Prof. dr. Šefket KRCIĆ: Abstract: Autor na temelju kritičkih pokazatelja, argumentacije, dugogodišnjih istraživanja, analiza i zrelosti u ovoj raspravi, prezentira jedan sažet osvrt na političke procese u Sandžaku, koji se protežu u vremenskom intervalu od stoljeća i pol, tj. od vremena pred Berlinskog kongresa, do danas, tj. vrijeme burnih događaja koje sve znanstvenike i političare humanističke provinijencije ne može ostaviti ravnodušnim. Riječ je o ispitivanju nezaobilaznih pitanja koja su bitna za razumijevanje i dalje proučavanje novije historije Sandžaka, sve u cilju prikazivanja pred domaćom i svjetskom javnošću kakva je nepravda zadesila bošnjački narod, kao europski narod. Bit tih procesa svjedoče masovni egzodusi i iseljavanja Bošnjaka iz Sandžaka, Bosne, Kosova i Makedonije kaja su prošla kroz četiri faze: - prva faza – masovna iseljavanja nakon Berlinskog kongresa; - druga faza – iseljavanja nakon okupacije Sandžaka 1912. – 1941; - treća faza – bošnjačkog muhadžerluka nastaje nakon Drugog svjetskog rata, posebno izazvano Rezolucijom IB-a i Rankovićevom policijskom torturom; i najzad - četvra faza – nastaje u vremenu 1991. – 1995. za vrijeme Miloševićevog ekspanzističkog i diktatorskog režima. U prve tri faze, Bošnjaci su spas tražili odlaskom u Anadoliju, a u četvrtoj fazi egzodus ovog naroda krenuo je prema Zapadnoj Europi, Americi, Australiji i drugim zemljama. Pored sažetka, pristupa, zaključnih razmatranja, summary-a, pisac je svoj diskurs podijelio u sedam poglavlja: - I dio - osvrt na političke prilike do Berlinskog kongresa (Sandžak u okviru Bosanskog elajeta), - II dio - Berlinski kongres (1878) i autonomija Sandžaka, - III dio - Nelegitimna podjela Sandžaka 1912.; - IV dio- Iseljavanja Bošnjaka između dva svjetska rata i Sjenička rezolucija 1917; - V dio - Komunistička zavjera ratne autonomije Sandžaka; - VI dio - Stanje u Sandžaku od 1945. do 1990; - VII dio - Putevi razvoja Sandžaka u posljednjoj dekadi XX i prvoj dekadi XXI stoljeća, gdje su prisutni usponi i padovi sandžačke politike. Zato je pojam “procesi” ključni problem novije sandžačke povijesti. Dalje, treba shvatiti i znati da se novi sandžački pokret, nastao u posljednjoj dekadi XX i razvijao u prvoj dekadi XXI stoljeća kontravezno razvijao počev od maksimalističkih zahtjeva (početkom devedesetih prošlog stoljeća) do naglog zaokreta i minimiziranja, odnosno izdaje interesa rješavanja Sandžačkog pitanja i statusa Bošnjaka u Srbiji i Crnoj Gori. Najzad u radu se dalje otvaraju pitanja perspectiva i daljih putokaza rješavanja sandžačkih procesa. Ključni pojmovi: Sandžak, BiH, Srbija, Crna Gora, sandžačko pitanje, politički procesi, Berlinski kongres, Plavska republika, genocid, prozetelizam, Previja, Šahoviće, Hadžet, Bihor, hapšenja, deportacije, otmice, Sjeverin, Štrpci. 1. Skica teza za izlaganje na znanstvenom simpoziju “Pitanje Sandžaka”, 2.jula 2011.u Sarajevu.

Pristup problemu
Pitanja i problemi koje iniciramo u raspravi “Politički procesi u Sandžaku”, više kao pregled događaja na koje skrećemo pažnju. Zato, smatramo ovu problematiku nezaobilaznom u historiografiji, političkoj i znanstvenoj misli u vezi rješavanja golemog Sandžačkog pitanja, koje se našlo na vjetrometini, ne samo balkanskih naroda, već i europskih diplomatskih i političkih institucija. Sada i ovdje starije kolege želim da upoznam mlade istraživače da potsjetim na neke bitne činjenice koje se odnose na političke procese u Sandžaku.
Zacijelo, o Sandžaku danas postoji brojna literatura, koja govori i za i protiv ovog pitanja, koje se, kao takvo, nametnulo kroz brojne procese kao problem, ali problem koji je za rješavanje, uprkos činjenici da ovaj jedinstven multikulturni prostor kako na Balkanu tako i u Europi može nastati vrelom novih pregovora, upravo iz razloga što je lociran između više genocidnih država (Crne Gore i Srbije), a u novije vrijeme tzv. Republike Srpske, kao dejtonske tvorevine koja je nastala na genocidu. Nažalost, na Ex-Yu prostoru nakon raspada AVNOJ-evske Jugoslavije Bošnjaci su jedini narod na Balkanu koji su postali žrtve više izama: žrtve fašizma, žrtve četništva, žrtve veliko-crnogorske i veliko- srpske politike. Naime, nad ovim narodom izvršen je nezapamćeni genocidi u periodu posljednja tri stoljeća, zbog čega su Bošnjaci postali jedini narod bez matične domovine, ili pak im se osporava matična domovina.
U tom kontekstu, ovaj rad želi da napravi jedan presjek obilježja političkih procesa u Sandžaku, kao i okolnosti pod kojima su se odvijali, bez pretenzija da se u cjelosti zaokruži ova kompleksna problematika, jer je to i nemoguće u jednom pristupu i normama vremena i trenutka koje daje jedan znanstveni skup. Svakako ključna namjera autora je da podstakne na dijalog i razmišljanja druge sagovornike u Sokratovom i Buberovom smislu riječi, i istovremeno da u svjetlosti novih trendova, koji se javljaju nakon osnivanja Univerziteta u Novom Pazaru (30. marta 2002.g. ) i utemeljenja Bošnjačke akademija nauka i umjetnosti (Novi Pazar – Sarajevo, 9. jun 2011.g.). Naravno, ne treba zaboraviti i druge brojne institucije u Sandžaku kao što su: BNVS (1991) te Znanstveni institut za istraživanje genocida koji je nedavno utemeljen na našem Univerzitetu.
Bezbeli, ne želim da lamentiram nad sudbinom Bošnjaka Sandžaka, koji su stradali i dalje stradaju u političkim i drugim procesima, ali Kafkinom naslovu “Proces” , svakako je najbliži pojam “Sandžak”. Jer, od Berlinskog kongresa 1878. do danas pojam bajraka, tj. Sandžaka - oblasti se vidi i tumači kao proces. Zato je neophodno i kafkijanski rasvijetliti svu političku dimenziju genocida nad Bošnjacima, posebno naglasiti stratišta - Racina i Previja u Plavu, Šahoviće (između Mojkovca i Bijelog Polja), Hadžet u Novom Pazaru, Bihor između Rožaja i Bijelog Polja, hapšenje i deportacije Bošnjaka iz Crne Gore, otmice iz autobusa i vozova (Sjeverin, Štrpci) i druga stratišta. Zatim, skrećemo pažnju na čuvenu Plavsku republiku 1878-1912, te autonomiju Sandžaka u periodu (rata) 1943-1945, kada je Sandžak figurirao kao federalna jedinica buduće jugoslovenske demokratske zajednice. Tu naravno dolaze i brojni politički procesi u Novom Pazaru, Bijelom Polju, Beogradu, Sarajevu, Ankari itd., koji se su se odvijali u podsljednjoj dekadi XX i prvoj dekadi ovog vijeka.
Svakako, među najtragičnije događaje političkih i genocidnih procesa u Sandžaku, koje spadaju datumi: 15. oktobar 1912., kada je okupiran Sanžak i podijeljen između Srbije i Crne Gore, zatim vrijeme prozetelizma – nasilnog pokrštavanja u Plavu i Gusinju, sa naglaskom na period februara i marta 1913.g. nakon pada Plavske republike i likvidacija 11 bošnjačkih prvaka (dvanaesti prvak je pobjegao sa streljišta), zatim likvidacija 860 Bošnjaka na Previji kraj Plava 1919.g (gdje postoji jedna od najvećih masovnih grobnica u Europi), krvavi bajram u Šahovićima 10 – 11. novembra 1924, krvava svadba na Hadžetu od kraja 1944. do 1946.g, zločinačka likvidacija sandžačkih heroja Rifata Burdžovića, Volođe Kneževiča i Tomaša Žižića u Grujića jami kraj Mrkonjić grada, scenario likvidacije plavskog prvaka Hajra Šahmanovića 9.novembra 1943, te podmukli atentati na istaknute intelektualce i vođe otpora protiv fašizma Beća Bašića, Jusufa Redžepagića i Alja Hota u Dolji kraj Gusinja, na dan oslobođenja ovoga kraja 2.avgusta 1944.g, te krvavi procesi protiv Sandžaka, kada je blokiran njegov dalji razvoj - raspuštanje ZAVNO Sandžaka 29. marta 1945, kao i najnoviji zločinački datum prema Sand+aku je 21. maj 2006. referendum u Crnoj Gori, kada je uspostavljena granica i podignut “Berlinski zid” unutar Sandžaka gdje nikad nije postojalo razdvajanje jednog naroda, i drugi događaji i zločini gdje su se flagrantno kršila ljudska prava i slobode Bošnjaka. U tome pogledu, nadamo se, ako su do sada ovi procesi bili prepušteni zaboravu da ih neće zaboraviti historijografija kao i generacije koje dolaze.
Dalje, ovim diskurskom želimo da naglasimo i ukažemo na brojne pogrešne premise koje su vodile na prešutkivanje zločina, posebno u otrcanoj (oprostite na izrazu), kako da čuvamo “bratstvo i jedinstvo”, koje se temeljilo na komuno-četničkom monalizmu i branjeno banalnim zakonodavstom (kadija te tuži, kadija ti sudi!), sačuvati sjećanje na sve te procese i događaje, nije samo povijesni već i etički čin.

