Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

Kolumne

„Stara dama“ nam šalje jasnu poruku
EVROPSKE INTEGRACIJE TREBAJU „NOVOG ČOVJEKA“
Autor: Enes Ratkušić
Objavljeno: 20. October 2011. 09:10:58
Enes RATKUŠIĆ: Treba se otvoreno upitati, odkud uopće smjelost nekome da u ovom vremenu jednom djetetu za tako nešto zabije keca u dnevnik. Pogotovo, ako znamo da takvi potezi paraliziraju ne samo afirmaciju dječijih prava, nego čak onemogućavaju i sam osjećaj neotuđivog prava na vlastito mišljenje i stav. O štetama po razvoj naučne misli, koja traži procesualnost, da i negovorim. Treba djelovati upravo suprotno. Zato dijete koje odgovori da je 7x8=62 treba nagraditi najvećom ocjenom, za ambicioznost i snažnu želju za iskazivanjem vlastitih stavova i jako prisutnog unutrašnjeg poriva da mijenja stare, prevaziđene sheme i okove koji naprosto sputavaju slobodoumno mišljenje. Tako treba djelovati.
Sa velikom zabrinutošću sam pročitao saopćenje u kome je Amnesty internacional, čin otkazivanja Parade ponosa u glavnom gradu Srbije, okvalificirao kao „mračan dan za ljudska prava“. I taman, kad sam, uslijed prave poplave informacija, to saopćenje odložio u magazu podsvijesti, tamo gdje su memorijske ambicije najslabije, i gdje ljudska pamet zaviri samo kadkad, kao grom iz vedra neba uslijedila je izjava Jelka Kacina, Izvjestioca Evropskog parlamenta za Srbiju, da „odluka o zabrani Parade ponosa u Beogradu možda neće uticati na tekst preporuke Evropske komisije o kandidaturi Srbije za članstvo u EU, ali će uticati na odluku članica EU da tu preporuku prihvate ili ne“.

Na takva upozorenja čovjek, koji razmišlja o vlastitoj zemlji i njenim ambicijama, ne može ostati ravnodušan. Šta je nama u Bosni činiti, ukoliko ne želimo da se nađemo u nemilosti Stare dame, koja očito ne voli neposlušnu djecu, pitanje je koje svaka pojedinačna svijest, naprosto mora staviti u vrtlog vlastitih promišljanja o budućnosti. Ali, kako se na greškama najbolje uči, sve mi se čini da imamo sve manje razloga za zabrinutost.

Proces našeg približavanja evropskim integracionim procesima je, kao što znamo, nedopustivo spor. Neizvjesnost, hoćemo li nećemo li, kad ćemo, i hoćemo li mi, koji smo pomalo zašli u godine, osjetiti te čari života u Evropskoj uniji, čovjeka naprosto deprimira. Političari, svi znamo, nikako da se dogovore. Ali, budimo realni, problem nije samo u njima. Problem je i u nama, jer mi, ovakvi kakvi smo, lišeni minimuma u poštovanju evropskih standarda, ne možemo očekivati ništa spektakularno. Naši političari se objektivno boje da nas takve uvedu u Evropsku Uniju. Oni, koliko mi se čini, posjeduju opravdan strah da bi nas, kad vide s kim imaju posla, vrlo lahko, s noge na nogu, mogli vratiti natrag, u vanevropsku neprosperitetnu zabit. A šta to nama valja činiti? Ništa osim kreacije idealno-tipskog modela čovjeka, koji će uzdignuta čela, bez straha zakoračiti u evropske integracione procese. Kako, postavlja se logično pitanje?

Svako vrijeme je, budimo objektivni, iskazivalo potražnju za poželjnim modelom čovjeka, kako bi društvo funkcioniralo na najbolji način, pa tako zahtijeva i ovo naše. No, za razliku od ranijih društava, u kojima su stepen ljudskih sloboda i prava, bili na izrazito niskom nivou, današnje vrijeme od nas traži da ih svakodnevno osvajamo, da ih naprosto faustovski zgrabimo. Na njima počiva moderni svijet, zbog čega koliko je danas, ne čekajući sutra, moramo krenuti u vlastite transformacije. U ljudskim pravima i slobodama je, budimo realni, rješenje naših problema, ključ svih naših perspektiva, našeg evropskog uspravljanja.

