Teme
Na edukativnom putovanju u Andaluziji boravili su imami iz Švicarske
ENDELUS – USPOMENA I OPOMENA
|
|
Autor: Halim Grabus
Objavljeno: 21. August 2011. 11:08:16
| Halium GRABUS: Putovanje smo započeli iz Ciriha za Malagu. U skladu sa preporukom Poslanika, mir neka je s njim, prije samog putovanja odabrali smo Ibrahim ef. Husanovića za emira grupe. U današnje vrijeme putovati avionom predstavlja jednostavan čin, gotovo banalan, o čemu haman više i ne razmišljamo. Pitam se da li su naši preci mogli povjerovati da će to jednoga dana biti moguće? Svakako, ne treba smetnuti sa uma činjenicu da čovjek istinski leti tek jedno stoljeće. Letjeti poput ptice bijaše davnašnji san čovjekov. San koji je star koliko i čovječanstvo. Nemoguće, govorili su jedni. Uprkos svemu drugi su vjerovali da je moguće. |
Putovanje smo započeli iz Ciriha za Malagu. U skladu sa preporukom Poslanika, mir neka je s njim, prije samog putovanja odabrali smo Ibrahim ef. Husanovića za emira grupe. U današnje vrijeme putovati avionom predstavlja jednostavan čin, gotovo banalan, o čemu haman više i ne razmišljamo. Pitam se da li su naši preci mogli povjerovati da će to jednoga dana biti moguće? Svakako, ne treba smetnuti sa uma činjenicu da čovjek istinski leti tek jedno stoljeće. Letjeti poput ptice bijaše davnašnji san čovjekov. San koji je star koliko i čovječanstvo. Nemoguće, govorili su jedni. Uprkos svemu drugi su vjerovali da je moguće. Kada su 1903. godine, braća Wright uspjeli ostvariti svoj prvi let, bijaše to, zapravo, rezultat mnogobrojnih pokušaja, iskustava i nastojanja kroz historiju čovječanstva. Jeste li znali da prvo takvo poznato iskustvo datira iz 9. stoljeća? I to iz muslimanskog Endelusa! Čovjek po imenu Abbas ibn Farnas pokušao ga je sprovesti u praksu.
Ebul-Kasim Abbas ibn Farnas ibn Virdas el-Kurtubi bijaše muslimanski učenjak iz 9. stoljeća. Neki kažu da je marokanskog, odnosno berberskog, porijekla. Naime, potomak je jednog od brojnih berberskih vojnika koji su sa Tarik ibn Zijadom na početku 8. stoljeća krenuli u osvajanje novih područja. Abbas ibn Farnas rođen je u Rondi, gradiću na jugu Španije. Iako sa sigurnošću ne poznajemo tačan datum rođenja izvjesno je da je u njegovo vrijeme vladao peti omejadski emir u Kordobi, Muhammed ibn Abdurrahman. U to vrijeme Kurtuba bijaše centar kulturnih zbivanja i to je razlog zbog kojeg Ibn Farnas odlazi u nju na studije. Iako je studirao različite znanosti osobitu pažnju posvećuje hemiji, fizici i astronomiji. Studirao je grčki kako bi mogao čitati, pa čak i prevoditi, filozofska, medicinska i astronomska djela od Aristotela, Platona, Hipokrata i drugih. Iščitavajući rukopise saznaje da grčka mitologija još 1500 godina prije Isaa, mir neka je s njim, govori o prvome čovjekovom letu u legendi posvećenoj Ikaru i njegovom ocu Dedalu. Pored toga na osnovu svoje tradicije zna da je poslanik Muhammed, mir neka je s njim, putovao na leđima buraka tokom noćnoga putovanja iz Mekke do Kudsa (isra') i odatle do nebeskih sfera (mi'radž). Ta kazivanja u mnogome hrane njegovu maštu i podstiču ga na čvrstu riješenost da poleti. Ibn Farnas se počinje pripremati za nesvakidašnje iskustvo temeljeći svoja istraživanja na izučavanju leta ptica. Nakon toga pravi krila od drveta koja prekriva perjem. Godine 875. kompletno stanovništvo Kurtube pozvano je da prisustvuje njegovom polijetanju. Budući da tehnologija u to vrijeme još uvijek nije bila razvila sistem polijetanja, Ibn Farnas polijeće sa jednoga brežuljka u neposrednoj blizini Kurtube. Tada se desilo pravo čudo. Ibn Farnas leti. Istinski leti. Čudo je potrajalo tek jedan trenutak. Dovoljno u svakom slučaju da se kaže kako je Ibn Farnas prvi čovjek koji je istinski poletio. Međutim, zadovoljstvo nije potrajalo dugo. Abbas pada na zemlju zato što nije znao kako sletjeti. U trenutku dok je padao shvatio je da nije posvetio pažnju tom aspektu. Opčinjen činjenicom da bi mogao poletjeti zaboravio je na slijetanje. Pad ga je haman mogao usmrtiti. Uspio se izvući sa ozbiljnom povredom leđa. U svakom slučaju to ga je onemogućilo da pokuša još jedanput osvariti svoju namjeru. Međutim, to ga nije spriječilo da nastavi istraživati. Napravio je sat el-miqata, aparat za računanje vremena. Pokazivao je interes za kristale i pravljenje stakla. Na plafonu svoje kuće postavio je planetarij. Slijedeći precizno računanje uspio je odrediti položaj planeta, Sunca, mjeseca i zvijezda. Umro je 13 godina nakon svoga leta od posljedice povrede leđa. U današnje vrijeme njegovo ime krasi neke od aerodroma u arapsko-muslimanskom svijetu. U avionu se moglo primijetiti da će putovanje obilovati mnoštvom informacija. Pričalo se samo o Andaluziji, domovini Ibn Hazma, Ibn Rušda, Ibn Arebija, Az-Zahravija, Ibnul-Hatiba... Svi su imali mnogo toga da kažu.
