Dr. Ibrahim KAJAN: U granicama svojih stabilnih historija, nemalo je europskih država koje su iskusile jedan ili čak sve (nabrojane) oblike povijesnog odnosa prema Drugima, čiji su se obrisi Dobrog i Zlog najčešće i najjasnije uočavali u tamnim i nečitkim historijskim razdobljima (srednjovjekovlja), kao i u bližim vremenima s obiljem arhivske građe iz koje još, metaforički rečeno, curi krv nevino ubijenih ili u dim i pepeo pretvorenih ljudi. Najdublje korijenje takvoga odnosa u Europi se može promatrati prema odnosu položaja ljudi semitskog porijekla, npr. Židova od srednjovjekovnih do modernih vremena, a koje, u posljednjim desetljećima sve snažnije zapljuskuje europske građane islamskog svjetonazora (bez obzira jesu li adaptirani useljenici azijskog, afričkog ili evropskog porijekla - recimo albanskog ili bosanskog).

Recentno vrijeme ponovno izbacuje na površinu pitanje koje se u europskim pa i u svjetskim zemljopisnim, političkim i historijskim relacijama ciklički javlja, uznemiruje i nerijetko otvara prostore odluka nesagledivih posljedica. To je pitanje odnosa prema Drugim (i drukčijim). Historijski, odnosi su se modulirali u malom broju varijacija: Tolerancija prema Drugima (i drukčijima), prisilnom prevjeravanju Drugih, protjerivanje Drugih ili – u najtragičnijim oblicima - usmrćivanje Drugih, pojedinačno (zločinima) ili institucionalno, državnim terorom - en masse, kao holokaust ili genocid!

U granicama svojih stabilnih historija, nemalo je europskih država koje su iskusile jedan ili čak sve (nabrojane) oblike povijesnog odnosa prema Drugima, čiji su se obrisi Dobrog i Zlog najčešće i najjasnije uočavali u tamnim i nečitkim historijskim razdobljima (srednjovjekovlja), kao i u bližim vremenima s obiljem arhivske građe iz koje još, metaforički rečeno, curi krv nevino ubijenih ili u dim i pepeo pretvorenih ljudi.

Najdublje korijenje takvoga odnosa u Europi se može promatrati prema odnosu položaja ljudi semitskog porijekla, npr. Židova od srednjovjekovnih do modernih vremena, a koje, u posljednjim desetljećima sve snažnije zapljuskuje europske građane islamskog svjetonazora (bez obzira jesu li adaptirani useljenici azijskog, afričkog ili evropskog porijekla - recimo albanskog ili bosanskog).

Kraljevina Bosna (1391)

Historijska iskustva su najčešće tragična iskustva. S takvim historijskim prtljagom, malo je europskih naroda koji bi imali moralnog prava poučavati druge narode, možda posebno islamske, o bilo čemu iz pojmovnog sklopa koji pokrivamo s leksemom tolerancija, a koja je zapravo najniži stupanj u pozitivnim odnosima među ljudima i kolektivitetima. Ona i ne znači ništa više od onoga što znači riječ snošljivost.

Odnos prema Drugima u Bosni i Hercegovini
Raspad Jugoslavije i bjesomučni rat koji je pratio političke odluke tog raspada, te pokušaja stvaranja Velike Srbije na razvalinama bivše države, najtragičnije se očitovao u Hrvatskoj i – posebno! – u Bosni i Hercegovini, u obje dakle države s visokim postotkom različitih nacionalnih zajednica. U Hrvatskoj, uz matični hrvatski narod, živjelo je oko 15% Drugih (Srba oko 12%), dok je stanovništvo BiH podijeljeno na tri velika, konstitutivna nacionalna korpusa – Bošnjake (muslimane), Srbe (pravoslavce) i Hrvate (katolike). Mada je i u Hrvatsku i u Bosni rat „uvezen iz Srbije i Crne Gore“ kao agresivni udar na nezavisnu i od Ujedinjenih nacija priznatu zemlju, od tog, ratnog, početka pa sve do danas – „cijeli se svijet“ kao trudi da nas „nauči toleranciji“ i „kako trebamo živjeti u snošljivosti“ jedni prema drugima. Da, neke stvari se očito ne nauče kao trajna znanja, kao umijeća trajnog življenja, nego propadaju pod silovitim udarima političkih promjena i neljudskih i agresivnih političkih ideologija. Pod njihovim diktatom – prvi stradaju Drugi, kao što su u ovom bosanskom ratu prvi stradavali nesrbi, Bošnjaci i Hrvati.

Jesu li Bošnjaci živjeli historiju koja je poništavala Druge (i drukčije), ili je s Drugima živjela u toleranciji?

Jesu li Bošnjaci štitili Druge kad su bili u pogibelji kakva je bila njihova vlastita od 1992. do 1996., i od Haaga proglašena genocidom (Srebrenica), planski i svjesno provođenom uništavanju bošnjačkog naroda kao „konačnog rješenja“ Miloševićeve i Karadžićeve politike?