I Dio:
Osvrt na političke prilike do Berlinskog kongresa

Ovaj period zaslužuje dužu istraživačku pažnju. Imamo osjećaj da istraživači i povjesničari olahko prolaze preko toga perioda iz razloga zato što je bio relativno miran. Međutim, istraživanje tradicije i kulture Bošnjaka, nezaobilazno je, posebno zbog posebnosti i izvornosti, kako u pogledu jezika tako i ukupnog pogleda na svijet tadašnjih Bošnjaka čiji je jezik bio priznat na sultanovom dvoru.

Sandžak u okviru bosanskog elajeta
Od petnaestog stoljeća, sve do Berlinskog kongresa (1878.) današnji Sandžak je djelovao u okviru Bosanskog elajeta. To vrijeme je označeno kao vrijeme sandžačkog preporoda u kojem su stvarali znameniti sandžački stvaraoci, koji danas predstavljaju nezaobilazne pisce, klasike ne samo u Bosni već i u Turskoj. Riječ o veoma značajnim autorima, koji su pored bosanskog pisali i na arapskom, turskom i persijskom. To su da potsjetim: Adem Hatem Akovali, Husein Podgoričanin, Jahija Taslidžili, Sulejman Tabaković, Sabit Užičanin, Šejh Muhamed Užičanin, Ahmet Gurbi Baba i drugi.
Međutim, od 1711. god. počinju teški i krvavi sandžački procesi, prije svega genocidi nad Bošnjacima koji je tada demonstrirala Crna Gora i Srbija pomoću logistike iz Rusije. Prema izvorima iz crnogorske historije, a što potvrđuje i vladika Njegoš II tada je na Badnje veče ubijeno preko 1000 Bošnjaka samo što su muslimani.
Zatim, dalji krvavi proces protiv Bošnjaka - nastavljen je u Sjenici, prije tačno 202 godine, tj 1809.g, kada su Karađorđevićeve jedinice iznenada napale grad Sjenicu i sprovele neviđen genocid nad Bošnjacima, gdje je ubijeno vise od 2000 nedužnih civila muškaraca, žena, staraca i djece. Tada su stradale čitave porodice: Šabanović, Ordagić, Ibrović, Prašović, Ljuca idr., dok je čivena Kladnička džamija najstarija u sjeničkom kraju, koja je sagrađena sredinom 17. stoljeća (čiji je neimar bio Juso Ibrović) potpuno uništena. Zamislite o ovoj tragediji bošnjačkog naroda u Novom Pazaru se otvorila pričatek nedavno. A koliko je takvih tragedija bilo u svakom od naših krajeva. Vođen je proces da Bošnjaci zaborave svoju historiju. To je bio metod da oni izgube identitet i budu što lakše asimilirani i prevedeni u drugi etnos.
Svakako, aneksija BiH od strane Austrougarske monarhije je praktično odvojila Sandžak od Bosne i njegovu sudinu učinila neizvjesnijom i nezaštićenom pred naletima hajdučkih srpsko – crnogorskih grupa koje su imale rusku logistiku. U tom vremenu velikih nemira i buna koje su se kretale od Nikšića, Kolašina, Valjeva, Karanovca (današnjeg Kraljeva) i drugih mjesta, bio je evidentan i pokušaj Turske da pred novim europskim političkim diplomatskim naletima šestdesetih i sedamdesetih godina devetnaestog vijeka. Međutim, sukobi između Srba i Crnogoraca s jedne strane i Bošnjaka i Albanaca sa druge strane žestoko su se odvijali u Limskoj dolini, u tzv. oblasti Vasojevića. Tada se već osjećalo da se Turska vojska povlači iz mnogih krajeva. U takvim okolnostima Bošnjaci su ostajali sa Malo oružija i potpuno nezaštićeni. Ti procesi obračuna Vasojevića sa Bošnjacima su bili u vremenu 1860 – 1878. Još u tom vremenu, kako u svojoj knjizi “Vasojevići” (“Pobjeda”, Podgorica 1992.g.) piše akademik Miomir Dašić, te borbe su imale za cilj da Sandžak podijele između Crne Gore i Srbije, i to linijom komandovanja Limom od Plavskog jezera do Bijelog Polja i dalje preko Stožerna i Ljubišnje na gornji tok Drine. Prema ratnom planu, G. Polimlje (Vasojevići) predstavljao je proctor koji je trebalo samo braniti na Limu od Turskih upada. Glavni cilj te operacije je bio da se uništi Bihor, u kojem je živjelo većinom bošnjačko stanovništvo (vidi Dašićevu spomenutu knjigu str. 516 -517).
Naglašavam, prije Berlinskog kongresa, od povijesnih sandžačkih gradova Kolašin je doživio krvavu tragediju 1858 – 1867, ostali gradovi koji su bili na povijesnoj granici Sandžaka, kao što su Podgorica, Spuž, Nikšić bili su (tada) bezbjedni.
Ovdje želim ukazati na još jedan proces, tj. fenomen đurumlija, koji je oskudno istražen u bošnjačkoj historijografiji. Naime, Bošnjaci iz mnogih krajeva, a najvise iz Sandžaka, koji su organizirano i dobrovoljno pošli na razne strane ratišta Osmanske imperije, da bi zaštitile granice ove velike zemlje. Mnogi od tih đurumlija – boraca se nikada nisu vratili sa tog dalekog puta u zavičaj! S druge strane, oni malobrojni koji su se pod čudnim okolnostima vratili svojim porodicama imali su šta da ispričaju. Nažalost brojna njihova sjećanja su uništena nakon Berlinskog kongresa (1878) i okupacije Sandžaka (1912). Da samo ilustrujemo taj proces i fenomen đurumlija iz Bihora. Oni su se skupili na zbornom mjestu na poljani, svaki od njih je donio po jedan kamen, koji su ostavili na gomilu. To je bio pokazatelj koliko ih je otišlo u svijet. Adet je bio kada se budu vratili da svaki od povratnika – đurumlija uzme po jedan kamen! Gle čuda, gomila kamena još stoji gotovo nepromijenjena. Ona je kao takva velika ne samo sandžačka već i bošnjačka opomena.

