Autor: Avdo Metjahić

Avdo METJAHIĆ: Naime, posljednjih mjeseci u našoj zajednici u New Yorku jedna mala grupica podobnih Bošnjaka i Albanaca, prinula je na posao da postavi temelje tzv. “Crnogorske kuće”, a svoja im zurla nedovršena. Žalosno, ali istinito! S razlogom se pitamo, zar je međunarodno priznata država Crna Gora ostala na tome da im diplomatska predstavništva ambasade pri UN-u, Washingtonu i konzularno perdstavništvo i tzv. Crnogorsku kuću u New Yorku trebaju održavati i podizati emigranti Bošnjaci i Albanci sa njihovim donacijama. Zar je to metod kako da im iskažu svoju odanost i lojalnost državi koja ih ne poznaje i ne priznaje, izuzev u slučajevima kad im je cilj da ih razjedine i podvoje, noseći se onom narodnom “zavadi pa vladaj”! Sramotnije da ne može biti!

U ovom tekstu ću citirati stihove iz jedne pjesme (meni poznatog) autora koju nazva “Zakletva Limu”. Autor stihova je od svog rođenja živio i družio se sa “Turcima” i nikad mu nikakvo zlo nisu nanijeli. Nego sami stihovi govore sve, pa i osjećanja naših sugrađana pravoslavaca u Crnoj Gori, kako u opštini Plav, pa i dalje. Jer, koliko god da su moji sunarodnici probali da budi prijatelji svojih komšija i sugrađana pravoslavaca, nikad im do kraja nije uspjelo da dobiju povjerenje onih koji sebe nazivaju po potrebi, čas Srbima a čas Crnogorcima.

Kad je tim našim komšijama i sugrađanima trebala bilo kakva pomoć, iskreno smo uskakali da im pomognemo, ali nam se sve vraćalo kao u stihovima brojnih njihovih pjesma, sa kojima su najčešće oslikavali dno dna i ljudskog dostojanstva.

(…)
Neka znaju nova pokoljenja
Neka znaju jer riječ je data
Nema više ljudskog poniženja
No brat svoga da izdadne brata

(…)

Progovara gavran sa visine
Te nabraja sve srpske izrode
Da prenese sa oca na sina
Bit uz brata, a ne uz Turčina

(…)

Ovi stihovi su se pojavili početkom devedesetih godina a dobrodušno su prihvaćeni od velikog dijela naših komšija i sugrađana. Prihvaćene su od onih kojima su gusle i čobanske dokolice bile vodič posljednjih nekoliko vjekova. Gdje se “čojstvo i junaštvo” svodi na ovakve stihove, te od drumskih pljačkaša i razbojnika pravili svoje junake.

Roštiljanje pred donatorsko veče

Nego, namjera ovog teksta ima i svoje razloge, koji su opravdani pred svakim svjesnim i pravednim čovjekom, ma koje nacije ili vjeroispovjesti bio.

Naime, posljednjih mjeseci u našoj zajednici u New Yorku jedna mala grupica podobnih Bošnjaka i Albanaca, prinula je na posao da postavi temelje tzv. “Crnogorske kuće”, a svoja im zurla nedovršena. Žalosno, ali istinito, svoju ruše a tuđu hoće da prave! S razlogom se pitamo, zar je međunarodno priznata država Crna Gora ostala na tome da im diplomatska predstavništva ambasade pri UN-u, Washingtonu i konzularno perdstavništvo i tzv. Crnogorsku kuću u New Yorku trebaju održavati i podizati emigranti Bošnjaci i Albanci sa njihovim donacijama. Zar je to metod kako da im iskažu svoju odanost i lojalnost državi koja ih ne poznaje i ne priznaje, izuzev u slučajevima kad im je cilj da ih razjedine i podvoje, noseći se onom narodnom “zavadi pa vladaj”! Sramotnije da ne može biti!

Nije nikakva novost da uvijek ima onih ljudi koji su radili protivu svoje zajednice i to onda kad je naša zajednica tim ljudima najviše vjerovala. Velika je istina da su uvijek naši dušmani nalazili u takvim ljudima saradnike, kojima je puno važnije rukovodeće mjesto u kojekakvim organizacijama i fondacijama a sve za lični interes, a ne za kolektivni i interes svoje zajednice.

Ne bih da zalazim u historijske činjenice koje naš čovjek poznaje i nosi ih u sebi, jer su potomci onih koji prođoše kroz nasilna kršćenja i kroz torturu, duge skoro sto godina.

U 2006.godini Crna Gora obnovi skoro vijek dugo osporavanu državnost. Državnost je obnovljena zahvaljujući Bošnjacima i Albancima koji su upravo ti koji krunisaše, svojim glasovima, da CG dobije samostalnost, ali nedugo nakon toga rukovodtsvo te države ih je nagradilo “državnom zastavom” kraljevine CG, koja ova dva naroda podsjeća na ona mračna vremena iz 1912/13. godine. Opet, danas jedna grupa Bošnjaka i Albanaca staju pod tom istom zastavom koja je natopljena nevinom krvlju njihovih predaka. Konačno, namjere crnogorskih vlasti su osujećene, pa par nesvjesnih ne čine hesapa, a cjelokupna naša zajednica zna šta je činiti. Ključni cilj je jedinstvo, i što prije završiti svoj Bošnjački centar na Richmond hillu koji već par godina zurla nedovršen, možda baš zaslugama i intrigama određenih pojedinca kojima nije stalo do napredka svoje zajednice.

Svi oni koji su se u New Yorku pothvatili postaviti temelj tzv. crnogorske kuće, tanki su i providni, pa im Crna Gora, koliko i njihova zajednica neće vidjeti haira. Takvi često mijenjaju ‘gospodara’. Zato naša zajednica treba prezreti takve namjere.

U ovom vaktu članovima naše zajednice je potrebna suzdržanost i da pokažu apsolutnu zrelost, svjesnost i jedinstvo. Jer u momentu kada se treba donirati za završavanje Bošnjačkog centra, izlazi sa zahtjevima da kupe donaciju za nečiju tuđu kuću, i kuću onih koji su bili ključni razlog da se potucamo po bijelom svijetu.

Na kraju, ne bih se osvrćao na prijetnje, koje su upućeni meni personalno, ali svim onima koji vole svoj narod i bore se za svoju zajednicu iznoseći istine u javnosti, jer znamo, ako istina nije izrečena u pravo vrijeme, ona postaje gora od laži.