Muhamed ĆEMAN: Pored ibadeta i posjete znamenitim mjestima, umra je i prilika da se insan upozna i uveže sa drugim muslimanima. Novoostvarena poznanstva i kontakti su možda nešto što će nas i najduže kroz život pratiti. U tom kontekstu bih se opet vratio na naše studente. Akika je bila odličan način da ih većinu upoznam na jednom mjestu. U prelijepoj bašti unutar koje se nalaze sportski tereni, okupili se nešto više od 30-ak naših studenata. Nakon večere smo poigrali i fudbala. Kako sam igrao bos, i nisam se nešto proslavio. Prijatniji mi je bio muhabet sa njima nego li bosonogo trčanje po oštroj travi, za koju u prvi mah i nisam bio siguran da li je plastična, te sam morao dobro da je opipam kako bih se uvjerio da je prava.

Ni jedan grad u historiji čovječanstva nije izazivao toliko čežnje, ljubavi i želje za posjetom kao što je to slučaj sa Mekkom i Medinom. Oni koji su imali priliku da ih zijarete, prepričavali su drugima svoje doživljaje. Nerijetko su pisali putopise opisujući nesvakidašnje dogodovštine sa puta do Svetih gradova i tokom boravka u njima. Drugi su pak svoja iskustva ili pak čežnju za posjetom pretakali u poeziju. Nekada je put do Mekke i Medine bio puno rizičniji i sa znatno više uzbuđenja i izazova nego li je to slučaj danas, gdje nam moderna sredstva prijevoza omogućavaju da na brz i relativno siguran način stignemo do dva hrama. Uzvišeni je ljudima propisao obavljanje hadža i učinio ga jednim od temelja islama, kao i obavljanje umre čije je obavljanje sunet. Iz više razloga sam se odlučio da prvo obavim umru, tako da sam minulog mjeseca aprila imao čast da obožavam Uzvišenog u Mekki i Medini. U redovima koji slijede naći ćete opis nekih detalja sa tog puta. Svjestan sam činjenice da putopisa na ovu temu postoji nemali broj, ali uprkos tome mislim da svaki čovjek ovaj ibadet doživljava na svoj način, tako da sam se ipak odlučio na pisanje istog, nebi li nekog od uvaženih čitaoca dodatno motivirao da se što prije odluči da krene na ovaj mubarek put. Pokušaću da izbjegnem da pišem o samim fadiletima hadža i umre o kojima se govori u Kur’anu i hadisu, a što se lahko može naći u mnogobrojnoj literaturi koja govori o toj temi na našem jeziku - već ću se ograničiti na opis onih stvari koje su izazvale moju osobnu pažnju.

POLAZAK: Polazna tačka nam je Luksemburg, odakle do pariškog aerodroma putujemo minibusem. U grupi nas je 10 odraslih i 4 djece. Multinacionalni sastav. Vodič je Tunižanin. Ne krije svoje zadovoljstvo i ponos zbog, do sada, uspješne revolucije u Tunisu. Sa njim putuje njegova supruga, inače Francuskinja koja je sa kršćanstva prešla na islam, kao i njihovo dvoje djece. Pored njih u grupi se nalazi još jedan konvertit. Mladi Francuz Taib (nekada Tibault) koji putuje u pratnji svoje supruge koja je porijeklom Alžirka. Tek su vjenčani i ovo putovanje im dođe poput Medenog mjeseca. U grupi je, također, još jedan marokanski bračni par sa malenom ćerkicom. Plaho sam se obradovao kada sam saznao da sa nama putuje i Esad Agović, nosioc najvećeg ratnog priznanja Armije BiH – Zlatni ljiljan. Esad je ranjen prilikom odbrane Goražda od četničkih nasrtaja, tako da se nalazi u invalidskim kolicima. Sa njim u pratnji je i njegov sin Elmir, koji je upravo tih dana diplomirao na Višoj školi, na jednom od medicinskih smjerova. Sa mnom je putovala i moja hanuma Anela sa našim sinom Abdussamedom. Od Luksemburga do Pariza predstoji nepunih 4 sata vožnje, ali, uslijed zanimljivog razgovora kojeg sam ponajviše vodio sa Eskom, vrijeme je jednostavno proletjelo.

UMRA u slici za većati kliknite na image Abdussamed na Saju Arapska omladina između Istoka i Zapada sa mladicima iz Tebuka Esad Agovic sa sinom Elmirom u haremu Poslanikove a.s. džamije u Medini Medinski sudenti Bošnjaci, koje sam sreo na umri u Mekki Članovi grupe Tek obučeni ihrami Novoizgradjeni vakuf u Mekki, najveća sahat-kula na svijetu, sa tržnim centrom i hotelima. Namaz na aerodromu U društvu sa Esadom i njegovim sinom Elmirom U društvu sa Taibom, Francuzem koji je konvertirao na islam Ulaz u Topkapi

PARIZ: Već na aerodromu Charles de Gaulle nas susreće neočekivana scena. Naime, aerodrom prosto vrvi od muslimana. Hidžabi i galabije se mogu vidjeti na sve strane. Čak je i dobar dio aerodromskog personala arapskog porijekla. U sklopu aerodroma postoji prostor koji je adaptiran za obavljanje namaza, tako da ćete nerijetko prolazeći kroz zgradu aerodroma naići na strelice koje pokazuju smjer koji vodi do mesdžida. Znam da medžidi također postoje i na aerodromima u Briselu, Beču i Frankfurtu. Kako smo već prošli pasošku kontrolu i carinu, te samo čekamo trenutak kada će nas pozvati da se ukrcamo u avion, ne postoji mogućnost da podne namaz obavimo u mesdžidu. U tom trenutku se spontano stvara džemat od nekoliko safova, tako da se namaz obavlja u čekaoni pred budnom pažnjom drugih putnika nemuslimana. Raduje me da muslimani, koje posmatram kako Uzvišenom padaju na sedždu, osnove svoje vjere upražnjavaju bez straha i kompleksa. Većinom su to mladi momci sa tek izniklom bradom i cure sa jednobojnim hidžabima, poneki bračni par i obično vodiči srednjih godina, koji su izabrali da godišnji odmor provedu na, ako Bog da, najbolji mogući način. Na brzinu pravim par fotografija, te se priključujem formiranom džematu. U prsima osjećam zadovoljstvo što sam dio njih. Ubrzo nakon namaza počinje ukrcavanje u avion za Istanbul. Let do Istanbula traje malo više od 3 sata i protekao je u najboljem redu. Primjećujem da je među nama i nemali broj konvertita.