II dio:
Berlinski kongres (1878) i autonomija Sandžaka
Odlukama Berlinskog kongresa (13.jun – 13.jul 1878.) između ostalog, Turska i velike sile Bizmarkom na čelu, da plavsko – gusinjska oblast pripadne novo formiranoj državici Crnoj Gori čiju teritoriju je ovaj međunarodni skup proširio tri puta. Takvoj odluci plavski i gusinjski Bošnjaci i Albanci se nisu povinovali. Žestoko su odgovorili međunarodnim diplomatama i nisu dozvolili nikakve ustupke. U tom vremenu, Turska je propadala tamo gdje joj je glava, a njen “rep” čuvali su hrabri i odvažni Plavljani i Gusinjani tj. Bošnjaci i Albanci, koji su se samo organizirali, prilikom napada čitave karadačke (crnogorske) vojske na čelu sa vojvodom Markom Miljanovim a po odlukama i strategiji knjaza Nikole I Petrovića. Tu vojsku plavska odbrana je sačekala u selu Nokšiću, između Murine i Plava.
Nokšićki boj (3. i 4. novembar 1879.). Ovaj događaj se prešutkuje u crnogorskoj historijografiji ali zbog njega i dan danas ispaštaju Bošnjaci i drugi građani ovog kraja, jer im je profašistička vlast Miloševićevog pulen Mila Đukanovića uništila i prodala sve institucije i fabrike, a građane iselila po čitavom svijetu, tako da ih danas ima tri puta ima više u New Yorku nego u Plavu i Gusinju.
Plavska republika (1878-1912) - Zbog Plava i Gusinja i njihove nezavisnosti koja je trajala pune 33 godine, kao što je poznato Turska je ustupila Bar i Ulcinj, uz dva tovara zlata, Crnoj Gori da bi se sačuvala plavsko - gusinjska oblast.

center>Početak iseljavanja Bošnjaka
Prvi talas iseljavanja Bošnjaka, poznat kao muhadžerluk, dogodio se nakon Berlinskog kongresa u Bosni, te iz Sandžaka, Crne Gore i Srbije gdje su živjeli kao autohton narod Bošnjaci. Oni koji su se iseljavali ostavljali su pisane tragove, da nisu mogli da podnesu nepravdu, ubijanja najbližih, otimanja imovine i neljudske propise. Na taj način, muhadžeri su postali veliki fenomen bošnjačke literature.

III dio: Okupacija Sandžaka

Neligitimna podjela Sandžaka 1912.
Dalji politički procesi se odvijaju okupacijom Sandžaka kako u njegovom Sjevernom, tako i u njegovom Južnom dijelu. Okupacija je posebno pogodila dva najtvrđa jezgra Sandžaka, gradove Novi Pazar, Plav i Gusinje, koji su bili napadnuti sa više strana u isto vrijeme 1912. god. Nakon toga okupatorski pogrom je pogodio Berane, Bijelo Polje, Pljevlja, Prijepolje i druga mjesta Sandžaka. Srpsko – crnogorski okupator uz podršku velike sile Rusije, koja se svetila Turskoj na svakom koraku, udarili su na goloruki bošnjački narod, koji je vjekovima njegova dobre odnose sa pravoslavcima, o čemu svjedoče poslanice Šejh Muhameda Užičanina i drugih pisaca koje se i dan danas citiraju od strane srpskih publicista humanističke provenijencije. Došlo je do nelegitimne podjele Sandžaka, sve u cilju da se istrijebi bošnjački narod i njihova autohtona tradicija i kultura.
Neligitimna podjela Sandžaka je izvršena nakon 15. oktobra 1912. kada su Srbija i Crna Gora, suprotno međunarodnom pravo zapaženo proširili svoje teritorije na račun Sandžaka. To je bio najveći udarac za ovu autonomnu jedinicu koja je figurirala više vjekova u okviru Osmanlijskog carstva, zahvaljujući svojoj multietničnim i multikonfesionalnim činjenicama.
Refleksi događaja 1912. i 1913.g. i ratna strategija okupacije Sandžaka od strane Crne Gore i Srbije su bili osnov za uništenje Sandžaka, a vrhunac cinizma i takve nelegitimnosti primjenila je i međunarodna zajednica u novije vrijeme, prihvativši rezultate montiranog, kupljenog i nedemokratski sprovedenog referenduma u Crnoj Gori. Nažalost, bilo je takvo stanje koje govori da su mnogi tada zaboravili Sandžak, da je taj referendum bio uperen isključivo protiv Sandžaka, jer su Srbija i Crna Gora, ne samo Ustavom iz 1992., već i ranije Ustavom SFRJ iz 1974. bile suverene republike unutar jugoslovenske zajednice, čak i tadašnje pokrajine Vojvodina i Kosovo su imale izvjesan suverenitet. A taj referendum je imao istu retoriku i strategiju kao i događaji okupacije sandžaka 1912.g. Upravo zato što je došlo buđenje Sandžaka početkom 90 – tih godina prošlog stoljeća, pa je taj plebiscit uz pomoć međunarodne zajednice trebao pomoći da mafija u Crnoj Gori napravi svoju privatnu državu, a istovremeno da upotrijebi i bošnjačke predstavnike (koji nisu imali mozga), da potpuno dotuku ideju povrata Sandžaka. Zacijelo, Napoleonova poslovica može ovdje biti kao neko olakšanje, da su navodno svi generali poslije bitke pametni! S uvjerenjem intelektualne i moralne odgovornosti, kao predstavnik Bloka za jedinstveni Sandžak, bio sam u prilici sa svojim kolegama da upoznam bošnjačku i bosansku javnost u Bosni. Ovom prilikom iznijeću jednu činjenicu VKBI - (Vijeće kongresa bošnjačkih intelektualaca). Tada su nam najodgovorniji pojedinci rekli: “Neka ste nam vala i vi došli, a bili su i ovi drugi”! No comment! Jasno za mnoge Bošnjake te 2006.g, koji nikada nisu shvatili sudbinu Bošnjaka 1912.g, bilo je mnogo važnije kako podržati zločinstvo i mafijaštvo Miloševićevog pulena Mila Đukanovića, nego se brinuti za nekakav Sandžak i Bošnjake u njemu, kao da su Sandžak i Bošnjaci pali sa marsa. Žalosno je da su bošnjačke institucije u Bosni i njeni pseudo mediji podržali kriminalne junake o kojima je otvoreno pisali poznati svjetski mediji
Ali ostavimo tu priču za duge, ovdje želimo podvući zašto je Bosna i Hercegoivina zaboravila svoje muhadžere u Crnoj Gori, koji su 1992. godine nakon okupacije BiH tražili slamku spasa na Crnogorskom primoriju. Zatim maja mjeseca 1992. Đukanović je preko 200 muhadžera preko svoje policije uputio kao veliku hediju Karadžiću na klanje. Podsjećam da zbog tog krvavog procesa klanja nedužnih muhadžira niko u Crnoj Gori nije odgovarao! A paradoks da bude veći Đukanovićevi mislimani iz tzv. prorežimskih institucija dodijelili su medalje i druga priznanja, nažalost i sa imenom Rifata Burdžovića, onim koji su hapsili muhadžere.
Nevjerovatno ali istinito Đukanović umjesto da za komandnu odgovornost odgovara za ratni zločin njega su Internacionalna liga humanista i Bošnjački institut iz Sarajeva nagradili. Prvi sa nagradom za uspješno sprovedeni referendum, a drugu sa poveljom počasnog člana.
Sa ovim informacijama je upoznata javnost, zato pozivam i istraživače genocida nad Bošnjacima, s obzirom da postoje znanstveni instituti za ovu problematiku kako u Sarajevu tako i u Novom Pazaru, da ovim pitanjima posvete dužnu znanstvenu pažnju.