Tom poslu, međutim, treba prići sa posebnim osjećajem, s prefinjenošću oslobođenom bilo kakve grubosti. Jer, moderni tip čovjeka, koji se danas traži, je uistinu gotovo umjetničko djelo, zbog čega treba biti posebno oprezan u njegovom kreiranju. Ali, ne treba strahovati. Moderne tehnologije nude nam obilje primjera, recepata, koje samo treba kopirati, a mi smo se već u dobroj mjeri naučili na copi-paste, kao sve učestaliji način preuzimanja znanja. Čemu, uostalom, strah, ako već znamo da značajan dio ishrane modernog čovjeka na Zapadu počiva na tehnološki usavršenoj reciklaži otpada. Najodvratnije kanalizacione materije danas je moguće pretvoriti u najukusne specijalitete, a mi se plašimo kreiranja čovjeka po mjeri modernog doba i njemu primjerenim standardima.
Dakle, iz evropske perspektive idealni tip čovjeka je svojevrsna sublimacija, svega što je stereotipna misao svih prethodnih epoha, odbacivala na smetljište historije. Zato, hrabro krenimo na smetljišta i deponije otpada. Energično uzmimo sve ono što što su različitim stereotipima frustrirane generacije stoljećima odbacivale kao nepoželjno. Jer, to je upravo ono što nama treba.
Taj proces, naravno, treba početi od najmlađih, jer kako ćemo govoriti o pravima i slobodama odraslih ako ih odmalehna ne naviknemo da prava i slobode doživljavaju kao nešto što im je neotuđivo i zagarantirano. Slijedeći logičku navedenog, jasno je da je škola prva destinacija za revolucionarne promjene. Ta stepenica će biti najteža, jer ustaljena praksa je u tim ustanovama podignuta na nivo nedodirljivosti. Ulustrirat ćemo tu praksu jednim primjerom, mada bi ih u nedogled mogli nabrajati. Tek toliko da našoj svijesti približimo čime su sve opterećena naša djeca. Tablica množenja i namrgođeni nastavnik matematike kaže da je 7x8 = 56. U redu, ali šta ako dijete ima „drugačije mišljenje“, pa kaže 62. U postojećoj antievropskoj atmosferi, dobit će jedinicu, što je strašno, više nego deprimirajuće, ukoliko jedan takav potez hoćemo razumjeti u kontekstu sveopćih promjena i zamaha u osvajanju novih sloboda i prava.

Treba se otvoreno upitati, odkud uopće smjelost nekome da u ovom vremenu jednom djetetu za tako nešto zabije keca u dnevnik. Pogotovo, ako znamo da takvi potezi paraliziraju ne samo afirmaciju dječijih prava, nego čak onemogućavaju i sam osjećaj neotuđivog prava na vlastito mišljenje i stav. O štetama po razvoj naučne misli, koja traži procesualnost, da i negovorim. Treba djelovati upravo suprotno. Zato dijete koje odgovori da je 7x8=62 treba nagraditi najvećom ocjenom, za ambicioznost i snažnu želju za iskazivanjem vlastitih stavova i jako prisutnog unutrašnjeg poriva da mijenja stare, prevaziđene sheme i okove koji naprosto sputavaju slobodoumno mišljenje. Tako treba djelovati.

Dakako, revolucionarne promjene ne treba uvoditi samo u nastavnom procesu, nego i cjelokupnom ponašanju djeteta. Ta mala bića, naprosto, treba osloboditi svih predrasuda sa kojima su živjeli njihovi roditelji, posebno u pogledu diskriminacije među polovima. Evo, već napisah rečenicu, iz koje se vidi da pripadam starijoj generaciji. Čuj polovima! Kakvim polovima, jer polovi podrazumjevaju dvoje, muško i žensko, i takvo razumijevanje ljudskih sklonosti i emocija je jednostavno dekadentno, kad svi znamo da postoje i drugačije sklonosti, senzibiliteti, koje traže punu afirmaciju.

