Sudbin MUSIĆ: Negdje duboko u Čarakovu u staroj mahali u kojoj je nekad obitavala čuvena Muhtarova familija Karupović, danas rasuta svuda po svijetu, sa svakim ezanom vije pas. Izdaleka imanje izgleda poveliko, pravo domaćinsko. Do rata su tu živjeli Hasan i Razija sa svojom djecom. No, rat učini svoje i tako Hasan i Razija ostaše bez svega. No, najbolnije je što su ostali bez svoje djece. Njihova tri sina pobiše na pravdi Božjoj isti oni koji danas koračaše Šeher Banja Lukom, nekada Bosanskom Kordovom a danas glavnim gradom nečega u čije ime Hasan i Razija ostaše bez svoja tri sina, ja bez svog babe, mladosti i bezbroj drugara, rođaka i komšija. Kako prenesoše mediji: "Organizator skupa, u kojem su učestvovali i pripadnici četničkog pokreta, je bio Odbor za njegovanje tradicije oslobodilačkih ratova Vlade RS-a."

Čitav dan razmišljam da se latim pera. Pitam se ima li smisla uopšte, jer znam da samo sebi činim zlo. Bit će ovo još jedna neprospavana noć nakon mog izlijevanja mene po papiru. Čudan je i razlog moga pisanja. Neko će reći da budalim, no Rex je ćuko i po. S Rexom se danas napričah. I nagledasmo se jedan drugog iako je njemu ostalo još jedno oko, a na drugo skroz slabo vidi. Godine čine svoje. Pasji zivot pogotovo. No vidi Rex i na ono jedno da je i moj život haman pasji, jer eto danas mi se opet ko prije šesnaest godina, kada potpisaše Daytonski mirovni sporazum opet plače.
Tada od zebnji za našu budućnost, a danas jer sam izgleda, bio više nego u pravu.

Negdje duboko u Čarakovu u staroj mahali u kojoj je nekad obitavala čuvena Muhtarova familija Karupović, danas rasuta svuda po svijetu, sa svakim ezanom vije pas. Izdaleka imanje izgleda poveliko, pravo domaćinsko. Do rata su tu živjeli Hasan i Razija sa svojom djecom. No, rat učini svoje i tako Hasan i Razija ostaše bez svega. No, najbolnije je što su ostali bez svoje djece. Njihova tri sina pobiše na pravdi Božjoj isti oni koji danas koračaše Šeher Banja Lukom, nekada Bosanskom Kordovom a danas glavnim gradom nečega u čije ime Hasan i Razija ostaše bez svoja tri sina, ja bez svog babe, mladosti i bezbroj drugara, rođaka i komšija. Kako prenesoše mediji: "Organizator skupa, u kojem su učestvovali i pripadnici četničkog pokreta, je bio Odbor za njegovanje tradicije oslobodilačkih ratova Vlade RS-a."

No, vratimo se Daytonu... Nakon Daytona, odlučismo ja i moja familija otići u Ameriku. Mati otplaka, sestre za njom i odustasmo. Odlučismo se kao i dosta njih koji su tada bili u teškoj dilemi, da se ipak vratimo rodnoj grudi, pa šta god dragi Allah da. I vratismo se.

Prvo u Sanski Most u kojem mi već bi jasno da ovo nikako neće izaći na dobro, a onda, tamo negdje u kasnu jesen 2000. godine svojoj kući u pusto Čarakovo. Da mi nije bilo Semira i Đine pobenavio bih. Navikao sam se nekako da Čarakovo broji samo 40 od nekada 800 kuća i eto kao doći će i ostali sad kad smo i mi. Veselo momče Semir, uzeo bi vucjaka Djinu i gotovo diverzantski provlacio se iz Siječića do Poljskog puta kako bi kartali ili šta već, da ne poludimo lažući sami sebe kako je sve ok, a spavajući sljedećih godinu i više stalno na jedno oko. Prvu noć nikada neću zaboraviti, a prva zima je bila pravi pakao.

