Plav
Gusinje |
Plav i Gusinje su varoši koje su smještene u podnožju planinskih vrleti, čije stanovništvo je na sreću počelo da se povećava, zahvaljujući otežanim okolnostima tj. novim zabranama i poteškoćama na koje će naići svaki emigrant sa pomenutog područja u "srećnim zemljama zapada". Ranije je bilo opšte poznato da se budućnost nije tražila u Plavu ili Gusinju (u daljem tekstu Plagus) već da je svaki građanin srednjih i nižih godina vidio svoju budućnost u obećanim zemljama zapada. Mladi nisu imali nikakve životne planove u svom kraju, skoro svaki mladi je bio spreman da svoju mladost pokloni zapadnim zemljama bez upozorenja i znanja da će upasti u moderne kandže koje i kada bi htjeli da se njih oslobode ne bi mogli, jer sistem to lahko ne dozvoljava. Za one koji nisu upućeni, pružiti ću jedno objašnjenje. Da bi se neko ilegalno "prebacio" (preselio) recimo u najpopularniju destinaciju zapada, SAD, za to je bilo potrebno da obezbijedi minimum 10,000 dolara koje u većini slučajeva doseljenici u SAD ne posjeduju i taj novac pozajmljuju uglavom od svoje braće, rođaka, prijatelja i dr. Nakon toga po svom dolasku, vrlo brzo i u većini slučajeva novi doseljenici su počinjali sa poslovima koji su nisko rangirani po plaćanju. Većinu svoje zarade bi iskoristili za kiriju koja je u Njujorku, kao najpopularnoj destinaciji plavo-gusinjana, od 900 dolara pa do koliko ko može. Tu si i dodatni troškovi struja, gas, prijevoz, telefon... Tek da bi jedva šta ostalo da se vrati dug u godinu ili dvije. Onda taman kad čovjek predahne od duga treba da se završavaju "papiri" (odnosno dokumenta koja obezbjeđuju legalan boravak i prava na državne beneficije), dolazi novi dug ili se dugo štedi za advokata koji će da "sredi papire". Da se ilegalac vrati u zavičaj nakon vraćenog duga za emigraciju nema smisla, svako se upita “za šta sam se mučio?” I tako prođu pet, šest ili nekima čak i deset i dvadeset godina dok dobiju legalan status. I eto nakon što se dobiju "papiri", red je da se čovjek skući, a vakat je i ženidbi. Kako ove naše američke odive nisu kompatabilne za tip života na koji je doseljenik navikao u Plagusu i plavo-gusinjkama se zna "trag" (gdje je cura bila, s kim je bila, je li poštena ostala i itd i itd) i sjedit će kod kuće nakon udaje. Prava plavo-gusinjka u mislima doseljenika neće kao naše američke cure da izlazi i da troši, već će kao po starim običajima biti kod kuće, brinuti se o djeci, starim roditeljima, kući. Nego treba i mladenac da se sredi za ženidbu. Tako da doseljenik štedi ili opet po treći put pozajmljuje novac za novi namještaj i za neko bolje auto kako bi impresionirao narod, jer od istog naroda će se i nova mlada raspitivati o njemu valja li ili ne valja i ima li za šta pas da ga ujede. Ne treba isključiti troškove za svadbu u Plagusu, pa onda vrijeme i troškove za "prebacivanje" mlade za SAD i onda na svemu tome za jedan period i pozajmicu ili vrlo rijetko ušteđevinu za svadbu u SAD (druga svadba). Jedina utjeha u novčanom smislu je da se svadba iz SAD-a isplati kroz poklone od gostiju koji su obično koverte za zelenom novčanicom od 50 dolara po osobi pa na gore, u zavisnosti koliko je ko blizak mladoženji. I eto doseljenik se skući, sad treba mlada/žena da se uči engleski pored prijethodno navedenih obaveza, bez obzira da li su roditelji maldoženje u SAD ili ne. U većini slučajeva roditelji se