Akademik Muhamed FILIPOVIĆ: Srbija i Crna Gora potom su se dogovorile da Sandžak potpuno integriraju u svoje nacionalne teritorije i, uz prešutni pristanak drugih, to je nasilje provedeno. Danas, kada je na planu međunarodnog prava i politike verificirano pravo matičnih zemalja da se brinu za stanje svojih sunarodnjaka na teritorijama koje su njihove historijske teritorije i na kojima oni žive u kontinuitetu i većini (ukoliko ona nije vještački uništena), opravdano je ponovno postaviti pitanje Sandžaka i njegove pozicije i prava unutar Srbije kao države.

Od vremena kada je konačno oformljena i međunarodno priznata srpska država (1878. godine), a to se dogodilo u vrijeme vladavine knjaza Mihaila Obrenovića i posebno njegovog ministra Ilije Garašanina (vidjeti „Načertanije“), jasno je bilo da se plan gradnje srpske države temelji na realizaciji dva strateška cilja.

Prvi je srbizacija svih pravoslavaca na centralnom Balkanu, a drugi eliminacija nepravoslavaca sa prostora koji je planiran za tu buduću državu. Sve planirane i preduzete mjere trebale su rezultirati stvaranjem velike srpske države na prostoru koji je opisan kao prostor na kojem postoje srpski grobovi.

Teritorija za takvu državu stvarana je nizom ratova koji su započeli krajem 19., a nastavljeni su do kraja 20. stoljeća. Kako je Matija Nenadović kazao: „Bilo je to vrijeme trijebljenja Srbije od Turaka (Bošnjaka muslimanske vjere).“

Začetnik rata
U svim tim ratovima Srbija je bila začetnik rata ili njegov posredni uzrok, a srpska politika veoma je efikasno iskoristila okolnost da su ti ratovi imali širi, antiosmanski, a u drugom slučaju antiaustrijsko-njemački kontekst, što je Srbiju svrstalo među pobjedničke države Balkanskog saveza i Antante i antifašističke koalicije i omogućilo joj da ostvari dobar dio svojih strateških planova u stvaranju velike Srbije.

Tako je nakon ovih ratova došlo do faktičke integracije u Srbiju: Makedonije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine i Vojvodine, na čijim su teritorijama Srbi postali vladajuća snaga pod okriljem obje Jugoslavije.

Tokom 20. stoljeća dogodilo se da je Srbija, nakon balkanskih ratova, apsorbirala Sandžak i Makedoniju (odgovarajuće ejalete Osmanskog carstva), a nakon Prvog svjetskog rata Vojvodinu, dok je u posljednjem ratu pokušala integrirati u Srbiju i Bosnu i Hercegovinu, kao i Kninsku Krajinu, zapadnu i istočnu Slavoniju i dijelove Dalmacije.

Dakle, kroz veliki dio 19. i cijelo 20. stoljeće srpska nacionalna politika dosljedno je provodila strategiju širenja Srbije, tj. stvaranja velike Srbije, ne prezajući od ratova, istrebljivanja cijelih naroda i vršenja genocida. U tom pogledu, tu su politiku na određeni način podržavale sve srpske političke snage, pa čak i dobar dio srpskih komunista.

Ipak, historija se ne može definitivno varati pa su Srbi na kraju dobili rezultat koji i politički, i moralno, i sa stajališta efikasnosti i korisnosti, sve te strategije i njihove učinke diskvalificira i stavlja ad acta kao historijski bezvrijedne vojne i političke poteze, a upravo srpsko nastojanje da se silom stvaraju nove čisto srpske teritorije i države, samom metodom tih akcija otvorilo je nove procese, među koje spada emancipacija Kosova i otvaranje problema Sandžaka.

Cijeli rezultat upornih pokušaja da se sve teritorije koje su naznačene u nebuloznim teorijama mislilaca kalibra Dobrice Ćosića ili Vojislava Šešelja integriraju u jednu Srbiju, sveo se na definitivni gubitak Kosova i nastanak situacije u kojoj je i moguće i opravdano, pa čak i nužno, postaviti pitanje o općem i međunarodnom interesu da se isprave sve te opasne ideje i njihovi učinci i da se cijeli problem kritički razmotri sa stajališta međunarodnog prava, politike i morala.

U taj kontekst spada i pitanje Sandžaka. Nema sumnje da je Sandžak, u odnosu na sve teritorije koje su bile predmet rasprava u novijoj historiji, pet stotina godina bio historijski jasno profilirana teritorija na kojoj su u kontinuitetu živjeli muslimani Bošnjaci, kojima je historijski subjektivitet i značaj bio priznavan na razne načine (to implicira sam pojam Sandžaka), a definitivno je bio priznat i dat uspostavljanjem autonomije Sandžaka tokom Drugog svjetskog rata i Narodno-oslobodilačke borbe naših naroda protiv fašizma.