IV dio:

Iseljavanja Bošnjaka između dva svjetska rata i Sjenička rezolucija 1917.
Nakon okupacije Sandžaka dolazi do dugog talasa iseljavanja Bošnjaka koje ide u dva pravca prema Turskoj. Prvi pravac je išao kopnom, dugim karavanima preko Kosova, Makedonije i Bugarske, gdje su mnogi na putu opljačkani i stradali. Drugi pravac je išao brodovima od Bara i Ulcinja Jandranskim, Sredozemnim i Egejskim morem do Turske, gdje i danas postoje brojna naselja gdje se govori tečno i lijepo konzerviranim iz onog vakta bosanskim jezikom.

Genocid nad Bošnjacima u Šahovićima 10. i 11. novembra 1924. - Taj zločin se desio za vrijeme bajramskih blagdana. Režiran je nakon drugih priprema, ali kao ključni povod su uzeli ubistvo Boška Boškovića, načelnika kolašinske policije, koje su prema svjedočenju Đilasevog oca, režirale crnogorske vlasti, samo da bi imale povod na pretres bošnjačkih kuća, razoružavanje, otmicu i silovanja, a zatim su izvšili zločin genocida gdje su za dva dana ubili preko 2500 nedužnih Bošnjaka. O zločinu su tada izvještavale novine beogradska “Politika” i sarajevska “Sloboda”.
Dalji pokolj Bošnjaka u bijelopoljskom kraju spriječio je predsjednik Vlade Nikola Pašić, nakon obraćanja intelektualaca i bogataša, koji su mu donijeli zlato za otkup slobode. O tim procesima postoje pisani dokumenti. Ovom mjestu nakon Drugog svjetskog rata crnogorske vlasti su promijenili ime u Tomaševo.

Drugi veliki talas iseljavanja Bošnjaka. - Ovaj proces je istraživan od strane bošnjačkih znanstvenika, ali nikad te velike kolone nisu opisane i registrovane. Imovina muhadžera je ostala nezaštićena, a oni koji su uspjeli da prodaju dio imovine pravoslavnim komšijama, nakon probijenih rokova, potražnjom sredstava od strane prodavca, kupci su odgovarali uobičajeno: ”Biće, biće komšija još nisam prodao jajca!”

Pojava komitskog pokreta u Sandžaku. Tragedija i zločini nad Bošnjacima u Šahovićima i drugim mjestima Sandžaka bila je povod da se formiraju komitske grupe za zaštitu Bošnjaka sa Jusufom Mehonjićem na čelu.
Posebno kršenje ljudskih prava nad Bošnjacima je bilo izraženo za vrijeme sedmo - januarske diktature, kada je ovaj narod imao status ispod svakog nivoa. Tada je režim kraljevine SHS vršio žestoke procese zaplašivanja, protjerivanja i ubijanja značajnih Bošnjaka i konfiskovanja njihove imovine.
U takvim uvjetima nedoličnim za ljudski rod Bošnjaci su se i dalje iseljavali. U takvim okolnostima bošnjačka elita Sandžaka je tražila izlaz iz takve nedolične situacije. Takvo stanje je prezentirano na čuvenoj Sjeničkoj koferenciji 1917.g.

Sjenička koferencija. - Sjenička koferencija istaknutih bošnjačkih prvaka Sandžaka održana je avgusta mjeseca 1917. god, uz prisustvo 200 delegata iz svih sandžačkih općina (a bilo ih je tri puta više nego danas), i trajala je heftu dana. Na ovom velikom skupu prvaka pretresena su brojna pitanja i donijeti značajni dokumenti. Najznačajniji dokument, po kojem je upamćena ova konferencija jeste “Sjenička rezolucija”. Tekst ove rezolucije prema svjedočenju istaknutih suvremenika ovog događaja jezgrovitim političkim i znanstvenim jezikom, što upućuje na činjenicu o intelektualnom profilu tadašnje bošnjačke gospode Sandžaka, koja je odlučivala o daljoj sudbini bošnjačkog naroda, pred stvaranje nove jugoslovenske zajednice, kraljevine SHS.
Bez obzira što je ovaj skup održan ui strogoj tajnosti i za vrijeme trajanja Prvog svjetskog rata, upravo zbog podaničke svijesti pojedinaca, koja se nažalost održala i do današnjih dana. Tadašnje ratne vlasti pa sve do 1929.g. su proganjale sudionike ove Konferencije. Mnogi sudionici su se čvrsto držali i pod uticajem žestokih mučenja su podlegli tako da su brojne stavove i principe ove Konferencije odnijeli sa sobom u mezare.
Međutim, Sjenička rezolucija živi u sjećanju tog velikog skupa i sam se ponosim što sam unuk jednog od učesnika ovog povijesnog događaja. U tom smislu posjetio bih na jednu islamsku poslovicu, čija poruka ima dalekosežno značenje: “Kad umre stariji čovjek, a ne ostavi trag napisanog sjećanja, isto je kao da se zapali biblioteka”. Zacijelo, takvu sudbinu imala je i imaće Sjenička rezolucija. Vrijeme je da ovom povijesnom dokumentu i njegovim ključnim sadržajima, kao sljedbenici tih ideja, obratimo dužnu pažnju prema stavu Sjeničke konferencije i Rezolucije, koja govori o autonomije Sandžaka, koja je ukinuta i uništena 1912.g, a to bi bio put - da je Sandžak nedjeljiv i vječan.

