Zijad BURGIĆ: Danas su razumljive teorije o tome da se u povjesti svijet kretao u ciklusima, a ne progresivno-linearno. Svijet se urušavao, narod nestajao uvijek kada su se gubile njegove etičke komponente, bez obzira na ekonomsko stanje društva. Istina, uticaj ekonomije nije zanemarljiv i ne može se amortizirati bez jake etičke komponente zajednice. Podsjećanja radi, u relativno bliskoj proslosti živjeli smo, grubo rečeno, u društvima državno-komunističkog i državno-kapitalističkog tipa. Zajedničko za oba sistema je postojanje građanina kao izvora suverenosti države. Ti sistemi izgledaju sa ove distance kao harmoničan fenomen, nešto nedostižno za današnjeg čovjeka u BiH. Šta je aktuelno sada, kakva je danas situacija?

Često se može čuti ocijena da je za postojeće stanje u društvu odgovorno vrijeme "komunizma" i "titoistički režim", tako da se u tome nalazi opravdanje za izbjegavanje vlastite odgovornosti za bosansko-hercegovačku zajednicu. Takve ocjene dolaze iz sve tri nacionalne zajednice, koje su ujedno kao konstistutivne najviše i odgovorne za državu Bosnu i Hercegovinu. Česti su, s druge strane prigovori o "lošem narodu, nesposobnom za demokratiju i naviklom na zapovijedanje", uz obilje drugih iritirajućih konstatacija.

Odgovornost za etiku
Nije nikakav režim, "sam-po-sebi" odgovoran za pitanje čestitosti ljudi u njemu. Ljudi i njihovi karakteri su ono što određuje i režim i njegove moralne vrijednosti. Postoje povjesno verificirane tradicionalne duhovne vertikale u svakoj društvenoj zajednici oličene u običaju, kulturi ili u načinu komuniciranja zajednice. One, te duhovne vertikale, kada se pomjere iz svoje ose, nastane urušavanje kompletne zajednice. I svaki državni režim je upravo s osnovnom zadaćom da, osim poštovanja ekonomskih sloboda, čuva i te duhovne i moralne verikale društva u svakoj historijskoj epohi.

Nosioci moralne čestitosti su često oličeni u institucijama date društvene zajednice. Institucije, pak, svoj temelj svode na pojedince: obične umne ljude, intelektualce, umjetnike, političke i vjerske i duhovne vođe, čija je zajednička odlika etika, i to ona etika koja je činila moć ljudskog opstanka kroz stoljeća. Ona etika koju učimo u staroj grčkoj filozofiji, starom rimskom pravu, u vjerskim knjigama (Talmud, Biblij i Kur'an; npr.). Kada ta komponenta počinje da slabi urušava se zajednica. Samo kratka digresija: bosansko-hercegovačka državna zajednica se, nacionalno i vjerski složenija od okruženja, urušila uticajima spolja, ali i unutrašnjim slabostima.

Danas su razumljive teorije o tome da se u povjesti svijet kretao u ciklusima, a ne progresivno-linearno. Svijet se urušavao, narod nestajao uvijek kada su se gubile njegove etičke komponente, bez obzira na ekonomsko stanje društva. Istina, uticaj ekonomije nije zanemarljiv i ne može se amortizirati bez jake etičke komponente zajednice. Podsjećanja radi, u relativno bliskoj proslosti živjeli smo, grubo rečeno, u društvima državno-komunističkog i državno-kapitalističkog tipa. Zajedničko za oba sistema je postojanje građanina kao izvora suverenosti države. Ti sistemi izgledaju sa ove distance kao harmoničan fenomen, nešto nedostižno za današnjeg čovjeka u BiH. Šta je aktuelno sada, kakva je danas situacija?

Primjetno je da je sa aspekta slobode i građanina, situacija mnogo drukčija. Sav politički identitet čovjeka u BiH se sveo na njegovu nacionalnu ili religijsku (institucionalno vjersku, ali ne nužno i istinski duhovnu) komponentu. U političkoj praksi se identitet tumači jedinstvom nacionalnog i religijskog - institucionalno vjerskog - kao jedinom legitimacijom za učešće u političkom životu zajednice. Vjera kao supstancijalna unutrašnja snaga čovjeka ovdje "ne pije vode". Vjera je tako vulgarno svedena samo na ono što je "pod crkvenom (džamijskjom) kapom". Građanin koji po svojoj definiciji ukljucuje nacion i religiju, ali i slobodu vjere kao prava pojedinca, ovakvim tumacenjem je sveden na karikaturu političkog subjekta.