ISTANBUL: U Istanbulu nas dočekuje kišovito vrijeme. Iz aerodroma izlazimo pred akšam namaz i upućujemo se ka hotelu. Predviđeno je da se u Kralju gradova, kako su nekada, pored ostalih mnogobrojnih imena, također, nazivali ovaj grad, zadržimo 2 dana. Već na ulazu hotela primjećujem grupu ljudi koji govore srpskim jezikom. Tokom našeg dvodnevnog boravka u hotelu saznajemo da su u pitanju Srbi koji svoj godišnji odmor provode u Istanbulu. Krv nije voda, rekli bi neki. Ne mogu bez Turaka pa to ti je. To me podsjeti na riječi lidera stranke LDP u Srbiji, Čedomira Jovanovića, koji je jedne prilike izrazio svoje žaljenje što Srbija nije ostala u sastavu Turske, jer bi na takav način danas sigurno bila bliže Evropskoj uniji, te je tom prilikom također istakao podatak, da turski vozovi saobraćaju između razvijenih turskih gradova brzinom od oko 300 km na sat, dok se vozovi u Srbiji, ukoliko su tehnički ispravni, ne kreću ni približno polovini te brzine. Nakon ugodno provedene večeri i odmora u hotelu, slijedi ispunjen dan. Odmah nakon sabaha, te doručka, krećemo u obilazak grada.

Počinjemo sa obilaskom džamije koja nosi ime uzoritog ashaba – Ebu Ejuba el-Ensarije, r.a., čiji se kabur nalazi u dvorištu džamije. Ebu Ejub el-Ensarij, r.a., je bio od ensarija, stanovnika Medine. Neki ljudi žive i umiru a da ih ne upamti ni bliža rodbina, a kamoli historija. A još je gore kad nekog ljudi ili historija upamte po zlu i neredu koje su po Zemlji, dok su živi bili, sijali. Ebu Ejuba, r.a., je historija upamtila po dobru iz više razloga. Prvi je taj, da je baš u njegovoj kući stanovao Poslanik, s.a.v.s., nakon što je učinio hidžru iz Meke u Medinu. Vjerovatno se pitate kako je moguće da se tom savremeniku i drugu Allahovog poslanika, a.s., kabur nalazi u Istanbulu a ne u Medini? Osobito ako još uzmemo u obzir da je Muhamed, a.s., živio u 7. vijeku, a da je Istanbul pao u ruke muslimana tek u 15. stoljeću? E pa dragi moji, ovaj ashab je bio jedan od muslimana koji je, iako u poznim godinama, učestovao u opsadi Konstaninopolja, čije je osvajanje najavio Poslanik, a.s.. „Blagoslovljen je taj vojskovođa i blagoslovljena je ta vojska“ – govorio je Muhammed a.s. u kontekstu osvajanja Istanbula. Te riječi su bile motivacija Ebu Ejubu el-Ensariji da ostavi svoje kosti pod zidinama grada u kojem se nalazimo. Allahova odredba je htjela da Istanbul bude osvojen tek 7 stoljeća kasnije, od strane sultana Mehmeda Fatiha, koji je, također, osvojio i Bosnu. Divim se čistoći džamije koja nosi njegovo ime. Pred ulazom se nalaze specijalne kutije sa tubama najlonskih kesa, u koje morate staviti obuću, a tek nakon toga je odložiti na predviđenu policu. Svaka kesa se nakon upotrebe baca u korpu za smeće. Kasnije sam se uvjerio da je to praksa u svim istanbulskim džamijama koje smo posjetili. Koliko mi se svidjela spoljašnost i unutrašnjost džamije te prijatna lica koja rade na njenom održavanju, toliko mi se učinila ružnom praksa nekih ljudi, koju su imali pred kaburom ovog ashabije, a koje se nikako ne uklapaju u moje poimanje islama i tevhida (monoteizma). Učenje raznih dova (il čega li već) nad ogromnim turbetom, trljanje rukama i odjeće po turbetu vjerovatno sa ciljem traženja teberuka, blago poklanjanje prilikom ulaza i izlaza iz turbeta u pravcu kabura,... su neke od stvari koje me i nisu posebno oduševile (dok sam pisao ovaj putopis, saznao sam za zanimljiv podatak da je nedaleko od ove džamije ukopan i Mehmed Paša Sokolović).

