Sonja RADOŠEVIĆ: Kako se taj, tamo Vaš rat završi, i poče se udarnički krečiti prošlost, tako iz BiH u Crnu Goru počeše stizati medalje, povelje i nagrade za mir i humanost zaslužnim Crnogorcima, onima koji su, ako ćemo pošteno, "debelo zadužili" BiH, a posebno Bošnjake. Najviše medalja i povelja dobi crnogorski „Gospodar“ Milo Đukanović koji je, podebelo zadužio Bosnu, nema što! Potrudio se, sa ostalom svitom, da mu bratu Radovanu ne ostanu tenkovi bez goriva, da oruđe i oružje ne zaćuti, da vojske i fišeka ne prifali, da se koje „Tursko uvo“ ne zametne đe po Crnoj. Trudili su se oko toga svi iz vrha CG; i Đukanović i Bulatović i Marović, ali i brojni drugi.

Činjenica je da Crnogorci vole ordenje i medalje i žive od tih priča kako je kome đed ili prađed bio serdar il vojdova, te koliko ga je puta samo „Gospodar“ kralj Nikola odikovao. Nema toga čiji predak nije dobio kakvu medalju za zasluge, da ne ulazimo u to kakve vrste - od onih špijunskih, preko takmičenja u dvorištu, poltronstvu i slične discipline. A bila je i poneka za čojstvo i junaštvo.

Kad poče ovaj zadnji rat, za koji Crna Gora još čula nije. Ustvari čula je samo kako gore neke gume oko Dubrovnika, počeše iz BiH stizati nagrade 'zaslužnim' Crnogorcima. Medalje Obilića i sličnih dičnim Crnogorcima i Srbima, ili Srbocrnogorcima, dodijeljivao je u to vrijeme lično Radovan Karadžić, poznat i kao David Dabić.

Kako se taj, tamo Vaš rat završi, i poče se udarnički krečiti prošlost, tako iz BiH u Crnu Goru počeše stizati medalje, povelje i nagrade za mir i humanost zaslužnim Crnogorcima, onima koji su, ako ćemo pošteno, "debelo zadužili" BiH, a posebno Bošnjake.

Najviše medalja i povelja dobi crnogorski „Gospodar“ Milo Đukanović koji je, podebelo zadužio Bosnu, nema što! Potrudio se, sa ostalom svitom, da mu bratu Radovanu ne ostanu tenkovi bez goriva, da oruđe i oružje ne zaćuti, da vojske i fišeka ne prifali, da se koje „Tursko uvo“ ne zametne đe po Crnoj. Trudili su se oko toga svi iz vrha CG; i Đukanović i Bulatović i Marović, ali i brojni drugi.

Kad kažem „Turci“, morate znati da je to bio u njihovim medijima zvaničan naziv za one Muslimane, za koje se sada zna da su Bošnjaci. U 'Gospodarevoj' "Pobjedi" je za vrijeme rata u kojem nijesmo mi učestvovali pisalo "Poturica gori od Turčina"; „Zatražiti autokefalnost džamije“; "Crnogorce sramote poturice i slične nekrsti“ ...

Sada, dvadeset godina nakon svega što se desilo, a po njima, nije se desilo ništa, iz BiH stiže avaz: "Nije Milo kriv nizašto, krivi ste vi što o tome pričate". Milo o tome nije ništa zna ... Zvanično je sa dvora poručeno da rata nije bilo, a kamoli agresije, da niko ovdje nije hapsio i progonio „Turke“, da su se u Bosni samo malo međusobno ubijali Muslimani, Srbi i Hrvati.

Crnogorski sud je, u ime naroda, donio presudu da u maju 1992. godine, kada je izvršena deportacija Bošnjaka iz Crne Gore, u BiH nije bilo međunarodnog oružanog sukoba.

Ordenima i nagradama prekrečimo prošlost radi budućnosti gospodara genocidnog rata

Taj zaljučak i oslobađajuća presuda sada je širom otvorila vrata crnogorskom „Gospodaru“ da ponosno i uzdignuta čela umaršira usred Srebrenice i rukuje se sa majkama onih koji su ubijani dok je bio u Vojnom savjetu SRJ a njegova državna televizija Crne Gore javila da je konačno "Srebrenica oslobođena".

Samo me strah kad dođe u Srebrenicu da ne pobrka govore, da ne pročita umjesto transformisanog onaj netransformisani. Da ne kaže ono što misli, da je Milošević najbolje što se moglo desiti Jugoslaviji, te da je ponosan što je s njim bio onih genocidnih godina „rame uz rame". A možda mu usput BiH prikači još koji Orden, zaslužio je čo'jek. Nego, ako Bošnjaci nastave ovim tempom nagrađivanja Miloševićevih pajdaša ugroziće i same Crnogorce. Pa, stante malo, i ođe treba da ga kitimo, i nas je "debelo zadužio". Mi mu za to i noge cjelivamo, to je nadublji znak poštovanja u nas.

