Kolumne
VLASTITO DOSTOJANSTVO JE NAJBOLJI ŠTIT
|
|
Autor: Enes Ratkušić
Objavljeno: 05. December 2011. 14:12:20
Suštinski gledano, najbolji štit od takve vrste nasrtaja na naš duhovni i kulturno-civilizacijski substancijalitet treba tražiti u našem unutarnjem jačanju i uspravljanju prema sedždi kao najuzvišenijem položaju. Jer, ako mi uistinu mislimo da bi jedna ovakva i slične pisanije mogle uticati na naša uvjerenja, onda moramo preispitati njihovu snagu, moramo preispitati svoj odnos prema Bogu i njegovom Miljeniku, čija je mubarek duša razlog stvaranja Svijeta.
Posljednjih mjesec dana pročitao sam niz opservacija na račun spisateljstva iranskog pisca Kader Abdolaha, uzrokovanih prijevodom njegovog romana „Poslanik“ na naš naš jezik. Toliko zgražavanja nad navedenom knjigom više, međutim, govori o očekivanjima čitalaca nego li o nesuvislosti Kaderovih opservacija na račun islama i Božijeg Poslanika. Zbog toga, kao i činjenice, da se ovakva literatura stimulira i nema problema sa „izdavačkim budžetima“, treba kontekstualno pojasniti određene detalje vezane za ovo kao i druga slična djela, koja za osnovni cilj imaju karikaturalizaciju duhovnosti sa ogromnim brojem sljedbenika. Jedan aspekt problema iz estetsko-književne perspektive sjajno je na stranicama „Preporoda“ obradio Osman Halilović.
Totalitarizam antropocentrizma
Jedan aspekt, s obzirom na mnogostukost navedenih sagledavanja problema, ipak je ostao nedorečen. Naime, drastične razlike između istočnjačkog i zapadnjačkog odnosa spram umjetničkog izraza gotovo da i nisu postojale. Istok je zapravo samo ostao vjeran univerzalnim načelima logike umjetničkog stvaralaštva. Dakle, tradicionalna estetika je podrazumijevala red u književnosti, kao i svakom drugom obliku duhovnog i intelektualnog izraza bez obzira geografiju svijeta. Jedan od vodećih evropskih mislilaca H.W.F. Hegel umjetnost je sagledavao samo u kontekstu drugačijeg saopćavanja istine. Fikcija nije bila prepreka za saopćavanje istine. Dakle, kreativnost se mjerila po principu fikcija da, ali laž ne, jer umjetnost, po njegovom mišljenju, kao i svi drugi oblici svijesti, kao što su religija, nauka, filozofija, imaju isključivo posla sa istinom. Moderni izraz podazumjeva potpunu slobodu, lišavanje spisateljski akt svih mogućih pravila, samim tim i svih mogućih obzira spram bilo kakvih autoriteta, samim tim i istine, kao najuzvišenijeg pokretačkog motiva.
Takav pristup širom je otvorio vrata haosu, koji je pokrenula sujeta čovjeka da se pozicionira na prijestolje univerzuma. „Totalitarizam antropocentrizma“ je naziv te zamke, a zapravo je ta umišljenost da je centar svemira, srozala čovjeka na najniže grane, o čemu svjedoči savremena povijest. Uzurpacija pozicije koja mu, kao smrtnom biću, objektivno ne pripada, nije rezultirala samo užasavajućim krvoprolićima, koji su obilježili dvadeseto stoljeće, nego se odrazila na sva područja ljudskog djelovanja.
Ta vrsta nasilne promjene vrijednosti je na planu književnog izraza rezultirao svekolikom anarhija i općom skribomanijom, koja više ne priznaje ni znanje, ni talent, ni moral, niti bilo šta bi tu neoganičenu slobodu izraza moglo ograničiti. Taj trend, međutim, ne ostaje marginama unutrašnje transformacije, nego se maksimalno iskorištava kao oružje u ideološkim sukobima. Naravno, navedena promjena odnosa spram tradicionalnih vrijednosti, svoj najekstremniji izraz nalazi u spisateljskim poduhvatima disidenata i avanturista. Kad neko ko ima talenta, krute zakone tradicije, shvati kao prepreku vlastitoj kreativnosti, izmigolji iz takvog miljea, i nađe se u jednom potpuno drugačijem okruženju, „gdje je sve dozvoljeno“, takav obično ide u drugu krajnost. Čim je osjetio čari života u Holandiji Kader Abdolah je krenuo takvim putem. Na koncu, on nije usamljena pojava u tom smislu. Istina, on je tu imao i određenih obaveza. U EU se ne ulazi bez ispunjenja određenih uvjeta, kako države tako i pojedinci. U Holandiju napose, jer ona ima i dodatnih uvjeta, na koje ih Brisel čak i ne obavezuje, a to je da budeš ustrajan na blaćenju kulture i njenih simbola iz koje potičeš. Pogotovo, ako je u pitanju islamski milje. U suprotnom, svako gostoprimstvo je upitno.