Nakon toga, upućujemo se u pravcu jednog od najpoznatijih muzeja u svijetu – muzeju Topkapi. Sama lokacija muzeja je predivna. Do ulaza vas vodi drvored i predivno uređene cvjetne bašte. Također, dok se krećete u pravcu Muzeja možete uživati u pogledu na zaliv. Iako rano jutro, primjetan je ogroman broj turista iz cijeloga svijeta. Redovi za kupovinu ulaznica su već formirani. Najzad ulazimo i zatičemo predivan prizor. Sam muzej je kompleks od nekoliko zasebnih građevina u izrazito orijentalnom stilu. Veličina je tolika da bi nam bio potreban cio dan kako bi ga posjetili, tako da se odlučujemo da pogledamo samo ono što nam najviše privlači pažnju. Ulazim u jednu prostoriju gdje se nalaze odore raznih sultana. Čudim se veličini odora i njihovom unikatnom dizajnu. Odore su poredane hronološki, tako da je primjetna i evolucija u stilu oblačenja, a rekao bih i u fizionomiji sultana. Zadnja odora na koju nailazim je fes i odijelo sultana AbdulHamida. Nakon toga, ulazim u prostoriju gdje je nekada sultan primao strane delegacije. Čudim se tadašnjoj raskoši i ljepoti ukrašenih zidova. Od kako sam počeo sa posjetom Istanbulu uviđam koja je bila stvarna moć nekadašnje imperije, a zasigurno i sadašnje Turske države. To osjećanje me opet prožima tokom posjete muzeju. Nakon toga, ulazim u prostoriju sa islamskim eksponatima u kojima možete vidjeti mačeve našeg Poslanika Muhammeda, a.s.. Ranije sam čuo da je od materijalne zaostavštine naš Poslanik ostavio samo sablje, i to 9 komada. Pametnom je i išaret dovoljan. Pored Poslanikovih, a.s., sablji, divio sam se ljepoti i veličinama sablji Ebu Bekra, r.a., Omera, r.a., Osmana, r.a., Alije, r.a., Halida ibn Velida, r.a.. Omerovu, r.a., posmatram i razmišljam da li bih imao snage da je nosim ili ne? Isto tako i sa ostalim sabljama. Halidova, r.a., sablja me impresionira svojom dužinom. Razmišljam, od kakvog su materijala bili ti ljudi? Da li je njihova fizička spremnost bila presudna prilikom uspješno obavljenog posla prenošenja Poslanice čovječanstvu, ili je pak u pitanju duhovna snaga koja ih je učinila najboljim ljudima koji su Zemljom hodali. A možda je u pitanju simbioza fizičke i duhovne zrelosti i spremnosti. Također, u toj prostorji možete vidjeti i puno „relikvija“ koje su, pretpostavljam, Turci zaplijenili prilikom osvajanja Istanbula. Pažnju mi je posebno privukla izložena ruka Jahje, a.s., neke lične stvari Jusufa, a.s., navodno štap Musaa, a.s., stari ključevi od Kjabe i još mnogo toga. Nakon muzeja upućujemo se ka džamiji Aja Sofija koja je samo nekih stotinjak metara udaljena od Topkapija. Ne zadržavamo se puno. Kako ta džamija danas, osim jednog njenog malog dijela ne služi svrsi, upućujemo se preko puta ka prelijepoj Plavoj džamiji sa čijih mnogobrojnih munara se upravo počeo oglašavati ezan. Na stotine, hiljade ljudi se kreće u istom pravcu. Unutar džamije, a i u dvorištu, je nivo čistoće za svaku pohvalu. Isti sistem sa kesama i odlaganjem obuće. Turisti znatiželjno posmatraju vjernike koji hrle ka džamiji. I opet unutar džamije, nakon obavljenog namaza, promatram unutrašnjost džamije i osjećam ogromnu moć vremena u kojem je džamija građena. Smisao za skladnošću i ljepotom koju su njeni graditelji i oni kojima je u naslijeđe ostavljena imali, me ostavlja bez daha.

Ostatak našeg boravka u Istanbulu je protekao u posjeti modernom dijelu grada, posjeti bazarima, te degustiranju vrlo ukusnih turskih kuhinjskih specijaliteta.

