Zijad BERGIĆ: Šta je sa Srbijom i srpskim narodom? Danas, sedam decenija nakon prvih četničkih klanja još uvijek srpski narod nije smogao snage da se opere od kolektivne odgovornosti za zločine dijela svoga naroda. Čak, šta više, to nečinjenje dovelo je do kolektivnog zločina fašistoidnih dijelova srpskog naroda i ispoljavanja njegovog genocidnog karaktera. Krajnji rezultat je genocid u Srebrenici u julu '95. Godinama je taj proces sagledavanja vlastite odgovornosti samo u pokušaju. Na žalost, ozbiljniji rezultati po pitanju "denacizacije" (dečetnizacije) se naziru više kao mimikrija, nego ozbiljna namjera. Kolektivna odgovornost ni jednog cijelog naroda, pa ni Srba nije u činjenju zločina - odgovornost je u ozbiljnoj kolektivnoj namjeri njegovog sprečavanja! To je ono što mora da čini duhovnu kičmu svakog naroda na Balkanu.

Elementarna logika i zdrav razum nas upućuju da zločini bilo koje vrste (silovanja, pljačke, ubistva, kao i oni počinjeni u ratu...) mogu biti i individualni i kolektivni! Odgovornost za zločin, takođe, može biti i pojedinačna i kolektivna. Pojedinačna odgovornost obično je sankcionisana sudskom presudom, dok se kolektivna odgovornost najčešće manifestuje kao moralna odgovornost članova zajednice. Poznati su, međutim, primjeri "linča" primjenjivani na pojedinca ili grupu. Odgovornost je, dakle, praktično demonstrirana odmah ("ad hock") i protiv istih počinitelja ("ad hominem").

Pozitivno pravo i individuum
Danas u modernom poimanju države i prava, pravo priznaje samo pojedinačnu pravnu odgovornost. Kolektivna pravna odgovornost se može manifestirati određenim propisom kojim se čuva poredak i moral zajednice zasnovan na univerzalnim ljudskim vrijednostima. Odgovornost se utvrđuje kroz sudski postupak svim članovima kolektiviteta za koje se u odgovarajućoj pravnoj formi posumnja učešće u zločinu. Ukoliko im se zločin i dokaže slijed odgovarajuća sankcija. Kolektiv može biti od nekoliko ljudi, do nekoliko miliona ili desetina miliona članova... Riječ je, dakle o pozitivnom pravu i njegovoj primjeni. Primjer za ovako masovnu sankciju je donošenje posebne zakonske odredbe, često ugrađene u najviše zakone, o zabrani formiranja fašističkih organizacija u mnogim zemljama Evrope.

Pozitivno pravo u Zapadnoj civilizaciji ima svoje izvore u običaju, moralu i najvišem zakonu zajednice, znači ustavu ili sličnom aktu. Često se kao izvor pozitivnog prava koristi i sudska praksa (američki sudovi). Iako je riječ o sekularnim državama i neovisnim sudovima ne može se izbjeći i uticaj vjere, često samo u formalnom smislu (zakletvom nad Biblijom da će svjedok govoriti istinu). Ovdje ne treba zaboraviti ni šerijatsko pravo sada korišćeno i u praksama lokalnih sudova i zajednica i na Zapadu, kao jedno od najsavršenijih pozitivnih pravnih propisa.

Zločin i kolektivitet
Ono što mnoge zbunjuje kada je riječ o kolektivnim zločinima i kolektivnoj odgovornosti i čega se opravdano treba bojati, jeste eventualno pripisivanje odgovornosti za zločin jednom cijelom narodu ili naciji. Ovdje dolazimo do miješanja "baba i žaba". Naravno da se ne može govoriti o takvom vidu istorijske i kolektivne odgovornosti - odgovornosti koja bi bila tumačena atributom zločinacke nacije ili genocidnog naroda! U praksi takvih pokušaja danas ima i manifestuju se kao: anti-semitizam, pripisivanje "prirodne genocidnosti" srpskom narodu i rasprostranjena islamofobija.

