Poštovani čitaoci, Pred vama je još jedan roman u izdavaštvu web magazina Bošnjaci.Net. Riječ je o romanu „Emina“ autora Edita Agovića, dugogodišnjeg kolumniste i jednog od uradnika Bošnjaci.Net. U ovoj kratkoj najavi želimo istaći da je Agović svoju „Eminu“ napisao za svega nekoliko sedmica prošle godine. Agovićeva “Emina” je ustvari pogled na najveći zločin u Europi nakon Drugog svjetskog rata koji je počinjen u BiH, odnosno pogled na genocid u Srebrenici, ali iz jednog drugoga ugla. U Agovićevom romanu “Emina”, uloge dželata i na dunjaluku ubijenih se mijenjaju, pa su dželati žrtve, a ubijene žrtve genocida oni pusti pobjednici. Prema našim saznanjima kritike onih koji su roman “Emina” pročitali su izvanredne, pa iako naglašavamo da knjiga nije pisana po ustaljenoj shemi, već sasvim drugačije, iz perspektive preseljenika na Ahiret, kažu da su je doživjeli sasvim realno. Zato vama koji je budete naručilki i čitali ostavljamo da kažete i napišete svoju kritiku. Uz ovu kratku najavu o romanu “Emina” činimo vam dostupnim predgovor koji je napisao bh. književnik Atif Kujundžić. Odvojite malo vremena i kroz Kujundžićevu pisanu riječ iz predgovora, upoznajte se sa Agovićevom "Eminom". Roman „Emina“ možete naručiti putem e-maila: [email protected] ili [email protected] Izdavač: Bošnjaci.Net Za izdavača: Esad R. Krcić Lektor: Tufo Agović, prof. Dizajn naslovnice: Amir Sabirović Štamparija: Bemust - Sarajevo.

* * * * *
PISAC I KNJIGA
SVJESNI
STVORITELJA SVEGA
* * * * *

PREDGOVOR: Atif Kujundžić, književnik I hipotetički i praktično, stvar izrečena u naslovu ovoga teksta – istinita i rijetka jest. Ovdje se kao čudo našla bjelodanom i očiglednom od prve do posljednje riječi u romanu Edita Agovića: Emina. Agović je to realizirao jednostavno i jasno izprve. Racionalno i visoko estetično i etično. Mjestimično uz zadivljujuću ljudsku mjeru i kontrolu. * * * * * Edit Agović Edit Agović je darovit i maštovit do mjere da hrabro ulazi u onostranost života i piše iz pozicije onoga koji je preselio na ahiret, a za kojeg krivo mislimo da je mrtav. Dakako, vidimo, kako tu mogućnost doživljava i kao osobnu poziciju za nastavak života. Edit je uvjeren da niti njega niti druge koji su na pravom putu, bezumnici uopće i ne mogu ubiti. Upravo su egzekutori izvršili masakr ovozemaljskih tijela i zbunjeni tumaraju okolo. Edit se diže iz tijela, smeta mu crni pas koji mu iz šake loče krv i već vidi Eminu koja izdvojena, sjedi sa melecima i jede trešnje. Oni sada prisutni ali nevidljivi i nečujni za žive ljude vode razgovore o prošlosti i budućnosti, šale se na svoj račun, ali i na račun egzekutora. Dakle, ljubav između Mine i Mireta u ovoj knjizi jeste taj pokretački agens, ali zar baš ljubavlju nismo najizdašnije darovani od svog Stvoritelja? Darovani do mjere da je i sami možemo darovati? * * * * * Priča o Agovićevoj Emini – likvidiranoj Srebreničanki i Amiru – Miretu, likvidiranom Srebreničaninu ispisana je u kontinuitetu na vješt način tako da Srebrenica dobija virtualnu Eminu asocijativno blisku Emini Alekse Šantića. No, Agovićeva Emina neće nikome izroditi četrnaestoro djece, da nije Edita Agovića, ne bi ušla ni u pjesmu, ni u priču, a nekmoli u roman. Edit Agović je čovjek velikog srca, beskrajne duše i stvarne ljubavi i zanosa, ne rubu sna, stvarne vjere i očaja. Agović je rastvorio fašistički smišljen model smrti i napisao romanesknu