 U Medinetuz-zehri |
Historija muslimanske Španije još uvijek nije dovoljno istražena. Generalno kazujući Endelus se predstavlja kao idealan model mirne koegzistencije i tolerancije između pripadnika različitih kultura: domicilnog stanovništva (Ibera, Vizigota...), Arapa i Berbera, kršćana, jevreja i muslimana. U svakom slučaju, historija Endelusa je veoma uzbudljiva i ispunjena je mnoštvom događaja bez obzira da li je riječ o političkom, vjerskom ili kulturnom aspektu. K tomu još, historija Andaluzije svjedokom je događaja čije su posljedice vidljive i u današnje vrijeme.
Historija muslimanskog Endelusa predstavlja izrazit primjer međureligijskog i međukulturnog uvažavanja, tolerancije i uvažavanja različitosti. Od samoga početka muslimani su nastojali ispoštovati slobodu domicilnog stanovništva, zaštititi njihovu imovinu, čast, ugled i bogomolje. Ugovor koji su potpisali Abdulaziz ibn Musa ibn Nusajr i Teodomir bijaše primjer takvoga angažmana. Potaknuti kulturnom klimom i tolerantnim odnosom mnogi kršćani i Jevreji obnašali su značajne funkcije na dvoru muslimanskih vladara. Navedimo samo primjer Gomeza Rebia u doba vladavine El-Hakema er-Rebdija, Gomeza bin Antuna koji bijaše prvi sekretar Abdurrahmana el-Evsata i biskupa Rebi' ibn Zejda (Recesmundus) u vrijeme vladavine Aburrahmana en-Nasira koji bijaše zadužen različitim diplomatskim misijama i istaknutim funkcijama.
U Malagu smo stigli nakon nešto više od dva sata vožnje avionom. Nakon kraće procedure preuzeli smo dva kombija koja je Ibrahim ef. Husanović unaprijed rezervisao. Hotel u kojem smo bili smješteni udaljen je dva kilometra od aerodroma u Malagi i nalazi se na plaži Los Alamos, u Costa del Sol (Obala Sunca). Odatle ćemo s Božijom pomoći ići u obilazak Malage, Granade, Kordobe, Sevilje i Gibraltara.
 Munara džamije u Kordobi pretvorena u zvonik  Munara u Granadi  Džamija na Gibraltaru  Motiv nasridskih vladara: La galibe illallah /samo je Bog pobjednik/  Pogled na Alhambru sa Albaicina  Sevilja  Medinetuz-zehra |
Nakon što smo se smjestili u hotel i ručali, krenuli smo na akšam namaz u džamiju u Malagi. Kada smo konačno stigli do mesdžida čiju smo adresu pronašli na internetu, jedan mladić iz Maroka nam savjetuje da odemo do džamije. Kaže da nije plaho daleko. On će nas odvesti. Nakon desetak minuta hoda stigli smo pred džamiju. Voljeni Bože, kako li je samo lijepo izgledala džamija u majskom akšamskom vaktu! Nakon što smo klanjali akšam namaz, počinje se formirati halka za učenje Kur'ana pred dvojicom šejhova. Naš pratilac odlazi do šejhova i obavještava ih da su u džamiji prisutni musafiri iz Švicarske. Mi smo iskoristili priliku i klanjali odmah jaciju namaz. Imamio nam je naš hafiz Mustafa. Nakon što su odredili osobu koja će nadzirati učenje Kur'ana, prilaze nam dvojica šejhova čija lica zrače nekom posebnom toplinom i s osmjehom na usnama rukuju se sa svakim članom grupe pojedinačno. Kazuju nam da ih slijedimo. Nakon što smo se stepenicama popeli na prvi sprat otvaraju se vrata druge prostorije koja kod prisutnih izmamljuje uzdahe iz grudi i glasno izgovaranje riječi tekbira. Ovaj drugi prostor za klanjanje urađen je po uzoru na Džamiju iz Kordobe. Kao da je mihrab prenešen iz Velike džamije. Bože Plemeniti, kako li je samo lijepa ova džamija! Halka je napravljena i muhabbet sa šejhovima Ahmedom Davudom i Omarom El-Faroukom mogao je početi. Šejhovi nam kazuju da Andaluzijski kulturni centar (www.ccandalusi.org) nastoji realizirati kulturne, društvene i vjerske ciljeve zbog kojih je i osnovan i promovisati toleranciju. Kraljevska porodica Ali-Saud finansira djelovanje ovog centra. Cilj je da ovaj centar bude rasadnikom dijaloga i razumijevanja među pripadnicima različitih kultura i civilizacija. Andaluzija, a posebno Malaga, nisu odabrani bez razloga imajući u vidu njihov značaj kao mjesta gdje se susreću različite kulture i civilizacije. Centar ima dva mesdžida za muškarce i žensku musallu. Onaj u prizemlju u kojem smo klanjali akšam i jaciju zauzima prostor od 355.24 m², a mesdžid na prvom spratu 355.43 m². Pored toga, u prostoru namijenjenom za žene, sa posebnim ulazima i izlazima, može klanjati 300 osoba. Centar je opremljen najsavremenijom opremom. Posjeduje veoma bogatu biblioteku. U sklopu centra djeluje škola koja se prostire na 610 m², sa sedam razreda koje pohađa veliki broj učenika željnih znanja. Pored toga centar ima salu za konferencije i vrtić. Šejhovi nam kazuju o stanju muslimana u Malagi, Špancima koji se vraćaju islamu, izazovima sa kojima se susreće muslimanska zajednica, raspituju se o stanju muslimana u BiH i Švicarskoj i obavještavaju nas da su imali prilike učestvovati na konferencijama sa reisu-l-ulemom dr. Mustafom ef. Cerićem. Ovi čestiti ljudi skupljali su pomoć za naš narod tokom agresije na BiH. Rastajemo se nakon ugodnog muhabbeta s osjećajem kao da se već dugo vremena poznajemo.
