Hamdo ČAMO: Četiri godine u okruženju, Sarajevo je čekalo na obraz međunarodne zajednice. Kako se njihov obraz nije pojavljivao, slaveći u sigurnom svoje praznike, u Sarajevu i širom Bosne i Hercegovine, četiri godine, četiri Bajrama, četiri Božića, četiri Nove godine, koštalo je živote više od srpskih snajpera 1000 djece, dok ih je na cijelom području BiH u toku agresije, 16.854 ubijeno, 34.712 ranjeno, a 420.000 raseljeno. Riječ nije o vojnim ciljevima, brojke govore samo o djeci!

Ne ulazeći u ne/sporazume, zakone, načela i procedure, sva negiranja, na terenu pobijaju teške činjenice i stanja koja pokazuju da vlast BiH, nije u stanju da izvrši osnovne ustavne i zakonske odredbe, zaštitu imovine i sigurnosti, kako državne, tako i građana.

Po dugogodišnjim prikupljenim dokazima, posebno sa suđenja zločincima na međunarodnom sudu u den Hagu, stiče se gorak utisak da na Bosnu i Hercegovinu, i njene stanovnike bošnjačke narodnosti napadaju, ubijaju siluju, pljačkaju, protjeruju i planirano vrše progon i genocid, psihički bolesne osobe! Srpske psihički oboljele osobe, koje nisu u stanju da procijene visinu kaznene odgovornosti za svoja ne/djela. O tome, ko ih sve logistički pomaže, valjda i ptice znaju, ako ne i niže životinjske vrste na ljestvici Darwinove teorije razvoja.

Istresanje istine
Istresanje istine bi potrajalo i ne bi stalo u ovih par redaka, ali svakako je vrijedno pomena da pravo i pravda ne stanuju u istoj kući.

Ono što je jednima dozvoljeno, drugima se uskraćuje.

Agresija na BiH je izvršena u trenutku priznavanja njene državnosti, poslije čega međunarodna zajednica, inače svijetla tačka na nebu svemira, savija rep pred srpskom agresijom i sama gledajući svoje nacionalne interese gazi po sonovnim načelima na kojima je i sama nastala.

Umjesto pomoći nedužni bosanski narod je zatrpan zahrđalom gvožđurijom, pokvarenom hranom i lijekovima, neispravnom tehnikom. Umjesto iskrene pomoći uvoze se iz obavještajnih krugova i centara već islužene "muđahedinske jedinice" preko teritorija, kojeg su sami osiguravali.

Postavljena je sramna zabrana na odbranu u slučaju agresije, i umjesto pomoći uveden je sramni embargo, a uskraćeno pravo na samoodbranu. Šta reći?!

Na prostor BiH se šalju jedinice UN koje sa sobom donose svo zlo svijeta koje prati takve jedinice, od droge, prostitucije, trgovine na crno, slučajeve silovanja do visokorangiranih oficira.

Pad Žepe, Srebrenice trebao je da se zaokruži padom Goražda.

Četiri godine u okruženju, Sarajevo je čekalo na obraz međunarodne zajednice. Kako se njihov obraz nije pojavljivao, slaveći u sigurnom svoje praznike, u Sarajevu i širom Bosne i Hercegovine, četiri godine, četiri Bajrama, četiri Božića, četiri Nove godine, koštalo je živote više od srpskih snajpera 1000 djece, dok ih je na cijelom području BiH u toku agresije, 16.854 ubijeno, 34.712 ranjeno, a 420.000 raseljeno. Riječ nije o vojnim ciljevima, brojke govore samo o djeci!

Agresiju na BiH su izvršili su Srbija, Crne Gora uz nijemo posmatranje i odobravanje međunardne zajednice

Dok međunarodna zajednica gleda, a njene snage UN, nije da nisu mogle, već nisu htjele ra reaguju, već su uzele za cijelo vrijeme stav posmatrača, (usput su nestajale bezbrojne umjetničke zbirke, unikati, djela), građani grada Sarajeva su pogađani snajperskim hicima u zagrljaju, a stradavanje građana u tih 1.400 dana opsade, odmjerava se od 10.000 osoba na više.

10. jula 1995. godine počinje intenzivno granatiranje Srebrenice.
Ono nije prestalio do danaünjih dana, u srcima svih preživjelih i ne samopogođenih Bošnjaka.

