Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

Kolumne

„ZA ŠAKU DOLARA“
Autor: Enes Ratkušić
Objavljeno: 17. December 2011. 08:12:01
Enes RATKUŠIĆ: Negdje uoči samog rata, u vrijeme kada je malo ko bez obzira na unutrašnja i vanjska tješenja da se zlo neće dogoditi, u stolačkom hotelu Bregava, jednim od najljepših arhitektonskih kreacija Zlatka Ugljena, imao sam priliku da sjedim u društvu sa Hakijom Pozdercem, i da se naslušam njegovih obrazloženja o svim mogućim razlozima zbog kojih je tadašnji partijski vrh pokrenuo aferu Agrokomerc. Do detalja nam je pojasnio cijeli problem podizanja kao i rušenja tadašnjeg privrednog giganta, gotovo čuda, koji je narastao na „mjeničnom poslovanju“, što je u to vrijeme bio uobičajeni način na koji su privredna preduzeća bazirala vlastiti razvoj, ali koji je, opet, zarad drugih razloga, prvenstveno „političke“ likvidacije njegovog brata Hamdije, samo Agrokomercu uzet za zlo.
Eksplozija defetizma, uetemeljenog na gotovo suicidnoj logici, najočitije prisutnog na medijskoj pijaci, snažno afirmira tezu da, u cilju „objektivnog“ razumijevanja svega što se događalo od 90-tih naovamo, sva postojeća saznanja i teorije valja izokrenuti. Brojni tekstovi, filmska ostvarenja, političke poruke više nego ciljano, gotovo diverzantski, nastoje baciti potpuno drugačije svjetlo na sve što se zbivalo i zbiva u ovoj zemlji. Teorijama zavjere, kao načinu dešifriranja zagonetki, naravno, ne treba pribjegavati po svaku cijenu, ali vjerovati da su ovolika nastojanja za promjenom promatračko-razumijevajuće perspektive i eksplikacije najsnažnijih i najpotresnijih zbivanja, tek slučajni hir egzibicionista, željnih lične afirmacije i društvene popularnosti, priča je za naivne. Nešto krupnije ovoga puta je zasigurno u igri?! Prvenstveno iz razloga što se novoponuđeni načini sagledavanja događaja iz naše bliže historije više ne iscrpljuju u dosadašnjoj „atraktivnoj logici“ odnosno razumijevanju ratnih zbivanja kroz prizmu „identične krivice“. Novi „radovi“ jašu na tezi bošnjačke krivice za sve što se događalo, događa ili će se događati. Upravo zato takva viđenja i zaslužuju ozbiljniji pristup, i zbog toga njihova pozadina može imati bitno drugačija značenja.

Već viđeno

U nastojanju da vlastitom razumijevanju približim razloge za ovakvu naglu promjenu perspektive, prisjetio sam se jednog predratnog razgovora. Negdje uoči samog rata, u vrijeme kada je malo ko bez obzira na unutrašnja i vanjska tješenja da se zlo neće dogoditi, u stolačkom hotelu Bregava, jednim od najljepših arhitektonskih kreacija Zlatka Ugljena, imao sam priliku da sjedim u društvu sa Hakijom Pozdercem, i da se naslušam njegovih obrazloženja o svim mogućim razlozima zbog kojih je tadašnji partijski vrh pokrenuo aferu Agrokomerc. Do detalja nam je pojasnio cijeli problem podizanja kao i rušenja tadašnjeg privrednog giganta, gotovo čuda, koji je narastao na „mjeničnom poslovanju“, što je u to vrijeme bio uobičajeni način na koji su privredna preduzeća bazirala vlastiti razvoj, ali koji je, opet, zarad drugih razloga, prvenstveno „političke“ likvidacije njegovog brata Hamdije, samo Agrokomercu uzet za zlo.

Tokom razgovora, naravno, ni moguće reperkusije „događanja naroda“ u Srbiji i „Srpskoj krajini“ u Hrvatskoj, nije bilo moguće zaobići, niti su one prošle bez njegovih pojašnjenja. U jednom trenutku sam ga pitao očekuje li, s obzirom na okolnosti ekspanzije četništva, povratak Momčila Đujića, tada jedinog živog saradnika iz štaba Draže Mihailovića, koji je u Kanadi još uvijek uživao status vojvode, Hakija je na iznenađenje svih prisutnih odgovorio da on ne smije doći u Srbiju, još manje u samoproglašenu Srpsku krajinu u Hrvatskoj. Dakako, da sam zatražio objašnjenje. Njegov odgovor nije me, kao ni ostale, ostavio ravnodušnim.