POSJETA MEDINI: Avionski let od Istanbula do Medine traje između 3 i 4 sata. Što smo bliži Medini to je naše uzbuđenje veće. Iz aviona promatramo pustinju. Najzad, stižemo nadomak Medine. Iako istraživanja ukazuju da je putovanje avionom 27 puta sigurnije nego li putovanje autom (a sve opet zavisi od toga ko vozi, jer ako bi automobil vozio moj prijatelj Enes, onda bi srazmjer bio identičan), ipak se na Zemlji osjećam puno sigurnije. Pred samu pripremu za slijetanje, odjednom počinjemo naglo da propadamo kroz zrak. U osnovi kada se putuje avionom to je česta pojava, ali ovog puta propadanje traje puno duže i maltene sam siguran da ćemo se srušiti. Držim čvrsto Abdussameda u krilu i sa velikim trudom uspijevam da izgovorim šehadet. U tom trenutku mislim da je gotovo, to je taj trenutak kad duša mora napustiti tijelo. Najednom, turbulencije i propadanje naglo prestaju. Osjećam kako me neko dodiruje po ramenu. Okrećem se i primjećujem nasmijanog mladog Saudijca koji mi tom prilikom saopšti – „Brother, ovo je normalna stvar da na ovom mjestu avion propada ovim tempom i dužinom. Medinljanin sam, a kako sam studirao van Medine, često sam putovao avionom i gotovo uvjek mi se ovo dešavalo na ulazu u Medinu. Razlog propadanja su okolne planine koje u sebi sadrže ogroman magnetizam.“ Nakon što sam mu se osmjehnuo i srdačno zahvalio, kroz šalu sam mu rekao da me je sa tim podatkom mogao upoznati i ranije. Gdje si bio ti kad je bilo najteže – rekao bi Dino Merlin. Najzad slijećemo. Pri izlazu iz aviona sam osjetio vruć toplotni šamar. Dok čekamo na kontrolu pasoša, jedan vrlo fini gospodin koji je stajao u redu iza mene, nudi Abdussamedu bonbone. Počinjemo razgovor, na mješavini nekoliko jezika i gestikulacije, ali dobro nam ide. Razaznajem da je Turčin, porijeklom Albanac sa Kosova. Pitam ga odakle tačno sa Kosova, a on mi veli iz Peći. Neka je Uzvišen Onaj koji je učinio da se ništa ne dešava slučajno. Saopštavam mu da sam i ja rodom iz Peći. Čovjek je zabezeknut. Inače je krenuo na umru sa svojom starom majkom. U tom trenutku odmah zove majku da je upozna sa svojim malim otkrićem. Stara nana i dalje govori albanski jezik, dok je njen sin koji je prevalio 50. godine, rođen u Turskoj i ne govori albanski. Kaže da je nakon rata ipak uspio da ostvari neke kontakte sa svojim rođacima na Kosovu. Najzad prolazimo pasošku kontrolu i carinu. Na izlazu iz aerodroma me dočekuje brat Mithad, koji je apsolvent na Islamskom univerzitetu u Medini. Sa njim su i njegovi sinovi Jahja i Hajrullah, te kćerkica Merjem, koju, iako već ima 5 godina, prvi put je vidim uživo. Ratna dešavanja na Kosovu povela su nam živote u 2 različita pravca. Dok sam ja sa roditeljima, sestrom i nanom, našao „spas“ na Zapadu, Mithad je ostao da studira u Sarajevu, da bi se kasnije prebacio na Medinski univerzitet. Opet Allahov kader, moguće i posljedica dove nekog od naših predaka, da nam se supruge i djeca po prvi put upoznaju upravo u gradu Allahovog Poslanika, s.a.v.s.? Dok se vozimo ka bratovom stanu, znatiželjno promatram svaki detalj. Prolazimo pored poznatog brda Uhud. Posmatram palme koje odolijevaju toploti. Primjećujem da je na ulici najviše automobila američke proizvodnje. Pažnju mi privlače i vještački vodopadi kojih u Medini ima oko 10-ak. Nakon kratkog predaha u stanu, upućujemo se najzad ka džamiji Muhammeda, s.a.v.s.. I najzad, ugledah munare Poslanikove, a.s., džamije. Radost ispunjava moje biće. Ulazimo u harem džamije i divim se ljepoti te građevine, a i mnoštvu svijeta iz svih dijelova svijeta, koji je, po riječima mog brata, prisutan u većem broju nego li je to uobičajeno za to doba godine. Sa munara dopiru tekbiri – Allahu ekber, Allahu ekber,... Prvi susret sa haremom je, uistinu, nešto posebno. Nakon klanjanog akšam namaza razgledam džamiju. Džamiju karakteriše mnoštvo stubova, poput šume. Pokretne kupole, ogroman prostor. Džamija sa haremom se danas prostire na prostoru koji je za vrijeme Poslanika, a.s., obuhvatao cijeli grad Medina. U njoj istovremeno može stati milion klanjača. Upravo toliko Medina danas broji stanovnika (milion). Želja mi je da što prije odem da poselamim najbolje stvorenje koje je Zemljom hodalo, našeg Vjerovjesnika Muhammeda, s.a.v.s., ali me brat upozorava da je to trenutno nemoguća misija zbog mnoštva svijeta, tako da to ostavljamo za sutradan. Koristimo vrijeme do jacije da razgledamo džamiju dok me brat upoznaje sa osnovnim podacima vezanim za tu građevinu. U međuvremenu se oko nas formiralo na stotine halki Kur'ana i drugog korisnog znanja. Brat me vodi do halke koju drži jedan od najvećih živih učenjaka današnjice – Ebu Bekr Džabir el-Džezairi, autor poznate knjige koja je

Kliknite na image za uvećati Aja Sofija Kjaba Bašča u kojoj je prisega na vjernost data pravednom halifi Ebu Bekru r.a. Biblioteka u Poslanikovoj a.s. džamiji u Medini Bijeli objekat u prvom planu je biblioteka. Na tom mjestu je rođen Muhammed a.s. Brdo strijelaca na Uhudu Drvo sraslo sa ogradom. Dvorište Ebu Ejubove r.a. džamije Halke Kur'ana u Poslanikovoj a.s. džamiji u Medini Maketa grada Medine: Obratiti pažnju na hendek Mezarje Bekija Mushafi: Medju njima i Kur'an na bosanskom Nekadašnji izgled Poslanikove a.s. džamije u Medini Ostaci dvorca iz vremena Poslanika a.s. koji je pripadao Urvetu b. Zubejra

prevedena i na bosanski jezik – „Put pravog muslimana“. Šejh El-Džezairi je u poznim godinama, tako da u njegovom prisustvu halku drži jedan od njegovih učenika. Interesuje me da li su sva predavanja unutar Poslanikove, s.a.v.s., džamije na arapskom jeziku? Dobijam potvrdan odgovor sa opaskom da se tokom dana hadža nude predavanja i na drugim jezicima. Koristim priliku i da se napijem Zem-zem vode, koje je unutar džamije u izobilju, iako je izvor Zem-zema u Meki. Čak štaviše, posebna služba unutar Džamije se brine i okupira samo sa Zem-zem vodom, da ima dovoljan broj plastičnih čaša, da su sva burad puna, da je sve besprijekorno čisto,... Unutar Džamije postoji više službi, svaka sa specifičnom bojom odijela. Jedna se brine samo za čistoću tepiha, druga za naslaganje mushafa, treća za već spomenuti Zem-zem,... Obradovalo me je kada sam na polici sa mushafima pronašao i Prijevod Kur'ana na bosanski jezik, što je još jedan znak da su Bošnjaci neizostavni dio islamskog umeta.