Nesposobni za bilo kakve terenske uslove, osim administrativnih zasijedanja, Ujedinjene nacije sa svojim plavim šljemovima, sramote slobodu, boju plavetnila neba, uz pokazanu izuzetnu neaktivnost (namjernu nespremnost!), i sami strahujući za vlastite živote, dozvoljavaju genocid, masovna silovanja, klanja, ubijanja, strijeljanja, egzekucije, iživljavnja, linčovanja, davljenja (čak i novorodženčadi), deportacije i raseljavanja, nad nedužnim lokalnim stanovništvom, poklanjajući teritoriju "očišćenu od Turaka" na Vidovdan:

„Evo nas 11. jula 1995. godine u srpskoj Srebrenici. Uoči još jednoga velikog praznika srpskoga poklanjamo srpskome narodu ovaj grad. I napokon došao je trenutak da se posle bune protiv dahija Turcima osvetimo na ovom prostoru.“ (Srpski zločinac general Ratko Mladić)

To je dio poznatih činjenica. Nepoznate izranjaju na suđenju planerima i neposrednim izvođačima zločina, nad 8000 civila bošnjačke narodnosti.

U trenucima kada se Armija BiH (višenacionalna) zahuktava da oslobodi cijelu BiH, međunarodna zajednica, pod krinkom o mogućnostima genocida nad Srbima (područja Banja Luke), zaustavlja Armiju BiH prijetnjom, ako se ne zaustavi, da će početi sa bombardovanjem.

Prijetnje bombardovanja nisu postojale za četiri godine ubijanja Bošnjaka, bez obzira što su bile poznate činjenice o koncentracionim logorima za Bošnjake, vezivanju UN vojnika na Palama za stubove, progromu u Žepi, Goraždu, genocidu u Srebrenici, Sarajevu.

Ne, prijetnje počinju kada Armija BiH počinje da oslobađa međunarodno priznatu državu, kojoj međunarodna zajednica ima obavezu da pomogne u odbrani, ona joj tada tada prijeti i sprječava!

Sam taj čin dovodi sve faktore međunarodne zajednice u sumnju, da su saučesnici u razgradnju države i direktni pomagači čija je neposredna pomoć (neaktivnost), utjecala na genocid, progon, raseljavanje i iseljavanje izbjeglica širom svijeta. Imena tih država su svima poznata.

Na kraju, umjesto ispravljanja 'grešaka', koje to nisu, na ove prostore dolazi Daytonski sporazum:

Teče nam med i mlijeko, i
Mliječni cement Dejtonskog sporazuma

Ostalo je poznato i pitanje je koliko dugo će drugi to stanje prihvatati.

Legalno izabran Ustav R BiH je stavljen van snage, a obučena je luđačka košulja Dejtonskog.
Ukinuta je zastava R BiH, a postavljena druga.
Ukinuta je himna R BiH.
Ukinut je naziv Republika.
Ukinuta je poznata bh valuta.

Sve što jednu državu čini državom, ukinuto je!
A postojanje države Bosne, nije do jučer, već tisućljetno!

Redom se redaju 'svjetske pravde'.

Bosna i Hercegovina je pod patronatom, okupirana od svjetskih 'jebivjetara' koji, sve ono što poštuju u državama iz kojih dolaze i što ih čini ponosnim, s ponosom uništavaju u Bosni i Hercegovini.

Ako je to pomoć, onda je previše.

Mrak dejtonskog sporazuma
Haos u državi nastaje dolaskom Daytonskog sporazuma, jer su zaustavljeni prirodni tokovi.
Uzevši za pregovarača 'Republiku Srpsku', međunarodna zajednica od tog momenta radi na razgrađivanju i potkopavanju temelja državnosti BiH. Mada će više puta papagajski ponavljati da to nije tako, to je jedina istina koja u stvarnosti pokazuje svoje pravo lice. Da nije istina, bilo bi drugačije. Posljednji pregovori sa RS, bez obilježja državnosti BiH, to pokazuju. O dužini suđenja ratnim zločincima, samo se produžava vrijeme i uspavljuju institucije, kojima osim klimanja glavom i povremenih odlazaka na brifinge, ništa drugo ne preostaje, zbog čuvanja mjesta i stolice koje sobom donose visoka primanja. Narod i država su defnitivno ostavljeni i zapostavljeni.

Silom je napravljena 'frankenštajn država', koja po dejtonskim principima, planirano, nije u stanju da funkcioniše, osim da je spriječava u tome.

U državi BiH, nastaje haos!
Zašto R BiH nije prošla kako druge Republike poslije "raspada Jugoslavije"?!
Odgovora nema, mada je svima poznat!

On leži u rušenju 700 vjerskih objekata Bošnjaka, od značaja za svjetsku kulturnu baštinu.
Na žalost, od Bošnjaka ostaju i dalje zaštićeniji čak i sibisrki tigrovi.

