Avdo METJAHIĆ: Jedan Bošnjo porijeklom iz plavsko-gusinjskog kraja a živi u New Yorku najmanje četiri decenije reče sljedeće: “Onaj koji voli svoj toprak, svoj narod, smrt treba da mu je draža na nogama, nego život na koljenima”. Da izjavi ovako nešto, natjerala ga je vijest, da jedna manja grupica neodgovornih Bošnjaka i Albanaca, preko svih nedaća i nesreća koje je prošao njihov narod, u sprezi sa vlastima i diplomatskim predstavništima CG radi na osnivanju tzv. crnogorske kuće u New Yorku. Može se naslutiti da se pravi razlozi te tzv. CK krije upravo u vremenu prozetelizma 1912., 1913. ili 1919., tako gdje su Nikola i Avro stali da nastavi vlast CG preko svojih poslušnika. Ili je istima možda namjera da u ovoj svjetskoj metrapoli nauče svoju djecu o crnogorskoj i srpskoj kulturi genocidnog ubijanja, njeguševskog gorskog istrijebljenja i progona, te da ih nauče ko im je djedove i paradjedove krstio i ubijao, i ko im je puno kasnije očeve prognao, i posebno zašto su rođeni ovdje a ne tamo… Saznat ćemo gdje se krije odgovor.

Hitorija se ponavlja, ali svaki put sve više košta. (Čerčil)

Na samom početku dvadesetog vijeka, tačnije 1905.g., proveden je popis stanovništva na teritoriji pod turskom vlašću, kojom je pripadao i plavsko-gusinjski kraj. Taj popis govori da je u tadašnjem Plavu i Gusinju živjelo preko 26000 stanovnika.

Okupacijom plavsko-gusinjskog kraja od Kraljevine Crne Gore 1912.godine, te nakon zločina genocida, istrebljenja i masovnog pokršćavanja, taj se broj rapidno smanjuje, za polovinu pa čak i više stanovništva. Poslije dvije godine okupacije i nesreća koje su došle sa njom, izbija i Prvi svjetski rat, koji sa sobom donosi isto velike nedaće, zamjenjujući okrutnost i divljaštvo, sa drugom okupacijopm i novim nesrećama.

Prvi svjetski rat donosi novog okupatora, koji je okrutan na svoj način, donoseći bolesti i glad, stanovništvo se nije bilo u mogućnosti prehraniti, čak su mnogi sušili bukovu koru, mljeli je i od nje pravili hljeb. Nestajale su čitave porodice, umirući od gladi, bolesti...

Kapitulacijom Austro-ugarske 1918.godine stvara se kraljevinu SHS, koja zamjenjuje posljednjeg okupatora, gdje dolaze Srbo-Crnogorci u drugom ruhu, ali sa istim namjerama; trijebljenje terena od “Turaka”, kako su Bošnjake nazivali, kao i Albanaca muslimana i katolika.
Kao novoosnovana država, kraljevina SHS sprovodi se i prvi popis stanovništva. Sa ovogodišnjeg obavljenog popisa rezultati govore, da je opština Plav ostala nešto preko šest hiljada stanovnika, što je samo jedna četvrtina od popisa koji smo spomenuli iz 1905.godine.

Pošteni statističari, ustanovit će da je preko dvadeset hiljada Plavljana i Gusinjana nestalo u vrtlozima oba rata, od protjerivanja, masakriranja, genocida, ali i gladi koje su opet prouzrokovali Crnogorci i Srbi. Muslimansko i katoličko stanovništvo je planski desetkovano. Stavaranjem kraljevine SHS, muslimani, Bošnjaci i Albanci, kao i katolici Albanci plavsko-gusinjskog kraja, žive pod pritiskom i iseljavanja za Tursku. Ovi ljudi su bili van zakona i na meti srpskih i crnogorskih divljanja, ali unotač svim nedaćama natalitet se ipak povećavao. Trebalo se živjeti i navikavati se, ali nikad ovi gorštaci nisu prihvatili, niti će prihvatiti podaništvo od onih koji su se prema njima, autohtonim stanovnicima, odnosili sa divljaštvom, koje je uvezeno iz jednog dijela Evrope i ruskih stepa, sa ciljem uništenja islama, odnosno muslimana na Balkanu.

Dolazi Drugi svjetski rat, neka vrsta oduška u duši, i ako je bio na djelu novi okupator, ali ne tako okrutan, jer ipak na vlasti dolaze ljudi iz njihovog naroda, koji su se vratili iz emigracije. Cilj im je bio sačuvati svoj narod od upada četnika koji su radili zvjerstva po Sandžaku i Bosni nad muslimanima. Četnicima nije dozvoljeno da uđu u plavsko- gusinjski kraj, ali domaći komunisti su doveli sa sobom veliki dio tek obrijanih četničkih zlotvora, pa su neki nastavili rovariti u tom kraju, npr. komandiri milicija i nametnuti predstavnici nove vlasti.