V dio:
Komunistička zavjera ratne autonomije Sandžaka
Ovo pitanje je najviše poznato povjesničarima i demokratskoj javnosti EX Jugoslavije. O tome svjedoči činjenica, da je narodni heroj i publicista Mišo Pavićević još u toku NOR-a pisao između ostalog: “… Sandžak je u našoj Narodno-oslobodilačkoj borbi zauzeo časno mjesto. On je među prvima ispalio pušku na okupatora i u toku ove tri godine dao znatan doprinos stvari narodnog oslobođenja, doprinos u krvi i životima svojih najčestitijih sinova, u stradanju i patnjama svog naroda. Sandžak je i jezgro Narodno-oslobodilačke vojske dao cvijet svoje omladine, ponos našeg kraja – Treću sandžačku brigade… Zahvaljujući nenarodnim režimima beogradske gospode i špekulantskoj politici sandžačkih šićardžija, Sandžak je ostao ne samo pastorče, već je postao pojam zaostalosti neznanja i nazadnosti. On je u Jugoslaviji (Kraljevini) dobio samo drugo ime Jugoslovenski Sibir – koje su mu dali oni isti koji su ga i učinili Sibirom. Zapostavljenost Sandžaka kao sredine, neravnopravnost muslimana kao grupe, bijeda i zaostalost i Srba i Bošnjaka je žalosna stvarnost Sandžaka. Stoga je narod Sandžaka pozdravio odluke Drugog AVNOJ-a o federativnom uređenju Jugoslavije, jer je životno zainteresovan za pobjedu države koja se stvara, za ravnopravnost, slogu i socijalnu pravednost. Takva država koja će osigurati sretnu budućnost svim svojim narodima, osiguraće slobodan razvoj i ljepši zivot. Narodno-oslobodilačka borba, tri godine okupacije i izdaje obogatili su narod Sandžaka novim iskustvom, skoro plaćeni ali dragocjenim: nema budućnosti Sandžaka bez sloge i ravnopravnosti Srba i Bošnjaka, i drugih. Na putu ka boljoj budućnosti Sandžak je učinio veliki korak, veliki u odnosu na njegovu prošlost, a naročito na njegovu današnju stvarnost i uslove. Narod Sandžaka jasno je pokazao da ne želi i neće da mu slobodu drugi poklanjaju, jer je poslije svog gorkog iskustva svjestan da to nebi bila ona sloboda koju on želi. Sloda Sandžaka izrasta iz njegove borbe, iz krvi i života njegove djece. Ona će biti potpuna i nikoga neće moći prekoriti. Još manje ćemu je moći iz ruku otrgnuti. O položaju Sandžaka i demokratskoj federativnoj Jugoslaviji donijeće odluku sam narod Sandžaka, preko svojih slobodno izabranih predstavnika, sutra, kad zemlja bude slobodna…” (vidi: “Glas Sandžaka” br. 2 i 3, Prijepolje 1943.)

Ova Pavićevićeva misao, koja je nastala prije skoro sedam decenija, kao da proizilazi iz naših misli, iz želja građana Sandžaka koji su se o tome izjasnili na Referendumu o autonomiji Sandžaka od 25. – 27. oktobra 1991.g. međutim, da paradoks bude veći sandžački procesi su se zakuhali velikom žestinom, nakon osnivanja ZAVNO Sandžaka 20. oktobra 1943. u Pljevljima, kada je proglašena (ratna) Republika Sandžak, kao ravnopravna zajednica svih njenih građana. Zahvaljujući toj odluci veliki broj Bošnjaka, a zatim Srba, Crnogoraca i Albanaca je prišao NOR-u i velikom pokretu za oslobođenju jugoslovenske zajednice od fašizma i domaćih kolaborista. Apsurdnu situaciju i atak na kompletan Sandžak tada je stvorio Vrhovni stab NOR-a sa sjedištem u Beogradu, sa jasnom strategijom prebacivanja sandžačke velike brigade na teren Bosne, sa očiglednim ciljem da uništi sandžačku ne samo intelektualnu već i vojnu elitu, i da omogući prodor u Bihor, gdje su do temelja uništili preko 30 sela i poklali i za drveće prikovali više hiljada Bošnjaka, s druge strane. Da paradoks bude veći, ujedno sa utemeljenjem ratne Republike Sandžak došla je i režirana likvidacija sandžačkih heroja Rifata Burdžovića, Volođe Kneževića i Tomaša Žižića, neposredno pred prvo zasjedanje AVNOJ-a, čime je bio i postavljen najveći kamen spoticanja za budućnost Sandžaka koji će nažalost doći neposredno pred oslobođenja Jugoslavije od Hitlera i njegovih pomagača, a što je i sam Pavićević ukazivao na djelovanje beogradskih hizmećara, kao da je i anticipirao i naše današnje hizmećare beogradske i podgoričke politike, koji će zadati smrtni udarac Sandžaku - ukidanjem Autonomije Sandžaka 29. marta 1945. u Novom Pazaru, što je bio čin i proces bez presedana. Podsjećam, tadašnji predsjednik ZAVNO Sanžaka akademik Sreten Vukosavljević, inače Prijepoljac i profesor Pravnog fakulteta Univerziteta u Beogradu, nikada nije potpisao taj sramni i bezočni dokument Staljinovih i Brozovih komunista. Zatim, potpredsjednik Prezidijuma AVNOJ-a Marko Vujačić, predratni senator, zapaženo se na tom skupu zalagao da Sandžak ostane jedinstven, a kada nije uspjela njegova ideja, onda je predlagao da se kompletan Sandžak dodijeli Crnoj Gori. Međutim, ZAVNO Sandžaka su preglasavanjem ukinuli autonomiju Sandžaka i podjelili ga na dva dijela tako da opštine u Južnom Sandžaku: Bijelo Polje, Pljevlja, Berane, Petnjica, Plav i Gusinje budu pod kontrolom, odnosno okupacijom Crne Gore, a Novi Pazar, Tutin, Sjenica, Prijepolje, Priboj i Nova Varoš, da budu pod okupacijom Srbije, kakvo je i danas sramno stanje, nakon 21. maja 2006.g. Vjerujemo, da ni četničke vojvode, koje su sprovodile Moljevićev ratni plan nebi odanije postupili kako su to učinili u Sandžaku srpski, crnogorski i bošnjački komunisti.
Jasno, time su bili nagrađeni koljači Bošnjaka u Limskoj dolini 1943. i egzekutori Bošnjaka na Hadžetu s kraja 1944, i početkom 1945.g, kada su likvidirani bez ikakvog suđenja Aćif ef. Hadžiahmetović, Ahmet Daca i drugi. To su bile zasluge Bošnjaka koji su uložili sve svoje kapacitete za odbranu Sandžaka i Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu. Ovi politički procesi nisu dovoljno istraženi u našoj i uopće post – jugoslovenoskoj historijografiji.