priču o ljubavi koja živi u ubijenom gradu Srebrenica i njegovim ljudima. Agovićeva ideja je izvrsna jer je istinita, mada, nije nas puno koji ćemo to razumjeti. Nije moguće izgovoriti riječ koja neće zauvijek trajati – mada smo prestali čuti taj famozni glas. Ili pucanj. Nije moguće ubiti čovjeka, a da njegov duh ne pređe granicu onostranog gdje će nastaviti da bude djelatan na način – na koji to jesu E/Mina i A/Mir/e. Amir je na sve načine inteligentna i visokoetična, tolerantna osoba. E/Mina, lijepa, inteligentna, vedra i duhovita. Agovićev roman o besmislenoj zločinačkoj razuzdanosti fašistički/smišljenog/projiciranog i u cijelosti organiziranog i osmišljenog zločina, opstaje kao povijesna činjenica i istinska ljudska tragedija, a njegova romaneskna priča kao stvarna vjera da su oni koji su poginuli na Božjem putu živi sasvim. Baš tako, Emina i Amir. I roman o Emini to dokazuje, jer tekst je Vječan. Dakle, u susretu smo sa autorom kojega smo dužni ne samo drugačije čitati, već koji i drugačije piše imajući taj oduvijek zagovarani odnos prema, vjeri koja kaže da su poginuli na Božjem putu uvijek živi, već i prema tekstu ili ideji da samo tekst postoji pisan perom koje je nastalo prije svega. * * * * * Roman je ispisan kao kontinuitet slika iz prethodnog i u zagrobnom životu, tako je dobijeno i čvrsto narativno tkivo i snažan poetički naboj, jedan tekst koji uistinu odiše energijom mladih ljudi koji žive svoj život, a kojima su ovostrano životi uskraćeni u jednoj egzekuciji, u jednom fašisoidnom i isplaniranom masakru, kao osveta narodu /Turcima/ koji su svoju državu stvorili čak 100 godina poslije propasti otomanske imperije. Vješto i bez opterećenja izvarirane su i izbalansirane sve opcije i vrijednosti živog i mrtvog, ovozemaljskog i zagrobnog, izbalansirane su vrijednosti i spoznaje iz ovozemaljskog nauka i saznanja darovanih Objavom – Časnom knjigom Kur'an. Edit Agović piše suvremenim jezikom koji naprosto pršti životom i smislovima, ali jednako vješto spaja ono što je potrebno njegovom romanu: slike i značenja najrazličitijeg porijekla, narodne pjesme, starih pisama i tekstova i pri tome pokazuje lijepu, primjerenu ljudsku kulturalnu mjeru. Edit Agović piše tako, da se pred čitaocem naočigled otvara i razvija kao nepobitna i uvijek postojana životna mogućnst, a čistom ljudskom biću i nije važno gdje će živjeti, o tome odlučuje Stvoritelj Svega. I sve tako in continuo, ova knjiga se postvaruje kao fini vez plemenite niti i misli, da se žrtvama srebreničkog masakra, ali i žrtvama općenito pruži prilika da dožive sebe i druge, mada je učinjeno sve da se bošnjački kontekst, bošnjačko biće pretvori u prah koji ne diše i koji je nijem u vjetrovima ovoga svijeta. Agović prati premještanje masovnih grobnica, rad bagerista i pomoćnika, izvršilaca egzekucije i zluradih koji nailaze na još žive žrtve masakra i posprdno se šale jedni na račun drugih. Žrtve i egzekutori razgovaraju, ponekad je to prvi pošten i normalan razgovor koji međusobno vode u svojim životima. Agović ispisuje suvremenu prozu bez premca, a tako prozu budućnosti u književnosti općenito, želimo reći: svjetske književnosti. Miješaju se san i java, košmari i prosinuća svjetlosti, jer, čovjek je stvoren i rođen kao svjetlost i određena slika. Tekst je ispisan u dijaloškoj formi s nebroj učesnika u razgovoru, živom riječju dakle i bespogovornom mišlju