Narednih 7 dana koje smo proveli u Medini, bili su nam ispunjeni vrlo informativnim sadržajem. Čim mi je to bilo moguće, uputio sam se ka kaburu Muhammeda, a. s.. Prošao sam pored njegovog kabura i poselamio ga onako kako to sunnet nalaže. Dok sam ga selamio, osjetio sam veliku sreću, ali i neku vrstu stida, da ja selamim Onoga kojeg je Uzvišeni poslao kao milost Svjetovima. Podstaklo me je to da dodatno razmišljam o njemu i njegovoj misiji. Kakva je to ljudina bila kad je njega Milostivi izabrao za nimalo lahku misiju pozivanja Čovječanstva u islam. Kad bih se tom prilikom okrenuo oko sebe vidio bih da je taj projekat zasigurno uspio i da ga ništa ne može zaustaviti, jer, ne mogu muslimani toliko da uprskaju stvari koliko je Blagi već predodredio da islam uđe u srca ljudi. Poslanik, a. s., je ukopan upravo na mjestu gdje je i preselio. Tada je to bilo u sobi Aiše, r. a., koja je bila tik uz džamiju. Sa proširivanjem džamije kabur je dospio u njenu unutrašnjost. Pored Poslanika, a. s., ukopan je i njegov prijatelj Ebu Bekr, r. a., a pored njega je ukopan Pravedni Omer, r. a.. Kakvo je to plemenito društvo! Pokušao sam da ne pravim gužvu i nisam se zaustavio ni trenutka želeći da ispoštujem pravo drugih muslimana. Žalosno je bilo vidjeti muslimane kako na tom mjestu izvode performanse koji blage veze nemaju sa našom vjerom. Promatram čovjeka pored Poslanikovog, a. s., kabura kako se zakačio na jedan od stubova i ljubi ga i nešto mu šapuće kao da se radi o živom insanu, a ne o stubu koji je možda uvezen iz Italije ili Maroka. Drugi se pak nemilosrdno guraju kako bi dotakli dio kabura, pokušavaju da upućuju nazovimo dove, i izgovaraju tek njima poznate mantre. Policiji koja je pokušavala da ih sprečava u tome i usmjerava ka izlazu su ruke pune posla. Ne mogu da vjerujem da ima ljudi koji prevale ogroman put kako bi se gurali pred kaburom Poslanika, a. s., nerijetko čineći i širk na takvom mjestu. Pitam brata kako je moguće da se to dešava, a on mi podučen iskustvom boravka i življenja u Medini objašnjava da na hadž i umru dolaze ljudi iz različitih društvenih slojeva, sa različitim nivoom inteligencije i obrazovanja, tako da je normalno da se ponekad i na ovim Svetim mjestima primjete neke, rekao bih, degutantne stvari.

Istog dana sam posjetio i ogromnu biblioteku koja se nalazi u sklopu Poslanikove, a. s., džamije. Moderno je opremljena i prepuna je klasične islamske literature. U trenutku posjete prepuna je čitatelja, studenata i istražitelja. U narednim danima uslijedila je i posjeta mjesta gdje se odigrala bitka na Uhudu. Zanimljivo je da tom prilikom, uslijed pješčane oluje, da iako smo se nalazili uz samo brdo Uhud, nismo uspjeli da ga vidimo. Neko bi rekao keramet. Tako da se ovaj putopis može ujedno nazvati i „Priča o mladiću koji je obavio umru, posjetio Uhudsko mezarje, ali nije vidio brdo Uhud.“ Poslanik, a. s., je, inače, imao čest običaj da posjeti kaburove ashaba koji su poginuli na tom mjestu, između ostalih i Hamza, r. a., te je izražavao i žaljenje što i sam nije pao kao šehid sa njima. Pomenuo bih, također, i posjetu Medinskom univerzitetu, koji trenutno pohađa oko 13 000 studenata, od kojih je više od 70 % stranaca. Među njima su i Bošnjaci. Značajan broj Bošnjaka svršenici su ovog Univerziteta i danas su naši ugledni imami, profesori i daije. A trenutno se na njemu nalazi oko 50 studenata Bošnjaka iz Bosne, Sandžaka i Kosova, kao i sa prostora bošnjačke dijaspore. Naši studenti u većini postižu dobre rezultate. Pored Medinskog univerziteta, Bošnjaci studiraju i na novoosnovanom Univerzitetu u Kasimu, kao i na Univerzitetu u Meki i Rijadu. Raduje me da ćemo u narednom periodu imati veću ponudu i konkurenciju na nivou kadra islamskih nauka, pa molim Uzvišenog da odgovorna radna mjesta dobiju najbolji među njima, sa nadom da će se puno više živjeti za islam nego što će se živjeti od islama. A to isto važi i za nas obične vjernike. Na Medinskom univerzitetu postoji više fakulteta. Svaki fakultet posjeduje svoju biblioteku. Država je prepoznala važnost edukacije tako da ulaže velika novčana sredstva na polju obrazovanja. Tokom moje posjete Univerzitetu, imao sam čast da prisustvujem i jednom od časova na Fakultetu islamskog misionarstva. Iako nisam razumio gotovo ništa, ipak mi je to predstavljalo ogromno zadovoljstvo. Od oko 30 studenata koji su se nalazili u učionici, nisu se mogle naći 2 osobe koje dolaze iz iste države. To je pravo bogastvo. Među studentima je i Milan iz Češke, i nije jedini konvertit na islam koji studira na Medinskom univerzitetu. Veliki broj studenata konvertita dolazi sa prostora Amerike. Posjetio sam također i veliku biblioteku grada Medine u čijem posjedu se nalazi ogroman broj knjiga i rijetkih rukopisa. Također je bila zanimljiva posjeta muzeju u Medini, gdje se nalaze vrlo rijetki eksponati, te zanimljive makete Poslanikove a.s. dzamije, Harema u Meki, ilustracije nekih poznatijih bitaka u kojima je učestvovao Poslanik a.s., i još puno toga...