„Kad su“, kaže Hakija ustaše 1941. godine ušli u Knin, strijeljali su 28 uglednih Srba, a kad su nakon toga četnici vojvode Đujića upali u taj grad, oni su likvidirali oko 1.700 Srba. I sve je to pripisano ustašama, zadobijajući status historijske istine. Ko je pisao historiju znate, ali tamnošnji Srbi su dobro zapamtili ko je nad njima napravio masakr. Eto, zbog toga on neće doći, jer ne smije. Ne bi mu bilo sigurno.“

Prema šnitu SANU

Sve činjenice ukazuju da je na djelu pokušaj krojenja historije prema šnitu, koji je bez sumnje napravljen u tvrđavi SANU, odakle suštinski i potiče svo zlo odnosno njegova praktična implementacija. Film o Srebrenici je u tom smislu daleko najindikativniji. Iz perspektive sadržaja bez ustezanja se može zaključiti da je ovaj „norveški projekt“ koji je uznemirio javnost, posebno bošnjačku dijasporu u zemljama zapadne Evrope, za svoj temeljni cilj imao od svake ogovornosti amnestirati mirovne snage, pa čak i četničke falange Ratka Mladića, a svu krivicu za masakr nad bošnjačkim civilima prebaciti na Aliju Izetbegovića i bošnjački politički i vojni vrh.
Dakako, niti jedna ozbiljna analiza srebrenički slučaj ne može promatrati izvan odgovornosti bosanskohercegovačkog, posebno bošnjačkog dijela političkog i vojnog vrha, bez obzira na okolnosti i stepen stvarne moći. Da li se moglo učiniti više? Da li je bošnjački vrh imao pravo vjerovati UN-u, kao instituciji, koja je na sebe preuzela odgovornost za Srebrenicu? Da li je vojni proboj prema ovom gradu, u konstelaciji postojećeg vojnog stanja na terenu, bilo moguće organizirati itd., jesu pitanja za analizu. No, ta pitanja apsolutno ne zanimaju krojače novih pogleda na slučaj Srebrenice. Izetbegović se u ovoj kombinatorici ne tretira bespomoćnim, pa čak ni ravnodušnim spram sredbreničkih zbivanja, već mu se dodijeljuje uloga planera odnosno organizatora genocida.
Radovan Karadžić i Ratko Mladić su, ma kako to morbidno zvučalo, u ovoj priči bili ništa drugo do slijepi poslušnici, koji su imali samo bespogovorno izvršiti Izetbegovićeve naredbe. Vjerovali mi to ili ne, ali film uistinu snažno promovira Izetbegovića, kao najmoćniju političku figuru u ovom dijelu Evrope, koja praktično „vedri i oblači“, što je dakako bedastoća. No, takva bedastoća se, budimo realni, može roditi isključivo u blesavim ili „obavještajnim“ glavama. Ali, kako u ovakvim poduhvatima blesavi nisu sudjelovali, onda je više nego jasno da su oni producirani u onim drugim.

Iako je, međutim, u pogledu razumijevanja uzroka srebreničke tragedije lansirano jedno potpuno drugačije viđenje srebreničkog masakra, burnija reagiranja su gotovo potpuno izostala. U medijski eter katapultirane uglavnom pohvale na račun hrabrosti onih koji su ponudili drugačiji koncept razumijavanja najmasovnijeg pokolja od Drugog Svijetskog rata. Ali, ni takvih opservacija nije bilo pretjerano, jer se rijetko ko usuđivao da baš pohvali nešto što je lišeno svakog smisla. Zbog čega su i zašto izostale adekvatne reakcije, pitanje je koje traži razložan odgovor. No, odgovor, nažalost nije isuviše kompliciran, ali on zato odražava jedno tragično stanje u prostoru javnog mnijenja.