i svjedočenjem o događajima. Uzleti ove knjige dosežu najjača fantazmagorična stanja, ali se kroz katarzične slike i događaje vraćaju u normalu i životnu mjeru sposobnu za komuniciranje i djelanje u životu – ma gdje bio i ma koliko stvaran i nestvaran, težak ili lijep. Raspon je najveći mogući od najprirodnije želje za životom, do najveće želje i molbe za smrću. Edit Agović zna puno o tim mogućnostima i daje ih svojoj knjizi i cijelome svijetu. Agović piše književnost kao umjetnost riječi, bez izlišnih naklonosti i osuda ispred svršenog čina, njegov tekst vrvi od nacija, imena ljudi i imena gradova, unutrašnja težina raspodjele odgovornosti i nadležnosti izvršena je istinoljubivo i bez hinle – pa, sve se zna! Ne želimo prepričavati knjigu ni odavati tajnu. Ovu knjigu nije lako pročitati, mada se može čitati odakle god se krene kao Kišov Peščanik. Takav je naš životni krug, a drugačijim ga čini ova knjiga. Prostor u kojem se događa radnja vrlo je širok i razuđen, od Srebrenice i Žepe do Amsterdama, ali, ljudi su uvijek isti u sebi i svojim rezonima, nadama i stremljenjima, vjerujmo kako su zbog toga stvoreni od Svog Stvoritelja Svega, jer to ne može biti bez Božje Volje. Edit Agović je pisac koji više daje nego što obećava. Nadajmo se da će tako uvijek činiti i napredovati, napredovati. Njegova knjiga djeluje istinito i kompozitno i stvarno, najstvarnije. Njegovi se likovi oblikuju sami sobom i svojim usudom, svojom neutaživom nadom da imaju svoje mjesto kod svoga Stvoritelja. Čestitamo! * * * * * Rujna, anno Domini, 2010. Atif Kujundžić

Otvaram oči, a onda gledajući kako s njezinih blago nasmiješenih usana, uz nestašno razigran i iznimno ugodan klokot, u moj otvoreni dlan uliva se krv, odakle je halapljivo loče crno pseto, ustajem iz svoga tijela.
- Polja mrtvih – samozapitno kažem.

^[1] „Ne recite za one koji su na Božijem putu poginuli: 'Mrtvi su!' Ne, oni su živi, ali vi to ne osjećate!“, sinhronizovano, upozoravaju me anđeli, s kojima, nedaleko od od mjesta naše egzekucije, Emina sjedi na travi i jede trešnje.

- Ispeci pa reci – s grozdom punim svjetlucavih plodova, sva nekako razdragana, savjetuje mi ona i kreće k meni.
- Ne mičeš osmijeh s lica? – zapažam.
- Ovaj osmijeh? – šeretski napućenih usana uzima jednu trešnju – Ili, onaj? – pokazuje ka svom izmasakriranom tijelu, a ja s nevjericom slušam je i istovremeno posmatram ono pseto, koje i dalje, nesmanjenom žestinom, iz moga dlana loče njezinu krv, što ne promiče joj - Neobičan prizor? – interesuje se.
- Nesvakidašnji – kažem.
- Da je na slici, bio bi vrhunsko djelo slobode genijalnosti, a tu je...? – moj pogled vraća sebi - Dovrši, Mire, molim te.
- Vrhunsko nedjelo slobode ludila – kažem – Bože, koliko te volim – kao da lomim se, dodajem, a ona ljubi moje usne.
- Umjetnička instalacija – na sebi svojstven način, pobliže definiše, pa vodi nas razgranatoj krošnji trešnje - Ovakve kušao nisi – tvrdi, dok savija zelenu granu, s koje berem nekoliko plodova - Kad su nas vodili na gubilište, nakon udaraca, padao si, ali i odmah ustajao? Zašto?
- Htio sam što brži kraj.
- Bio si simpatičan.
- Simptomatično simpatičan, jer ubili su me, kao i tebe.
- Horan si za svađu – zaključuje – Osvježi se - opet savija onu granu, s koje sada otkidam čitav jedan grozd.
- Nisam horan za svađu, ali nisam ni od onih koji luđačko orgijanje nazivaju umjetničkom instalacijom.