"Ljepota poroka" - kazao bi režiser Živko Nikolić koji je nesojluk naroda pod crnogorskim podnebljem odslikao u svojim nezaborvanim filmovima, i zbog toga kažnjen, izolovan, ostavljen da umire od gladi. Od iste ove vlasti i „Gospodara“.

Sad iz BiH stiže avaz o još jednom zaslužnom Srbocrnogorcu, nikom drugom nako predsjedniku crnogorskom Filipu Vujanoviću. - Da je Filip itekako zaslužan za "pomirenje naroda i promociju regionalnog partnerstva u procesu ervopskih integracija" zaključili su Evropski pokret u BiH u saradnji sa Direkcijom za evropske integracije i Parlamentarnu Skupštinu BiH. I Filipu - Orden za te zasluge. Alal ti vjera, evropska BiH.

I jeste Filip Bošnjake debelo 'zadužio', orden se ne dobija zadžaba. Predsjednik Crne Gore je odlučivao o pravdi, obnašao funkciju ministra pravde u Crnoj Gori između ostalog i u vrijeme kada su 1994. godine hapsili bošnjačke prvake po Crnoj Gori. Jest, one što su navodno šćeli rušit onu lijepu SR Jugoslaviju. E baš one Muslimane - Turke. Pa su doveli državnu televiziju da posvjedoči kako su iz jedne rupe iskopana dva tri kalašnjikova kojima su trebali srušiti Slobovu, Milovu i Momovu Jugoslaviju. Jado moj. Glavni snajperista, po našem tadašnjem ministru pravde Filipu, bio je Ibrahim Čikić. Onaj Ibrahim koji od poznatih i priznatih doktora ima urednu dokumentaciju da ne vidi, ali valjda to nijesu saznali na vrijeme, pa slijepa ga osudiše da je snajperista, diverzant, vođa crnih trojki...

Posvjedočiće vam to i "časni tadašnji tužilac Milan Radović, koji je imao direktan prenos mučenja ovih nesrećnika i to u svojoj kancelariji. Eno ga sad isti taj Milan Radović uprvanik glavnog zatvora u Crnoj.
"Živ je Živko - umro nije", reče mi jednom jedan čo'jek, taman tako, eh da je živ kako bi nas sve naslikao.
Sada istom tom Ibarhimu sude u pravnoj i uspravnoj Crnoj Gori oni što su ga tukli, mučili, što su mu takve stvari radili kakve ti ,,teroristi" iz SDA od srama nikad nikom nijesu ispričali.

- Osim dugotrajnog batinanja, primoravanja na brojanje udaraca do sto pedeset, pendrečenja po golim tabanima, vezivanje za radijator u položaju iz kojeg se ne može pomjeriti, uskraćivanje vode, višednevnog uskraćivanja sna i izricanja prijetnji životom, u slučaju čelnika SDA Crne Gore pripadnici policije pripremili su takve postupke mučenja koji po surovosti i jačini fizičke patnje podsjećaju na već viđeno u logorima BiH - piše o ovom slučaju u izvještaju o Ljudskim pravima od 1991. do 1995. godine, koji je izdao Fond za humanitarno pravo.

E jes Filip, ovaj što dobi orden iz BiH, dijelio pravdu i proglasio krivima Čikića i ostale. A i poslije toga, bio je prvi čovjek crnogorske policije. To vam je bilo onda kada je Filip 26. maja 1996. godine, do zuba naoružane crnogorske specijalce poslao u Plav na fudbalsku utakmicu Jezero – Komovi iz Andrijevice, i kada su batine selektivno primijenjene protiv igrača i gledaoca, odnosno građana Plava.

Negdje u isto vrijeme, dva pompenuta a i ostali Srborcnogorci borili su se "i nogama i rukama" protiv najveće pošasti na svojoj teritoriji - Liberalnog saveza Crne Gore i Slavka Perovića. I pisma je privatna čitao usred crnogorskog paralamenta Fićo da bi dokazao kako je Slavko izdajnik i izrod.
E svaka vam čas, vama, „bosanski Evropejci“.

Ovom svemu bi se čovjek grohotom ismijao da nije žalosna istina u pitanju. Samo, mnim jedno, ove nagrade rušiocima SFR Jugoslavije i BiH, ne šalje i ne daje narod bošnjački, ovo ih u BiH daruju "trgovci", ratni i antiratni, braća njihova po krvi i kesi.

U sve ove nagrade, ovih dana "upade" i jedna crnogorska, 13-julska. Dodijeliše je režimski djelatnici jednom zaslužnom Bošnjaku - Šerbu Rastoderu. Šerbo je intelektualac, pisao je brojne knjige i udžbenike.

I ne vjerujem da će uzeti ovu nagradu, iz više razloga. Jedna od njih je što su „Gospodareve“ sluge izbacile iz upotrebe udžbenik istorije za četvrti razred srednje škole u kojem je stajala samo jedna rečenica o Srbocrnogorcima. Pisalo je da su "Momir Bulatović i Milo Đukanović uveli Crnu Goru u rat."
Kako je uveli, crni sine, a sud kaže da rata nije bilo, mi ođe u Crnoj ni rat čuli, ni rat mirisali.