„Govor i šutnja tajanstva“

U okolnostima jedne totalne zbrke u pogledu poštovanja argumentacije u javnom dijalogu, u jednom ambijentu, gdje malo ko prihvata da onaj koji se odlučio na pisanje nije „nečiji igrač“ ili u najblažoj formi „navijač“, da ne drži „nečiju stranu“, da nije obukao „nečiji dres“, baviti se ozbiljnije bilo kakvom temom doima se gotovo apsurdnom rabotom. Danas se zapravo ne može iznijeti bilo kakav stav, a da on u takvom kontekstu ne bude komentiran. To je za argumentirani dijalog poseban problem, jer je objektivnost u takvim okolnostima naprosto nepoželjna pozicija.

Onaj ko bude osporavao tezu o Izetbegovićevom scenariju srebreničkog genocida, može se okititi samo statusom SDA-ovskog plaćenika, ma kakvom argumentacijom da se poslužio. Jedina utjeha mu u tom slučaju može biti to što bi njegovi napadači bili izloženi unutarnjem preziru, koji se, opet, jer se „ne isplati“, javno ne pokazuje. Ljudi se zato opredjeljuju na takav vid podrške, jer se ugušeni demokratskim slobodama ne usuđuju za iskazivanje javne. S druge strane, onaj ko krene hvaliti „hrabre istraživače“, koji bošnjački politički politički vrh smatraju odgovornim za sve što se događalo, događa ili bi se moglo dogoditi, ili se nije dogodilo niti će se dogoditi, mogu očekivati pohvale i odlikovanja modernog vremena, u kome se licemjerstvo i podaništvo tretiraju kao najveće vrline.

Pisanje historije se očito pretvorilo u jedan biznis. U sveopćem haosu, općom anomijiom odnosno odsustvom bilo kakvih pravila i standarda, „tumači“ ratnih zbivanja se opredjeljuju za soluciju da rade za onoga ko im je spreman ponuditi više. Da se puno ne bi zamajavali i obrazlagali, a posebno rečenične sklopove zamotavali, lišavajući ih otvorenosti, treba samo reći: neko radi za Srbe, neko za Holanđane, treći su, opet, na koncepciji koja bi to „po evropski“ bacili u zaborav. I svi oni su nekakva atrakcija, face koje se usuđuju da govore, iako su objektivno gledajući tek samo osobe koje samo bez ikakvih obzira bezočno lažu i obmanjuju javnost. Takav način iskazivanja „hrabrosti“ za njih predstavlja lakšu varijantu, jer za zamjeranje Holandiji, UN-u, Briselu, uistinu bi trebalo puno više hrabrosti. Daleko više nego li nad institucijama ili pojedincima jedne skrhane države nad kojom i zadnja šuša može istresati gaće, govoriti o njima što mu padne na „pamet“, sipati na njih najveće smeće, ... No, da kvalifikacije ne bi išle ispred činjenica, spomenut ćemo samo nekoliko najočiglednijih.

Koliko je objektivnost prisutna u navedenim filmovima jasno je čak i laiku a kamo li nekome ko je upoznat sa naučno-istraživačkom metodologijom. Prvi film u čijoj su izradi sudjelovali mahom novinari koji su se, zahvaljujući potpunom odsustvu odgovornosti ali i objektivne kritike unutar medijskog prostora, javnosti nametnuli kao nepristrasni i hrabri istraživači, spremni da kažu istinu, predstavlja klasičnu obmanu. Zašto? U filmu se iznosi niz kvalifikacija, bez i jednog jedinog čvrstog argumenta, koji bi takve kvalifikacije potvrdio. Cijela priča je zapravo bazirana na izjavama pojedinaca, koji su u filmu prenosili „izjave odgovornih iza zatvorenih vrata“. Autori su se samo potrudili da sve to, u skladu sa vlastitim „džepnim potrebama“ ili „preuzetim obavezama“, taj nedostatak argumentacije upakuju na način koji bi i samu pomisao na srpske zločine imao u korjenu osujetiti.