Naš pratilac vodi nas do marokanskog restorana gdje smo uz specijalitete, čaj od mente i poslastice nastavili naš program. Besim ef. Hrnjić je na zanimljiv način izložio kratki historijat Španije. Avdija ef. Fatić govorio je o političkom stanju i uređenju Španije i znalački nas podsjetio na sve različitosti koje baštini ova lijepa zemlja. Hafiz Mustafa ef. Mehić je maestralno predstavio kratki historijat Andaluzije. Adnan ef. Mujić imao je zadatak da nas obavijesti o najznačajnijim detaljima vezanim za historiju i aktualno stanje Malage. Mnogo interesantnih informacija. Naši izlagači profesionalno su odgovarali na postavljena pitanja.
Oko ponoći vraćamo se u hotel. Vozimo se ulicama još uvijek neznanog grada sa željom da vidimo i saznamo što je moguće više. Povijest kazuje da su grad Malagu osnovali Feničani. Kaže se da je ime dobila po feničanskoj riječi za so (malaka). Tokom historije gradom su upravljali Kartažani, Rimljani, Bizantinci i Vizigoti. Malaga je jedan od prvih španjolskih gradova koji su zauzeli Arapi tokom 8. stoljeća. Španjolski kršćanski ratnici zauzeli su grad 19. avgusta 1487. godine, nakon dugotrajnih i iscrpljujućih borbi. Muslimansko stanovništvo je bilo prisiljeno napustiti grad u koji su se naselili kršćanski doseljenici.
Moderni grad Malaga se razvio kao turistički centar. Jedan je od evropskih gradova koji imaju najugodniju klimu tokom cijele godine. U Malagi su rođeni poznati slikar Pablo Picasso i glumac Antonio Banderas.
Nakon što smo hairli stigli u hotel jedna grupica musafira nastavlja započeti muhabbet. Kao da im je žao spavati jer bi na taj način mogli propustiti neku važnu informaciju.
U utorak 24. maja 2011. godine, u ranim jutarnjim satima krenuli smo u Granadu. Hafiz Mustafa ef. Mehić, Muris ef. Begović, Besim ef. Hrnjić, Jasmin ef. Demić i Ibrahim ef. Husanović pokazuju da imaju dugogodišnje iskustvo u vožnji. Vozeći se prema Granadi naše oči su milovale na hiljade stabala masline. Mubarek drvo. Uzvišeni Bog se zaklinje maslinom. Prekrasan pogled. Sakib ef. Halilović postavlja veoma interesantna pitanja i ukazuje na izazove u djelovanju imama u Švicarskoj. Ibrahim ef. Husanović, Ibrahim ef. Hadžić, Avdija ef. Fatić i Muris ef. Begović učestvuju u raspravama. Nakon dva sata vožnje stigli smo u Garnatu. Mujo ef. Mujić nas je obavijestio o najznačajnijim detaljima vezanim za historiju Granade.
Grad, smješten na brežuljcima u podnožju Sierra Nevade, na osnovu službenih informacija ima 236 988 stanovnika. Svake godine na hiljade turista sa svih kontinenata posjeti ovaj grad koji predstavlja jedinstvenu mješavinu kultura i baštini različite tradicije. Antički grad naseljavali su Iberi, Feničani, Grci, Kartažani, Rimljani, Ostrogoti, Vizigoti, a od 711. do 1492. godine, Arapi. Grad se nazivao Elvira prilikom dolaska muslimana koji ga nazvaše Garnatul-Jehud. Lokalna legenda kazuje da su Židovi zbog konstantnih progona od strane vizigotskih kraljeva olakšali muslimanima osvajanje predajući im ključeve grada.
U tom periodu svoje historije grad bijaše opisan kao jedan od najljepših na svijetu. Odlikuje se bogatstvom spomenika, prekrasnim vrtovima, prijaznim stanovništvom, bogatom historijom i geografskim položajem. Tokom osam stoljeća muslimanske vladavine Garnata je prošla kroz nekoliko faza. Za vrijeme Kordobskog halifata bijaše glavni grad područja Sierra Elvira. Zawi Ziri 1013. godine, uspostavlja svoju vlast. Pod vlašću Zirida grad doživljava pravi napredak. Godine 1090. Murabituni nasljeđuju Ziride koje, opet, 1190. godine, zamjenjuju Muvehhiduni. Nakon kršćanskih napredovanja 1238. godine, Muhammed ibn el-Ahmer uspostavlja novu vlast i ustoličava dinastiju Nasrida. Teritorija kojom su vladali nasridski vladari pružala se od Mursije do Gibraltara. Tokom iduća dva i po stoljeća Granada bijaše jedina neosvojena muslimanska teritorija na Zapadu.
U doba vladavine Jusufa I i njegovog sina Muhammeda V kraljevstvo je doživjelo svoj vrhunac. Primirje koje je potpisano sa Kastiljom i Magrebom dozvolilo je ekonomski i kulturni razvoj grada. Uspostavljene su značajne trgovačke veze sa Zapadom i Orijentom. Medresa, islamski univerzitet, koju je osnovao Jusuf I postao je glavni kulturni centar Garnate. Nasridske palače čija izgradnja bijaše naređena od strane ove dvojice vladara zasigurno svjedoče o tom periodu razvoja. Kršćanski pritisak, ekonomski problemi i iscrpljujuće borbe bijahu neki od glavnih razloga što je grad pao u ruke katoličkih kraljeva 1492. godine. Sporazum o predaji grada sadržavao je obećanja o poštivanju jezika, vjere i običaja pobijeđenih. Nažalost, kao mnogo puta u historiji ništa od spomenutoga nije ispoštovano. Ubrzo je donešena uredba o pokrštavanju muslimanskoga stanovništva. Zbog toga se veliki dio stanovništva iselio u Alpujarras. Konačna odredba o njihovom protjerivanju donešena je 1611. godine. Ubrzo nakon osvajanja grad mijenja svoju fizionomiju. Osvajači pretvaraju džamije u crkve i prilagođavaju za svoje potrebe sve što se da prilagoditi.
