrednom životu zemlje zabranjuje se nošenje zara i feredže i svako pokrivanje lica žene;
ČLAN 2. Zabranjuje se prisiljavanje ili nagovaranje žene da nosi zar i feredžu, odnosno pokriva lice, kao i svaka druga radnja usmjerena na podržavanje nošenja zara i feredže i pokrivanja lica žene;
ČLAN 3. Kaznit će se do 3 mjeseca lišenja slobode ili novčanom kaznom do 20 000 dinara: a) ko nosi zar ili feredžu, odnosno pokriva lice, b) ko od svojih ukućana zahtijeva da nosi zar ili feredžu, odnosno pokriva lice;
ČLAN 4. Kazniće se lišenjem slobode sa prinudnim radom do 2 godine ili novčanom kaznom do 50 000 dinara: a) ko silom, prijetnjom, ucjenom ili drugim sličnim sredstvima nastoji da se nosi zar i feredža, odnosno pokriva lice žene, b) ko, zloupotrebljavajuæi vjerska osjećanja, koristeći predrasude i zaostalost ili na bilo koji drugi način, vrši propagandu da se nosi zar i feredža, odnosno pokriva lice žene;
ČLAN 5. Administrativni-kazneni postupak za prekršaje iz člana 3 ovog zakona vodi u prvom stepenu Izvršni odbor sreskog, gradskog (reonskog) narodnog odbora;
ČLAN 6. Za postupak po krivičnim djelima člana 4 ovog zakona nadležan je sreski sud;
ČLAN 7. Ovaj zakon stupa na snagu tridesetog dana nakon objavljivanja u «Službenom listu NR BIH».;

U broj 33, Sarajevo, 29 septembra 1950 godine;

PREZIDIJUM NARODNE SKUPŠTINE NR BiH
Sekretar, Muhidin Begić, s.r.,
Predsjednik, Vlado Šegrt, s.r.

*****
Ulaskom u novi historijski tok, poslije 1945. godine, brzo su prevladane poteškoće u zbližavanju komunističkog režima i Islamske vjerske zajednice (IVZ). Glavni odbor Vakufskog sabora kapitulirao je pred komunistima 5. augusta 1947. godine izrazivši svoju spremnost na suradnju sa novim režimom. Vakufska skupština IVZ u FNRJ uslužno se udvarala novom režimu: Prva je Jugoslavija svrstana u neprijatelje naroda, nova religijska politika zajedno s rastavom vjere i države pozdravljena, bratstvo i jedinstvo pohvaljeno i konačno, kao sukladno islamu protumačeno i u izgled stavljeno otkrivanje muslimanskih žena.

Stvarna se suradnja između komunističkog režima i službenih predstavnika IVZ počela razvijati 1950. godine, kada je ponovo počeo izlaziti list Glasnik Islamskog vrhovnog starješinstva i bilo osnovano Udruženje ilmije u Narodnoj republici BiH. Režim je kooperativnost honorirao financijskom poporom između 1945. i 1951. sa 23 miliona dinara i dopuštanjem vjerskih aktivnosti koje su do raskida sa Staljinom ostale vrlo restriktivne. U ovoj fazi su preovladavala ograničenja i zabrane:
- Godine 1946. dokinuti su šerijatski sudovi i zatvorena je Viša islamska šerijatsko- teološka škola u Sarajevu.
- Godine 1948. zabranjena je vjerska nastava u školama.
- Godine 1950. zabranjeno je pokrivanje žena.
- Godine 1952. zatvorene su kur'anske škole (mektebi) a vjerske pouke dopuštene su samo u džamijama; raspuštene su sve tekije na teritoriji Bosne i Hercegovine.

