Sonja RADOŠEVIĆ: Kako se predstavnicima starijeg prava, prije svega rimskog i anglosaksonskog, nije dopala ovolika moć Dona, odlučili su da prevaziđu crnogorski zakonik. Sudeći prema do sada poznatim informacijama, sudski postupak će ovog puta morati da se odvija bez patronata Dona, koji će biti jedan od osumnjičenih u ovom procesu. Don je hitno i preventive radi preuzeo odgovarajuće mjere. Naređeno je svim institucijama da unište sve preostale dokaze i dokumenta o ratnom zločinu hapšenja i deportacije Bošnjaka iz Crne Gore.

U jednoj maloj balkanskoj državi primjenjuje se posebna vrsta prava, takozvano crnogorsko pravo.
U praksi se pokazalo - crnogorsko pravo podrazumijeva - ubijanje u ime i po nalogu države i državnih institucija - policije, vojske i organizacija koje se bore za "Našu stvar". Borci za "Našu stvar" bliski su državnom vrhu a nerijetko upravljaju institucijama i imenuju čelnike istih.
Po crnogorskom pravu, izraslom iz običajnog, likvidacije sprovode divizije smrti ili za te svrhe obučeni specijalci.
Crnogorskog Dona i najbliže mu saradnike, o planiranim ubistvima i izvršenjima istih, obavještavaju eskadroni smrti putem dnevnog biltena.
Državne institucije, policija, tužilaštvo i sudstvo, tajne službe, dužne su sprovesti sve zakonom propisane radnje, i u skladu sa Zakonom, državne eskadrone smrti ili pojedince - specijalce, osloboditi odgovornosti, sve uz znanje i volju Dona.

Svjedoke, ukoliko ih ima, država i njeni podanici, dužni su proglasiti ubicama i suditi im za zločin o kojem svjedoče.

Presude o nevinosti izvršilaca zločina, obavezni su objaviti svi mediji, jer svi oni pripadaju Donu.
Država je nakon gore sprovedene procedure dužna uplatiti porodicama žrtava određeni novčani iznos čime je, prema crnogorskom zakonu, završena obaveza prema istima i istini.
U znak posebne počasti, država svojim žrtvama nekada podiže spomenike i druge vrste obilježja a sve uz blagoslov Dona i izvršilaca zločina.

Ako se slučajno desi da neki podanik spomene Dona ili asocira na njegovu vezu sa likvidacijama, biva proglašen izdajnikom, talibanom ili talibankom, izložen prijetnjama, progonom i raznim torturama.

Crnogorsko pravo je najjednostavnije predstaviti u slučaju ratnog zločina deportacije Bošnjaka, izbjeglih u Crnu Goru u maju 1992. godine, nakon čega je crnogorska vlast jedan broj uhapšenih BiH izbjeglica isporučila paravojnim srpskim fromacijama u BiH gdje su ubijeni a jedan broj je, prema svjedočenjima, ubijen u Crnoj Gori, na obroncima planine Orjen.

Kako se predstavnicima starijeg prava, prije svega rimskog i anglosaksonskog, nije dopala ovolika moć Dona, odlučili su da prevaziđu crnogorski zakonik. Sudeći prema do sada poznatim informacijama, sudski postupak će ovog puta morati da se odvija bez patronata Dona, koji će biti jedan od osumnjičenih u ovom procesu. Don je hitno i preventive radi preuzeo odgovarajuće mjere. Naređeno je svim institucijama da unište sve preostale dokaze i dokumenta o ratnom zločinu hapšenja i deportacije Bošnjaka iz Crne Gore.

Podanicima je izričito zabranjeno bavljenje ovom temom.
Vladar se hitno pomirio sa ratnim drugom Momirom Bulatovićem, koji je javno saopštio da je deportacija izbjeglica iz BiH bila državni zločin. Ratni drugovi su, kako javljaju mediji, kao nekada davno, ponovo sjeli zajedno kako bi prirpemili odbranu pred najavljeni proces.

Svi službeni mediji započeli su ciklus emisija u cilju pranja krvave prošlosti Gore Crne i njenog gospodara. Na jednom od njih, Šemsudin-Šeki Radončić, poznat kao pisac knjige i autor dokumentarnih filmova o ratnom zločinu deportacije, najavljuje pokretanje optužnice u Sarajevu protiv Momira Bulatovića, predsjednika Crne Gore u vrijeme zločina i jedinog svjedoka, bivšeg policajca Slobodana Pejovića, koji je priznao da je učestvovao u hapšenjima nesrećnih izbjeglica iz BiH.