Postoji više mogućnosti da bi se kupila ulaznica za Alhambru. Ako idete u posjetu organizirano sa nekom turističkom agencijom ne morate čekati u redu. Ako ste kupili ulaznicu preko interneta u tom slučaju nema suvišnog zadržavanja. U suprotnom preostaje vam da čekate u redu. Poučeni iskustvom mi smo unaprijed rezervisali karte.
Alhambra (arap. Kal'atul-Hamra), nalazi se na brežuljku es-Sabika, na lijevoj strani rijeke Darro, nasuprot četvrti Albaicin i Alcazaba. Na arapskom jeziku njeno ime znači crveni dvorac aludirajući na crvenu boju materijala koji je korišten u njenoj izgradnji. Pjesnik i historičar Ibn el-Hatib kazuje da je Alhambra građena tokom noći pri svjetlucanju baklji. Zidovi koji je okružuju uopšte ne kazuju o ljepoti koja se u njoj krije. Prvi pisani tragovi o njoj datiraju iz 9. stoljeća kada je 889. godine, Sawwar ibn Hamdun morao zatražiti utočište u Alcazabi zbog unutrašnjih sukoba koje su zadesile Kordobski halifat u čijemu sastavu se nalazila i Granada. U narednom periodu područje na kojemu se nalazila vizigotska utvrda značajno se širi i naseljava. U 13. stoljeću na tom mjestu je ustanovljena kraljevska rezidencija sa dolaskom prvog nasridskog kralja Muhammeda I (1238-1273). Ova činjenica obilježava početak perioda najvećeg razvoja Alhambre. Stari dio Alcazabe bijaše dodatno utvrđen. Izgrađene su dvije kule, tok rijeke Darro bijaše kanaliziran, rezervoari za vodu izgrađeni i otpočeta gradnja palače i bedema koji je okružuju. Radovi na palači i bedemima bijahu dovršeni u vrijeme Muhammeda II (1273-1302) i Muhammeda III (1302-1309), koji je također naredio izgradnju javnih kupatila i džamije koja je kasnije pretvorena u crkvu Svete Marije.
 Ispred džemije u Malagi  Sa bošnjačkom porodicom iz Amerike  Sa šejhovima u džamiji u Malagi |
Jusuf I (1333-1354) i Muhammed V (1354-1391) otpočeli su izgradnju najvećeg dijela građevina koje su preživjele do današnjega dana. U tom kontekstu je renoviranje Alcazabe i palača, proširivanje bedema i izgradnja kule Puerta de la Justicia (Kula pravde), koja danas predstavlja glavni ulaz u kompleks Alhambre. U njihovo vrijeme grade se javna kupatila i Cuarto de Comares, službena rezidencija vladara. Pisani tragovi kazuju da je Jusuf I imao želju da dekoracija službene rezidencije zadivi posjetitelja. Zbog toga je naredio umjetnicima sa istančanim ukusom da dekorišu rezidencijalne odaje. Međutim, saznajemo da nije doživio završetak radova budući da nekoliko zapisa kazuje da je autor palače njegov sin Muhammed V. U vrijeme njihove vladavine izgrađena je Sala de la Barca. Ovo je jedna od najljepših odaja gdje skoro ni jedan centimetar nije ostao bez ukrasa. Riječ barca vodi porijeklo od arapske riječi bereka. U doba Muhammeda V izgrađen je zasigurno najpoznatiji dio Alhambre. Riječ je o Patio de los Leones (Dvorište lavova) u kojem se nalazi dvanaest lavova-fontana. Ovi lavovi su trenutno smješteni u posebnoj prostoriji. U vrijeme Charlesa Quinta srušen je jedan dio arhitektonske cjeline kako bi na tom mjestu bila izgrađena palača. U doba francuske dominacije jedan dio tvrđave bijaše dobrano uništen eksplozivom. Kad smo već kod Francuza i eksploziva, sjetih se sfinge (Ebu-l-hul) u Gizi, kod piramida, koju su također oštetili Francuzi nakon što su osvojili Kairo i „donijeli novu civilizaciju u Egipat“.
No, vratimo se mi našoj Alhambri. Sabahudin ef. Sijamhodžić nam je tokom svog izlaganja ponudio nove informacije. Bogatstvo ukrasa, profinjena arhitektura, visoko istančana umjetnost, ukrasni motivi, arabeske, listovi i cvijeće uklesani u kamenu i tekstovi ispisani neshi pismom samo su neki od detalja koji se međusobno prepliću u prekrasnom spoju. Jedna fraza je dominantna u svim odajama: La galibe illallah! (Samo je Bog Pobjednik). Bijaše to moto dinastije Nasrida. Boje koje su danas haman nestale imale su simbolična značenja. Zlatna je bila simbol kraljevske vlasti, crvena je predstavljala moć, zelena je simbolizirala džennet a plava je označavala nadu u postizanje dženneta. Značajno je istaknuti veliki kontrast između bogatstva unutrašnje dekoracije i umjerenosti vanjskoga izgleda. Kao da se time, zapravo, željela naglasiti važnost duhovnosti i familije što predstavlja istinsko bogatstvo. Dvorište i vrtovi bili su prostor od vitalne važnosti u kojemu žubori glavni element života. Naime, voda bijaše jedan od glavnih ukrasa i motiva dekoracije nasridskih palača. Alhambra je bila kandidirana za sedam novih svjetskih čuda.
Nakon završene posjete uputili smo se u arapsku četvrt u neposrednoj blizini Plaza Nueva gdje smo ručali. Muris ef. Begović imao je zadatak da govori o doprinosu islamske Španije Evropi i svijetu, a Halim ef. Grabus o islamskoj Španiji kao uspješnom modelu suživota između pripadnika različitih religija i primjeru tolerantnosti. Barem tako je bilo dok Španiju nisu osvojili kršćanski kraljevi.