- Meni adresirano?
- Koja ti je sada adresa?
- Ahiret b.b. – lakonski odgovara.
- Zabavlja te njihovo ludilo?
- Ljut si na njih?
- Pa, uzme li se u obzir da su nas, onako divljački, izmasakrirali... – polazim obrazložiti, no ona me prekida glasnim smijehom:
- Pogledaj se – odmiče se i prezentirajućim pokretom šake pokazuje mi na mene - Izmasakriran si?
- Ovdje ne, ali tamo – pokazujem na naša tijela.
- Zar ne vidiš? – čudi se.
- Šta se, osim unakaženih leševa, tamo ima vidjeti?
- Kako izgubljeno tumaraju – odgovara – Nas su pogubili, a sebe izgubili, zar ne shvataš? - ukazuje na nešto, više nego očito, što mi je promicalo.
- Upravo je tako – shvatam.
- Da, ljubavi moja, upravo je tako – prilazi – Nego, šta smo mi ovo postali? – ljubi me u rame - Duhovi? – pita se, a anđeo, koji očigledno, vrlo iskusno, na tu vječitu dilemu friških preseljenika zna čekati, nepojedene trešnje trpa u šake svoga kolege pa, otresajući dlanove, žurno nam dolazi:
- Da pojasnim ja? – još u hodu, nudi se.
- Hajde – Emina mu nonšalantno dopušta.
- Hvala – istom intonacijom, on se zahvaljuje - Dakle, ovo je... – postaje vrlo ozbiljan - vaš prvi istinski susret sa samima sobom. Jer bit vaše egzistencije je spiritus, odnosno duša. Tijela... ona tamo, koja su vam oni upravo uništili, bila su zapravo vaša odijela, dakle potrošna i ne baš kvalitetna materija, za razliku od tih, vrhunskoga kvaliteta, koja sada posjedujete, a koja su eterična i dodimenzionirana, što znači da uslovno žive na Dunjaluku vi vidite, dok oni vas... – ide i maše pred očima jednome ^[2]
četniku koji, po izgledu sudeći, ^[3] heavy metal tinejdžeru, puca u potiljak - vidite, ne vide.
- Ne nagovaram ga, svega mi! – pratioc dotičnoga, nemoćno šireći ruke, kune se, a odnekud dopire:
- Zaustavi se, budalo! Zaustavi se!
- Čiji je to vrisak? – Emina se interesuje.
- Njegova duša – pokazujući na dželata, odgovara melek.
- Zezaš nas, ili? – ona pretpostavlja.
- Ne – kratko joj kaže - Niste duhovi, barem u doslovnom smislu... – nastavlja potom o našem novom bitisanju - jer vaša tjelesna osjetila, manje-više, ostaju nepromijenjena, što dokazuje i činjenica da upravo jedete ahiretske trešnje, napravljene od najčistijih svjetlosti, tako da prestaje potreba za primitivnim izlučivanjem, odnosno toaletom. No, i one zriju kad i dunjalučke. Kakve su, Amire?
- Preukusne – odgovaram.
- Njegova duša ga proklinje? – Emina se vraća kriku.
- Doziva ga iz svoje grobnice – zabavljajući se njezinom znatiželjom, melek joj vrlo škrto odgovara - Bitan novitet je mogućnost komuniciranja mislima... – prebacuje se zatim na svoje izlaganje - kao i kretanja kroz dimenzije i vrijeme. Sada ćete i to vidjeti – radi demonstracije, vraća nas u trenutak kada Emina, u vjenčanici, istrčava iz kampa UN-a i vidno zbunjujući ne baš reprezentativan dvojac koji vodi me na gubilište, poput bijele golubice, leti mi u susret.
- Interdimenzionalno putovanje – pojašnjava anđeo.