U tom procesu treba brižljivo voditi računa o svakom detalju. Društveno poželjna osoba modernog doba nikako ne bi smjela imati grub glas, jer on bi automatski naglašavao njegovu pretjeranu sklonost ka isticanju muževnih karakteristika, što je, dakako, neprihvatljivo. Takav glas je apriori diskriminirajući, jer bi on zaglušio sveopće kriještanje, piskutave i umilne glasove osoba drugačijih senzibiliteta i sklonosti. Šta više u jednom takvom ambijentu takav glas djelovao bi anahrono i razbijački, ugrožavajući kvalitet idile istospolnih susreta. A s kojim pravom?! Ako moja malenkost može da predloži, zarad brzine i efikasnosti, u osvajanju novih sloboda i prava, bariton bi za početak valjalo automatski udaljiti iz svih muzičkih varijanti, kao glas prošlosti, glas koji simbolizira diskriminaciju. O basu neću ni da govorim.

No, ovaj zadatak neće biti nimalo jednostavan. Prije svega, zbog činjenice što najglasniji zagovornici ideje o osvajanju ljudskih prava i sloboda, oni koji su dobro plaćeni za taj posao, cijeli proces održavaju samo na retoričkom nivou, razbacujući se parolama i izjavama. Njima bi Brisel, pod hitno morao smanjiti plaće, jer oni na praktičnom planu ne poduzimaju baš ništa. U to sam se nedavno imao prilike uvjeriti na licu mjesta. Ne mogu da vjerujem da sjedišta Helsinškog komiteta, ombudsmena i drugih institucija, koje brinu o demokratskim pravima građana, baš ništa ne poduzimaju na preuređenju prostora u kojima rade, pogotovo onih dijelova gdje i car ide pješke. Gotovo za nepovjerovati.

Ja naprosto ne mogu da vjerujem da u jednoj takvoj ustanovi postoje samo muški i ženski toaleti. Čudom ne mogu da se načudim, da trećeg toaleta nema, za one čiji je senzibilitet bitno drugačiji. Gdje oni da uđu, ako im se kojim slučajem mokračni mjehur previše napuni, ili ih, kao pouzdan alarm za bjesomučnu trku prema toaletu, usmjeri kurlanje crijevnog sistema. Još u ovakvim ustanovama. To je više nego nedopustivo. To je skandalozno. Tako se ne otvaraju evropski putevi i perspektive.
Dakle, vrijeme je za akciju. A kako, nije teško odgovoriti?! Jednostavno, ove insititucije trebaju biti pokretači preuređenja interijera u skladu sa evropskim konvencijama o pravima i slobodama. Dakle, nauštrb kakvog prostora, bez obzira na njegovu važnost, muškim i ženskim toaletima za sada treba dodati barem tri, jedan, za, uslovno rečeno, žene sklone, uslovno rečeno, ženama, i drugi za, uslovno rečeno, muškarce sklone, uslovno rečeno, muškarcima. A gdje su tek oni koji su izgubili svaki mogući osjećaj spram tradicionalnih razlika, pa puno ne razabiraju ko je ko. Kažem zasad, s obzirom da bi u tim procesima osvajanja novih sloboda i prava moglo doći do legalizacije novih posebnih senzibiliteta, što bi, naravno, iziskivalo ponovna preuređivanja prostora i bespotrebne troškove. Prostora, dakle, ne može biti viška.

Dakako, u skladu sa našim dobrim običajima, da uz rad ide pjesma i veselje, posebnu pažnju bi valjalo posvetiti “paradama ponosa”, kao najsnažnijoj podršci omladinskim radnim akcijama i organizirati ih u svim većim gradovima. Radi što jačeg dojma spram Evrope i svijeta, koji bi zasigurno s velikom pažnjom pratili zbivanja u našoj zemlji, u ove smotre bi se trebali uključiti svi, bez imalo straha od eventualnih iznenađenja i bojazni da bi neko mogao “iskorititi gužvu” odnosno “nasilno” uticati na nečiju promjenu senzibiliteta i emocija. Zima je na pragu, tako da su, pored tolerancije koja karakterizira ovakve skupove, pantalone ojačane dugim gaćama, i u najvećoj gužvi, dovoljna garancija za predupređenje svih mogućih iznenađenja.

Nakon rekonstrukcije zahoda u navedenim institucijama, uz sva zvona i adekvatnu medijsku podršku, krenulo bi se u preuređenje ostalih prostora, od školskih ustanova (dječijih obdaništa, osnovnih, srednjih i visokih škola), zgrada institucija vlasti, hotela, motela, kafana, preduzeća, i u konačnici, zbog iskazivanja poštovanja prema svakom eventualnom gostu drugačijih sklonosti, i privatnih prostora odnosno kuća i stanova.