VI dio:
Stanje u Sandžaku od 1945. do 1990.
U ovom relativno mirnijem vremenu došlo je do medijske blokade, tako da javnost uopće nije znala šta se sve događa u sandžačkim gradovima. Takvo stanje je i danas, o čemu svjedoči činjenica da beogradski i podgorički mediji nemaju izvještače iz mjesta Plav, Berane, Tutin, Sjenica idr.
Montirani procesi, suđenja i hapšenja mladih muslimana u Sandžaku. - Odmah nakon završetka Drugog svjetskog rata prema Bošnjacima koji su bili povučeni, odmah im se izmišljala krivnja bez krivnje. Naime, foramirane su maleobrojne grupacije pod imenom “Mladi muslimani”, koje su tajno djelovale kao i u Bosni između dva rata i za vrijeme rata. Pripadnike ovih grupa su uglavnom prijavljivali oficijalni imami, koji su bili režimske sluge, jer članovi ove asocijacije nisu vjerovali oficijalnoj ulemi. Zbog tih svojih stavova mnogi su osuđeni višegodišnju i višedecenijsku tamnicu. Mnogi su i umirali zbog dugih i represivnih proces koja je režirala tadašnja vlast Srbije i Crne Gore.
Uklanjanje i likvidacija značajnih Bošnjaka za vrijeme Rezolucije Informbiroa 1948. – 1956. Prosto je nevjerovatno da su tadašnji Muslimani bili privrženi bilo kakvoj ideji a posebno diktatoru Staljinu. Poseban slučaj i stradanja intelektualca, diplomate i komadanta grada Beograda Saliha Radončića, koji je i prije rata bio istaknuta ličnost a poslije rata ambasador Jugoslavije u Poljskoj. Uhapšen je i po hitnom postupku odveden na Goli otok samo zato što ga je neko oklevetao na ulici i prijavio policiji, da je navodno pogledao preko Prokletija, i time ugrozio Brozov sistem, podmećući mu povezanost sa Enver Hodžinom Albanijom. Koliko je još takvih primjera, za koje se ne zna, i u onom teškom vremenu procesa nije se smjelo znati. Ali ovaj sam slučaj uzeo kao paradigmu, ne samo iz zavičajnih već i uopće etičkih razloga.
Treći talas iseljavanja Bošnjaka. - U okviru ovog egzodusa upmaćem je fenomen vasika (dugog čekanja viza za odlazak u Tursku), usljed žestokog terora Rankovićevog policijskog režima.
U prilog tome svjedoči pismo revolucionara i profesora Univerziteta Hilmije Hasanagića (iz Priboja), koji je živio u Beogradu upućeno Dobrivoju Radosavljeviću 14. marta 1967.g. u kojem je istakao činjenice o iseljavanju Bošnjaka u Tursku. A reisu-l-ulema Jakup ef. Selimovski je nešto kasnije istakao, između ostalog i sljedeće: “… Poslije rata i revolucije došlo je do velikog iseljavanja muslimana iz Makedonije i sa Kosova. To nije bilo nikakvo dobrovoljno iseljavanje, jer ne znam tko bi se dobrovoljno iselio iz svoje zemlje, nego je to bila neka vrsta izgona u atmosferi euforije nacionalizma, ali i uskraćivanja osnovnih vjerskih prava i sloboda. Muslimani se iseljavaju iz Sandžaka sve do 1966. Kakav je odnos prema problematici, svjedoči i činjenica da još nema tačnih podataka koliko se ljudi iselilo. Smatra se da je iz Makedonije iseljeno 150000 muslimana, dok je iz Sandžaka iseljeno oko 200000 muslimana… (vidi “Danas god. IX, br. 420, Zagreb 6. ožujak 1990.)
Prema mišljenu grupa istraživača kao i rezultatima oficijalnih popisa u Turskoj danas živi između 5 i 8 miliona Bošnjaka od čega više od jedne trećine su porijeklom iz Sandžaka.
Plavska seljačka radnička revolucija u rano ljeto 1967. za ostvarivanje nacionalnih i vjerskih prava Bošnjaka. Nakon ovih mirnih demonstracija, organizirana su protesna okupljanja Bošnjaka u Cazinu, zapadnoj Bosni, gdje su otvoreno po prvi put Bošnjaci tražili svoja nacionalna prava
Dalja presija na Bošnjake nastala je nakon donošenja Memoranduma (tajnog nacionalnog programa SANU 1986.) i Osme sjednice CK SKYU Srbije 1987., koji su najavili nove veliko srpske programe čiji je proizvod vojna okupacija Bosne, Hrvatske i Kosova, kao i razbijanje Sandžaka i postavljanje granica tamo gdje nikad nisu postojale.

VII dio: Putevi razvoja Sandžaka u posljednjoj dekadi XX i prvoj dekadi XI stoljeća.

Politički procesi 90-tih XX stoljeća
Osnivanje Foruma za zaštitu individualnih i tradicionih prava Bošnjaka – Muslimana u Sarajevu krajem 1989., na čelu sa akademikom dr. Muhamedom Filipovićem predstavlja idejni putakaz i smjernica za osnivanje političkog pokreta SDA 1990.
Dana 29. jula 1990. u Sandžaku se osniva stranka SDA, čiji će osnovni zadatak biti politička emancipacija Bošnjaka.
Dana 11. maja 1991. u Novom Pazaru se osniva MNVS, kasnije će to biti BNV- Sandžaka čiji je zadatak bio pripremanje referenduma za autonomiju Sandžaka. Ova nacionalna institucija je izabrala predsjednika i mandatara Sandžačke vlade, koji su u tom vremenu i formirali jednu vladu u sjenci i javno se potpisivali i predstavljali u inostranstvu.
Četvrti talas iseljavanja Bošnjaka (1992 – 1999). Za razliku od prijedhodna tri procesa muhadžirluka, koji su se odvijali prema Turskoj, ovaj talas, odnosono egzodus Bošnjaka krenuo je prema Zapadu, zemljama Zapadne Europe, Ameriku, Kanadu, Australiju, Novi Zeland i druge zemlje. Ujedno to je bila prilika da novi bošnjački muhadžeri, čiji broj je prelazio preko 100000 prema pisanju i istraživanju brojnih medija, oni su u javnost zapadnih zemalja prenosili istinu o ratu u Bosni i situaciji u Sandžaku.
Nakon Prvog kongresa SDA (1. decembar 1991.) je donio odluku da revija “Sandžak” sa novom Redakcijom i Glavnim urednikom (dr. Šefket Krcić, op. ur.) nastavi svoju djelatnost u Novom Pazaru, gdje i sada u kontinuitetu izlazi kao kritičko glasilo koje prezentira javnosti političke procese u Sandžaku.
Nakon agresije na BiH bošnjački intelektualci Sandžaka okupljeni oko institucija KDM “Preporod”, “Matice Bošnjaka” i “Udruženja pisaca Sandžaka” urgentno su sazvali prvu Bošnjačku konferenciju (do sada je održano dvanaest), i donijeli Rezoluciju koju su uputili Međunarodnoj zajednici i u njoj zatražili hitnu intervenciju i zaustavljanja rata u Bosni. Od tada su intezivirani politički procesi u Sandžaku, vršen progon stanovništva, hapšenja aktivista i intelektualaca.