Titova nesvrstana politika nakon raskida sa Staljinom intenzivirala je višestruke kontakte Jugoslavije sa islamskim zemljama. Promjena političkog odnosa prema Bošnjacima (Muslimanima) uslijedila je promjenom režimske politike: raskid sa Staljinom i uspostavljanje kontakata sa islamskim zemljama. Tako su, između Konferencije nesvrstanih zemalja 1955. godine u Bandungu (Indonezija) i Islamske revolucije 1979. godine u Iranu, Bošnjaci (Muslimani) živjeli euforično razdoblje, vjersku, političku i kulturnu renesansu. Unutarpolitička popuštanja uslijedila su poslije 1966. godine; vidljivo su intenzivirani odnosi sa islamskim zemljama uzajamnim delegacijama, razmjenom studenata i hodočašća u Mekku. Između 1967. i 1983. Mekku je hodočastilo preko 20 000 muslimana Jugoslavije, a od toga 1/3 iz Bosne i Hercegovine. Godine 1978. studiralo je 150 jugoslovenskih muslimana i muslimanki na islamskim fakultetima u arapskim zemljama. Do sredine 70- tih godina podignuto je oko 500 džamija u Drugoj Jugoslaviji. Preporod Islama u Jugoslaviji dosegnuo je svoj vrhunac osnivanjem islamskog fakulteta u Sarajevu 1977. godine. Deset godina kasnije, 1987. godine u Zagrebu je svečano otvorena moderna džamija u velikom broju gostiju cijele Jugoslavije i mnogih islamskih zemalja.

U službi novoj religijskoj politici
Kao što ste vidjeli u citiranom, Zakon o zabrani nošenja zara i feredže nastupio je na snagu krajem 1950. godine a, među prvim agitatorima i sprovodiocima našli su se, pored nadležnih sudskih i policijskih organa vlasti, imami koji su, odajući poslušnost komunističkom vrhu a u zarad očuvanja vlastitih interesa i položaja, i iz straha od političkog pritiska, naredživali i propagirali otkrivanje djevojaka i žena, pravdajuči svoj čin, da je "po zakonskom putu došlo i da se mora poštovati" te muževi porodica koji su, u službi novoj religijskoj politici, slijedili komunističke zakonitosti.

Knjiga "Zarozavanje zara" - Podgorica, 2000.- autorice Semihe Kačar govorio o autentičnim ispovijestima sandžačkih žena nakon prisilnog skidanja zara i feredže početkom 50- tih godina prošlog stoljeća. Ispovijesti govore o duševnim patnjama i traumama kroz koje su prolazile. Tako je u ovoj knjizi sačuvana ispovijest Zube, Derve, Amire i drugih koje su živjele u vremenu komunističkog razaranja bošnjačkog društva i njegovog temeljnog stuba- žene. Između ostalog, posvjedoćile su kako je, protivno Islamu, ulema bila sklona posrtanju i javnoj kolaboraciji sa vladajućim komunističkim režimom.

Zuba priča: "Pozvali su hodže i naredili im da nam kažu da skinemo. Govorilji su nam da je to po zakonskom putu došlo i da mora da se poštuje. (...) Bio je neki Ahmet, milicajac iz Luga, on bi ti žene nasred uljice, skido koju bi god zatek'o sa feredžom. Imalo je žena što nisu dugo godina izašlje iz kuće. Neke i nikad. (...) Smail efendija Filibarić iz Luga, on nije šćeo da se potpiše da se skine peča. Na njega su veljiki zulum vršili. Dali su mu roka do sutradan. On uveče dovu činio i tu noć tesljim bidi. Umre uveče, a oni se čudili: kako, mi ga pozvali, a on da umre? No, Allah mu ukabuljio dovu. On je jedini, aslji, bio hodža kako treba. Njegova žena poslje njegove smrti nije nikako izlazila. I ona je kratko vrijeme živela iza njega. Umrije odma'. Sebet him bi peča te umriješe. Allah im se smilov'o. Imalo je mlogo žena koje nisu više nikad izlazile. I umrle su, a nisu izašlje. Iz straha listom se išlo za Tursku. Strah brate. Strah i visoki porezi. Strahovalo se da se nešto još strašnije ne desi. Mlogo je otišlo. Valha hi, nije niko ni zaustavlj'o."