Poslije Drugog svjetskog rata i prvog popisa FNRJ, opet ovaj kraj ima samo nekih osam do deset hiljada stanovnika, što je bio rezultat protjerivanja i ubijanja onih branioca od partizana sa četničkom ideologijom, koji ih nazvaše narodnim izdajnicima i kvislinzima.

Većina Bošnjaka, pridruženim partizanima, ne vraćaju se nikad više svom narodu, nego ostavljaju svoje kosti od Prokletija, preko Bosne do Jasenica u Sloveniji. Gazije iz našeg kraja koji su bili u partizanima slati su na njemačke bunkere, kao ‘dobrovoljci’, ali ne njihovom voljom, nego određivani od svojih starješina. Kao dokaz ovoj tvrdnji navešću jedan poslijeratni događaj.

Andro Mugoša posjetio je opštinu Plav 1947.godine, nakon te posjete Turkovići ga odvedu na gozbu u Vojno Selo. Ovdje se nekim slučajem zadesio i jedan musliman koji je radio za Turkoviće, a Andro nije znao ko je, već je mislio da je jedan od pravoslavaca. Andro Mugoša se otvorio prema svojim domaćinima, pa izjavljuje: “Najviša greška u vrhu Crne Gore je ta što nismo donijeli odliku da se muslimani stariji od četrdeset godine pobiju i da se za vazda raščisti sa njihovim starim običajuma, te da se mladi stave pod jaram”.

Andro Mugoša je na toj gozbi potvrdio prijedlog CK-a, gdje su naredili komandantima da se ni jedan mulsiman iz Plava i Gusinja ne vrati živ sa fronta. Kasnije komandantima dolazi drugo naređenje; da te muslimane guraju na njemačke bunkere da bi izgunuli, i bili bolje iskorišteni, kako bi zaštedjeli svoje pravoslavce.

Plavsko jezero Alipašni izvori

Na taj podmukli način izgunulo je bukadar Plavljana i Gusinjana, i to oni mlađih do četrdeset godina, pa nije trebalo terora nad njima, ali jest na nove generacije koje su pristizale.

U vlasti su se našli veliki procenat onih, čiji su očevi u ovom kraju 1912/13 i 1919. godine počinili zločin genocida, te nastavili istim tempom između dva svjetska rata. Iako teško stanje za ove ljude, ipak kasnijih pedesetih i šezdesetih je bilo za zehru podnošljivije, a uz tu podnošljivost i natalitet se povećavao. Nepune dvije decenije kasnije ovaj kraj dostiže opet preko dvadeset i nekoliko hiljada stanovnika. Ljudi postaju oprezni i preko mjere, ali ne plašljivci. Poznato je da pobjeda nad strahom je početak mudrosti, što su je ovi gorštaci uvijek pokazivali i nikad nisu tog straha imali.

Krajem šezdesetih godina dolazi ono povjesno razdoblje, gdje ovaj narod masovno napušta svoj toprak, kažu, trbuhom za kruhom. Najprije plavsko-gusinjski kraj napuštaju oni koji su stekli obrazovanje, jer nije bilo zapošljenja u svom rodnom kraju. Radna mjesta u opštini Plav, od prosvjete preko organa bezbjednosti, te do opštinskih službenika popunjavaju sa ljudima iz drugih opština Crne Gore. Ovakvim činom vlasti CG su nastavile sa protjerivanjem ljudi, koji su nalazili poslove diljem Jugoslavije, ali najviše u Bosnu i na Kosovu.

Zatim, početkom 60-tih godine, ondašnja tzv. Titina vlast Jugoslavije otvara vrata prema Evropi. Tako da i oni koji su se bavili stočarstvom i zemljoradnjom, dobijaju priliku objesiti čobanski štap i motiku, i prihvatiti se posla po raznim topionicama i fabrikama Njemačke i drugih evropski država. Nešto malo kasnije politicidna elita otvara se još jedan put i egzodus za ove gorštake, koji je posebno kulminirao početkom 90-tih kada je uzrokom ratova, genocidne politike i bježanje od reserve krenula politička emigracija preko okeana u Sjevernu Ameriku i jednim dijelom u Australiju.

I pored svih nedaća i razloga odlaska sa rodnog topraka, mnogi koji su našli utočište u evropskim državama i sjeverno-američkom kontinentu i Australiji imali su samo jedan cilj, raditi i zaraditi, i vjerujući u političke promjene što bi im omogućilo povratak u svoj lijepi vatan Plav i Gusinje.

Koliko se njih vratilo najbolje se vidi na statističkim posljednjim listama popisa u Crnoj Gori. Eto vam naši statističari prilike da dokažete koliko vam je matematika na srcu, te dokažete šta je tim popisom utvrđeno.
Stanovništvo opštine Plav je više nego prepolovljeno, odnosno samo je bošnjačko i albansko stanovništvo desetkovano.
Danas, prema neslužbenim podacima u New Yorku nas ima preko dvadeset hiljada stanovnika iz opštine Plav. U Evropi i na drugim kontinentima i državama svijeta taj broj nije utvrđen. Bog dragi zna koliko Plavljana i Gusinjana rastureno u republikama nekadašnje Jugoslavije? Da li neko ima bar približan broj?