Zasigurno, pored ibadeta i posjete znamenitim mjestima, umra je i prilika da se insan upozna i uveže sa drugim muslimanima. Novoostvarena poznanstva i kontakti su možda nešto što će nas i najduže kroz život pratiti. U tom kontekstu bih se opet vratio na naše studente. Akika je bila odličan način da ih većinu upoznam na jednom mjestu. U prelijepoj bašti unutar koje se nalaze sportski tereni, okupili se nešto više od 30-ak naših studenata. Nakon večere smo poigrali i fudbala. Kako sam igrao bos, i nisam se nešto proslavio. Prijatniji mi je bio muhabet sa njima nego li bosonogo trčanje po oštroj travi, za koju u prvi mah i nisam bio siguran da li je plastična, te sam morao dobro da je opipam kako bih se uvjerio da je prava. Brat me upoznaje sa Seadom Kumrom, našim studentom iz Goražda. Prije nego li se upisao na Medinski univerzitet, Sead je diplomirao Ekonomiju na Sarajevskom univerzitetu. Kasnije saznajem i da je i hafiz Kur'ana. Inače, od nedavno, Sead je predsjednik Udruženja studenata Bošnjaka Islamskog univerziteta u Medini i urednik je njihove internet stranice www.usbium.net.. Udruženje je osnovano 1999. godine s ciljem nadomještanja udaljenosti od svoje domovine i zajedničkog rješavanja raznovrsnih poteškoća sa kojima se studenti susreću. Udruženje posjeduje kutubhanu na bosanskom jeziku koja sadrži oko 300 naslova, izdaju sedmični informativni časopis “Info” koji pruža informacije iz BiH i inostranstva radi informisanja studenata o javnim dešavanjima u zemlji i svijetu, kao i o dešavanjima vezanim za studente, izdaju mjesečni časopis “Misbah” koji je namijenjen ženama studenata, organiziraju redovne susrete, ustanovili su humanitarni fond za socijalno ugrožene studente, te su također osnovali i korisničku banku čiji budžet pune svojim redovnim mjesečnim prilozima. Možda najzahtevnija aktivnost naših studenata je doček naših hadžija u pružanje pomoći tokom njihovog boravka u Svetim gradovima. Svaka posjeta zvaničnika Islamske zajednice u Bosni ili pak Islamske zajednice u Srbiji na čelu sa Muamerom Zukorlićem se iskoristi kako bi se organiziralo sijelo i porazgovaralo o temama od zajedničkog interesa. Pored Seada iz Bosne, upoznajem i par studenata iz sjevernog i južnog Sandžaka, iz Kosova, i naravno dijaspore. Nekolicina od njih se posebno izdvaja sa izraženim smislom za humor, što mi vrlo imponuje i pomaže da se brže opustim i ne osjećam strancem među njima. Također bih pomenuo upoznavanje sa Hamdijom (Hamdo) iz Bosne, koji nije student, već trener Medinskog prvoligaškog košarkaškog kluba. Drugi su na tabeli. Hamdo je nizak rastom... Šalim se, visok je naravno kao i gotovo svaki košarkaš. Prateći njegov razgovor sa Eskom, zaključujem da se zaželio Bosne i bosanskog zelenila.

Zadnji dan mog boravka u Medini je ponedjeljak. Nakon sabah namaza, klanjali smo dženazu namaz. Inače, gotovo nakon svakog namaza se klanja i dženaza, obično za više osoba, nerijetko i za djecu. Nakon namaza smo požurili da izađemo vani kako bi iskoristili priliku da prateći dženazu uđemo u poznato Medinsko groblje Bekiju, gdje je ukopan nemali broj Ashaba, većina članova Poslanikove a.s. porodice, kao i veliki broj islamskih učenjaka. U Bekiji se inače kopaju svi stanovnici Medine od vremena Poslanika a.s. pa do danas, uključujući i sve osobe, umraše ili hadžije koje smrt dočeka u Medini. Drago mi je da sam nekoliko koraka uspio i nositi mejta ka kaburu. Kada smo došli do kabura nekadašnjeg halife Osmana r.a., brat mi je pokazao na mjesto udaljeno nekih 10-ak metara od nas. „Tu je ukopan naš brat Nermin Agović.“ Rahmetli Nermin je Bošnjak porijeklom iz Sandžaka. Bio je nastanjen u Švicarskoj, da bi se upisao na Medinski univerzitet. Poginuo je u autobuskoj nesreći 2006. godine. Imao je nepunih 20 godina. Mithad još dodade - „O djelima sudimo po njihovoj završnici. A ono što je karakteristično za Nerminovu smrt i što daje lijepe bešarete su sljedeće stvari: Umro je kao stanovnik Medine; Umro je u Ramazanu; Umro je kao postač; Umro je kao muhrim sa telbijom (onaj koji je krenuo da zijareti Kabu izgovarajući riječi: "Odazivam ti se Gospodaru"); Umro jekao talibul 'ilm (student islamskih znanosti); Umro je sa šehadetom; Dženazu klanjalo preko milion ljudi; Ukopan je u Bekiji; Prva noć u kaburu je bila 27. noć ramazana.“ I tako je Allah Uzvišeni odredio da rahmetli Nermin bude ukopan samo 10-ak metara od pravednog halife Osmana r.a.... U međuvremenu su nedaleko od nas u kaburu već spustili mejt i sa njim u isti kabur mejt malog djeteta, po veličini rekao bih možda novorođenče. Sa početkom zatrpavanja kabura se od prašine ništa ne vidi, tako da sam se udaljio nekoliko metara. Pažnju mi privlače već iskopani, pripremljeni kaburovi. Naginjem se nad jednim od njih i bacam pogled u unutrašnjost istog. SubhanAllah, prizor uopšte nije prijatan. Očekivao sam da u toplim krajevima kaburovi izgledaju nešto ljepše nego kod nas, ali sam se izgleda prevario. Razmišljam o neizbežnoj smrti i danu kada ću i ja budu zatrpan u običnu rupu. Prizor me tera na razmišljanje o sljedećem faktu. - Čovječanstvo je kroz stoljeća napredovalo u svakom pogledu (u nekim i devoluiralo). Kuća prosječnog stanovnika na Zapadu liči na palaču. Toliko ulažemo u infrastrukturu, u odjeću, automobile, šminku,... Ali kabur je ostao istiiii. Rupa pa rupa. Nikakvih promjena nabolje. Jedina alternativa je kremiranje, što opet i nije alternativa. Džehenem prije džehenema, rekao bih. Danas mi je neizmjerno drago što sam posjetio Bekiju i što sam „meditirao“ nad tim kaburom. Češće mi pada na pamet izgled tog kabura nego sve ostalo što sam tokom mog boravka u Medini vidio. Shvatio sam da je kabur stvarnost od koje se ne može pobjeći i da mi se valja spremati za njega, jer samo će naša djela otići sa nama u kabur, i ništa i niko drugo. Pa će ta djela biti sebeb da naši kaburovi budu bašte od dženetskih bašti, ili jame od džehenemskih jama.