Derva priča: "Ono behu gori naši no oni, Allahami! Behu samo da se skine peča. Pokupi nam ljude, pa him dadi strahobu! (...) Allahami, ni hodžama ne verujem od taput. Vala, sve su hodže pristale da se skine, sem Smail efendije. Rek'o im je: Ostavite me do ujutru da razmislim. I on umro. A njima krivo: kako da umre? Pa zadruge po selu, sve kupili ljude i govorili im, demek, Tito taput to naredio! A, vala, su ga hajali, a on je gore čineo no svi. A sve potuljno. (...) Vala Muslimani nemaju nikaku slobodu ni pravo. To, aman jarabi, bratstvo-jedinstvo, a isteruj, a mi šuti. Đe ko koga ufati nasamo - ubi."

Amira je rođena 1925. godine u Sjenici; njen otac je iste godine rasprodao nekretnine namjeravajući sa porodicom krenuti za Tursku. Međutim, njihov put se zatvorio, tako, da su odselili u selo Rašno. Njen otac bio je hodža i služio je u Rašljanskoj džamiji. Amira je tu živjela sve do petnaeste godine, da bi se sa petnaest godina udala u Novi Pazar. Tada se pokrila, odnosno, njeno lice u javnosti pokrivao je veo (feredža). Poslije oslobođenja Jugoslavije i dolaska komunističke vlasti, Amirin muž tražio je da skine veo, pošto je slijedio komunističku ideologiju. Tada su nastale i nevolje u braku. Puno su se svađali oko ovog pitanja. "Bio je, brate, u crvene, eto to da ti ne krijem ništa. Ja neću, a on hoće da mi skine feredžu pa hoče, čare nema. Ondar, nije mog'o da iziđe na kraj pa me ispratio u Baljetinj, u blizini Mitrovice, kod njegove sestre. Ona je izašla iz Mitrovice i sedela u kulu Baljetinaca, jer je njihova kuća bila zapaljena i ona ti je njima bila poverena na čuvanje. E, on ti je mene pratio tamo u tu kulu da se maknem, da bi zavar'o trag što ne skidam feredžu. Stalno je tražio da je skinem. On traži - a ja neću." Amiri su nudili da radi u prodavnici iako je bila nepismena žena. "Pa hajde, Amira, kad oni traže, da ih ne ljutimo, ja ću ti pomoć.- Ja opet neću. Neću i ne smijem to da primam, ja sam nepismena žena. A vala ni feredžu ne šćedoh skinut. E, kad sve žene poskidaše, tad sam i ja pristala i pošla. Tad moradoh. Nikako nisam šćela da bidem u prve. Bogu ti fala, kako sam se osećala! Sram me bilo. Ali kad sam videla da ima još žena malko sam se oslobodila. Meni je bilo mlogo teško kad smo izašli, bila mi je zava sa mnom. Mlogo je nezgodno, neobično je, sramota te. Čini mi se, svi u mene gledaju. A bilo je toga. Sa strane su te gledali i prezirali. Kao da vele: ene, Salih skin'o ženi feredžu i sestri Fatimi. A imalo je žena koje nisu skinule. Moja svekrva i čovekova mi hala nikad je nisu skinule. Njih moj čovek nije ni pritisk'o niti ih je ter'o. Sada bi je ponovo neke žene nosile i voljele bi da se vrati. I ja bi' voljela. Odozdo si mogo bindrehu obuć, ako hoćeš, ne vidi se. Odozgo ti je lijep ćaršav i sve pokrije, ništa se ne vidi. A vala ima i onih koje je ne bi ni za živu glavu više obukle, taman da ih strijeljaš." Mnoge bošnjačke porodice tada su selile za Tursku. Amiri su nudili da radi u Antifašističkom frantu žena, na što je odbila. Njen muž stalno je dobijao naređenje da skupi žene u komšiluku kako bi došle na konferencije. Zatim, i od Amire je tražio da ide po komšiluku i saziva žene. Međutim, Amira je odbijala te je slala djecu, na što bi, kad bi je upitaj da li je sazvala žene, ona odgovori da jeste i tako bi prolazila. Priređivane su manifestacije na koje su dolazili beogradski vrhovi. Trebalo je tada da žene nose parole. "Moj čovek meni veli: Amira, uzmi ovu parolu; a ja izašla i živa neću da je uzmem. Nije mi neki zulum činio, ali mene je to bilo mrsko da nosim tu parolu i hajd. Neću da je uzmem i gotovo. Nazim Tokalić bi se smij'o, uzimi je, Amira, još kad te je zapalo da je nosiš." Amira je pohadžala tečaj za opismenjavanje a zatim je učila Ilmihal. "Eh, a koje su radile kako se na njih gledalo loše. Šta mu šćede da zaposli ženu, "prokurvaće" mu se. Devojke su zvali "fabrikuša" i govorile bi: ne bi je uzela za sina taman da bi ost'o neoženjen. Bilo je svašta. A, Boga mi, se kasnije usladi, neće da se oženi sa onom koja ne radi. Više su bile na cijeni poslje koje su radile. A i te su plate učinele dosta razvoda i jada. Imam svoj dinar, neću da trpim zulum, i neću nikakav zapt i hajd. Svako svojim putem. U zdravlje da se gledamo, diko!"