Otmice u Sjeverinu (1991) i Štrpcima (27.02.1992). otmice više desetina nedužnih Bošnjaka u Sjeverinu veoma kasno je procesuirano u pravosuđu Srbije. Taj proces je tek skorije završen a otmičari simbolično kažnjeni. Sličan je slučaj i za otmicu Bošnjaka iz voza 671 u Štrpcima, koji se kretao na relaciji Beograd - Bar, kad su zvjerski život izgubili 19 Bošnjaka i jedan Hrvat. Za taj zločin okružni sud u Bijelom Polju osudio je samo jednog zločinca (izvjesni Radisavljević), na svega 13 godina zatvora.

Montirani sudsko – poilitički procesi. U vremenu od 1992. do 2000, tj. do pada Miloševićevog diktatorskog režima, pod velikom policijskom torturom i presijom odvijali su se organizirani i montirani sudsko – politički procesi protiv bošnjačkih aktivista. Taj proces veoma dugo trajao sa brojnim implikacijama po Sandžak.
1. Montiran sudski proces u Novom Pazaru, protiv 25 članova SDA, od kojih su nekoliko njih usljed policijske torture preminuli, taj proces ni do današnjeg dana nije završen a optuženi su danas na ivici egzistencije, a njihovi tadašnji lideri sjede u udobnim ministarskim foteljama i na njih su u cjelosti kao na Sandžak zaboravili.
2. Zabrana dva broja revije “Sandžak” zbog kritike Miloševićevog diktatorskog režima i posebno protiv glavnog urednika, potpisnika ovih redova (proces je vođen devet i pol godina, sve do pada tog režima), i na kraju osuđen na godinu uvjetno.
3. Montirani sudski proces u Bijelom polju protiv 21 bošnjačka prvaka, člana SDA Crne Gore. Južni Sandžak na čelu sa tadašnjim čelnikom ove stranke, a današnjem profesorom prava na Internacionalnom Univerzitetu u Novom Pazaru (dr. Harun Hadžić op. ur.). Ovaj montirani proces pravno nije završen, ali su optuženi i osuđeni u ovom procesu amnestirani krajem 1996.g, nakon Koferencije u Daytonu od strane tadašnjeg predsjednika CG Momira Bulatovića.
Nakon toga, slijedi Ugljaninov iznenadni povratak u Sandžak uz Miloševićevu blagoslov i obezbjeđenje od Beogradskog aerodroma do Novog Pazara, od kada počinje novi državni teror protiv Sandžaka uz pomoć prvog čovjeka Sandžaka.
Apsurdna suđenja u Podgorici za zločine u Sandžaku i za deportacije. - Napokon da spomenem i ukažem kao činjenicu na apsurdna suđenja 2010. i 2011.g., za zločine nad Bošnjacima u Bukovici (Općina Pljevlja), i za deportacije Bošnjaka - muhadžera maja mjeseca 1992. O ovim događajima bosanska i uopće postjugoslovenaska javnost je više informirana.
Sudovi Crne Gore su sve zločince oslobodili. Na taj način u Sandžaku su bili i ostali prilog pomoći Srbije i Crne Gore, Srbima u Bosni u ratu protiv Bošnjaka u ovoj međunarodno priznatoj zemlji.

Fenomen zaokreta sandžačke politike
Dalje, ovdje želim naglasiti niz činjenica koji govore o jednom posebnom pitanju, o kojem bošnjačka i uopće bosanska javnost nije dovoljno upoznata, a to je pitanje zaokreta sandžačke politike, koja je trasirana u prve četiri godine bošnjačkog pokreta. Naime, nakon hapšenja i sudskih procesa (1993.g.) i masovnih egzodusa, kada su SDA i BNVS javno demonstrirali program autonomije Sandžaka, donoseći značajan dokument “Memorandum o specijalnom statusu Sandžaka”, kao put rješavanja pitanja Sandžaka i statusa Bošnjaka u Srbiji i Crnoj Gori, na opće iznenađenje, protagonisti svega toga su svom nacionalnom i teritorijalnom program okrenuli leđa.
U montiranim procesima, u gotovo svim sandžačkim gradovima proganjani su, zatvarani i osuđivani gotovo svi politički aktivisti izuzimajući prva tri lidera (S. Ugljanin, predsjednik; R. Ljajić, premijer; i A. Mahmutović, minister odbrane i bivši poslanik).
Prema tome, kako su istakli neki mediji “procvetali” su beogradski vazali iz Sandžaka, oni, prva dvojica su se dobro udomili u srpskim ministarskim foteljama u Beogradu, a treći, se povukao u svoj zavičaj Sjenicu i posvetio vlastitoj privatnosti. Sve to jasno govori da su nacionalni interesi Bošnjaka iznevjereni od srtane prvaka. Kada su dobili, kao ministri brojne benificije idruge za sebe blagodati. Sličan je slučaj sa bošnjačkim ministrima i poslanicima u Crnoj Gori. Ono što im je zajedničko a to je, da se danas nalaze, daleko od Sandžaka i daleko od naroda koji ih je birao.
Dakle, iz rečenog se može zaključiti da su sandžački prvaci sa početka 90-tih godina od maksimalističkih zahtjeva odustali i sveli ih na minimalističke, ali sa ciljem da razbiju sandžački pokret, preko institucija Srbije i Crne Gore, resornih ministarstava, da proizvode paralelne institucije sa jasnom namjerom ubijanja Sandžaka. Najveći udarac su osjetili Islamska zajednica u Srbiji, vakufi IZ Sandžaka, te novi saziv BNV-a, za koje je država proizvodila nove propise, a koji nisu važili, za druge nacionalne i vjerske zajednice u Srbiji.

Pojava novih nacionalnih i znanstvenih institucija
Oni značajni pojedinci i institucije koji su ostali vjerni idejama nacionalnim emancipacijama u Sandžaku osnovali su značajne kulturne i znanstvene institucije kao što su: BKZ – Bošnjačka kulturna zajednica, danas najmasovnija asocijacija u Sandžaku, Znanstveni institut za istrazivanje genocida i nedavno osnovana je kapa svih institucija BANU, tj. Bošnjačka akademija nauka i umjetnosti. Zacijelo ove institucije, nagovještavaju novo vrijeme, kako za Bošnjake tako i za sve građane Sandžaka. Zato se ova godina može smatrati inicijalnom pokretanja bošnjačke kulturne revolucije u Sandžaku i Bosni i Hercegovini, a znanstvenu, političku i duhovnu energiju ona crpi u ljudskim resursima Internacionalnog Univerziteta u Novom Pazaru.