Ta raspetost između miljea iz kojeg potiče i ambijenta u kome danas živi ima svoje posljedice i na psihičkoj ravni. I to je činjenica koju treba razumjeti. A o kakvom psihološkom profilu je riječ, najilustrativnije pokazuje intervju, koji je sa Kaderom napravila Mirna Duhaček za portal depo.ba. Slijed rečenica obiluje toliko izraženim protivriječnostima da je to zapanjujuće, i može se razumjeti samo u kontekstu jedne poznate definicije, koja kaže: „Šizofrenija je razvojni duševni poremećaj koji je karakteriziran gubitkom veze sa stvarnošću, halucinacijama, krivim uvjerenjima, nenormalnim razmišljanjem, ograničenim spektrom emocija, smanjenom motivacijom, te poremećenim socijalnim i radnim funkcioniranjem“.
Zbrka kao znak šizofrenije
Kako ovako izrečene kvalifikacije ne bi sadržavale nekritički apriorizam u izvođenju zaključaka, spomenut ćemo samo neke njegove odgovore iz spomenutog intervjua. „Volio sam Alaha, imao mnogo problema u djetinjstvu, zvao ga da mi pomogne, ali on to nije učinio. Zvao sam ga, a njega nije bilo. Svaki put bi me ostavio na cjedilu. A kad te neko tako ostavi, više ne trebaš računati na njega,“ kaže Kader, a samo par rečenica nakon toga ističe: „Kako možeš kazniti nekoga ko voli Allahove tekstove?! Mene štiti Allah, jer sam istinski poštovalac njegovog literarnog djela.“
Da već u narednom odgovoru Kader ne izriče potpuno suprotan stav, ovakvo razmišljanje bi se moglo tretirati i književnom metaforom. Ali kad Časni Kur'an, kojeg naziva Allahovim „literarnim djelom“, samo par rečenica nakon toga tretira kao knjigu koju je napisao Poslanik, onda je jasno da se radi o poremećaju i zbrci u glavi. Uz to čovjek ima strašnu potrebu da impresionira potencijalne čitaoce, i poruči im da je on sve to davno apsolvirao pa kaže: „Ja se više ne bavim Muhamedom i Kur’anom. Pročitao sam Njegovu knjigu i ona zauzima počasno mjesto na mojoj polici, kao pročitana knjiga, kao veoma draga knjiga, jer bi moj otac uvijek prao ruke prije no što će je dotaknuti.“
Njegova intelektualno-moralna rastrganost, koja je očito prešla u klasičnu šizofreniju, nažalost je oboljenje bez mogućnosti bilo kakve liječničke intervencije, jer: „Rano započeto liječenje daje bolju prognozu. Prevalencija shizofrenije u svijetu iznosi 1%, a veća je u nižoj socio-ekonomskoj klasi. Incidencija je kod muškaraca najveća između 18 i 25 godina, a kod žena između 26 i 45 godina“, stoji u drugom dijelu već spomenute definicije.
No, Kaderom se toliko ne bavimo samo zbog toga što je njegovo djelovanje na fonu imperijalističke politike zapadnih sila, koje u islamu vide nepremostivu prepreku za dalja osvajanja. Temeljna greška, koja se nama u Bosni inače događa, jeste naše naivno uvjerenje koje smo, egzistirajući u svojevrsnoj duhovnoj izolaciji, nakon odlaska Osmanlija sa ovih prostora, nekritički pothranjivali, da je baš svako ko dolazi sa Arabljanskog poluotoka i bližeg komšiluka sam po sebi neupitan kad je u pitanju veza sa islamom, što je, dakako, samo predrasuda, i ništa više.