Nakon oslobođenja započinje nova faza u razvoju procesa opće emancipacije žene, a time i muslimanke. Kada su u pitanju muslimanke, vidljiv je aktivan rad na ukidanju nošenja feredže i zara. Godine 1945. Islamska zajednica podržala je opći revolucionarni trend o skidanju zara i feredže, a tadašnji reisu-l-ulema Ibrahim ef. Fejić izjasnio se za ukidanje zara i feredže. Dosta vremena vlasti su držale otvorenim pitanje da li će se emancipacija muslimanske žene provesti političkom akcijom ili donošenjem zakona. Pri Glavnom odboru Antifašističkog fronta žena osnovan je Zemaljski odbor za otkrivanje muslimanki a organizirana akcija za skidanje zara i feredže započela je 1947. godine. U izvještajima partijskih komisija koje su obilazile srezove, pominje se davanje kolektivnog otpora, jak utjecaj kuće kao i najoštrije reakcije muškaraca koji su htjeli da žene ostanu u kući.

Glavni razlozi za ove akcije bili su uglavnom vezani za potrebu izjednačavanja svih ljudi, što je bilo nemoguće dok god je bilo razlikovanja po pitanju narodne nošnje jer je to služilo kao oznaka drugačije nacionalnosti. Također, muslimanska žena predstavljala je neiskorišteni privredni potencijal te se ovom akcijom sa jedne strane potpomagala emancipacija žene, ali sa druge dobijala dodatna radna snaga kako za sopstveno privređivanje tako i za radne akcije i slične aktivnosti. Tako Narodna skupština Narodne republike Bosne i Hercegovine 29. septembra 1950. godine donosi Zakon o zabrani nošenja zara i feredže.

Priređivane su javne manifestacije u kojima se žena u zaru penje na binu, odbacuje zar i time pokazuje svoju svijest, svoj stepen lične emancipacije. Poseban segment ovog procesa je ono što se zbivalo u duši žene koja je u svemu ovome iskazala itekako visok stepen lične hrabrosti. Iako je vidljivo da su muškarci muslimani bili ti koji su se glasno protivili ovakvom Zakonu strahujući od raspada porodice i gubitka moći i autoriteta, i da je dosta muslimanki vlasti tim primjerom pokazalo da podržavaju navedeni Zakon, ipak nije se isključivo upravu da je „samo skidanje zara, u opštem smislu, za muslimansku ženu značilo da je postala slobodan čovjek, da je progledala“, odnosno da je to što se zbivalo u duši žene bilo isključivo samo osjećanje zadovoljstva i oslobođenja. Zaostalost i neobrazovanost žena nisu rezultat nošenja zara, nego samo indikator određenih rodnih odnosa u društvu i muslimanskoj porodici koji nisu ženi omogućavalio brazovanje i prisustvo u sferi javnog. U drugačijim okolnostima i žena sa zarom mogla bi funkcionirati kao akterka udruštvenom životu. Vrhunac „lične emancipacije“ zasigurno ne bi trebalo biti, kako se to ovdje sugerira, skidanje feredže,nego stvaranje uslova u kojima će svi imati jednake prilike.