Na svjetskom planu je na sceni globalizacija koja se u svom ekonomskom dijelu sprovodi znatno brzim tempom nego njena duhovna komponenta. Zacrtani ekonomski ciljevi su zapostavili duhovnu, etičku i ljudsku komponentu. Građanin se iz čuvara duhovnih vrijednosti države kao zajednice, pod uticajem sila ekonomije i globalizacije transformisao u neodgovornog i nekompletnog čovjeka. Nije suverenost oduzeta samo državi, oduzeta je i građaninu - oduzeto mu je nešto što ga je činilo onim što jeste - subjektom brige za zajednicu.

Građanin - subjekt društva
Očigledno je da danas u eri globalizacije da sama zajednica koja je bila definisana državom gubi ta obilježja. Država koja je nekada bila određena svojim građanima više to nije, bez obzira koliko se to skrivalo mimikrijom globalnog kapitalizma. Građanin se udaljio od svog antropoloskog karaktera i simbola slobode; transformisan je u svoju podvrstu - ekonomsku varijantu otrgnutu od svoje duhovne komponente. Pojam slobode kao apsolutne duhovne i fizičke odlika građanina je izgubio svoje značenje. Građanin je, dakle, izgubio svoje značenje.

Pitanje koje se samo nameće: da li globalni kapitalizam ima potrebe za građaninom!? Dosadašnje iskustvo govori da ima samo u jednoj komponenti - komponenti potrošača! Građanin se sa aspekta "tragalaca profita" javlja korisnim samo kao potrošač, konzument svega onog što u globalnoj produkciji može biti roba. Naravno, u "eri spectacla" - a to je vrijeme koje sada živimo - sve može biti roba. Zaboravljajući svoju povjesnu misiju (odgovornost za život zajednice) građanin sve više iz stvarnog života bjezi u virtualni; iz potrebnog duhovnog života bježi u zadovoljenje virtualnih duhovnih potreba - u svijet holograma i halucogena elektronske prirode.

Današnji građanin se pojavljuje kao surogat, osakaćen u svojoj opšteljudskoj ulozi poprima sve odlike otuđenog čovjeka. Zašto to ne reći, upravo otuđenog onako kako je to definisano u filozofije dijalektičkog materijalizma. Kritika kapitalističkog načina proizvodnje je u elementima ljudskog otuđenja onaj dio Marxovog učenja koji je najtransparentnije u praksi doživljen danas. Otuđenje cčovjeka od čovjeka, čovjeka od prirode i čovjeka od njegove supstancije, njegovog rada, poprimilo je kataklizmične dimenzije i apokaliptične predznake vezane za očekivanja u budućnosti.

Društveni sistemi čija je epoha okončana padom "Berlinskog zida" gradjeni su na ideji o radniku kao subjektu odgovornom za ljudsku povjest, sto je u vulgarnom tumačenju dozivljeno u liku industrijskog radnika. Time je duhovna komponenta svedena na ekonomsku, a i radnik se sveo na surogat subjekta zajednice, jer je osakaćen za duhovnu komponentu. Ukoliko čovjeka, građanin, posmatramo kao kreativno biće (biti kreativan znači biti angažiran duhovno i materijalno) moguće ga je imenovati subjektom promjene u današnjoj globalnoj ljudskoj zajednici. To se teško prihvata i ostvaruje. Jednako teško kao i prelaz sa feudalnog karaktera države u njen buržoaski oblik.

Značaj nevladinih organizacija
Gdje je graćanin? Ratovi na Balkanu, u Kuvajtu, Afganistanu, Iraku... Građanin u razvijenom svijetu je metnut u pasivnu poziciju. Odluke o krupnim svjetskim promjenama su donesene bez njega i na ideji obične laži. I on se u toj poziciji "noja sa glavom u pjesku" osjeća dobro. No, to je samo privid. Antropološki karakter čovjeka, njegov prirodni nagon za brigu o zajednici teško može biti suzbijan na "long run". Čovjek se, dakle građanin, mora ispoljiti kao istinsko društveno biće. Ukoliko je to komplikovano postojećim parlamentarnim sistemima, to može biti dobro urađeno vandržavnim, nezavisnim, pokretima građana.