S druge strane, takve vrste predrasuda pothranjivale su razvijanje jednog podaničkog mentaliteta koji, opet, obezvrjeđuje vrijednost vlastitih doživljaja, dosignuća, poimanja... Upravo zato, mi danas ne znamo dovoljno cijeniti činjenicu da smo vlastitu duhovnu opstojnost stoljećima čuvali i uspjeli očuvati u izuzetno teškim povijesno-političkim okolnostima. Zbog toga se danas i suočavamo sa gotovo nadrealističkim scenama da jednom dedi, koji se decenijama spušta na sedždu, kakav mladi junoša, bez trunke poštovanja, naoružan poluilmihalskim znanjima, drži slovo o islamu, pri tom ga drsko upozoravajući da o vjeri nema blage veze, da ne zna klanjati, da ne slijedi sunnet Božijeg poslanika itd.
Uspraviti se prema sedždi
Nažalost, takve predrasude, da neko tamo više zna, ne kolaju samo venama običnog svijeta, nego i onih koji važe za puno obrazovanije. Najviše zbog takvih ubjeđenja iranski pisac je prije koju godinu vazio po Bosni, kao kakav učeni alim. Isti status među našim izdavačima, ali i čitalačkom publikom, imao je Tariq Ali. Gotovo da je u našim prilikama zadobio status islamskog mislioca. Sve dok novinaru, koji ga je obasipao brojnim pitanjima, podrazumjevajući valjda da razgovara sa velikim alimom, koji je samo uzgred i književnik, iz punih usta nije rekao da je on ateista i da je sasvim prirodno to što smatra da svijet postoji bez bilo kakvog Višeg uzroka.
Naša zauzetost Kaderom Abdolahom na poseban način demonstrira činjenicu da smo u dobroj mjeri nasjeli na logiku prepoznavanja zla kao isključivo spoljnog faktora. Suštinski gledano, najbolji štit od takve vrste nasrtaja na naš duhovni i kulturno-civilizacijski substancijalitet treba tražiti u našem unutarnjem jačanju i uspravljanju prema sedždi kao najuzvišenijem položaju. Jer, ako mi uistinu mislimo da bi jedna ovakva i slične pisanije mogle uticati na naša uvjerenja, onda moramo preispitati njihovu snagu, moramo preispitati svoj odnos prema Bogu i njegovom Miljeniku, čija je mubarek duša razlog stvaranja Svijeta.
Odlučnost da u pogledu jasnoće našeg životnog stava i ponašanja budemo ustrajni učinit će svaku moguću vrstu upadice u naše živote ništavnom, lišenom bilo kakve snage, koja bi mogla pokolebati snagu naših uvjerenja. A mi za izgradnju odnosno jačanje takvog odnosa posjedujemo neiscrpno blago, kontinuitet neprekinutog življenja islama u okolnostima koje nam nisu bile nimalo naklonjene. U takvim okolnostima baš niko se neće ni obazirati na ovakve vrste diverzija, niti će im pridavati bilo kakav značaj.
| Enes RATKUŠIĆ: Naša zauzetost Kaderom Abdolahom na poseban način demonstrira činjenicu da smo u dobroj mjeri nasjeli na logiku prepoznavanja zla kao isključivo spoljnog faktora. Suštinski gledano, najbolji štit od takve vrste nasrtaja na naš duhovni i kulturno-civilizacijski substancijalitet treba tražiti u našem unutarnjem jačanju i uspravljanju prema sedždi kao najuzvišenijem položaju. Jer, ako mi uistinu mislimo da bi jedna ovakva i slične pisanije mogle uticati na naša uvjerenja, onda moramo preispitati njihovu snagu, moramo preispitati svoj odnos prema Bogu i njegovom Miljeniku, čija je mubarek duša razlog stvaranja Svijeta. |
Jedan aspekt, s obzirom na mnogostukost navedenih sagledavanja problema, ipak je ostao nedorečen. Naime, drastične razlike između istočnjačkog i zapadnjačkog odnosa spram umjetničkog izraza gotovo da i nisu postojale. Istok je zapravo samo ostao vjeran univerzalnim načelima logike umjetničkog stvaralaštva. Dakle, tradicionalna estetika je podrazumijevala red u književnosti, kao i svakom drugom obliku duhovnog i intelektualnog izraza bez obzira geografiju svijeta. Jedan od vodećih evropskih mislilaca H.W.F. Hegel umjetnost je sagledavao samo u kontekstu drugačijeg saopćavanja istine. Fikcija nije bila prepreka za saopćavanje istine. Dakle, kreativnost se mjerila po principu fikcija da, ali laž ne, jer umjetnost, po njegovom mišljenju, kao i svi drugi oblici svijesti, kao što su religija, nauka, filozofija, imaju isključivo posla sa istinom. Moderni izraz podazumjeva potpunu slobodu, lišavanje spisateljski akt svih mogućih pravila, samim tim i svih mogućih obzira spram bilo kakvih autoriteta, samim tim i istine, kao najuzvišenijeg pokretačkog motiva.
