Autor: Naida Kovačević

Naida KOVAČEVIĆ, studentica historije, Filozofski fakultet u Sarajevu: Pa, u čiju ljubav odričeš se historijskog imena svog naroda, bošnjaštva, krvavo vraćenog '93. i međunarodo priznatog '95.? Svijet ti je '95. priznao ime kakvim si se izjašnjavao u prošlosti. Priznato ti ime, cijelo jedno stoljeće negirano, a ti se vraćaš prošlosti. Šta želiš da budeš? Da sam budeš dio tzv. bosanske nacije uz malo njih neopredijeljenih? Da budeš građanin ovo malo zemlje drugoga reda? Pa, ti i jesi građanin. I bosanski Srbi i bosanski Hrvati su građani, ali se ne odriču imena kojeg su prigrlili. Pa, šta ti hoćeš sada?

"Čudan zeman nastade, sve zlikovac postade, din-dušmanin ustade, šta se hoće zaboga?" - riječi su Abdulvehaba Ilhamije, kojima je ustao protiv vakta svekolikih ljudskih slabosti - nasilja, korupcije, bezakonja, laži i potvore. Povezah njegove stihove sa današnjim stanjem bošnjačkog bića, peticije za krojenje tzv. bosanske nacije, tekstova onih koji mudro kroz medije i štampu propagiraju naš povratak u prošlost i razaranje bošnjačkog društva.

Šta se hoće, za Boga?!

Kuda ide moj narod? Poslije olujne historije ne zna za vlastiti nacionalni narodni identitet. Ako su se igrali sa nama i našim imenom u vremenu komunističkog režima i uređenja države, zar ćemo poslije krvavog vraćanja bošnjačkog imena, odreći ga se i uzeti tzv. bosanstvo? Zar ćemo uzeti tzv. bosanstvo u ljubav onima koji se ne osjećaju Bošnjacima a koji "vole ovu zemlju"?

Zar želite povratak u prošlost i ponavljanje historije?

Bošnjače!
Ti ne znaš ništa o sebi! Ne znaš i ne dozvoljavaš znati. Tvoje biće je toliko naivno da nasjedne poslije svake borbe. Opet to činiš.

U ime čije ljubavi odričeš se vlastitog imena? Kome? Čemu? Želiš biti Bosanac? Pa ti i jesi Bosanac. I Bosanac i Hercegovac. Bili smo to i prošlog stoljeća, bili i ostali, jer u kontinuitetu živimo na ovoj zemlji, od koje nam je danas još malo ostalo.

Pa, u čiju ljubav odričeš se historijskog imena svog naroda, bošnjaštva, krvavo vraćenog '93. i međunarodo priznatog '95.? Svijet ti je '95. priznao ime kakvim si se izjašnjavao u prošlosti. Priznato ti ime, cijelo jedno stoljeće negirano, a ti se vraćaš prošlosti. Šta želiš da budeš? Da sam budeš dio tzv. bosanske nacije uz malo njih neopredijeljenih? Da budeš građanin ovo malo zemlje drugoga reda? Pa ti i jesi građanin. I bosanski Srbi i bosanski Hrvati su građani ali se ne odriču imena kojeg su prigrlili. Pa, šta ti hoćeš sada?

Dovoljno je što nas komšije od sredine 19. stoljeća sebi prisvajaju, nazivajući "Srbima muhamedanskog zakona" i "Hrvatima islamske vjere", prepravljajući i iskrivljujući historiju, u kojoj si se ti sam gubio i gušio da bi vjeru sačuvao.

A danas nemaš ni vjeru. Riječima svojim pljuješ po svetinjama, glavu svoju okrećeš od Božije kuće, stidiš se svog imena, kulture, tradicije, stidiš se Kur'ana, stidiš se džamije, stidiš ezana sa munare, stidiš se molitve, stidiš se posta. Sve bi to sada spakovao u jednu seharu i bacio u zaborav. Odričeš se vrijednosti kakvoj se cijeli svijet divio i o kojoj je pisao. Stid te je sebe samog i zamjenjuješ svoje ime, religiju i kulturu za nešto što tako malo vrijedi. Bošnjače! I vjerski i nacionalno si nezainteresovan. Musliman si samo u odbrani. Osjećaš tu vrijednu riječ samo u duši. Pokušavaš prevariti Boga i čovjeka. Uzimaš za prijatelje ljude koji će preko tvog neznanja ostvariti svoju ideologiju. Gubiš se. Zašto se ograđuješ i ne dozvoljavaš sebi biti musliman i Bošnjak?

Poslije krvave borbe dozvolio si danas da nemaš ni vjeru ni nacionalnu svijest, koju su ti drugi zatirali, a sad je sam sebi zatireš! Tvoje neznanje će te zakopati prije nego neprijatelj tvoj! Sam sebi ćeš presuditi i završiti posao započet sredinom 19. stoljeća. Sad se sigurno pitaš "kakav posao od sredine 19. stojeća?". Sigurno nije cijepanje drva za velike snjegove!

Zašto svoje stanje ne gledaš otvorenim očima i ne razmišljaš o sebi, o svojoj prošlosti, o svom biću, da bi se čvrsto vezao za svoje uže i sigurnim hodom koračao preko kamenja koje ti se podmeće na putu tvog razvoja? Zašto svoju prošlost ne približavaš sebi i svom bošnjačkom islamskom biću?

Oni koji su se igrali sa tvojim imenom od 1945. do 1946. priznavši te Muslimanom sa velikim "M" a ne Bošnjakom, pa ti 1946. ukinuvši i to veliko slovo "M", ostavljajući te u Ustavu samo kao vjersku skupinu sve do 1963., uradili su to da bi ti se trag mirnim putem zameo i da bi te u srpstvu i hrvatstvu vremenom potopio. Neka Gospodar nagradi Husagu Čišića zbog njegove nesebičnosti prema Bošnjacima! A sjeća li ga se iko danas? Bošnjački predstavnici nisu dostojni dotaći se njegovog imena.

I kada su, poslije tolikih ubjeđivanja, sami sebi priznali da je tvoja vjera, kultura, tradicija, pisana riječ, jezik i sve ono što je svojstveno samo tebi i što posjeduje jedan narod u kontinuitetu, neisprekidano. Igrali su se. Igrali su se oko tvog historijskog imena, naziva tvog jezika, naziva tvoje pisane riječi i književnosti, sa tvojim nacionalnim institucijama i društvima. Pa, kako to da danas slijepo vjeruješ da će bosanski Srbin i bosanski Hrvat odreći se imena i priznati tzv. bosansku naciju? Oni tebi i ti njima iz "ljubavi"?

Vole je, vole. Koliko je vole da je se ne mogu odreći pri prilasku hrvatskoj naciji i narodu u "Lijepoj nekoj" pa biva idu i zemlja i oni sa njima u tu "Lijepu neku". Koliko je vole da su iskružili i ogradili velike prostore, za koje se vijekovima prolijevala bošnjačka krv, nazivajući ih danas srpskim.