Samo kosti ubijenih mještana na koje bi šetajući stalno nailazili, podsjećale bi me na zlo što je iza nas, a mi se pravili da je to davna prošlost i sebe radi borili se da ne mislimo na to.
Jedanaest godina poslije nema više ni Semira ni Đine, kao ni mnogih mladića i djevojaka koji odoše u svijet. Neki trbuhom za kruhom, a neki, kao Semir, stazama ljubavi.

Na Ahiret preseliše mnoga stara lica. Među njima na žalost i Hasan i Razija Karupović. Iza njih već više od šest godina iza imanja uz veliku štalu u svojoj kolibi smrti prkosi ovaj moj Rex, koji vije sa svakim ezanom i plače za svojim domaćinima, avlijom punom mladosti i veselim licima svojih Karupovića. A danas, eto 16 godina poslije Daytona i 20 godina nakon pokolja skupa samnom, slušajuci ove redove koje nakon Rexa odlučih podijeliti sa svima vama.

Napričasmo se ja i Rex. Prisjeti me na sve one trenutke poleta. Pokrivanje društvenog doma, neumornog Nijaza s kojim bi bilo i ovako i onako, ali bi bilo i mi se vratismo. Kakav je to polet bio! Pobjednički neumorno radilo se na sve strane. S nama je uvjek bio Hasan i još mnogi Hasani kojih više nema.

Nakon par godina u Čarakovo doista počeše dolaziti i oni koji nikada nisu. No vraćali su se natrag. Već od 2003.godine ne dolazi niko osim nekoliko nesretnika koji se iz samo njima poznatih razloga silom prilika vratiše.

Novi školski objekat pohađa sve manje đaka. Safove u džamiji nakon preseljenja nekog starine ne popunjava niko. Svaki svatovi su znak da nam neko ode. Pusta polja i mahale navukoše divljač tako da ništa nije čudno vidjeti zečeve kako se igraju tamo gdje ih nikad nije bilo jer su navikli da ljudi nema. Eto u tri povratnička mjesta u Rakovčanima, Rizvanovićima i Bišćanima u novu školsku godinu upisa se svega devet prvačića. Oni najzabrinutiji prebrojaše za sljedeću školsku godinu samo četvoro...

Nikako ne volim ovaj dio godine. Nekako ima čovjek i previše vremena za razmišljanje. Stalno koračanje provalijom košta živaca. Na ivici provalije ovdje je čitav jedan kolektiv - ta mala skupina povratnika koja uporno već više od deceniju korača odolijevajući svim pritiscima samo da ostane i opstane uz rijeke i livade i na poljima s kakvim se malo koja mogu porediti.

Šutio je Rex slušajući ovaj moj monolog, a meni se samo odmotavao filma, a jed bivala sve veća i veća. Podsjeti me i na sva ona politička okupljanja, jedne kao više pro-bosanske i one koji su po mišljenju prvih manje pro-bosanski. Priče o Bosni koje danas u gradu ima tek toliko da njenu post-daytonsku zastavu možete naći tek pred Čaršijskom džamijom a to govori mnogo. Jer Bosanci to su helem samo Bošnjaci, koji su i muslimani, nekada sa velikim ”M”, a taj Islam to je sada kao nešto jaaako opasno kao da ga nikada prije ovdje nije ni bilo. A ja sam eto kao i svi ostali iz ove šačice povratnika samo opasnost a ne neko ko već deceniju nakon pakla kroz koji prođosmo i dalje kupim kosti svojih najmilijih na sve pustijim poljima oko Prijedora. Jer kako drugačije objasniti posjete ekipe SFOR-a, kojeg za čudo Božje u Prijedoru kao sastavni dio evropskih snaga zastupaju Čileanci i njihovo konstantno ponavljanje pitanja o Vehabijama!?