Kako bi se duhovno okrijepili, krenuli smo posjetiti džamiju smještenu na Albaicinu, četvrti iz koje je iznikao grad. Albaicin je smješten na desnoj obali rijeke Darro odakle se posjetitelju nudi nesvakidašnji pogled na Alhambru.
Džamija (http://www.granadamosque.com/) je svečano otvorena na ljeto 2003. godine, i predstavlja, kako se navodi na službenoj internet stranici, ponovno uspostavljanje prekinute veze sa bogatom islamskom zaostavštinom i doprinosom svim sferama ljudskoga djelovanja i aktivnosti. Sastoji se od tri glavna, kontrastna elementa: dvorišta, prostora za klanjanje i Centra za islamske studije. Mihrab je replika poznatog mihraba iz džamije u Kordobi. Na panelima od cedrovine, donešenim sa planine Atlas, rukom su ispisani kur'anski ajeti u kojima se spominju neki od Božijih sifata. Mramorne pločice različitih boja identične su onima iz Aqsa džamije u Jerusalemu. Veliki „kibla“ prozori su replike iz plave džamije u Istanbulu. Mozaici prikazani na fontani koja se nalazi u dvorištu kod ulaza u prostor za klanjanje napravljeni su u skladu sa hiljadugodišnjim andaluzijskim stilom i tehnikom majstora iz Fesa. Munara je izgrađena u izvornom albaicin stilu na kojoj je kufi pismom napisano: „Nema boga osim Allaha, a Muhammed je Njegov poslanik“.
U sklopu Centra za islamske studije nalazi se biblioteka gdje se mogu pronaći naslovi na arapskom, španskom, engleskom i drugim jezicima. Pored dnevnih namaza, zainteresirane osobe imaju priliku tokom cijele godine slušati predavanja iz šerijatskih znanosti, prisustvovati halkama Kur'ana, učiti arapski jezik i slušati različite konferencije.
U srijedu 25. maja 2011. godine, uputili smo se u Kurtubu. Kordoba je udaljena od Malage oko 134 km ili otprilike dva sata vožnje autom. Moderni grad Kordoba do danas je sačuvao karakterističnu maursku urbanu arhitekturu s brojnim građevinama sačuvanim iz doba arapske vlasti. Na osnovu službenih podataka grad broji 325 453 stanovnika. Grad su osnovali Kartažani. Rimljani su ga osvojili 152. godine p.n.e., a Vizigoti u 6. stoljeću. Arapi ga osvajaju 711. godine. Kurtuba bijaše jedno od središta islamske i svjetske kulture toga doba. Dolaskom pod vlast Kastilje 1236. godine, rodni grad Ibn Hazmov nazaduje u odnosu na Toledo i Madrid. Kroz Kurtubu protiče rijeka Guadalquivir (ar. el-Vadi el-Kebir), najduža rijeka u Andaluziji (657 km).
Historičar Razi bilježi da su muslimani nakon što su Tarikove snage osvojile Kordobu 711. godine, dijelili prostor na kojemu se nalazila crkva zajedno sa kršćanima iz Kordobe. Muslimani su u svom dijelu sagradili mesdžid dok je drugi dio bio namijenjen kršćanima. Kada se broj muslimana uvećao Abdurrahman ed-Dahil kupio je od kršćana njihov dio gdje su se nalazili ostaci vizigotske crkve (San Vincent). Godine 756. Abdurrahman I proglašava se halifom i osniva Kordobski halifat. Tako islamski svijet dobiva dvojicu halifa, kao što kršćanski svijet, nešto kasnije, krunisanjem Karla Velikog dobiva dva cara. Treba naglasiti da politički raskoli u to vrijeme potiskuju vjerske sukobe tako da Kordobski halifat i Bizant potpisuju savez protiv franačkog kralja Karla Velikog i bagdadskog halife.
U slijedeća dva i po stoljeća, Kordobski halifat doživljava razdoblje političke stabilnosti i znatnog ekonomskog i kulturnog napretka. Vrhunac razvoja Kordobski halifat doživljava u X. stoljeću, u vrijeme vladavine Abdurrahmana III i El-Hakema II. Grad ukrašavaju osvijetljene ulice, izgrađeni pločnici, lijepi vrtovi, izgrađuju se mostovi i akvadukti koji obezbjeđuju svježu vodu. Židovi uživaju široke slobode tako da dolazi do procvata duhovnog stvaralaštva poznatog kao zlatno stoljeće židovske književnosti. Iako su muslimani mnogo puta pokazali visok stupanj tolerancije prema sljedbenicima Knjige historija veoma često kazuje o njihovom nepravednom odnosu prema muslimanima. Treba iščitavati historiju i crpiti pouke za sadašnjost i budućnost!
U dvorištu Mezquite žubore dječiji glasovi. Škole organizuju posjete za djecu. Naša grupa se smjestila u hladovinu naradžinog drveća kako bi slušali izlaganja Ćazim ef. Mehmedovića o Kordobi i Jasmina ef. Demića o Velikoj džamiji. Ćazim ef. Mehmedović je iskoristio priliku i na iPhonu prikazao kratku reportažu o Kordobi. Jasmin ef. Demić je pročitao dijelove Isnamove knjige Tajna knjiga Endelusa o padu Kurtube i paljenju biblioteke. U narandžinom dvorištu upoznali smo jednu bošnjačku porodicu iz Amerike. Na samom ulazu u Mezquitu Sabahudin ef. Sijamhodžić pita stražara da li je ovo džamija ili katedrala i dobiva odgovor koji se mogao očekivati. Stražar nedvosmisleno kazuje da je riječ o katedrali.