U hiljadugodišnjoj historiji Bošnjana / Bošnjaka, nisu pronađeni primjeri koji bi bili negativni za Bošnjake. Bošnjaci, historija pokazuje, nikada nikoga nisu prevjeravali na svoju vjeru, nikoga nisu progonili zbog drukčije vjere ni zbog drukčije rase, a niti su vodili ratove baratajući terminima „humana preseljenja naroda“, „čišćenja nebošnjačkih naroda“, ili, jezikom ovog vremena – ubijajući po nekom konceptu „konačnog rješenja“ (genocida) bilo koga i bilo kada.

Jesu li štitili Druge? Jesu. Ovdje ćemo se poslužiti jednim primjerom iz kasne jeseni bosanskog srednjovjekovlja koje zalazi u doba turske administracije i jednim primjerom, nedovoljno poznatim, s početka II. svjetskog rata, kada je Bosna silom priklonjena Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i fašističkom konceptu dr. Ante Pavelića, miljenika Benita Musolinija.

Mada je i u Hrvatsku i u Bosni rat „uvezen iz Srbije i Crne Gore“ kao agresivni udar na nezavisnu i od Ujedinjenih nacija priznatu zemlju, od tog, ratnog, početka pa sve do danas – „cijeli se svijet“ kao trudi da nas „nauči toleranciji“ i „kako trebamo živjeti u snošljivosti“ jedni prema drugima. Da, neke stvari se očito ne nauče kao trajna znanja, kao umijeća trajnog življenja, nego propadaju pod silovitim udarima političkih promjena i neljudskih i agresivnih političkih ideologija. Pod njihovim diktatom – prvi stradaju Drugi, kao što su u ovom bosanskom ratu prvi stradavali nesrbi, Bošnjaci i Hrvati.

Dobri Bošnjani
Historija današnjih Bošnjaka zasigurno ne počinje s islamiziranjem srednjovjekovnih Bošnjana, podaničkog puka Bosanskog kraljevstva. To im je narodnosno ime i historija ne bilježi ni u jednom jedinom slučaju da se zovu drukčije. Također ne bilježi da u Bosanskom kraljevstvu, osim Bošnjana, živi bilo kakav drugi narod. Bošnjani su, po vjeri, patareni (poznati i kao bogumili, babuni i sl.) sa vlastitom Crkvom bosanskom, sa svojom hijerarhijom i svojim, originalnim, čitanjem biblijskih tekstova (koji se ne podudara ni sa Istočnom ni sa Zapadnom Crkvom), te svojim mramorjem, stećcima, rasutim po površini cijeloga bosanskog kraljevstva. Te Bošnjane, te patarene, drugi su prozvali Dobrim Bošnjanima.
Međutim, dolaskom vatikanskih misionara u XII. st. - dominikanaca, a potom franjevaca, domaća se varijacija kršćanstva i stožerna uloga Crkve bosanske, pod pritiscima koji su uključivale kompletne križarske pohode, „vjersko čišćenje“ nekatolika, kroz nekoliko je sljedećih stoljeća neprestano proizvodila građanske ratove, trijebljenja bogumila i posevemašnjim genocidnim zahvatima prijetili joj „konačnim rješenjem“: smrću „heretičkih“, „nevjernih“ Bošnjana!

U islamu su našli spas pred inkvizicijama
U takvim okolnostima, u nadolazećoj turskoj sili i islamu koji su nosili sa sobom – patareni su pronašli jedini izlaz za spas svojih života. Zbog toga je, vjerovatno, i nastao izraz „Bosna šaptom pade“.

Kroz sljedećih 400 godina turske administracije nad Bosnom, bivšim kraljevstvom koji je i u sklopu osmanske države sačuvao visoki stupanj autonomije kao „Corpus separatum“, „Bosanski sandžak“, bivši patareni uzdignuti u domaći vladajući sloj, nisu pokazali osvetoljubivost prema svojim progoniteljima. U tom prvom stoljeću islamskog gospodstva desila su se dva događaja od iznimne važnosti koji, također, na svoj način reflektiraju pitanje odnosa prema Drugima.

Prvi je izdavanje sultanskog dekreta kojim se jamče prava i sloboda vjeroispovijesti ne samo patarenima koji nisu svojevoljno prihvatili islam, nego i katolicima, dekreta poznatim pod imenom Ahd-nama, uručen od sultana Mehmed hana El Fatiha fra Zvizdoviću i čiji se izvornik čuva i danas u Fojničkom samostanu. ^[1]

Drugi slučaj predstavlja kolektivni bošnjački prijem progonjenih Jevreja u područje svoje Bosne, slijedom sultanovog otvaranja granica cijele Osmanske Imperije za preživjele prognanike Jevreje (i druge nekatolike) iz Španjolske, nakon rekonkviste 1492. Tada su bosanski Sefradi u Bosni pronašli novu domovinu, srodili se s njom i s cjelokupnim bošnjačkim narodom, poglavito muslimanskim. Može se, iz današnje perspektive reći, da su Sefardi, kroz svih 400 godina turske administracije u BiH živjeli u miru i u visokom stupnju tolerancije s Bošnjacima.