Nužno je da Srbija, kao država i naš partner u regionalnim odnosima, pitanje o pravima Bošnjaka i statusu Sandžaka kao historijske teritorije počne posmatrati adekvatno, a ne sa stajališta politike integralizma i srpstva. Ne mislim pri tome na bilo kakvu relaciju Sandžaka prema Republici Srpskoj. Stvari u toj relaciji stoje sasvim suprotno. Srbi u BiH nikada nisu bili u nekom posebnom pravnom ili nekom drugom statusu i bili su potpuno izmiješani s ostalim bosanskim stanovnicima. Sve to nije slučaj s Bošnjacima u Sandžaku. Nad Srbima u BiH nije izvršen nikakav teror od Bošnjaka i bosanske države. Teror je vršila hrvatska kvislinška država NDH, a Bošnjaci su ih branili.

Srbija i Crna Gora potom su se dogovorile da Sandžak potpuno integriraju u svoje nacionalne teritorije i, uz prešutni pristanak drugih, to je nasilje provedeno. Danas, kada je na planu međunarodnog prava i politike verificirano pravo matičnih zemalja da se brinu za stanje svojih sunarodnjaka na teritorijama koje su njihove historijske teritorije i na kojima oni žive u kontinuitetu i većini (ukoliko ona nije vještački uništena), opravdano je ponovno postaviti pitanje Sandžaka i njegove pozicije i prava unutar Srbije kao države.

Osnovu ovog stava čini činjenica da je Srbiji priznato pravo brige za status Srba u BiH, u kojoj oni nikada nisu bili ugroženi nego su u okvirima sve tri zajedničke države koje su postojale tokom 20. stoljeća, bili vladajuća politička i ekonomska snaga, i to bez obzira na brojnost u odnosu na bošnjačko i hrvatsko stanovništvo.

Iz toga slijedi da se isto pravo mora priznati i državi BiH, jer je stanovništvo Sandžaka bošnjačko i jednonacionalno s dominantnim stanovništvom BiH, koje, recipročno Srbima, ima pravo na istoznačnu i istovrijednu brigu za svoje sunarodnjake u Srbiji.

Historija Bošnjaka Sandžaka tokom perioda od 1912. do 2011., dakle skoro cijelo stoljeće, obilježena je nasiljem nad njima, prisilnim masovnim iseljavanjima i drugim oblicima podređenosti pa je konstituiranje prava njihove matične države da se brine za njihov položaj sasvim i politički, i humano, i pravno opravdano i nužno.
Niko odgovoran u bosanskoj politici, osobito nakon iskustva odnosa Srbije prema Republici Srpskoj, ne može da se ogluši i negira ovo pravo, nuždu i potrebu. Bošnjaci Sandžaka ne mogu se i ne smiju više ostavljati na volju srpskoj politici i odnosu prema njima.

Volja politike
Dakle, u ovom historijskom momentu apsolutno je neopravdano da Bošnjaci i država BiH, koja je i naša država, ostaju gluhi na sve ono što se zbiva s Bošnjacima u Sandžaku i u historijskoj i u aktuelnoj projekciji. Ne smijemo ostajati slijepi, gluhi i nijemi na manipulacije oko njihovog statusa i prava u Srbiji, u kojoj oni nikako ne mogu biti samo nacionalna manjina nego njen konstitutivni dio isto tako, pa i više, kao što su i Srbi u našoj državi, jer su historijski narod na njenoj teritoriji.

Nužno je da Srbija, kao država i naš partner u regionalnim odnosima, pitanje o pravima Bošnjaka i statusu Sandžaka kao historijske teritorije počne posmatrati adekvatno, a ne sa stajališta politike integralizma i srpstva.
Ne mislim pri tome na bilo kakvu relaciju Sandžaka prema Republici Srpskoj. Stvari u toj relaciji stoje sasvim suprotno. Srbi u BiH nikada nisu bili u nekom posebnom pravnom ili nekom drugom statusu i bili su potpuno izmiješani s ostalim bosanskim stanovnicima.

Sve to nije slučaj s Bošnjacima u Sandžaku. Nad Srbima u BiH nije izvršen nikakav teror od Bošnjaka i bosanske države. Teror je vršila hrvatska kvislinška država NDH, a Bošnjaci su ih branili.

Ali, ako je Srbiji priznato pravo da može da štiti interese Srba u BiH, uključujući i entitet države BiH u kojem su Srbi nasiljem postali vladajuća većina, tada i Bošnjaci imaju prava da legitimno i nenasilno postavljaju pitanja i brinu se za status svojih sunarodnjaka u Sandžaku. Ako su bosanska politika i bošnjački politički establišment do sada bili gluhi na ova pitanja, mi ga moramo probuditi iz sna i upozoriti ga da je to njegova obaveza, a ne stvar dobre volje. (Avaz)