Velika Abdurrahmanova džamija, građena u periodu od 785. godine do 10. stoljeća, jedan je od najistaknutijih svjedoka muslimanskog prisustva na Iberijskom poluostrvu u periodu od 8. do 15. stoljeća. Smještena je u neposrednoj blizini rijeke El-Vadil-Kebir. Danas je nazivaju džamijom katedralom (šp. Mezquita od riječi mesdžid) nakon što su je Španci u 16. stoljeću pretvorili u katedralu. Historičari umjetnosti kazuju da je džamija u Kordovi, smještena u samom historijskom jezgru staroga grada, jedan od najljepših primjera muslimanske umjetnosti u Španiji.
Abdurrahman I bijaše inspirisan džamijom u Damasku sa tradicionalnom podjelom na sahn (prostor za uzimanje abdesta) i zullah (prostor za obavljanje namaza). Španski historičari govore o utjecaju hispano-romanske umjetnosti u izgradnji džamije. Slijedeći praksu svojega prethodnika Abdurrahman II naložio je proširenje dvorišta i prostora za klanjanje. Abdurrahman III za vrijeme svoje vladavine naređuje izgradnju minareta u tom dvorištu. El-Hakem II i El-Mensur znatno proširuju džamiju ugledajući se na praksu svojih prethodnika.
U to vrijeme Kurtuba bijaše glavni grad Endelusa čija je teritorija obuhvatala područje do rijeke Douro. Pored vjerskog, džamija je imala društveni, kulturni i politički aspekat. Danas sa sve četiri strane džamije izgrađene su male kapelice. Još uvijek se služe mise. Obilazeći džamiju u sebi ponavljam tekbire i učim kur'anske ajete pokušavajući da zadržim uzdahe. Božija riječ će uvijek biti gornja makar se to ne sviđalo nevjernicima! Arkade na 869 visokih monolitnih stubova dijele unutrašnjost džamije na 19 uzdužnih i 33 poprečna broda. Najveću pažnju turista iz svih dijelova svijeta privlači mihrab. Tu se najduže zadržavaju, slikaju i dive umjetničkom dostignuću. Allahu Svemilosni Uzvišen si od onoga što Ti pripisuju!
Kada je kralj Ferdinand III osvojio Kordobu 1236. godine, glavna preokupacija mu bijaše postaviti krst koji će se odmah primijetiti prilikom ulaska u grad. Krst je, naime, trebao više simbolizirati pobjedu kršćanske vjere negoli teritorijalno osvajanje. Historija nam kazuje da je kralj izdao naredbu da svaki kamen bude osvještan posebnom ceremonijom i posvećen Kristu. U XV. stoljeću palmino drveće iz džamijskog dvorišta bijaše zamijenjeno narandžinim drvećem po kojemu dvorište danas nosi ime. Podsjeća li vas ovaj slučaj na jedan događaj iz historije našeg područja kada je jedan narod uklanjao kaldrmu sa ulica da ih to ne bi podsjećalo na njihove viševjekovne vladare!? Hernan Ruiz III napravio je zvonik koji prekriva minaret Aburrahmana III. Džamija u Kordobi ostaje živi svjedok historije. U Kurtubi su rođeni i živjeli poznati učenjaci: Ibn Hazm, Ibn Rušd, Seneka, Majmonides... Šetajući ulicama staroga grada pronalazimo spomenike koje je grad Kordoba podigao zaljubljenom pjesniku Ibn Zejdunu i princezi Velidi, zatim Ibn Rušdu i Majmonidesu, sinagogu i muzej posvećen inkviziciji. Metode mučenja koje su predstavljene u muzeju nije mogao izmisliti zdrav razum. Nakon pauze krenuli smo posjetiti Medinetuz-zehru.
Od samom početka svoje vladavine Abdurrahman III posvetio je pažnju ujedinjavanju Endelusa, učvršćivanju nestabilne vlasti i eliminiranju uzroka permanentnih pobuna koje je podsticao Ibn Hafsun sa područja Malage. Proglasivši se halifom 929. godine, Abdurrahman III naredio je čitav niz političkih, ekonomskih i urbanističkih reformi s ciljem učvršćivanja nove vlasti. Imenujući se halifom prihvatio je institucionalni naziv vođe pravovjernih (emirul-mu'minin) i nadimak pomagač Allahove vjere (en-Nasir li-din Allah). Izgradnja novoga grada, Medinetuz-Zehre, privatne rezidencije novoga halife i središta administracije halifatske države koja je do tada bila smještena u kordobskom dvorcu, bijaše, bez imalo sumnje, jedan od njegovih najambicioznijih planova. Stvarni razlozi izgradnje ovoga značajnog urbanističkog projekta nemaju nikakve veze sa ličnim halifinim kapricom, a još manje sa pokušajima da se izgradnja Medinetuz-Zehre dovede u vezu sa romantičnim kazivanjima o Abdurrahmanovoj ljubavi prema jednoj od njegovih miljenica.
Ibrahim ef. Hadžić nam kazuje da se, zahvaljujući opisima geografa Idrisija koji je posjetio Medinetuz-Zehru u 12. stoljeću, može dobiti prava slika o nekadašnjem uređenju ovog zdanja. Grad Zehra smatra se jednim od glavnih arheoloških nalazišta na evropskom nivou kada je riječ o srednjovjekovnoj epohi koliko zbog površine (1500 m dužine i 750 m širine) toliko i zbog svoje historijske važnosti. Udaljen je 8 km od Kordobe i smješten na planinskom proplanku sa prelijepim pogledom na ravnicu. Bijaše to političko središte i administrativni centar Endelusa tokom značajnog dijela X stoljeća i jedan od najboljih materijalnih dokaza muslimanskog prisustva na Iberijskom poluostrvu. U današnje vrijeme istražena je tek desetina ukupne površine grada. Naime, riječ je centralnom sektoru (Alcazar) koji je podijeljen na dva značajna urbana područja: javni i administrativni, na istoku, gdje su se nalazile zvanične državne institucije i drugi privatni, na zapadu, gdje su bili smješteni stanovi najznačajnijih uglednika u gradu. Srednjovjekovni arapski tekstovi kazuju nam o divljenju onih koji su posjetili grad u vrijeme njegovog procvata.