POSJETA MEKKI: Nakon posjete Bekiji iznajmili smo taksi koji će mene, mog brata i naše porodice, prebaciti za Meku gdje ćemo provjesti narednih 5 dana. Razdaljina između Medine i Meke je oko 400 km. Čim smo izašli sa teritorije Medine, ulazimo u Mikat kako bi obukli ihrame. Nakon oblačenja ihrama klanjamo 2 rekata sunneta i nijetimo umru. Počinjemo sa učenjem telbije – Lebejke Allahume lebejk (Odazivam ti se o Allahu, odazivam). Lebejke la šerikeleke lebejk (Odazivam ti se Tebi koji nemaš sudruga, odazivam),... Put od Medine do Meke je dosta monoton. Pustinja bez igdje ikog. Jedino su nas na pola puta iznenadili majmuni, rekao bih babuni, koji su čekali pored puta, vjerovatno se nadajući da ćemo im ponuditi nešto od hrane. Prizor okoliša utiče da bolje shvatim težinu same hidžre iz Meke i Medinu. Više je možda tom prilikom Muhammed s.a.v.s. učinio napora i prosuo znoja za islam nego li je to slučaj današnjeg prosječnog muslimana tokom čitavog njegovog života. Zaustavljamo se nedaleko od Meke, kako bi taksista napunio rezervoar. Gledam brojač i primjećujem da je za 70 litara benzina platio nešto malo više od 10-ak eura. Kod nas je i voda skuplja. Najzad stižemo u Meku i smiještamo se u hotel. Hotel je udaljen oko 200 metara od Harema, a samo nekih 50-ak metara od mjesta gdje je rođen naš Poslanik Muhamed s.a.v.s.. Na mjestu njegovog rođenja se danas nalazi biblioteka. U Harem odlazimo nekoliko minuta prije početka akšam namaza. Na samom ulazu u Harem nalazimo mjesta i obavljamo akšam namaz, a onda kao i uobičajno klanjamo dženazu. Nakon toga, proživljavam jedan od najljepših trenutaka – dok mi srce sve brže lupa, probijam se kroz svijet a pogledom pokušavam da zaobiđem svaki stub u haremu, te najzad ugledavam Kjabu. Suze mi od radosti i uzbuđenja kreću na oči, ali u tom trenutku ugledah sinovca Jahju kako gleda u mene i veli mi – „Hoćeš plakat? Mora se plakat kad se Kjaba ugleda.“ Sa njegovom reakciom moju nasloženu tužnu facu zamijeni osmijeh na licu. Prigrlih ga u uputismo se prema Kjabi. U tome nas sustiže i Mithad te ostatak naše porodice. Stigosmo do nivoa hadžerul-esveda, podigosmo desnu ruku u njegovom pravcu izgovarajući – Bismillah, Allahu ekber, i otpočesmo sa tavafom, izgovarajući od zikra ono što je za tu priliku sunetom propisano. Tako 7 puta. Zbog velike gužve, onemogućeno je Abdussamedovo hodanje, tako da mi sedi na vratu. U prva 2 kruga čujem ga kako gledajući u Kjabu izgovara Allaaah, a nakon toga, osjećam težinu na svojoj glavi i primjećujem da je zaspao. Saznao sam da nagrada od obavljene umre malog djeteta ide u korist njegovoj majci, tako da se dodatno divim statusu koji žena ima kroz ulogu majke, pa dok meni kao babu otpada vrat od bolova dok nosim našeg sina, njoj idu sevapi. Uz dovu nastavljam sa tavafom. Kao i za svaku stvar, mišljenja sam da i u dovi musliman mora da uspostavi neke prioritete. U skladu sa tim ponajviše sam dovio za samog sebe, nakon toga za svoju porodicu i rodbinu, nakon toga za prijatelje, nakon toga za muslimane u Luksemburgu, zatim za muslimane koji su trenutno žrtve agresije kao što je to trenutno slučaj u Palestini, Iraku, Afganistanu, Čečeniji,... i na kraju za sve muslimane i ljude uopćeno. Taman smo završavali sa tavafom kad se začu ezan za jaciju. Iskoristismo još vrijeme prije klanjanja farza da klanjamo 2 rekata sunneta pored Kjabe, iza Mekamu Ibrahima, da bi se nakon toga, opet kako to sunnet nalaže, napili Zem-zem vode. Nakon klanjanja jacije upućujemo se da obavimo Saj. Saj se sastoji od hodanja/trčanja između 2 brda – Safe i Merve, također 7 puta. Tokom hoda se uče dove, zikrovi, uči Kur'an... Mogu vam reći da se na kraju osjeti i znatan umor i donekle isrpljenost, tako da bih toplo preporučio svakom cijenjenom čitatelju koji ima nijet da obavi hadž ili umru, da to uradi što prije i da nikako ne čeka starost kako bi obavio taj islamski šart. Nakon Saja, uputili smo se u frizerski salon, kako bi obrijali ili ošišali kosu sa glave, sa čime se i završavaju obredi umre.