VIII dio:
Zaključna razmatranja
Danas se trebamo kao ozbiljni ljudi i istraživači pitati: koliko je Sandžak prisutan u svijesti ljudi. Ovo pitanje nije samo dnevno, historijsko – političko, već i moralno i filozofsko – povijesno pitanje. To je pitanje našeg vremena i identiteta i naše velike brige za opstanak u ovom kriznom vremenu. Mišljenja smo, da ovom pitanju Bosna, kao država, nedovoljno pridaje važnost. Zašto ovo kažem, zato što egzistencija Sandžaka je uvijet opstanka i ugleda Bosne i Hercegovine. Sjetimo se samo trenutka osnivanja SDA u Sarajevu 26. maja 1990.g. Ova stranka sve do 29. jula iste godine bila je u Bosni marginalna politička grupacija. Međutim, kada je u Sandžaku, tj. u Novom Pazaru, spomenutog 29. jula 1990. osnovana SDA Sandžaka, tek tada je došlo do izuzetnog nacionalnog buđenja svijesti Bošnjaka. Toga dana je bilo jasno svim ljudima, ne samo u Sandžaku već i u Bosni da će budići predsjednik Bosne i Hercegovine biti Alija Izedbegović. Ovaj znameniti Bošnjak, koji je više decenija robovao za ideje bošnjaštva i islama, zapamtite, nikad nije mogao doći do mjesta predsjednika RBiH da nije bilo sandžačkih Bošnjaka. I još nešto bliže, kako bi se lakše shvatili politički procesi u Sandžaku, bez pretenzije da se prijekorno shvati, bez sandžačke svijesti i sandžačke energije, zacijelo Bosna i Hercegovina ne bi bila odbranjena od agresora. Zato pozivam, ako nije tako, neka me neko otvoreno demantira.
Jasno, utvrđivanje istine brojnih političkih i sudskih procesa, te genocide nad golorukim i miroljubivim bošnjačkim narodom, naše podsjećanje nema intenciju nacionalnog revanša, već samo čuvanja od zaborava istine o sudbini jednog naroda. Nažalost dvije zemlje (Srbija i Crna Gora) koje više od jednog stoljeća drže Sandžak u opsadnom stanju uporno u vremenu zacrtanog europskog puta odbacuju individualnu i kolektivnu krivicu, a istovremeno žale za najvećim zločincima ovog vremena. U svakom slučaju težnja Crne Gore i Srbije da zaštite zločince u Bukovici, za deportacije i drugo, oni otvoreno pred čitavim svijetom pokazaju da žele da stvore jednonacionalnu, jednopartijsku i jednokonfeksionalnu državu, gdje ne bi bilo mesto za pripadnike Bošnjaka islamske vjeroispovjesti. O tome svjedoči i nedavni istup ministra policije u Crnoj Gori izvjesnog Brajovića koji osporava Bošnjacima da svoju regiju nazovu povjesnim imenom Sandžak, kao i da se sprovedu europski princip decentralizacije i regionalizacije. Zatim, u Srbiji kako opozicija tako i pozicija, šaku kostiju neke žrtve od strane režima, javnosti prikazuju kao ostatke zločinca Draže Mihailovića najvećeg krvoloka i dušmanina bošnjačkog naroda. To znači, da oni žele državu bez Bošnjaka i bez Sandžaka. Ovu beogradsku i podgoričku prijetnju, Bošnjacima je samo ostalo tražiti pred međunarodnom zajednicom zaštitu i riješenje svog statusa na ovim prostorima, na kojima su autohton narod sa jasnim porijeklom i kulturom. To dokazuje da Bošnjaci nisu pali sa marsa nego da žele da žive kao i drugi narodi na ovim prostorima u skladu sa svim važećim normama.
Prema tome, danas jedan Sandžak egzistira pod teškim uvjetima između Crne Gore i Srbije, a drugi Sandžak sa brojnom inteligencijom, akademskom svitom i moćnim privrednicima se nalazi u Bosni, zatim treći Sandžak najmasovniji se nalazi u Turskoj, a četvrti u Zapadnoj Europi i Americi. Ovo prikazivanje rasturanja Sandžaka. Nekoga bi trebalo da postakne na razmišljanje, da je došao vakat da pravi Sandžak ne može više živjeti u izolaciji, tj. na marginama srpsko-crnogorske ali i bosanske politike. Ove premise konačno bi trebali da shvate visoki predstavnici međunarodne zajednice, a ne da zatvaraju oči pred brojnim scenama ubijanja Sandžaka. Jer težak je put do sada Sandžak prošao.
Završavajući ovo obraćanje, kojim smo samo otvorili dio pitanja za mogući razgovor želim da uputim ispred Matice Bošnjaka Sandžaka zahvalnost autorima, koji su napisali značajna i nezaobilazna djela o Sandžaku prije svega rahmetli književniku akademiku Ćamilu Sijariću, akademiku dr. Jašaru Redžepagiću, publicisti Rizu Ramiću, dr. Mehmedaliji Bojiću (autoru Historije Bosne i Bošnjaka), akademiku dr. Muhamedu Filipoviču, prof.dr. Rasimu Muminoviću, dr. Mustafi Memiću, prof.dr. Mustafi Imamoviću, publicist i povjesničaru Hakiji Avdiću, dr. Bajramu Redžepagiću, dr. Safetu Bandžoviću, akademiku Sretenu Vukosavljeviću, historičaru Edibu Hasanagiću, Andriji Jovićeviću, d.r Azemu Kožaru, akademiku dr. Zoranu Lakiću, književniku Zajimu Azemoviću, prof.dr. Dragoljubu Petroviću, publicist Radu Vukasovu, publicist Aliji Matoviću, profesorima sa Univerziteta u Harvardu dr. Milmanu Periju, Albertu Lordu, dr. Zlatanu Čolakoviću i mnogima drugim čija obnovljana izdanja djela bi mogla biti dragocjen prilog rasvjetljavanja sudbine Bošnjaka i bolje razumijevanje političkih procesa, historije, kulture, tradicije Sandžaka, kao i duhovnih veza sa Bosnom i Hercegovinom. U suprotnom ako nema razumijevanja za naše ideje povezivanja onda je Sandžak daleko, kako od Bosne tako i od bošnjačke dijaspore.
Na kraju, da ovaj opći pregled ideja i činjenica političkih procesa završimo stihovima glasovitih sandžčkih poeta Iljaza Dobardžića i Avda Međedovića. Zapamtite:

“ Nikada neću zaboraviti
Sandžak taj krvavi
Što caruje u zabludama
Što nad njim se bolan krik
Prolama .” (I. Dobardžić)

Zatim:

“Prva riječ, Bože nam pomogni;
Evo druga, hoće ako Bog da…” (A. Međedović).

(Sarajevo, Znanstveni simpozij "Pitanj Sandžaka" 2-3. juli 2011.
Autor je redovni profesor Univerziteta u Novom Pazaru i predsjednik Matice Bošnjaka Sandžaka)