Međutim, stvarna slava ovoga grada nije zadugo potrajala. Proteklo je tek sedamdeset godina od momenta njegovog osnivanja do prvih uništenja (1010-1013). Zapravo, može se kazati da njegova dekadencija otpočinje nakon smrti El-Hakema II (976. godine) i gubljenja funkcije koju je predstavljao za vrijeme vladavine Hišama II. Konačan kraj podudara se sa borbama za prevlast koje završavaju dezintegracijom hilafeta. Grad bijaše stoljećima zaboravljen, a njegovi ostaci bijahu poznati pod imenom stara Kurtuba. Ponovno je otkriven 1911. godine, tokom prvih arheoloških iskopavanja na tom području.
U neposrednoj blizini Medinetuz-Zehre izgrađen je istoimeni muzej i istraživački centar čiji je idejni autor Nieto Sobejano Arquitectos. Ovaj projekat dobio je prestižnu nagradu Aga Khana za arhitekturu u 2010. godini, kao najznačajnije arheološke lokacije rane islamske umjetnosti u Zapadnoj Evropi. Tu smo imali priliku pogledati film posvećen historiji i izgradnji ovog fascinirajućeg grada.
Ibrahim ef. Husanović imao je zadatak da kazuje o propasti islamske države sa posebnim osvrtom na uzroke i pouke.
Putovanje iz Medinetuz-zehre nastavili smo prema Sevilji, glavnome gradu autonomne pokrajine Andaluzije. Grad, smješten na obali rijeke Gvadalkivir, bio je slavan već u doba arapske vladavine. Zahvaljujući svojoj bogatoj historiji i remek-djelima arapske i gotičke umjetnosti, Išbilijja (kako Arapi nazivaju grad) privlači veliki broj turista. Historija kazuje da su gradom vladali Feničani, Rimljani, Vandali i Vizigoti. Muslimanske snage pod vođstvom Musaa bin Nusajra osvajaju grad 712. godine, koji ubrzo doživljava pravi procvat. Jevreji, proganjani u vrijeme Vizigota, konačno su mogli odahnuti. Izgradnja Velike džamija je započeta 829. godine. U tom periodu grad redovno napadaju Vikinzi pljačkajući i uništavajući sve što im se nađe pred nosom. Prosperitet grada je ugrožen konstantnim borbama različitih klanova koji nastoje priskrbiti vlast. Kršćanske snage prijete sigurnosti grada kojim će u narednom periodu izvjesno vrijeme vladati Murabituni i Muvehhiduni. Nakon 18 mjeseci opsade i iscrpljujućih borbi, Išbilijja će konačno 1248. godine pasti u ruke Ferdinanda III. Povijest kazuje da su svi muslimani bili protjerani iz grada. Nekoliko sati provedenih u Sevilji nije bilo dovoljno da bi se uspjela obujmiti sva ljepota ovoga grada. Živopisne boje, grandiozne građevine, historijski spomenici, bogata povijest, nasmijani ljudi, lijepo vrijeme, odlično društvo i morski plodovi koje smo imali priliku kušati samo su neki od detalja koje treba istaknuti. Prošetali smo Trgom pobjede (Plaza del Triunfo) kojem mnoštvo fijakera i kočija daje dodatnu draž i odakle se pruža prekrasan pogled na nekadašnju Veliku džamiju koja je pretvorena u katedralu. Jedan od glavnih prioriteta kršćanskih kraljeva i katoličkog svećenstva nakon osvajanja Išbilijje bio je što prije otkloniti ili modificirati materijalne ostatke koji su podsjećali na muslimansko prisustvo. Čuveni kraljevski dvorac Alcazar krije u sebi ostatke palače iz muslimanskog perioda vladavine. Zvonik Giralda nekada je služio kao munara sa koje je mujezin pozivao stanovništvo na namaz i svjedočio da postoji samo jedan Bog i da je Muhammed Njegov poslanik. Sahat-kula Torre del Oro izgrađena je u vrijeme Muvehhiduna kao stražarnica i odbrambena barijera na Gvadalkiviru kako bi se spriječili upadi pljačkaša i napadača. Nažalost, u Ibn Zuhrovom (Avenzoar) rodnom gradu je 1480. godine, otvorena prva zloglasna inkvizicija. Kolumbo je iz seviljanske luke zaplovio 1492. godine. Nakon toga otkrivena je Amerika! Prekookeansko bogatstvo je donošeno u Sevilju što je bilo direktan povod da se grad nastavi razvijati.
Nakon ručka uputili smo se prema Gibraltaru, mjestu gdje se počela pisati historija muslimanskoga Endelusa: Tarikovoj stijeni (Džebelut-Tarik, Gibraltar, The Rock za Engleze, El Penon za Španjolce). U današnje vrijeme Gibraltar predstavlja prekomorski teritorij Ujedinjenoga Kraljevstva. Njegova površina iznosi svega 6 km². Međutim, zbog svoga strateškoga položaja tjesnac bijaše centar mnogih značajnih dešavanja i bitaka. To je mjesto gdje se prožimaju trgovina, nadanja i različita kalkulisanja. Tu su se gradile i branile imperije. Gibraltarski tjesnac razdvaja Evropu i Afriku. Muslimanski vojskovođa Tarik ibn Zijad 711. godine, iskrcao se na obale tjesnaca odakle će početi osvajanje skoro kompletnog Iberijskog poluostrva. Tjesnac nosi njegovo ime. Nekoliko stoljeća nakon tog događaja prognani muslimani iz Endelusa bili su prisiljeni da se sa istoga mjesta upute morem u potrazi za sigurnim skloništem. Zapravo, bilo je to 1611. godine, kada je došla uredba o konačnom progonu muslimana koji su ostali na svojim ognjištima. Bila je to kulminacija progona od strane španjolske Reconquiste vođene u ime katoličkih vrijednosti koja je potrajala više od jednoga stoljeća. Već tada se govorilo da se muslimani nikada ne mogu integrisati u špansko (danas bi rekli evropsko) društvo. Nakon toga historija bilježi ratove za prevlast između Španaca i Holanđana. Međutim, Španija će abdicirati tek pred nadmoćnijim suparnikom i biti prisiljena da se odrekne ovog strateškog položaja u korist Britanske krune. Engleski admiral George Rooke okupirao je 1704. godine, ovaj teritorij tokom ratova za španjolsko nasljedstvo. U narednom periodu najčešće će se spominjati 10. poglavlje Sporazuma iz Utrechta koji je potpisan 13. jula 1713. godine. Potpisnici ovoga ugovora bile su Španija i Britanska kruna. Ugovor kazuje da Katolički kralj ustupa kruni Ujedinjenoga Kraljevstva potpunu i apsolutnu vlast nad gradom i dvorcima Gibraltara uključujući pristanište, tvrđave i utvrde koji mu pripadaju. Na usrdnu molbu španjolskoga predstavnika britanski suveren pristaje da ni u kojem slučaju neće biti dopušteno Židovima i muslimanima da se nastane na Gibraltaru. U tom kontekstu isključeno je da se muslimanske lađe mogu usidriti u gradskome pristaništu. Treba istaknuti da Španija nikada nije prestala predavati pravo na Gibraltar, ali su se njegovi stanovnici 1967. godine, izjasnili da bi ostali pod vlašću Britanske krune. Tokom Prvog i Drugog svjetskog rata tjesnac je imao važnu stratešku ulogu.
