Može se voliti Bosna i Hercegovina, može se i umrijeti za tu državu ili za tu ideju, a biti Srbin, Hrvat ili Bošnjak. Moze i u slučaju da nismo ni jedna od te tri opcije, dokaza za tako nešto iz prošlog rata, nažalost, ima na hiljade... Takođe se može život položiti, ostati invalid, čak i izgubiti svoju kuću, svoje selo ili grad, za ljubav prema Bosni, čak i ako si, ili nisi, hrišćanin ili musliman... Na žalost, dokaza je i za ovako nešto previše. Ono što je Bosnu i njene ljude činilo jedinstvenim u svijetu, u toj maloj Evropu, nisu ni Bošnjaci, ni Hrvati, a niti Srbi. Nisu, da budem do kraja jasan, ni muslimani, a niti hrišćani... Bosna je jedinstvena u povijesti Evrope po tome što su u njoj živjeli ljudi čija je najviša vrijednost bila - tolerancija! Tu Bosnu i Hercegovinu ja volim, to je moja domovina i takvu je držim u sjecanju. Bosna je bila zemlja "za one što na mučnom ročistu, znaju za riječ blagu i čistu", kako je pjevao naš dobri Mak. Bosanac je svako onaj koji voli Bosnu i Hercegovinu i čuva njene povijesne vrijednosti.

Očekivati je da će u ovo moderno vrijeme sve ono što čini opšte vrijednosti ustavnih država i građanske demokratije biti ona inspiracija i ona snaga koja će sa najviše respekta, pijeteta i snage braniti iskreni interesi Bosanaca, nezavisno od toga kako se oni nacionalno izražavali ili ne. Moguća je državna naciju Bosanaca, ali i kulturno i nacionalno ostvarenje Hrvata, Bošnjaka i Srba, kao i svih njenih gradjana. To dvoje ne isključuje jedno drugo već jedno drugo nadopunjuje u sliku ukupne nacionalne i državotvorne svijesti.

Naivno je za očekivati da se nacionalizam pojavljuje u jednom obliku, ali ne i u drugom. Ako smo Bosanci nismo opasni jer smo, Bože moj, "sami po sebi" prirodno otporni na nacionalizam! Naravno da je to naivno gledanje. Nacionalizam je najači oblik kolektivnog identiteta u relativno novijoj povjesti evropskih naroda i uvijek je težio ka formiranju homogenih nacionalnih država – poznato je kako su ti projekti završili. Krvava historijska iskustva nacionalsocijalizma u Njemačkoj i fašizma u Italiji, ali i bliski dogadjanja na Balkanu. Sve to zorno kazuje da je "homogena nacionalna drzava" - krvava zabluda! Želja za ostvarenjem takvih projekata je ideju nacionalne države dovelo do apsurda, a narode gdje su takve ideje sprovođene – skoro do uništenja. To mnogima, nažalost, jos uvijek nije jasno.

Jasno je, dakle, da u političkoj zbilji današnjeg svijeta nema nacionalno homogenog stanovništva, a da se samo preko očuvanja civilnih i građanskih prava mješovitom stanovništvu, mogu graditi stabilne državne zajednice. I još jedna tvrdnja: patologija nacionalnog identiteta, da se poslužim autoritetom Jirgena Habermasa, poznatog filozofa, otvorila je potrebu za utemeljenjem “postnacionalnog identiteta”, podrazumjevajući u tom kontekstu sve ono što se odnosi na ustavnu državu.