Takav pristup širom je otvorio vrata haosu, koji je pokrenula sujeta čovjeka da se pozicionira na prijestolje univerzuma. „Totalitarizam antropocentrizma“ je naziv te zamke, a zapravo je ta umišljenost da je centar svemira, srozala čovjeka na najniže grane, o čemu svjedoči savremena povijest. Uzurpacija pozicije koja mu, kao smrtnom biću, objektivno ne pripada, nije rezultirala samo užasavajućim krvoprolićima, koji su obilježili dvadeseto stoljeće, nego se odrazila na sva područja ljudskog djelovanja.
Ta vrsta nasilne promjene vrijednosti je na planu književnog izraza rezultirao svekolikom anarhija i općom skribomanijom, koja više ne priznaje ni znanje, ni talent, ni moral, niti bilo šta bi tu neoganičenu slobodu izraza moglo ograničiti. Taj trend, međutim, ne ostaje marginama unutrašnje transformacije, nego se maksimalno iskorištava kao oružje u ideološkim sukobima. Naravno, navedena promjena odnosa spram tradicionalnih vrijednosti, svoj najekstremniji izraz nalazi u spisateljskim poduhvatima disidenata i avanturista. Kad neko ko ima talenta, krute zakone tradicije, shvati kao prepreku vlastitoj kreativnosti, izmigolji iz takvog miljea, i nađe se u jednom potpuno drugačijem okruženju, „gdje je sve dozvoljeno“, takav obično ide u drugu krajnost. Čim je osjetio čari života u Holandiji Kader Abdolah je krenuo takvim putem. Na koncu, on nije usamljena pojava u tom smislu. Istina, on je tu imao i određenih obaveza. U EU se ne ulazi bez ispunjenja određenih uvjeta, kako države tako i pojedinci. U Holandiju napose, jer ona ima i dodatnih uvjeta, na koje ih Brisel čak i ne obavezuje, a to je da budeš ustrajan na blaćenju kulture i njenih simbola iz koje potičeš. Pogotovo, ako je u pitanju islamski milje. U suprotnom, svako gostoprimstvo je upitno.
Ta raspetost između miljea iz kojeg potiče i ambijenta u kome danas živi ima svoje posljedice i na psihičkoj ravni. I to je činjenica koju treba razumjeti. A o kakvom psihološkom profilu je riječ, najilustrativnije pokazuje intervju, koji je sa Kaderom napravila Mirna Duhaček za portal depo.ba. Slijed rečenica obiluje toliko izraženim protivriječnostima da je to zapanjujuće, i može se razumjeti samo u kontekstu jedne poznate definicije, koja kaže: „Šizofrenija je razvojni duševni poremećaj koji je karakteriziran gubitkom veze sa stvarnošću, halucinacijama, krivim uvjerenjima, nenormalnim razmišljanjem, ograničenim spektrom emocija, smanjenom motivacijom, te poremećenim socijalnim i radnim funkcioniranjem“.