- Koji je princip? – interesujem se, našto on škiljećim očima, desnim više nego lijevim, nišani u Sunce:
- Ono je zrake, koji nas upravo griju, poslalo prije osam minuta – kaže, pa spušta se prekrasna vedra noć, a on sada pokazuje na zvijezde - One su onu svjetlost poslale prije dvadeset godina, što znači na Dunjaluku ste zapravo živjeli u prošlosti, jer dok je neka percepcija stigla do vas, već je bila prošla. Da ste se mogli odmaći... – kroz priču zalazimo u dubinu fascinantne vasione - ta prošlost bila bi puno bliža, ili negdje u budućnosti. Pogledajte odavde Zemlju... - okreće nas i uveličava prizor – bez ljudi, prekrivenu prašumama – kaže, a onda nas približava stotinama hiljada godina, ali samo jedan tren zadržavamo se tu, pored malenoga izvora, gdje pod jorgovanom u punome cvatu, Emina i ja strasno se ljubimo, pa nas on, očito ne želeći retroaktivno narušavati našu intimu, vodi u sadašnjost – Skraćenjem spektra, to jest, usklađivanjem omjera fizičkih veličina, putujemo kroz vrijeme. Ali, to i nije neka novost u odnosu na ono što ste već imali... osim, naravno, ubrzanja. Ukratko, nešto dopunjenija ^[4]
Teorija relativnosti. Kontaš li ti ovo Amire? - vidi, bijelo ga gledam, pa pita.
- I ne baš, no nije toliko ni bitno, jer fizika mi ionako nije jača strana – šalim se na svoj račun – Možemo li proći kroz Sunce?
- Kroz Sunce? – prijatno ga iznenađuje moja neobična želja, a onda ubacuje nas u eksplozije obojenih svjetlosti, kroz koje dok prolazimo, sve vrijeme opijeno uzdišemo, a kada se konačno opet nađemo na Zemlji, ja ne uspijevam sam izaći iz mentalne ekstaze, pa me tri anđela odnose i kljukaju u bezdane dubine Pacifika, odakle vraćaju me baš u trenutku kada Emina, elegantno, poput Drine krivudajući, zaobilazi onu dvojicu što sprovode me, i uliva mi se u zagrljaj:
- Mire, ljubavi moja! – njezin zaljubljeni glas nadglašava agonične vriske - Koliko sam te samo poželjela i koliko te samo volim, jedini moj! – ljubeći me, govori.
- Volim što te volim, Mire – šapuće mi i ovamo.
- Otkud ti je bila vjenčanica?
- Ponijela je iz Zagreba.
- U čemu si bila pronašla smisao za radovanje?
- U ljubavi – daje vrlo jednostavan odgovor – Znam da nekome možda izgleda čudno, ali ja sam presretna...
- Zato što su te egzekutirali?
- Zato što sam te opet srela.
- Dala si cio život za jedan kratkotrajni susret?
- Upravo si prošao kroz Sunce, a opet si zapitan? – kao raritet zapaža, pa pažnju preusmjerava na četničko iživljavanje nad njom samom – Pogledaj ga – podsmješljivo pokazuje na jednoga, koji uz hijenski cerek, trga joj veo s lica.
- Vidi bule, sama nam dođe! – dreči taj – I to u vjenčanici! Udaješ se, za njega!? – pokazuje na mene - Ja ću vam biti matičar! Bit ću vam, onaj vaš, 'odža! – obećava.
- Venčaj ih, 'odža! 'Ajde, venčaj ih! – bodre ga kolege.
- Sad ću – kaže im, pa udarcem koljenom u slabinu, Eminu obara na tlo, što odovud refleksivno me pokreće, no zaustavlja me zagrljaj oko struka:
- Ne možeš tamo ništa promijeniti – polupjevušeći, ona napominje, a onda posmatramo kako njezinu raskošnu vjenčanicu, nadrealističkim motivima natapaju i oslikavaju, naše u jedno stopljene krvi.
- Čine više iz zavisti nego iz mržnje – prateći s nama taj događaj, anđeo nam kaže – Oni, Amire, o ljubavi kakvom tebe tvoja Emina voli, ni sanjati ne mogu - dodaje, a istovremeno, iako na izdisaju, ona mi tamo govori:
- Mire... volim te.
- Volim i ja tebe, Mino, srce moje – odgovaram, a ni strah ni bol, već samo ljubav, neizmjernu, osjećam.