Fašističko trijebljenje nehrvata u tzv. Nezavisnoj Državi Hrvatskoj
Nakon Austro-ugarske Monarhije (1878 – 1918), u novoformiranoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno Kraljevini Jugoslaviji, Bošnjaci su i u vlastitoj Bosni najugroženiji sloj stanovništva: zabranjuje mu se ili mu se političkim metodama priječi svaka upotreba nacionalne atribucije – izvan zakona mu je (bosansko) ime jezika, (bošnjački) nacionalni status, pa prema tome i pravo na politički tretman.

Okupacijom i proglašenjem Bosne dijelom Nezavisne Države Hrvatske (1941.-1945.), Bošnjaci se, bez vlastitog sudjelovanja, političkim aktom proglašavaju Hrvatima a ime Bosne se zabranjuje posebnim zakonskim spisom.

Na samom početku II. svjetskog rata, kad počinju pokolji nehrvata u samoproglašenoj NDH, fašističke falange dr. Ante Pavelića, počinju utjerivati strah u kosti cijelom stanovništvu i provoditi doslovnu genocidnu politiku prema Srbima, Jevrejima i Romima (i) u Bosni i Hercegovini.

Jedini koji su stali u zaštitu Srba, Jevreja i Roma – bili su, sa punom sviješću i golemom građanskom hrabrošću, Bošnjaci – o čemu svjedoče brojne javne rezolucije protiv nepravednog zatvaranja, odvođenja u logore smrti i ubijanjima na licu mjesta - koje su, usprkos smrtnim prijetnjama, objavljivali intelektualci u Mostaru, Sarajevu, Tuzli, Banja Luci, Bijeljini, a potpisivale desetine, stotine i hiljade građana koji su u svojim sredinama imali bilo kakav ugled… Takav primjer kolektivnog osjećanja prema Drugima i drukčijima, rijetko je zabilježen i u svjetskim razmjerima, osobito u doba nesmiljene fašističke strahovlade koju je upoznao gotovo cijeli europski kontinent.

Bošnjaci su svoju plemeniti crtu, posebno pokazivali i kroz cijeli odbrambeni rat 1992 - 1996., jer jedino iza akcija Armije Bosne i Hercegovine u kojoj su Bošnjaci bili većina, nisu ostajale srušene ili oskrnavljene crkve, niti su paljena sela i gradovi, niti su ubijani civili, niti su zabilježena silovanja

Pojedinačnih primjera spašavanja Drugog, tijekom II. svjetskog rata, bilo je na sve tri strane bosanskohercegovačkog naroda, ali primjer rezolucija – ostao je jedinstven i nedovoljno proučen i nedovoljno poznat.

Bošnjaci znaju živjeti s Drugima
Bošnjaci su dakle kroz dugi period svoje historije pokazivali volju za životom, nikada ne odričući ni Drugima i drukčijima koji su s njima živjeli i društvenoj i političkoj snošljivosti kroz stoljetne naslage vremena. Ne samo da je nisu odricali, nego su Drugima i pomagali. Tu svoju plemeniti crtu, posebno su pokazivali i kroz cijeli odbrambeni rat 1992- 1996., jer jedino iza akcija Armije Bosne i Hercegovine u kojoj su Bošnjaci bili većina, nisu ostajale srušene ili oskrnavljene crkve, niti su paljena sela i gradovi, niti su ubijani civili, niti su zabilježena silovanja. U odbrani svoje domovine svaki su put pokazali visoki moral, žudnju za slobodom – svojom i svih onih koji, udesom sudbine, žive sa njima.

Fussnote:
^1] Citat iz Ahd-name: „Ja, sultan Mehmedhan, dajem na znanje cijelom svijetu, da su posjednici ovoga carskog fermana , bosanski duhovnici, našli moju veliku milost, pa zapovjedam: Neka niko ne smeta i ne uznemiruje spomenute, ni njihove crkve. Neka mirno stanuju u mome carstvu. A oni koji su izbjegli, nek budu slobodni i sigurni. Neka se povrate i neka se bez straha, u zemljama moga carstva nastane u svojim manastirima. Ni moje visoko Veličanstvo, ni moji veziri, ni moji službenici, ni moji podanici, niti iko od stanovnika moga carstva, neka ih ne vrijeđa i ne uznemiruje. Neka niko ne napada niti vrijeđa i ugrožava: ni njih, ni njihov život, ni njihov imetak, ni njihove crkve. Pa i to, ako bi iz tuđine doveli kojeg čovjeka u moju državu, da im je dopušteno... „