presele kod doseljenika nakon ženibe, mlada treba da radi da pomogne kućnom fondu i da ide u školu da uči engleski. U nekim slučajevima mlade ostaju zatupljene tako što mladoženja odluči da njegova mlada ostane potpuno posvećena kući i da se u dvadeset prvom vijeku u najmodernijoj zemlji svjeta ponaša kao da je vrijeme od prije 100 godina. Poslije godinu, dvije ili više, roditelji mladoženje se doseljaju u SAD, tako ne da se samo dvoje mladih iselilo već i dvoje starih. U zavisnosti od želje mladoženjinih roditelja, pojedini stariji bračni parovi ostaju u SAD, dok pojedini su boravili onoliko vremena koliko je potrebno da ostvare pravo na čuvenu “grin kartu”, dokumenat koji daje na pravo stranom državljaninu da legalno boravi u zemlji, izlazi u ulazi u istu. Također nosilac ‘grin karte’ ima određene povlastice u SAD, poput određenih medicinskih usluga. Tako da postoje grupa doseljenika koja ovdje ostaje za stalno, dok pojedina grupa dolazi povremeno kako bi zadržali svoje ostvareno pravo na ‘grin kartu’. Dijete će uvijek biti dijete svojem roditelju, a svako dijete ima želju za svoje roditelje i obično svoje roditelje obilazi ljeti. Pojedinci predlažu svojim roditeljima da se trajno presele u SAD, kako bi više provodili vremena sa njima i kako bi svako od njih izbjegao ogromne troškove koji ga očekuju samo za porodične avionske karte, a još plus ostali porodični troškovi koji znaju da iznose za četvoročlanu porodicu oko 10 000 dolara. Također standard života i starost primoravaju stare da se ipak i pored nostalgije za svojim krajem, da se prije ili kasnije trajno presele u SAD. Zasigurno medicinska njega koja je esencijalna za starije osobe je znatno bolja nego u Crnoj Gori. ‘Benefite’ od trajnog preseljavanja roditelja u SAD ima svako u porodici. Mladenci mogu da rade, dok se roditelji staraju o djeci i kućnim poslovima. Postoje doseljenici čiji roditelji nažalost nisu živi i u takvim okolnostia porodična slika jedne porodice je sasvim drugačija. Sa dobijanjem djece troškovi života znatno rastu. Žena nije više u mogućnosti da se stvara prihode, sada ima drugi prioritet, a to je briga o djetetu /
New York |
djeci. Kako je žena prestala da radi, a troškovi se povećali naši doseljenici pronalaze dodatni posao i za jedan vrlo dug period rade i po dva posla. Dok djeca rastu pet dana u nedjelji zasigurno ne viđaju svog oca i već od samog starta gube kontakt i pravi osjećaj za oca. Dvije smjene traju 16 sati i još odlazak i dolazak kući i između dva posla zna da uzme najmanje dva sata i još treba da se čovjek istušira, za odmor ostaje samo 5 sati. A vikendom prvi dan od prelomljenosti zbog napornog rada doseljenik odmara, dok drugi dan završava neophodne kućne obaveze, tako da je i vikendom uskraćen da provede vrijeme sa svojom djecom i ženom. A žena, nakon što djeca odrastu i krenu u školu dobije malo više slobodnog vremena, ali ne dovoljno da bi se vratila na posao i samim tim postaje usamljena. U zavisnosti od karaktera žene i njene čvrstine, neke žene i pored usamljenosti ostaće vjerne generalno svojoj kući, dok će pojedine prije ili kasnije počiniti preljubu. Radnik čovjek, borac za svoju porodicu je izgubio i djecu i ženu. Desilo se nekoliko puta da čak neke žene rode dijete drugog muškarca i to druge boje kože. Zbog nemogućnosti izbora brak ipak ostaje sačuvan sa tuđom prinovom. I eto kad djeca odrastu i postanu