Pravno procesuiranje grupa i pojedinaca, npr. sljedbenika Musolinijevog fašizma u Italiji, pripadnika nacional-socijalizma u Hitlerovoj Njemačkoj, suđenje u Nirnbergu i uništenje "Trećeg Rajha", nije ništa drugo nego manifestacija ljudskog i univerzalnog principa o nepostojanje "genocidnih naroda"! Upravo je ovakav vid brige cijele svijetske zajednice omogućio "denacizaciju" i prosperitet njemačkog naroda.

Srpsko-crnogorska kolektivna i državna odgovornost za zločin genocida nad Bošnjacima u Srebrenici i BiH

Sada, na ovom stepenu razmišljanja dolazimo do tačke na kojoj se lomi duhovna i etička, u najdubljem civilizacijskom smislu te riječi, jačina Srpskog, Hrvatskog ili Bošnjackog naroda. Tu je, dakle, odgovornost pojedinca i pripadajićih kolektiviteta na povijesnom ispitu. Hrvati su svoju moralnu dekadencu već jednom proživjeli i sada su, nakon svih suđenja i osuda, to treba glasno priznati, na ozbiljnom putu da pokažu kako se "deustašizacijom" kao narod može biti uspravan u modernom i civiliziranom svijetu. Proces je započeo još izborom Stipe Mesića za predsjedika Hrvatske početkom ovog stoljeća.

Šta je sa Srbijom i srpskim narodom? Danas, sedam decenija nakon prvih četničkih klanja još uvijek srpski narod nije smogao snage da se opere od kolektivne odgovornosti za zločine dijela svoga naroda. Čak, šta više, to nečinjenje dovelo je do kolektivnog zločina fašistoidnih dijelova srpskog naroda i ispoljavanja njegovog genocidnog karaktera. Krajnji rezultat je genocid u Srebrenici u julu '95. Godinama je taj proces sagledavanja vlastite odgovornosti samo u pokušaju. Na žalost, ozbiljniji rezultati po pitanju "denacizacije" (dečetnizacije) se naziru više kao mimikrija, nego ozbiljna namjera. Kolektivna odgovornost ni jednog cijelog naroda, pa ni Srba nije u činjenju zločina - odgovornost je u ozbiljnoj kolektivnoj namjeri njegovog sprečavanja! To je ono što mora da čini duhovnu kičmu svakog naroda na Balkanu.

Deideologizirani građanin
Bošnjaci se, sudeći prema vrlo agilnim pokušajima tradicionalnih vjerskih (IVZ) i novih intelektualnih (BANU) institucija i dalje nastoje "nacionalizirati"!? Ideja u staroj izbornoj krilatici: "u svojoj vjeri, na svojoj zemlji", aktuelnija je danas nego ikada.

Naravno da se svaki Bošnjak i svaki musliman ovdje treba i mora da osjeća odgovornim - i individualno i kolektivno. To je način da se potvrdi građansk (individualna) i nacionalna (kolektivna) svijest. Demonstriranje te vrste odgovornosti je ujedno i ukidanje tumača i posrednika kojima je svrha reprezentiranje nacionalne i političke zrelosti naroda. U bliskoj povijesti je to bila JMO, zatim KPJ, pa KP BiH (koji su to bili i za sve ostale narode) i danas SDA, ili neka druga politička partija, IZ ili BANU...

Niko nema tapiju, ni jedna organizacija, na bilo čiju individualnu ili nacionalnu svijest. Preuzimanje te zadaće u ime nacije je, zapravo, negiranje same nacije kao političkog kolektiviteta. Politička odgovornost za zajednicu je danas moguća samo kao odgovornost slobodnog deideologiziranog građanina. Sve ostalo je zloupotreba naših kolektiviteta. Zajednica je ono što je povijesno valorizirano i o čemu se ljudi dogovore u uređenom demokratskom maniru, a ne ono sto im se autoritativno nameće. Posebno mjesto u toj našoj individualnoj i kolektivnoj odgovornosti je odgovornosti pream državi Bosni i Hercegovini i njenom narodu, pa ma šta mi pod tim podrazumijevali.

Dakle, u moralnom, u povijesnom i etičkom smislu, kolektivna odgovornost je nama data kao prirodno ili Božije pravo, a individualna odgovornost nas sleduje i pravno i etički. Poštivanje ovih prava zavisi od svijesti i savjesti svakog čovjeka!