Nema ni govora o podizanju optužnice i ispitivanju krivične, komandne i političke odgovornosti tadašnjeg premijera Mila Đukanovića.
Tim povodom, oglasila sam se komentarom na jednom crnogorskom internet sajtu:

ODGOVORNI ZA ZA RATNI ZLOČIN NAD BOŠNJACIMA: Milo Đukanović, Momir Bulatović i Svetozar Marović

"Poenta cijele priče "Živa istina" (naziv tv-emisije u kojoj je gostovao Radončić) je zapravo u odbrani lika i djela Mila Đukanovića. Postoje osnovane sumnje da je bivši premijer Milo Đukanović odgovoran za teško kršenje međunarodnog prava koje povlači individualnu krivičnu odgovornost. Zbog toga i novi filmovi, i pranje prljavog rublja, i udarničko krečenje krvave prošlosti. Žalosna i nesrećna Crna Gora - sve što dublje zakopava svoje zločine oni su sve vidljiviji. I da ne zaboravim - ideja koju promoviše Radončić a zastupaju neke NVO - o podizanju spomenika žrtvama deportacije je krajnje čudna, jer koliko mi je poznato crnogorski sud je presudio da su ovdje svi nevini, te da zločina nije ni bilo. Pa kako i kome onda podižemo spomenik?"

Crnogorski režim je, zbog toga što sam se usudila da spomenem Đukanovića, odgovor poslao preko svojih glasnogovornika, odakle drugo nego iz Sarajeva. Baš iz onog Sarajeva u vrijeme čijeg rušenja i ubijanja je uz Miloševića stajao njegov vjerni pratilac Đukanović. I iz Sarajeva koje mu je nakon toga uručilo Plaketu kao mirovnjaku i humanisti i Povelju počasnog člana Senata Bošnjačkog instituta, čiji osnivač je Adil-beg Zulfikarpašić. Iz tog Sarajeva se ,,čojski i junački“, na mene obrušiše Marko Vešović i Šemsudin-Šeki Radončić.
O vulgarnostima, niskim uvredama i prijetnjama koje su mi upućene, govoriću tamo gdje je mjesto za to.

U dijelu ove vulgarne i prijeteće pisanije, koju, gle čuda, objavljuju e-Novine, u rubrici "Stav" a pod naslovom "Prodavači mletačke svile", Vešović između ostalog piše: „Sonja me ne bi zanimala da nije ispljuvala Šekija Radončića zbog policajca Slobodana Pejovića, koji je 1992. godine po Crnoj Gori uspješno lovio bošnjačke izbjeglice iz BiH, a iza rata dobio četiri nagrade za građansku hrabrost i humanost, čak ga je istoričar Šerbo Rastoder proglasio simbolom "čojske i sojske Crne Gore".“

Sonja, kao što ste mogli pročitati, nije spominjala Slobodana Pejovića ali on je Radončiću i Vešoviću bio potreban u ovoj priči kako se ne bi dotakli onog o čijoj odgovornosti obojica ćute. A kada se spominje Pejović, postavlja se pitanje - sve i da je kriv on koji je jedini progovorio o ratnom zločinu deportacije, da li se on može naći na optuženičkoj klupi a da se na tom istom mjestu ne nađe čitava postava nadređenih - od Đukanovića, preko Bulatovića, do Marovića…?

Zašto Radončić i Vešović potenciraju odgovornost eventulanih izvršilaca ali ne i onog ko je bio nadređeni izvršiocima zločina? Ako je sva krivica na izvršiocima, onda je Haški tribunal slučaj Srebrenice mogao završiti presudom Erdemoviću koji je u vrijeme genocida, prema sopstevnom priznanju, ubio oko hiljadu zarobljenih srebreničkih Bošnjaka.

Zašto Vešović u ovoj priči preskače Đukanovića i da li će ga za ove i slične obračune sa „talibankama“, Đukanovićev režim u septembru ove godine na Cetinju okititi nagradom kako je to već najavljeno; i to onaj režim koji je slao oružje, ljudstvo i gorivo da ruši Sarajevo?
Poenta cijele Vešovićeve priče, pored direktne prijeteće poruke da će se Radončić lično obračunati sa mojom malenkošću, jeste da su, kako je napisao, "Šekijeva knjiga i film prisilili Đukanovića da porodicama pobijenih isplati odštetu i time prizna zločin".
Pa, - isplatili su ih i potom iz podgoričkog Višeg suda poručili: „Svi smo nevini, obavljali smo redovne dužnosti“.
Ta isplata je, sada se vidi, imala za cilj - zločin bez kazne i krivaca.

Da bi se još malo rasvijetlila cijela priča u kojoj su, čini se, ničim izazvani Vešović i Radončić nasrnuli na moju ličnost i dostojanstvo, podsjetiću da je Radončić u intervjuu za sarajevski magazin "BH Dani" u novembru 2005. godine kazao da zločin deportacije istražuje od maja 1992. godine, te da da će na tom zločinu raditi sve dok i posljednji učesnik u toj sramnoj akciji, u toj crnogorskoj Srebrenici, ne bude izveden pred sud.

ISTINU O NJIHOVOM STRADANJU PUNIH 19 GODINA PRIKRIVAJU CRNOGORSKE VLASTI, TUŽILAŠTVO I SUDSTVO: Bošnjačke izbjeglice iz BiH koji su uhapšeni, deportovani i likvidirani

A potom u istom intrevjuu slijedi pitanje koje prenosim izvorno kao i odgovor Šekija Radončića:
DANI: Stranke koje su tokom agresije na Hrvatsku i BiH mobilizirale i slale Crnogorce u rat, za deportaciju danas optužuju premijera Đukanovića. Da li ste u istraživanju zločina pronašli argumente i za njegovu odgovornost?

