Adnan BALO: Pobuna je jaka, i jasno je da sirijski narod neće odustati od svoje želje za slobodom, inače bi do sad odustali. Iako danas Asad ima i vojsku i njenu silu na svojoj strani, mnogi su već dezertirali a historija je dokaz da snaga jedne vojske nije nužno i garant njene pobjede. Prema tome, pretežno je sigurno da će Asad okončati svoju vlast na ovaj ili onaj način. Neki već postavljaju pitanje, pa i direktno traže intervenciju stranih sila na strani pobunjenika kao u Libiji. Svakako, to bi osnažilo pobunjeničku snagu, a ukoliko bi ostala na zračnoj podršci to nebi zaprijetilo širenjem propagande o stranoj okupaciji od strane onih odanih režimu. Ali je pitanje, je li strana intervencija najoptimalnija?

Već mjesecima pobuna protiv vlasti Bašara Al-Asada trese Siriju. Arapsko proljeće je, nakon 50 godina arapskog traženja svoga mjesta na dunjaluku u raznim državničkim formama i sistemima, prohujalo arapskim svijetom kao siloviti vjetar. Da taj vjetar nosi miris dobroćudne promjene, bez obzira na stalni skepticizam onih koji su naviknuli na to da sve gledaju ispod oka i slute najgore, pokazalo se evo nedavno u Tunisu. An-Nahda, umjerena islamska stranka, odnijela je ubjedljivu pobjedu! Dakle, kucnuo je, ako Bog da, čas, da ova muslimanska zemlja pođe putem uređenja vlastitog sistema i zakona vladanja prema većinskoj religiji u istoj. Tekbirima popraćena pobuna u Libiji protiv kvazi-socijalističkog vođe Muamera Gadafija je napokon pokazala pravo lice i volju libijskog naroda, a plodovi njihove časne borbe protiv Gadafijeve plaćeničke vojske se već ugledaju u tome da je Nacionalna Prijelazna Vlada objavila da će Zelenu Knjigu zamjeniti Šerijatom! Inšallah! U Egiptu je pobuna odavno okončana, i iako mnogi izražavaju opravdani skepticizam na činjenicu da vlast vode generali koji su služili sistemu svrgnutog diktatora Hosnija Mubaraka i njegove pro-cionističke vlasti, oni su bar pokazali svoju zrelost i egipatski patriotizam kada su odbili služiti Mubaraku u ubijanju vlastitog naroda(zbog čega je valjda Gadafi već unaprijed zamjenio libijske vojnike stranim plaćenicima i vlastitom rodbinom) a ubrzo nakon preuzimanja vlasti napokon okončali egipatsko saučesništvo u blokadi Gaze. Ako ovi generali i njihovo vojni vijeće doista i ispune svoje obećanje, a novo-osvjena svijest do sada uspavanog egipatskog naroda neće dopustiti ništa drugo, i održe slobodne izbore sasvim je jasno da će pobjedu i u Egiptu odnijeti islamske stranke. Jemen, pak, jedna od najzaostalijih arapskih država uveliko zahvaljujući svojim nekompetentnim režimom pred kojim i naši političari izgledaju kao mudri velikani, još uvijek vodi borbu protiv svoga tlačitelja Ali Abdullaha Saleha. Ako bi revolucija, odnosno kada revolucija, inšallah uspije, glavni izazov Jemencima će biti prebroditi veliko siromaštvo i korupciju koja je odavno utkana u njihov državni sistem i društvo.

Asad prijeti "zemljotresom"
Najzad, talas revolucije trese i Siriju. Nedavno je Asad u intervjuu datom novinama The Telegraph zaprijetio "zemljotresom" ako bi njegov režim pao. Svakako, svaki diktator će se htjeti prikazati kao faktor stabilnosti u nestabiljnoj zemlji kojoj prijeti kolaps sa njegovim odlaskom. Tako je i Mubarak, kada je bilo sasvim jasno da ga niko sem iz zatvora puštenih i plaćenih kriminalaca ne želi podržati, tvrdio da ne može da siđe sa vlasti jer će, ni manje ni više, njegov odlazak otpočeti haos u Egiptu. Koliko je ova tvrdnja bila istinita, vidimo danas po tolikom haosu da turisti opet pune egipatske plaže i odmarališta dok fotokamere na svojim memorijama ponovo nose slike piramida u bijeli svijet. Ali Asad je govorio istinu što se jedne stvari tiče, a to je da Sirija jeste strateški bitna i jedna od glavnih povezujućih tačaka ovog nesretnog a prelijepog regiona. I zaista, ne može se požaliti na Asadovu vanjsku politiku prema palestinskom pitanju, gdje je Sirija uvijek bila i ostala na strani Palestine. O Libanonu se da pričati, ali Libanon je imao problema davno prije nego što je Asadov otac Hafez poslao u njoj svoju vojsku. No, primjedbe na Asadovu vlast se ne odnose na vanjsku, već na unutarnju politiku. Dinastijska vlast porodice Asad koja je započela Hafezom Al-Asadom 1970. godine i nakon njegove smrti 2000. godine nastavljena