Na britansku teritoriju mogli su preći samo oni članovi grupe koji su imali švicarske pasoše. Ostali, sa bosanskim pasošima, ostali su na španjolskoj strani budući da nisu imali britanske vize. Oni koji su prešli granicu klanjali su akšam i jaciju u Ibrahim al-Ibrahim džamiji, poznatoj još pod imenom džamija kralja Fahda, smještenoj na Europa Pointu. Izgradnja džamije je započeta 1995. godine, a svečano je otvorena 8. avgusta 1997. godine. Sagrađena je u modernom stilu. Pored prostora za klanjanje, džamijski kompleks sadrži školu, biblioteku i salu za konferencije. Prema podacima na Gibraltaru živi oko 2000 muslimana što čini otprilike 4% od ukupnog broja stanovnika ovog prekomorskog teritorija Velike Britanije. Kazuje se da je izgradnja džamije koštala 5 miliona funti.
Nakon povratka u Malagu, programom je bilo predviđeno zajedničko druženje uz kahvu i završna izlaganja Sakib ef. Halilovića o poređenjima između islamske Španije i BiH i Basri ef. Redžepija o aktualnom stanju muslimana u Španiji. Zamolio sam hafiza Mustafu ef. Mehića da kaže nešto o tome kako je doživio ovo putovanje, a on mi je odgovorio: „Španija je ljubav i tuga, strah i nada. Samo neizmjerna ljubav prema istinskom Galibu mogla je komponovati onakvu ljepotu, zato mu'min voleći Stvoritelja i ono što On voli, voli i muslimane Španije iako ih nije vidio. Tuga je dominantna emocija svakog muslimana koji sagleda ljepote Granade i Kordobe: zar su baš toliko zgriješili Gospodaru da su ovo morali izgubiti?! „I koliko smo naselja uništili, čiji su žitelji grešni bili, i ona su opustjela, samo su ruševine ostale! I koliko bunareva ima zapuštenih i koliko visokih palata ima praznih!“ (El-Hadždž 45). Poznati su događaji 1492. i 1992. godine. Zato bih, na tragu slijedećeg ajeta iz Časnog Kur'ana, najtoplije preporučio svim bošnjačkim vođama da obiđu Andaluziju i uzmu ogromnu pouku. „Zašto oni po svijetu ne putuju pa da srca njihova shvate ono što treba da shvate i da uši njihove čuju ono što treba da čuju, ali, oči nisu slijepe, već srca u grudima“. (El-Hadždž 46).
U četvrtak 26. maja 2011. godine, nakon doručka i slobodnih aktivnosti pripremili smo se za odlazak na aerodrom. Odatle ćemo u Cirih, s Božijom pomoći. Samo je Bog Pobjednik neprestano mi odzvanja u ušima. Vraćamo se kući sa novim iskustvima i uzetim ibretom.
Nakon povratka u Švicarsku upitao sam Ibrahim ef. Husanovića o impresijama sa putovanja, a on mi je odgovorio: „Na prvom mjestu se zahvaljujem Dragom Bogu što nam je omogućio da odemo na ovo putovanje. Čudan je osjećaj kada se u čovjeku u isto vrijeme javljaju i sukobe sreća i tuga, sjeta i ponos, strah i hrabrost, bojazan od ponavljanja historije i nada u bolju budućnost... Sve to sam doživio putujući Endelusom. Iako je nemoguće ovo putovanje porediti sa hadžom, u jednom segmentu bi, ipak, moglo. Skoro svaki hadžija po povratku, nakon sati i sati pričanja i prepričavanja, završava sa riječima: „Ma, to se mora vidjeti i doživjeti, nemoguće je ispričati“. Endelus je ders i pouka ne samo muslimanima (Bošnjacima, posebno) nego pouka čovječanstvu, svima onima koji pouku žele da prime. Preporučujem svima, ko je god u mogućnosti, da obavezno doživi i pohodi Endelus. Posebno bih se želio zahvaliti kolegama imamima na pokazanoj zrelosti u radu i prilazu zadanim temama koje smo obradili tokom ovog edukativnog putovanja. I naravno, selamim i zahvaljujem se našem prof. Bušatliću i mom velikom prijatelju Isnamu Taljiću čiji su nam radovi o temi Endelusa bili od velike koristi i dodatna inspiracija“. Andaluzija ostaje trajna uspomena, ali i opomena. Neka pouku uzme onaj koji razuma ima.
Foto: Muris BEGOVIĆ i Adnan MUJIĆ