RADONČIĆ: Mislim da se tu radi o jednom vještom manevru sa namjerom da se zaštite pravi zločinci, koji su taj zločin počinili u ime "Velike Srbije". Ide se sa providnom ucjenom: "Đukanoviću, ako naše ljude izvedeš pred sud za ovaj zločin, mi ćemo u svojstvu opozicije prstom pokazati na tebe kao nalogodavca tog zločina". U svojim dugogodišnjim istraživanjima nisam pronašao dokument ili makar svjedoka koji bi ukazivao na pravnu odgovornost Mila Đukanovića u ovom zločinu. Za tadašnjeg crnogorskog predsjednika Momira Bulatovića sam, s druge strane, pronašao nekoliko kompromitujućih dokumenata i zabilježio izjavu Slobodana Pejovića, učesnika te akcije, koji Bulatovića direktno dovodi u vezu sa tim zločinom. U svakom slučaju, sa moralne i političke tačke gledišta, Đukanović je odmah nakon nezakonitog hapšenja i deportovanja građana BiH trebao da podnese ostavku, na čemu sam još 1992. godine insistirao".

Pitam se, zar nije jedan od suštinskih dokaza protiv Đukanovića to što su izbjeglice BiH hapsili policajci po direktivi ministra Ministarstva unutrašnjih poslova, koji je bio direktno podređen tadašnjem premijeru - upravo Milu Đukanoviću?

Dalje Radončić navodi da se na Đukanovića ukazuje "sa namjerom da se zaštite pravi zločinci koji su zločin počinili u ime „Velike Srbije“(?!).

Pa ko je te 1992. godine bio zastupnik „Velike Srbije“ ako ne crnogorsko rukovodstvo - Đukanović, Bulatović, Marović a o čemu svjedoči i sam Đukanović kroz jednu od bezbroj izjava u kojoj tvrdi: "Milošević je nešto najbolje što se moglo desiti Jugoslaviji u ovom trenutku... Ponosan sam da u ovim istorijskim trenucima mogu da budem rame uz rame sa njim u odbrani tekovina revolucije" (izjava iz 1992. godine)?

A povodom odgovornosti za ratni zločin deportacije, u intervjuu podgoričkom nedjeljniku "Monitor" dr. Srđa Pavlović, profesor na Univerzitetu Alberte u Kanadi, između ostalog kaže da "funkcije koje je obavljao tokom ratnih godina pozicioniraju Mila Đukanovića u centar dešavanja."

Dr. Pavlović: „Zločin deportacije o kojem sam ranije govorio je bio državni zločin, pošto je koncipiran i racionalizovan od strane tadašnjeg političkog rukovodstva Crne Gore, i logistički odrađen od strane policije Crne Gore. Iz zapisnika Vrhovnog savjeta odbrane se jasno može zaključiti da je tadašnji politički vrh Crne Gore bio detaljno upoznat sa ovom akcijom, pa se linije političke komandne odgovornosti mogu lako uspostaviti. Đukanović je jedna od važnijih tačaka na toj liniji odgovornosti.

Drugi zaključak koji se nameće nakon čitanja ovih zapisnika jeste jasna raspodjela zona odgvornosti između tadašnjih Vojske Jugoslavije i snaga MUP-a. Aktivnosti paravojnih formacija u Crnoj Gori bile su u zoni nadležnosti MUP-a. Akcija hapšenja izbjeglica je takođe bila u toj zoni nadležnosti, pa je besmisleno tvrditi da predsjednik Vlade CG nije bio upoznat s ovom važnom akcijom ili nije dao odobrenje da njegov ministar MUP-a pošalje onu tragičnu depešu".

Nakon svega pobrojanog i pritiska koji se ovih dana vrši na sve koji ne žele učestvovati u falsfikovanju istorije kako bi se Miloševićev prvi saradnik maskirao u mirovnjaka, čini se da su krupni igrači i krupni ulozi u igri.

Na kraju, kada je riječ o izgradnji spomenika žrtvama, sigurno je jedno - istinska gradnja spomenika i odavanja počasti žrtavama ratnog zločina deportacije počeće onog momenta kada se kroz pošten i nemontirani sudski proces utvrdi ko je odgovoran za zločin. U suprotnom, spomenik žrtvama poslužit će samo kao pokriće onima koji su Bošnjake iz BiH poslali u smrt. Zar se spomen obilježje može graditi u državi kojom vladaju isti oni koji su projektovali zločin, i u kojoj isti oni koji su ih hapsili i deportovali, nakon što ih je crnogorsko sudstvo proglasilo nevinima, pred kamerama i u lice svekolike javnosti poručuju: "Opet bi postupili po naređenju, jer služba je služba"? Zar taj poklič nije upućen (premijeru) Đukanoviću da može opet da računa na njih? Doduše sa oslobađajućom presudom za zločin on ih je na to zadužio. To je, nažalost jedna velika istina o Crnoj Gori danas, devetnaest godina poslije ovog zločina.