samostalnija i kad se bračne tenzije u braku, u kojem se desila preljuba, smire, vrijeme je da se i žena vrati na posao i da se muškarac oslobodi dva posla. Tada roditelji manje provode vremena kući i djeca, u većini slučajeva srednjoškolci, su bez roditeljske pažnje. Istina je da se djeca pravilno ponašaju u prisustvu roditelja, ali po prvom njihovom odsustvu djeca se vraćaju svojim uobičajenim (nepravilnim) aktivnostima. Bez roditeljske pažnje ili uz roditeljsku pažnju djeca su pod velikim uticajem američke kulture. Kultura koju su roditelji donijeli sa sobom polahko nestaje, jer nema uslova da se prenese sa koljena na koljeno i već novo koljeno je polu-polu. Djeca primjenjuju obje kulture i vrlo često dolazi do konflikta kultura, roditelji govore svojoj djeci da je ova kultura besmislena, da su ovde ludaci itd., dok djeca odgovaraju da je njihova kultura seljačka i da nema smisla i ne može se primjenjivati u SAD. Djeca u većini slučajeva uzimaju u većoj ili manjoj mjeri prisvajaju one elemente kulture koji njima najviše odgovaraju. Važno je napomenuti da pojedina djeca iz prvog koljena gube ne znaju ili vrlo otežano govore jezik svojih roditelja. Unučad još više gube kontakt sa kulturom, jezikom i običajima svojih djedova, tako da u ovim slučajevima unučad imaju tek površni kontakt sa Plavom i Gusinjom. A tek novo koljeno odnosno praunučad, oni već gube kontakt jer se sa koljena na koljeno kultura, jezik i običaji pradjedova sve manje i manje primjenjunije sa koljena na koljeno i praunučad postaju totalno ‘amerikanizovana’.
Četvrta generacija Plavo-gusinjana se još nije izrodila u SAD, ali uzimajući iskustvo drugih nacija, i to onih koji su više i striktniji u čuvanju svoje kulture, veliki broj ovog ‘koljena’ nikada ne posjeti zemlju iz koje njihovi djedovi/pradjedovi vuku korijene. Osnovan razlog je zato što je izgubljen svaki kontakt sa krajem odakle su njihovi pradjedovi. Ljudi su se oduvjek kretali mijenjajući svoja stara ognjišta za trajne nove domove. Razlozi zbog čega ljudi migriraju su različiti, neki su zbog boljeg života, a neki i zbog pritiska drugih sila i rizika za život. Prednost današnjeg vremena je u tome što danas je moguće ukoliko finansijske prilike dozvoljavaju da emigrant posjeti svoj kraj koliko god puta želi u toku godine, za razliku od ranijih godina gdje bi emigranti promjenom sredine trajno izgubio svaki kontakt sa svojim matičnim krajem. Nažalost Plagus kao i veći dio Balkana su osjetili i dalje osjećaju sve tri razloga emigracije. Ova tri razloga poput želje za boljim životom, slobodom i pravom za život su posebno bili izraženi početkom i sredinom devetesetih godina. Ogromna većina ima želju da se vrati u svoj kraj, ali nažalost ekonomska i djelimično politička situacija ne dozvoljavaju. Među preostalim plavsko-gusinjskim narodom preovladao je pesimizam i nema dovoljno voljnih građana koji bi promijenili nešto. Ostaje sigurno jedno da SAD ima podlogu za život koji obećava perspektivu pod uslovom da se svako obrazuje, jer ipak u SAD znanje je na snazi. Jer bez znanja i sa zadržavanjem kulture koja nije podobna za američko podneblje velike su sanše da doseljenici dožive iskustva koja su već prijethodno opisana.
Želimo da napomenemo da ima doseljenika koji su se pravilno sredili i naknadno obrazovali ovdje, tako da uz blagovremenu adaptaciju na američki sistem uživaju u svojem životu.