Zbog Dejtonskog sporazuma i nemogućnosti funkcionisanja, unutrašnje političke strukture slijede stranačke ciljeve, dok narod ostaje po svim pitanjima sa strane, kratkih rukava.

U državi raste korupcija, nepotizam, despotizam, dok se privatizacija pretvara u javnu pljačku narodnih dobara i sve ono što je negativno poticano od strane međunarodnih političara koji, da nije tragično, okrivljuju još domaće političare za takvo stanje.

Njih ako je i kriviti, jedino je moguće u domenu privrednog kriminala, nikako i političkog rada.
Novine su pune optužbi, suđenja, postavljanja minskih naprava i političkih ubistava.

Međunardne firme, uz jak lobi političara koji dolaze na Balkan, ne izostaju, kupujući sve što je državno, čime se nude krediti od vlastitih sredtsva u vidu pomoći, a na naplatu dolaze visoke kamate. Silama neokolonijalizma, bankarskim institucijama visokog profita, na putu ne stoje nikakve prepreke. Takvo stanje će potrajati dok ne bude sve državno prodano, a narod doveden na prosjački štap, ali i na ulice.

Domaći političari, pored visokog ličnog i nacioanlno stranačkog prosperiteta, ostaće u vrlo ružnoj uspomeni, najružnijoj, sve dok ne dođu na vlast oni, koji će početi sa rješavanjem pitanja zbog kojih ih je narod izabrao i koja su u državnom i nacionalnom interesu naroda, a ne svjetskih državnih i nacionalnih interesa.

Poslije svega, postoje snage policije koje nisu u stanju da štite sigurnost i imovinu građana.
Počevši od privatne imovine, automobila, pa sve do ugroženih života najmlađih koji su bolje naoružani od kakve elitne jedinice. O porijeklu naoružanja se šuti, krivica baca na mlade.

Napokon, sjetimo se i nane Fate Orlović, nemilih ubistava povratnika i oduzimanje njihove imovine, spisak svih drugih primjera, bi bio preopširan.

BiH ima i svoje Oružane snage.
Nema građanina BiH da se ne pita, šta ako opet dođe do sukoba?!

Koliko su u stanju, pored policije, da čuvaju teritoriju države BiH, pokazuju primjeri da se teritorijom BiH viju zastave susjednih zemalja, da se narod boji doći u svoju domovinu zbog policijskih šikaniranja i sve češćih šikaniranja na granicama, pa se čovjek pita, jesu li i u čijim rukama vlasti.

Svakodnevni primjeri upozoravaju na 'graničnu opasnost', na kojima, po pisanju javnih medija, građani bivaju seksualno napastvovani, šikanirani mitom i korupcijom, pozivani u posebne prostorije u kojima se nasrće na njihov integritet i sigurnost, pred prestrašenim članovima porodice. O nepoštivanju prava povratnika, oduzimanju imovine, isto nećemo.

Čude li uopšte nekoga vijesti, o napadima i kamenovanjima džamija, spaljivanju bajraka?!

Optužbe i upozorenja godpodina Špirića nisu dolazile kada je velikosrpska kamarila u četničkim uniformama marširala Banjom Lukom, kada se provocira lokalno bošnjačko stanovništvo njihovim kamama koje još pamti iz vremena 1941., paljenju kuća i bacanju naprava na kuće povrratnika, oduzimanju imovine, ne.

Upozorava se od radikalne islamizacije, koju bi oni htjeli i koja im se savjetuje, da izazovu nemire na tom levelu, dok su Bošnjaci svjetli primjer evropskog islama, daleko od želja pojedinih krugova kojima bi odgovaralo stvaranje uslova sličnih kao u Palestini.

Ne raste opasnost od radikalnog islamizma, već građansko nezadovoljstvo.

Ako će se o opasnosti, dokazani potencijal Srpskog radikalizma, dokazan u praksi, u koncentracionim logorima najvećim poslije Drugog svjetskog rata, Srpskom ponosu i sramoti, onda ta opasnost leži definitivno u bolesnim glavama "zamiđljenih granica" tzv. Republike Srpske na koju međunarodni subjekti upiru prstom kao na dio BiH. Geografski da, ali ne i ideološki!

Bošnjaci, ako je u tom kontekstu riječ, mogu braniti jedino svoju državu koju negiraju svi posredni i neposredni predstavnici i nosioci vlasti nedonoščeta Velikosrpskog projekta.

Svako je dužan čistiti svoj smrad, pa i onaj nacionalistički.

Tako se i čisto gnijezdo mora očistiti od ideološkog smrada i pesinluka kukavičijeg jajeta, tzv.
Republike Srpske, a to je dužnost društva i države Bosne i Hercegovine.