Preostali dani su prošli prebrzo. Najviše vremena smo provodili u Haremu. Imali smo namjeru da posjetimo obližnji grad Taif u kojem je na Bolji svijet preselio jedan od vođa bošnjačkog ustanka protiv Austrougarske i njihove aneksije Bosne i Hercegovine – Salih Vilajetović u narodu poznatiji kao Hadži Lojo. Nažalost, sustigao nas je umor tako da nismo uspjeli da se probudimo u predviđeno vrijeme, tako da smo posjetu Taifu odgodili za neku drugu priliku. Tokom boravka u Meki, izdvojio bih i ocijenio zanimljivom susret koji smo imali, ja i Mithad, sa doktorom Halidom b. Muhammedom Es-Subej'iom, direktorom haremske Službe za promociju dobra i odvraćanje od zla. Tokom prijema u njegovom uredu, upoznao nas je sa konceptom i aktivnostima Službe na čijem čelu se nalazi. Tokom tog susreta i razgovora, još jednom sam se uvjerio da su Arapi (barem oni sa kojima sam ja imao priliku da se susretnem) veliki prijatelji Bošnjaka i Bosne.

U Meki sam dosta vremena utrošio i tokom šopinga, kupujući neke sitnice, uspomene ili pak hedije rodbini i prijateljima. Ogromni tržni centar, kakav po svojoj uređenosti, arhitektonskom dizajnu i ponudi nisam nikada vidio na Zapadu, prostire se na 2 sprata, a nalazi se na samo 50-ak metara od Harema. Iznad njega pažnju privlaču novoizgrađena sahat-kula, najveća takve vrste na Svijetu. Uz sahat-kulu su slijepljeni također novoizgrađeni ekskluzivni hoteli u čijem sklopu se nalazi na hiljadu soba i apartmana. Cio kompleks je vakuf, tako da će sav prihod od kirije i iznajmljivanja istih biti sliven u Haremsku kasu. Inače, čitava Meka je jedno veliko gradilište. Demografski stručnjaci prognoziraju da će do 2050. godine broj muslimana na Zemlji premašiti cifru od 2,5 milijarde, tako da se aktivno radi na proširivanju Harema, kako bi se spremno dočekala takva bliska, nadati je se blistava i prosperitetivna, budućnost. Kako se Meka nalazi među brdima, graditelji su prinuđeni da poput torte, seču i odstranjuju čitava brda, kako bi se dobilo dovoljno prostora za gradnju. Na 100-tine starih hotela se trenutno ruši, a na njihovim mjestima niču novi luksuzni objekti.

I na kraju, dolazi petak. Nakon jacije namaza okupljamo se ispred hotela i krećemo ka aerodromu u Džedi. Vodiča Muhammeda interesuje kako to da jedini ja iz grupe ne furam sa sobom bidon Zem-zem vode od 10-ak litara. Odgovaram mu da sam u koferu već smjestio oko 2 litra, a za više, kome god se u Luksemburgu pije, neka skupi dobre volje, jer novčana sredstva u većini slučajeva ne predstavljaju problem, pa pravac Meka, da pije direktno sa izvora. Izazivam osmijeh na njegovom licu, dok mi potvrdno klima glavom i govori da mu se sviđa moj način razmišljanja.

U Džidi na aerodromu, blago rečeno nered. Ne zna se ko pije a ko plaća. Iako kasnimo na avion, isti nas čeka kako bi se ukrcali u njega. Kao nagradu što kasnimo dobijamo svi mjesta u prvoj klasi. Do Istanbula 1. a nakon toga promjena aviona pa pravac Pariz. Put do Pariza protiče u najboljem redu. Otalde minibusom do Luksemburga. Uživam u zelenom pejzažu...

Jedno od imena sa kojim Uzvišeni u Kur'anu naziva Meku je i Beka, što znači - Ona koja te ponovo doziva. I uistinu joj to ime u potpunosti pristaje. Naime, nisam se propisno ni odmorio od puta, a već mi nedostaje Meka i boravak na svetim mjestima. Obavljanje umre me je duhovno obogatilo. Pružila mi se prilika da obožavam Uzvišenog u kolijevci monoteizma. Posmatrajući ljude iz cijelog svijeta, koji su došli samo sa jednim ciljem, a to je pokoriti se Vječnom, dodatno mi se učvrstilo uvjerenje da danas samo islam ima snage da odgovori na duhovnu potrebu čovječanstva i pruži im ogromnu motivaciju, inspiraciju i pokretačku snagu koja ih na ovom svijetu može spasiti od moralnog posrnuća i praznine, a kuća sumiranja rezultata i istinske nagrade ili pak kazne je na ahiretu. Drago mi je da sam tokom mog puta došao do novih saznanja i informacija, a posebno me raduje da sam sklopio nova poznanstva i prijateljstva. Najdraža stvar koju sam sa sobom ponio nazad u Luksemburgu, od materijalnih stvari je srebrni dirhem, kovan 99. hidžretske godine, vrijeme vladavine pravednog halife Omera ibn AbdulAziza, koji sam kupio u jednoj medinskoj antikvarnici. Imam namjeru da taj srebrenjak uokvirim i okačim u dnevnoj sobi, jer pored njegove estetske ljepote, njegova prava vrijednost je u tome što će mene, moje ukućane, a i sve buduće posjetioce i goste mog doma, podsjećati na slavnu eru prosperiteta i napretka muslimana i islamske države. I ne samo podsjećati već i inspirisati i obavezivati da neprestano ulažemo trud kako bi ponos i slava ponovo postali svakodnevnica našeg umeta za kojeg Allah s.w.t. u Kur'anu kaže: „Vi ste umet najbolji od svih koji se ikada pojavio: tražite da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćate, i u Allaha vjerujete.“ (Ali Imran, 110).