Semiha Kačar u djelu „Zarozavanje zara“u kojoj je prikupila vrijedna iskustva žena koje su doživjele uvođenje ovog Zakona vidimo i to da je bilo u to vrijeme i žena koje su objeručke prihvatile skidanje zara (velika većina njih i islamske nošnje uopće), ali da je bilo i onih koje su se protiv toga borile, smatrale to svojim pravom i sastavnim dijelom svoga identiteta. Otkrivanje žene bez njene volje jednako je bolno iskustvo kao i takvo pokrivanje. Nekima od njih zar i feredža predstavljali su samo uniformu koja se nosi u javnosti, ali nekima je to bilo direktno povezanosa dubokim vjerskim osjećanjima i osjećajem vjerske dužnosti.

Mjesto zaključka
Bliska prošlost predstavlja period zaostalosti i ne želimo da se vraćamo u nju jer je žena u tom periodu, nažalost, bila izolirana i u neznanju. Izolirana je iz života, dunjaluka. Muž mlade žene bio je dužan da je poučava, a otac je bio dužan da poučava i obrazuje svoju kćerku ako ona nije bila udata. Dešavalo se da otac nije poučavao svoju kćerku, a i kako bi kad je i njemu samom trebao učitelj?! Ono čega je lišen ne može ni dati! Ni otac, ni brat, a ni muž nisu mogli da poučavaju ženu. A njoj je bio uskraćen odlazak u školu ili džamiju gdje bi slušala predavanja, vazove i hutbe. Ovo sve je značilo da je žena ostala izolirana i u neznanju. Međutim, iako tada izolovana od obrazovanja, vanjskog svijeta i spoljašnjeg uticaja, žena je zračila smirenošću, tihošću i skomnošću i ta njena smirenost, tišina i skromnost bila je neka posebna vrsta zida oko muslimanskih kuća koja je štitila ovaj svijet muslimanski od mnogih neugodnih. Bošnjačke kuće bile su zatvorene za ljude iz drugog svijeta. Žena je davala bošnjačkoj muslimanskoj kući tajanstvenost, egzotičnost i intimu; nešto "unutrašnje" sasvim različito od spoljnjeg svijeta; nešto što je bošnjačku kuću ispunjavalo mirom i sigurnošću. Majke su učile djecu dostojanstvu i ponosu. Energiju su koristile na izgrađivanje svoje nutrine, duše, ženstvenosti i materinstva; svoju duševnu snagu i energiju trošile su samo na to. Za njih je bio stran život žene na Zapadu, zainteresovane za društveni, socijalni i kulturni život u njemu.

Velovi su pali i bosanska žena prošla je "kulturnu reorganizaciju". Bošnjaci i Bošnjakinje su iz komunističkog poretka izašli isprofilirani u više kategorija što je imalo vidnog odraza na sudbinu islama. Žena izlazi iz kuće, odlazi u školu, na fakultet, ide na pijacu, posao, u kino, na različita mjesta. Ali jedino mjesto gdje ne ide kao što bi trebala je džamija! Sve žene svijeta idu u svoja svetišta: hrišćanka ide u crkvu, jevrejka u sinagogu, hinduskinja u hram, svaka vjernica ide ka mjestu njenog ibadeta. Ali naša žena, Bošnjakinja, ne ide u džamiju. Zašto? Ona živi u svijetu domaćih životinja: zaborav Boga, moralne posrnulosti, zarobljenosti materijom, čulni užici, duhovne i intelektualne zapuštenosti. Raspao se tradicionalni sustav vrijednosti i tradicionalna forma ljudskog duha. Moral je postao stran savremenoj ženi. Ona je ogoljena i opustošena. Sve je pripremljeno za njeno sataniziranje jer "boga nema" i sve je dopušteno.