Bošnjaci plavske opštine su uvijek znali šta su, Albanci posebno, jer su jedan drugog podsjećali na to, tako da je 1993.godina vraćanje imena Bošnjak, za ovu bošnjačku enklavu, bar za apsolutnu većinu, nije bilo ništa novo.

Jedan Bošnjo porijeklom iz plavsko-gusinjskog kraja a živi u New Yorku najmanje četiri decenije reče sljedeće: “Onaj koji voli svoj toprak, svoj narod, smrt treba da mu je draža na nogama, nego život na koljenima”. Da izjavi ovako nešto, natjerala ga je vijest, da jedna manja grupica neodgovornih Bošnjaka i Albanaca, preko svih nedaća i nesreća koje je prošao njihov narod, u sprezi sa vlastima i diplomatskim predstavništima CG radi na osnivanju tzv. crnogorske kuće u New Yorku. Može se naslutiti da se pravi razlozi te tzv. CK krije upravo u vremenu prozetelizma 1912., 1913. ili 1919., tako gdje su Nikola i Avro stali da nastavi vlast CG preko svojih poslušnika. Ili je istima možda namjera da u ovoj svjetskoj metrapoli nauče svoju djecu o crnogorskoj i srpskoj kulturi genocidnog ubijanja, njeguševskog gorskog istrijebljenja i progona, te da ih nauče ko im je djedove i paradjedove krstio i ubijao, i ko im je nešto kasnije očeve prognao, i posebno zašto su rođeni ovdje a ne tamo…?! Saznat ćemo gdje se krije odgovor.

Da se vratimo posljednjem popisu, koji je urađen prije nekoliko mjeseci, sa kojeg je nedavno objavljena demografska slika stanovništva plavske i drugih opština. Jasno se vidi da je jedan manji procenat, radi samo njima poznatih razloga, prihvatio da budu “Crnogorci” ili pak muslimani sa velikim M. Dok smo ranije pisali da su neke familije upisane onako kako su htjeli oni koji su obavljali popis.

Podaci koje je objavio Monstat - Zavod za statistiku Crne Gore, Broj / 83 od 12. 07. 2011.godine u saopštenju se navodi: “Broj i struktura stanovništva po nacionalnoj, odnosno etničkoj pripadnosti, kao i vjeroispovijesti i maternjem jeziku prikazane su u tabelama od 4 do 6a. U skladu sa metodologijom za pripremu, organizaciju i sprovođenje popisa, lice nije bilo obavezno da se izjasni o nacionalnoj, odnosno etničkoj pripadnosti, kao ni po pitanju vjeroispovijesti i maternjeg jezika. Ukoliko lice nije željelo da se izjasni po navedenim pitanjima upisivan je odgovor: „Ne želi da se izjasni“.

Da nebi gubili vrijeme na ono što nismo momentalno u mogućnosti da ispravimo, samo ćemo dati broj stanovnika Bošnjaka i Albanaca koji su se tako izjasnili.
Od broja stanovnika, što je brojila plavsko-gusinjska ljuga popisom 1905.godine, a to je nešto preko 26.000 stanovnika i to bošnjačkog i albanskog življa. Na posljednjem popisu (unazad par mjeseci), ustanovljeno je da u opštini Plav živi ukupno 13108 stanovnika od čega je Bošnjaka 6803, Albanaca 2475. U razdoblju od 96 godina, umjesto da se natalitet poveća, sami zaključite šta se dogodilo.

Šta je ustvari razlog muhadžerluku plavsko-gusinjskih Bošnjaka i Albanaca, koji i unatoč svemu onome što smo prikazali, ipak i dalje opstaju na tim prostorima, upitah jednog svjesnog starinu, koji mi reče: “Ti naši ljudi se nikad nisu odrekli njihovog memljećeta ma gdje živjeli. Nisu se odrekli, i niti će se odreći ljudskog dostojanstva, ljudskih vrijednosti i dužnosti prema mezarima svojih predaka. Sve nesreće koje su snalazile naš narod, taj čovjek nikad nije pokleknuo, gdje je uvijek otkrivao prvo svoje slabosti, a u najviše slučajeva svoje ljudske vrline, koje su uvijek bile na visokom nivou”.

Razdoblje od 96 godina, pokazalo je da čovjek može opstati, samo ako voli svoj toprak, svoj narod i svoju istinitu historiju, što su samo mogli gorštaci te doline i tog kraja, Bošnjaci i Albanci.
“Da je čovječanstvo odvakjada bilo razumno, historija nebi bila dugačka hronika gluposti i zločina” (Šopenhauer)