Kako ovako izrečene kvalifikacije ne bi sadržavale nekritički apriorizam u izvođenju zaključaka, spomenut ćemo samo neke njegove odgovore iz spomenutog intervjua. „Volio sam Alaha, imao mnogo problema u djetinjstvu, zvao ga da mi pomogne, ali on to nije učinio. Zvao sam ga, a njega nije bilo. Svaki put bi me ostavio na cjedilu. A kad te neko tako ostavi, više ne trebaš računati na njega,“ kaže Kader, a samo par rečenica nakon toga ističe: „Kako možeš kazniti nekoga ko voli Allahove tekstove?! Mene štiti Allah, jer sam istinski poštovalac njegovog literarnog djela.“
 |
Njegova intelektualno-moralna rastrganost, koja je očito prešla u klasičnu šizofreniju, nažalost je oboljenje bez mogućnosti bilo kakve liječničke intervencije, jer: „Rano započeto liječenje daje bolju prognozu. Prevalencija shizofrenije u svijetu iznosi 1%, a veća je u nižoj socio-ekonomskoj klasi. Incidencija je kod muškaraca najveća između 18 i 25 godina, a kod žena između 26 i 45 godina“, stoji u drugom dijelu već spomenute definicije.
No, Kaderom se toliko ne bavimo samo zbog toga što je njegovo djelovanje na fonu imperijalističke politike zapadnih sila, koje u islamu vide nepremostivu prepreku za dalja osvajanja. Temeljna greška, koja se nama u Bosni inače događa, jeste naše naivno uvjerenje koje smo, egzistirajući u svojevrsnoj duhovnoj izolaciji, nakon odlaska Osmanlija sa ovih prostora, nekritički pothranjivali, da je baš svako ko dolazi sa Arabljanskog poluotoka i bližeg komšiluka sam po sebi neupitan kad je u pitanju veza sa islamom, što je, dakako, samo predrasuda, i ništa više.
S druge strane, takve vrste predrasuda pothranjivale su razvijanje jednog podaničkog mentaliteta koji, opet, obezvrjeđuje vrijednost vlastitih doživljaja, dosignuća, poimanja... Upravo zato, mi danas ne znamo dovoljno cijeniti činjenicu da smo vlastitu duhovnu opstojnost stoljećima čuvali i uspjeli očuvati u izuzetno teškim povijesno-političkim okolnostima. Zbog toga se danas i suočavamo sa gotovo nadrealističkim scenama da jednom dedi, koji se decenijama spušta na sedždu, kakav mladi junoša, bez trunke poštovanja, naoružan poluilmihalskim znanjima, drži slovo o islamu, pri tom ga drsko upozoravajući da o vjeri nema blage veze, da ne zna klanjati, da ne slijedi sunnet Božijeg poslanika itd.
Nažalost, takve predrasude, da neko tamo više zna, ne kolaju samo venama običnog svijeta, nego i onih koji važe za puno obrazovanije. Najviše zbog takvih ubjeđenja iranski pisac je prije koju godinu vazio po Bosni, kao kakav učeni alim. Isti status među našim izdavačima, ali i čitalačkom publikom, imao je Tariq Ali. Gotovo da je u našim prilikama zadobio status islamskog mislioca. Sve dok novinaru, koji ga je obasipao brojnim pitanjima, podrazumjevajući valjda da razgovara sa velikim alimom, koji je samo uzgred i književnik, iz punih usta nije rekao da je on ateista i da je sasvim prirodno to što smatra da svijet postoji bez bilo kakvog Višeg uzroka.
Naša zauzetost Kaderom Abdolahom na poseban način demonstrira činjenicu da smo u dobroj mjeri nasjeli na logiku prepoznavanja zla kao isključivo spoljnog faktora. Suštinski gledano, najbolji štit od takve vrste nasrtaja na naš duhovni i kulturno-civilizacijski substancijalitet treba tražiti u našem unutarnjem jačanju i uspravljanju prema sedždi kao najuzvišenijem položaju. Jer, ako mi uistinu mislimo da bi jedna ovakva i slične pisanije mogle uticati na naša uvjerenja, onda moramo preispitati njihovu snagu, moramo preispitati svoj odnos prema Bogu i njegovom Miljeniku, čija je mubarek duša razlog stvaranja Svijeta.
Odlučnost da u pogledu jasnoće našeg životnog stava i ponašanja budemo ustrajni učinit će svaku moguću vrstu upadice u naše živote ništavnom, lišenom bilo kakve snage, koja bi mogla pokolebati snagu naših uvjerenja. A mi za izgradnju odnosno jačanje takvog odnosa posjedujemo neiscrpno blago, kontinuitet neprekinutog življenja islama u okolnostima koje nam nisu bile nimalo naklonjene. U takvim okolnostima baš niko se neće ni obazirati na ovakve vrste diverzija, niti će im pridavati bilo kakav značaj.