Eto i kadija u „Gospodara“ kaže da rata nije bilo.
Neće sigurna sam, Šerbo primiti tu nagradu od onih za koje napisa da su Crnu Goru poveli u rat.
A Šerbo, ne tako davno u tekstu pod naslovom "Besudna zemlja" napisa da se Crna Gora nalazi u fazi "kontrolisane" pravde u kojoj sudovi u suštini često rade i protiv prava i pravde, a nerijetko i protiv razuma i logike". Rastoder ove ocjene o sudovima i pravdi crnogroskoj potkrepljuje kroz priču o presudama za etničko čišćenje Bukovice i progon tamošnjih Muslimana i slučaj deportacije "koji ne moraju biti isključivo u ingerenciji domicilnog prava".

- Međutim, cjelokupna priča o zločinima je u funkciji dokazivanja stare teze da ideologija, čitaj politika, svakom zločinu daje smisao. Mislimo da je obaveza intelektualaca, bar onih koji su savremenici tih zločina, da se tome suprotstave. U fazi “kontrolisanog ili doziranog prava” sve je izvedeno u četiri faze koje se već prepoznaju i kao obrazac.
Prva faza - priznaj zločin. To je država uradila i u jednom i u drugom slučaju. Parama poreskih obveznika se obnavljaju kuće u Bukovici, a srodnicima deportacija će se isplatiti novčane nadoknade za pretrpljeni gubitak najmilijih.
Kada sam svojevremeno reagovao protiv ovakvog licemjerja, bio sam maltene anatemisan od strane nekakvih advokatskih kancelarija, političkih i vjerskih elita koje su požurile da pohvale crnogorsku stranu.
Tvrdio sam tada i sada - to nije novac za nadoknadu gubitka bližnjih, već utvrđivanje novčane cijene zločina koji će platiti i oni (poreski obveznici) koji nijesu niti imaju bilo kakve veze sa ovim zločinima.

Hoće, neće, hoće, neće primiti režimsku 13-julsku nagradu: Šerbo Rastoder

Druga faza – priznati zločin ne znači da postoje i ljudi odgovorni za njega. Najbolji dokaz ove teze je epilog sudskih procesa u kojima su osumnjičeni oslobođeni krivice. To onda znači ili da su sudski procesi bili režirana farsa za domaću ili međunarodnu javnost ili da na optuženičku klupu nijesu izvedeni pravi ljudi. Apsurd u kojem država priznaje zločin a njen pravni sistem ne može da ga dokaže, tangira zdrav razum.
Treća faza – relativizuj zločin. To ide tako što se unosi konfuzija i relativizuju postojeća saznanja. Posebno je postala jasna suština i žestina napada na ključnog svjedoka deportacija – Slobodana Pejovića i njegove medijske satanizacije od “heroja i viteza časti”, do naknadnog i navodnog “otkrića” da je ustvari “aktivni učesnik događaja”. Jest da se kosi sa razumom, ali tim gore po razum.
Četvrta faza – dekoriši i politički kapitalizuj zločine. U ovom poslu učestvuju političke elite koje u političkom folkloru usvajanja deklaracija (o Srebrenici), najava podizanja spomen obilježja, pravljenja pompeznih političkih parada povodom godišnjice zločina i zahtjevima za osnivanjem institucija koje bi se bavile ovim problemima, u suštini samo prave maglu u kojoj se ne treba vidjeti osnovno – da je sve dok se ne identifikuju i pravno procesuiraju počinitelji zločina - zločin moguće osporiti. Ili treba da čekamo da neki novi Đilas raskrsti sa svojim političkim nasljeđem i napiše novu Besudnu zemlju".
Tako piše Šerbo Rastoder, pogađa suštinu, da je sve dok se ne identifikuju i pravno procesuiraju počinitelji zločina - zločin moguće osporiti.
A većini je poznato ko bi u Crnoj Gori morao biti procesuiran, ko je bio u ulozi nadređenog, na kojoj je funkciji bio gospodar svega, gospodar naših života i smrti u Crnoj Gori. I, Boga mi, udjeljivač nagrada... Zna to Šerbo, zna i neće uzeti tu i takvu nagradu!
Ako sad ne uzme nagradu, dobija doživotni orden časti. Na koju će bandu, na njemu je da odluči!
I sve tako, u znaku nagrada i ordena. Strah me samo jedno - da nevladine udruge iz Crne Gore ne predlože NVO udrugama u BiH da oni podignu spomenik našem „Gospodaru“ koji je BiH, da ponovimo, „debelo zadužio“.
Šta će onda Crnogorci raditi - a taman su mislili da „Gospodaru“ za sve zasluge podignu spomenik viši i visočiji od onog Njegoševog. Da mu vazda budemo pod nogama.
Nekate, vi tamo u BiH; sačekajte malo! Pustite sad nas da još toliko uradimo za našeg „Gospodara“. I ovako mu, od vas, nemamo đe ni orden više zakačiti".