- Jao, patetike! – naša razmjena nježnosti jednome od četnika baš i ne liježe najbolje, pa uzvikuje - Darko, sestre ti drage... – pruža ruku - dodaj mi tu sekiru da ućutkam ove zaljubljene golupčiće – traži. Holandske plave kacige, u međuvremenu, sjaćene su na kapiji svoga kampa, odakle, uzdišući ili plačući, gledaju najljepšu mladu, svu u krvavom bijelom, kako leži tu, pored mene, u prašini, i dok sjekira iznad naših glava pravi užasan hlad, oni skreću poglede, a moja ljubav, sasvim smireno, kazuje svoju posljednju želju:
- Mire, zaprosi me...
- Hoćeš li se udati za mene, Mino? – izgovaram, prije nego dotaknu me ledeno sječivo i njezine pretople nasmijane usne, nakon čega obrećem se u eksploziji boja, nalik onima iz središta Sunca, iz kojih izranja prelijepo lice:
- Hoću, Mire! Hoću! – razdragano mi odgovara, nakon čega, srećom opijeni, ja u uniformi oficira Armije Republike Bosne i Hercegovine, a ona u raskošnoj vjenčanici, držimo se za ruke i osmijesima razmazujemo tintu nevinosti po nebeskim cvjetnim poljima, dok dolje, zavijena u zlo nekih, ko zna odakle došlih, jeca Srebrenica, a hiljade uplakanih anđela, razasutih nepreglednim plavetnim svodom, stoje i sve uredno zapisuju, ^[5]uključujući i sudbinu djevojčice, premale da shvati šta se oko nje dešava, pa joj je najveća briga da bosonoga, trčkarajući, uhvati korak sa svojim ocem, koji vodi je za ruku. Tamo stoje neki, sa pet njemačkih ovčara. Jedan od pasa liže krvavu čizmu svoga vodiča, a ovaj, od repa pa sve do načuljenih ušiju, miluje mu krvlju oklopljeno krzno.
- Tata, uberi mi jabuku – u vrhu krošnje stabla pokraj puta, djevojčica zapaža čudom zaostali plod.
- Sad ćemo tamo jesti – otac joj tiho govori, no krvava ruka, dodirom po vratu, životinji već daje znak. Nemalo zatim, isto čine još četiri iste takve ruke, a onda, uz stravičan lavež, čopor ustrijemljeno juri.
- Tata! – vrišti mala Majda, dok Omer je uzima u naručje i vikom pokušava otjerati krvožedne zvijeri, no već sljedećega trena one ih obaraju na tlo - Tata, nedaj me! – odliježe.
- Neda tebe tata, Majdice! Još samo malo, pa ćeš mami svojoj! Ne mogu oni nama ništa... – otac je umiruje, čemu oni tamo glasno se smiju, no on ih prezrivo ignoriše i sjećanjem odlazi na ispraćaj svoga amidžića Elmira u vojsku, neposredno uoči rata, kada je prvi put vidio Nizamu, po nepodijeljenom mišljenju svih, tada najljepšu Podrinjku. Ni sam ne znajući kako, već sljedećega trena, pjevao je:

^[6] „Pokraj puta rodila jabuka, rodila je biserom i zlatom. Siv joj soko grane polomio, gledajući u goru zelenu... siv joj soko grane polomio, gledajući u goru zelenu...“

Fussnote
^1] Kur'an; El-Beqara, 154.

^2]Četnik – vojnik fašističko-kvislinške srpske vojne formacije iz Drugoga svjetskog rata, čija ideologija i simboli su se ponovo javili uoči i tokom ratova na prostoru bivše SFRJ, '90-ih.
^3] Heavy metal – muzički pravac

^4] Teorija ili način učenja u novijoj fizici, koje je postavio Albert Einstein - 1879-1955 - po kojem su prostorne i vremenske veličine samo relativne veličine, te se one ne mogu ni određivati nezavisno jedne od drugih.
^5] Događaj kojem su svjedočili pripadnici Holandskoga bataljona, stacioniranog (95-e.) u Srebrenici. Imena su izmijenjena.
^6] Pokraj puta rodila jabuka – narodna pjesma