Bosna i Hercegovina bi na taj način postala najveće gradilište i investiciono žarište u Evropi. Podrška svake vrste, od finansijske do političke ne bi izostala. I ne samo to. Mi bi smo postali perjanicom evropskih integracionih procesa. Evropa bi u izvjesnom smislu bila čak postiđena, zatečena činjenicom da je jedna mala državica preduhitrila Brisel i njegov trust mozgova poduzimajući jednu gotovo revolucionarnu akciju, podvig vrijedan svakog divljenja.
Ko bi u jednoj takvoj radnoj atmosferi, u kojoj bi malter štrapao na sve strane, mogao delegirati priču o entitetskim specifičnostima i razlikama. Ko bi u jednoj takvoj atmosferi sveopćeg prosperiteta, imao hrabrosti da potencira različitosti, u društvu, čiji su akteri na svim razinama objavili rat svim mogućim razlikama. I ko bi na koncu, u jednoj takvoj radnoj atmosferi uopće razmišljao o Dodiku, Čoviću, Tihiću, Lagumdžiji i drugima, koji nas toliko umaraju odsustvom volje za bilo kakav dogovor, koji bi nas vodio pod skute Stare dame. (Preporod)



Ostali prilozi:
» HALALI NAM, GENERALE MAHMULJIN, NISMO BILI U STANJU DA ODBRANIMO ČAST BOSANSKOG GENERALA
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 22. January 2021 17:19
» POSREDNICI DO NEBA
Said Šteta | 20. January 2021 21:14
» BOŠNJACI, GRADITE NACIONALNE INSTITUCIJE
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 20. January 2021 15:00
» MOKROGORSKI POKRET
Aziz Hurem | 19. January 2021 20:22
» NOŽ, ŽICA, BROJANICA
Said Šteta | 18. January 2021 12:50
» HUSEJN EF. ĐOZO NIJE UMRO, ON JE ŽIV, SAMO ŠTO MI (ONI) TO NE OSJEĆAJU
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 17. January 2021 14:39
» DOKLE ĆE NAM DOMOVINA BITI U RALJAMA „GUSLARA I ORGULJAŠA“?
Mr. Milan Jovičić | 16. January 2021 19:13
» NJEGOŠEVI BOSANSKI CRNOGORSKI SRBI
Sead Zubanović | 16. January 2021 17:50
» ŠTA LI JE SA NAŠIM PRIJATELJIMA IZ SREBRENICE?
Božidar Proročić | 15. January 2021 17:32
» PRIČE O SUŽIVOTU KOJE ULIVAJU NADU
Dr. sc. Amir Ismić | 15. January 2021 15:58
» SVAKI BOŠNJAČKI OTPOR FAŠIZMU TREBA IZJEDNAČITI S STVARNIM FAŠIZMOM
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 15. January 2021 12:43
» SAPUN, PARFEM I BANIJA
Said Šteta | 14. January 2021 14:55
» LEKCIJE NAUČENE NAKON IMPLEMENTACIJE DAYTONSKOG MIROVNOG SPORAZUMA
Dr. Mirko Pejanović | 13. January 2021 03:11
» FEJSBUK USPOMENA: ZAKON, LITIJE I GLASANJE
Omer Šarkić | 09. January 2021 15:21
» OTVARA SE KOSOVSKA (PRED)IZBORNA PANDORINA KUTIJA
Sahit Kandić | 07. January 2021 02:50
» VJERA U BOGA - NEPOGRJEŠIVI PSIHOLOG
Ajša Čišija | 06. January 2021 20:43
Ostali prilozi istog autora:
» ZAŠTO JE ČOVJEK UGRIZAO PSA?!
10. January 2014 02:57
» PARE - NAPRIJED, ARAPI - STOJ!
01. December 2013 05:18
» KAKO PREDUHITRITI TOPOVE
31. December 2011 10:54
» „ZA ŠAKU DOLARA“
17. December 2011 08:28
» ISKUSTVOM PROTIV NESPORAZUMA
17. August 2011 13:46
» KAKO VRATITI SVOJE?
29. June 2011 08:35