Zar nas baš Hag i od laži mora spašavati

Najmorbidniji je, dakako, sam kraj filma u kome se masakr nad nemoćnim Srebreničanima, kvalificira „klasičnom, vojnom akcijom“. Takve kvalifikacije su klasičan primjer plaćeničke luđačke drskosti, jer ubijanje žena i djece, nemoćnih staraca i zarobljenika definirati vojnom akcijom, zapravo razotkriva autore takvih konstrukcija kao osobe za čija oboljenja nema lijeka. Osloboditi odgovornosti pripadnike UN-a koji se, postavljajući zastrašujuća fotografska svjedočanstva čak i na vlastite Facebook profile, poput komandanta holandskih vojnika Kajzersa, javno ponose svojom naklonosti prema izvršiocima genocida, predstavlja monstruoznost kakva se postojećim psihopatskim mjerilima ne može izmjeriti.

O kakvim morbidnim porukama ovog filma se radi najilustrativnije svjedoči činjenica da na ovakvu vrstu ataka, na kvalifikaciju jednog događaja, spram koga baš niko na svijetu ne pokazuje ravnodušnost, ni Haški tribunal nije mogao odšutiti. Svjetski mediji prenijeli su reagiranje ICTY, u kome se navodi da je sadržaj filma prikazanog na švedskoj i norveškoj televiziji, ne samo kontradiktoran s odlukama suda kao i dokazima do kojih je došao, nego taj pamflet na najgrublji način negira genocid koji se u Srebrenici dogodio. U ovom pismu se, također, navodi da ovakve kvalifikacije ugrožavaju i mogućnost za vođenje jedne razumne diskusije o događajima vezanim za srebreničku tragediju.

Ovakvo reagiranje Haga jeste logično, ali je, iz perspektive, bosanskohercegovačkog patriotizma, odanosti borbi za očuvanje integriteta ove zemlje, i tragično. Tragično, jer uistinu se, u kontekstu svega navedenog, treba otvoreno upitati: Zar smo baš u tolikoj mjeri razoreni da nas Hag treba spašavati i od srpske propagande.



Ostali prilozi:
» WELCOME BACK, HARISE
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 25. January 2021 16:13
» BOŠNJACI.NET - SABOR OKO OGNJIŠTA
Željko Milićević | 25. January 2021 03:10
» OSAMNAEST GODINA RADA WEB-MAGAZINA BOŠNJACI.NET
Šemso Agović | 24. January 2021 02:59
» ZA ČIJI HATUR?
Aziz Hurem | 24. January 2021 02:57
» HALALI NAM, GENERALE MAHMULJIN, NISMO BILI U STANJU DA ODBRANIMO ČAST BOSANSKOG GENERALA
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 22. January 2021 17:19
» POSREDNICI DO NEBA
Said Šteta | 20. January 2021 21:14
» MOKROGORSKI POKRET
Aziz Hurem | 19. January 2021 20:22
» NOŽ, ŽICA, BROJANICA
Said Šteta | 18. January 2021 12:50
» HUSEJN EF. ĐOZO NIJE UMRO, ON JE ŽIV, SAMO ŠTO MI (ONI) TO NE OSJEĆAJU
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 17. January 2021 14:39
» DOKLE ĆE NAM DOMOVINA BITI U RALJAMA „GUSLARA I ORGULJAŠA“?
Mr. Milan Jovičić | 16. January 2021 19:13
» NJEGOŠEVI BOSANSKI CRNOGORSKI SRBI
Sead Zubanović | 16. January 2021 17:50
» ŠTA LI JE SA NAŠIM PRIJATELJIMA IZ SREBRENICE?
Božidar Proročić | 15. January 2021 17:32
» PRIČE O SUŽIVOTU KOJE ULIVAJU NADU
Dr. sc. Amir Ismić | 15. January 2021 15:58
» SVAKI BOŠNJAČKI OTPOR FAŠIZMU TREBA IZJEDNAČITI S STVARNIM FAŠIZMOM
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 15. January 2021 12:43
» SAPUN, PARFEM I BANIJA
Said Šteta | 14. January 2021 14:55
Ostali prilozi istog autora:
» ZAŠTO JE ČOVJEK UGRIZAO PSA?!
10. January 2014 02:57
» PARE - NAPRIJED, ARAPI - STOJ!
01. December 2013 05:18
» KAKO PREDUHITRITI TOPOVE
31. December 2011 10:54
» ISKUSTVOM PROTIV NESPORAZUMA
17. August 2011 13:46
» KAKO VRATITI SVOJE?
29. June 2011 08:35