Ovdje bih ponovio jedno moje zapažanje izneseno ranije: Oni društveni, privredni i politički subjekti koji u svom fokusu imaju profit kao “mjeru napretka drustva”, i koji svoju intelektualnu snagu troše u tom prostoru, ne mogu nikada biti kreatori opštih društvenih rješenja. Mogu biti učesnici i jedna strana rješenja, recimo, personificirani u državnoj organizaciji. Mora postojati i druga strana, autohtone grupe građana izvan državne strukture, ali svjesna svoje odgovornosti za humani karakter dijela, kao i globalne ljudske zajednice. Kako to učiniti u ovoj eri tranzicije? Moguće kroz stvaranje onih oblika udruženja građana koji će obezbijediti poštovanje njegove odgovornosti za užu i širu, globalnu društvenu zajednicu. To se već i dešava. Dokaz za ovo su velike, internacionalnih razmjera, grupe za pritisak koje se zalažu za prava Palestinaca, za Darfur, Tibet...prava žena, djece, oboljelih... Ne treba zaboraviti ni akciju međunarodne zajednice, uz sve moguće prigovore, na događaje u Bosni i Hercegovini, one na Kosovu, Haitiju itd. Primjera je dosta, a u tom kontekstu možemo shvatiti i nedavno hapšenje generala Ratka Mladića, po mnogima najveceg zivog ratnog zlocinca. Njegovo hapšenje je po mišljenju poznate novinarke Florence Hartman, najviše rezultat pritiska nevladinih organizacija na čelnike EU ( chicagoraja.net ). Najnoviji su događaji u arapskim zemljama istinski su odgovor građana u Tunisu, Egiptu, Jemenu, Siriji...

Ovdje ne treba zaboraviti radikalne promjene u ekonomskoj sferi: traženje alternativnih energetskih izvora, razvoj električnih automobila, ozbiljnija briga o prirodi i sprovođenje veće kontrole nad međunarodnim korporacijama i saradnje vladinih i ne vladinih organizacija uz aktivno učešće EU i OUN.

Odnos elite i mase
Svi navedeni fenomeni se slikovito odrazavaju i u bosansko-hercegovačkoj zajednici. Članovi zajednice istrgnuti iz svog "antropoloskog" određenja nastoje da nađu onu etičku vertikaku koja čini "njihovu prirodnu zajednicu". Otuda česti nesporazumi na relaciji vjere, kao ljudske potrebe i religije kao njene institucionalne izvedbe. Često vođeni svojom osakaćenom duhovnom i ekonomskom komponentom građani ostaju na pola puta izgubljeni u sumnjivim koncepcijama naciona, ili u zabludi ekonomske samodovoljnosti - u ono malo ekonomske sigurnosti izazvano fetisom materijalne dovoljnosti. Građanin po svojoj definiciji obuhvata i za nas značajnu, kako sam već naveo prije, nacionalnu i vjersku komponentu. Da li građanin u svim svojim elementima može biti onaj kohezioni i etički subjekt očuvanja bosansko-hercegovačke zajednice na autohtonim principima gradjanskih sloboda, prava i jednakosti za sve!? Mislim da on to jedino i može.

Ovako viđenje može da izgleda naivno, ali ulijeva neku nadu u budućnost. U promjenu društvene slike koju imamo danas. Na snazi je jačanje ekonomskih elita na grbačama naciona i manipuliranjem religije; stvaranje sloja bogatihi na jednoj strani, i stvaranje mase siromašnih članova zajednice na drugoj strani. Bogati se svijesni svog ekonomskog interesa osjećaju udobno, siromašni se osjećaju turobno. Etika ljudske zajednice je narušena, a to nikada nije bilo dobro, ni za siromašne, a niti za bogate. Onog trenutka kada se prepoznaju međusobno "grupe bogate elite", s jedne strane, i "grupe siromašne mase", s druge stra, kada se spoznaju i posebni i zajednički interes - otvoriće se mogućnost komuniciranja bosansko-hercegovačkog društva kao nove političke zajednice u punom smislu te riječi. Pri svemu ovome ne treba zaboraviti da u društvu već postoje eticki jake ličnosti, u svim nacijama i vjerama i drugim društvenim grupama, čije je uspravno držanje (u dobru i zlu; ratu i u miru) moguće prihvatiti kao opštu etičku vrijednost samo u sistemu građanskih vrijednosti. Sve ovo naprijed rečeno već je poznato od ranije, ali to vrijedi ponoviti i danas. Bosna i Hercegovina je moguća kao zajednica ravnopravnih naroda, ali samo kao zajednica građana, sve druge opcije su - poraz!