Revolucija u Siriji

vladavinom njegovog sina Bašara je zapravo vlast jedne povlaštene manjine nad većinom. Asad porodica je iz područja obalnog grada Latakija na mediteranskoj obali Sirije, i pripada tamo značajnoj alevitskoj(alawi) manjini. Aleviti, odnosno nusajrije, su po konsenzusu većine islamske ulemme zastranjena šiitska sekta. Aleviti, kao i susjedni Druzi, vrlo malo svoje religije predstavljaju vanjskom svijetu. No, da ne slijede principe šehadeta je sasvim jasno time što postavljaju jednakost između Allaha, Muhammeda a.s. i Alije r.a.. Nešto tako paradoksalno kao neka vrsta "muslimanskog trojstva", što je svakako suprotno temeljnom učenju islama o tevhidu, tj. jednoči Boga očitavnog u šehadetu. Vojnička tradicija alevita koja je već otpočela tokom francuske okupacije kada su smatrani za lojalnije i bliže francuskoj vlasti od većinskih sunita, je nastavljena nakon nezavisnosti Sirije 1946. godine. Nestabilnost sirijske vlasti i promjena oko 20 raznih vlada do preuzimanja vlasti od strane socijalističke Ba˙ath partije, u kojoj su mnogi dužnosnici bili aleviti, je bilo solidno tlo za tadašnjeg ministra odbrane Hafeza Al-Asada da napokon preuzme vlast vojnim udarom 1970. godine. Da je se ne misli odreći, potvrdio je 1982. godine u krvavom masakru u gradu Hama kada je njegovom naredbom sirijska vojska masakrirala 17.000 do 40.000 sunita nakon pobune protiv Asadove vlasti. Tokom svoje vlasti Hafez i njegov sin Bašar koji ga je naslijedio 2000. godine, instalirali su i nastavili da održavaju sistem favoriziranja i povlašćivanja alevitske manjine u organima vlasti, posebno vojsci, znajući da će im biti najodaniji sljedbenici. Sunitska većina, koja se često bunila protiv međuostalom i ne-islamskog načina vladanja, je dobila svoj odgovor u krvi i vansudskim egzekucijama. I izgledalo je da će tako i ostati, sve do Arapskog proljeća i dolaska njegovog mirisa promjene i slobode i u Siriju.
Protesti su dočekani sa silom, a sila sa kontra-silom. Iako još uvijek ne u formalnom građanskom ratu, sve ukazuje na to da se Sirija baš nalazi u takvom stanju. Pobunjenici, pretežno sunitski Arapi ali i Kurdi koji decenijama trpe diskriminaciju i tlačenje na sjevero-istoku zemlje i po mogućnosti i drugi, vode višemjesečno borbu za slobodu i pravednu vlast. Njihova hrabra borba, i brojni šehidi koji su već pali, predstavljaju najbolji dokaz da se vjetar pobune ne može ni ugasiti ni zaustaviti. Prema tome pitanje se postavlja, koliko će ovaj puta trajati? Koliko će šehida morati pasti i koliko će nevinih biti pobijeno zarad sujete jedne male klike ljudi koji ne žele da napuste vlast makar pola svog naroda pobili?

Put do slobode
Pobuna je jaka, i jasno je da sirijski narod neće odustati od svoje želje za slobodom, inače bi do sad odustali. Iako danas Asad ima i vojsku i njenu silu na svojoj strani, mnogi su već dezertirali a historija je dokaz da snaga jedne vojske nije nužno i garant njene pobjede. Prema tome, pretežno je sigurno da će Asad okončati svoju vlast na ovaj ili onaj način. Neki već postavljaju pitanje, pa i direktno traže intervenciju stranih sila na strani pobunjenika kao u Libiji. Svakako, to bi osnažilo pobunjeničku snagu, a ukoliko bi ostala na zračnoj podršci to nebi zaprijetilo širenjem propagande o stranoj okupaciji od strane onih odanih režimu. Ali je pitanje, je li strana intervencija najoptimalnija? Svakako, najoptimalnije je da sirijski narod sam izvojuje svoju pobjedu. I on to sigurno hoće. Ali taj put bi sigurno bio duži i teži, od onog kakvim su išli libijski pobunjenici. Jer, za razliku od Mubaraka i Ben Alija, Asad ima svoje ljude na čelu vojske. Sa druge strane, pak, nije teško objasniti zašto bi najbolje bilo da arapska revolucija ostane sasvim arapska. Intervencija arapskih država bi zato bilo mnogo optimalnija. Nažalost izgledi za tako nešto nisu veliki, kao ni to da bi se Turska sa sjevera umješala u konflikt. Bilo kako bilo, sirijski narod vodi svoju bitku za zasluženu slobodu, i što je bitno je njen rezultat i plod koji će sigurno doći. Allah dž.š. je najbolji Zaštinik i najbolji Pomagač i Njega molimo da podrži i pomogne sirijski narod u svojoj borbi i da im da sigurnu pobjedu! On je od mudrih Najmudrijiji! Amin!