Zgurani u povratničke mjesne zajednice, zabavismo se sami sobom ne prihvatajući svijet oko sebe i daleko od stvarnosti. Naša naselja postaše najljepše pustinje na svijetu ili još gore, najmoderniji rezervati u kojima vegetiramo gotovo kao američki Indijanci, prisjećajući se o vjerskim praznicima na našu tradiciju, kulturu i običaje kojih odavno više nema. I reisu Ceriću sam jednom prilikom reko da se osjećam kao Mohikanac. Dok je danas četnički pokret paradirao Banja Lukom, jedna djevojčica koja je u Čarakovo 2000. godine došla kao petogodišnja Bošnjakinja, dobila je zadatak iz predmeta ’srpski jezik” da napiše sastav ”Dvadeset godina Srpske”. Djeca u školi u Čarakovu ostaše uskraćena ove godine za Bajramsku priredbu jer je direktor, helem, jako zabrinut što se djeca dijele na nacionalnoj (vjerskoj) osnovi pa nema kaže ni Božića, al’ će zato biti priredba za krsnu slavu školstva Republike Srpske ”Svetog Savu”, odnosno Savindan čiju himnu moraju napamet znati svi čarakovski mališani.

Poslije zavrsetka srednje škole oni će prestati da koliko toliko normalno žive i vratiti se u svoje rezervate i u taj paralelni svijet u koji nas neko smišljeno gura, a mi bez razmišljanja nasjedamo unatoč činjenici da smo konstitutivan narod u Daytonu skrojene države. Paralelni svijet u kojem su naša humanitarna udruženja postali zavodi za socijalnu zaštitu i paralelni svijet tamo nekih koji eto radi toga što ni Srbi ne rade (a istina da je nezaposlenost ogromna) nemaju pravo već godinama na bilo kakvo radno mjesto u nekom od javnih preduzeća ili ustanova, pa makar čistačice. Rijetki su sretnici koje je to na vakat zapalo, no jako rijetki. Politika će naravno reći da nisam u pravu, no i neće me iznenaditi, jer i pored svega pobrojanog, opštinski načelnik se može pohvaliti jednoglasno usvojenim budžetom koji je ”po volji” i Bošnjacima, barem sudeći po glasovima onih koje su Bošnjaci izabrali. Sveopšta nezaposlenost tjera ljude na svašta. Hvala Bogu najmanje je džeparoša i provalnika no nevjerovatno koliko oni visoki mogu pasti nisko žmureći na istinu koja je sve očitija oko nas.

A oko nas navodno nafta. Tutnje Rusi neki dan po Čokotima i barama Svetinje. Prisao im moj komšo Samed ni ne pokušavaući zvati policiju jer nema pravo. Čuo da je Šaban zvao pa nagrabusio. Uspio je razumiti nekog Rusa koji se podrugljivo javio Samedu na slabom ”srpskom” rekavši kako eto gdje ima muslimana ima i nafte.

Svaki dan strepim da se opet neko ne sjeti rovariti po bišćanskoj glini za koju kažu da je najkvalitetnija u Evropi. Pitam se samo ko će sad odbraniti ta naša sela od novih, urbanih iseljavanja u cilju ”sveopšteg prosperiteta u nastojanjima naše zemlje ka što skorijim integracijama u NATO i EU” kako stalno i neumorno ponavljaju, i ovi i oni, pro-bosanski, dok im se na terenu i ispod noša odvija posljednja, tiha i sigurna faza etničkog čišćenja za koju niko neće biti pozvan na odgovornost pred nekim od međunarodnih sudova. Bit će na kraju: ”Sami pali-sami se ubili!”

Za nekoliko dana opet je Dan državnosti naše domovine i ponovna proslava. Ovaj put, iz nekih razloga u Kozarcu. Naravno, u ovom, još uvjek njenom dijelu bit će to normalan radni dan i samo se nadam da opet ko lani, neće doći do nestanka struje. I ne zamjerite ako nekom pokvarih raspoloženje. Odavno je bilo vrijeme da se upali crvena lampica i oglasi alarm. Ja više neću da čekam da ga neko drugi pali. No kako god bilo, ja i Rex ćemo još neko vrijeme da prkosimo vremenu. Koliko dugo, do dragog je Allaha dž.š. ili kako jednom prilikom reče Beska: ”Do posljednjeg Mohikanca!”