Hazbija KALAČ: Sandžak je, u geografskom, ekonomskom ali i političkom, najmanji zajednički sadržalac balkanskih naroda. To je prostor na kojem se sreću Bošnjaci, Srbi, Albanci, Crnogorci, i na kome u brojčanom smislu niko nema nadpolovičnu većinu. Prostor koji spaja istok i zapad, preko puta prema moru, sjever i jug. Prostor u kome se najgušće dodiruju dvije najveće svjetske religije, dvije dominantne svjetske civilizacije. Iz svih tih razloga, Sandžak u budućnosti mora predstavljati zonu susreta a ne razdora, zonu spajanja a ne razdvajanja. Ta se njegova pozicija i specifičnosti sve više jasno ukazuju i postaju predmetom interesiranja i velikih zemalja i njihovih ekonomija. Sve to podjseća da je u pitanju jedan skoro prirodni prostor za buduću bescarinsku zonu koja uz sve prednosti prekogranične regije može dati neslućene ekonomske rezultate pomoću kojih bi cijeli region doživio ekonomski preporod.

Budućnost Sandžaka kao prostora kojeg skoro podjednako naseljavaju Bošnjaci i Srbi, ali u nešto manjem broju i Crnogorci i Albanci, uslovljena je brojnim unutarnjim i spoljnim faktorima, događajima iz dalje i bliže prošlosti, ratnim dešavanjima i u njima ali i nakon njih počinjenim brojnim zločinima, progonima i raseljavanjima domicilnog stanovništva, promjenama ustavno-pravnog statusa federalnih jedinica bivše Jugoslavije, procesima evropskih i evroatlanskih integracija, globalizacijskim procesima, procesima evropskih regionalizacija, kao i potrebama uspostavljanja pravednijeg poretka na Balkanu koji namjerava postati dijelom evropskog prostora i evropske civilizacije.

Zamršenost i isprepletanost interesa svih naroda Balkana oko Sandžaka, čini sam proces opstanka Sandžaka dugotrajućim i naizgled nerješivim. No, sud o nerješivosti može se izreći samo ako se pri rješavanju pitanja Sandžaka posmatra kraća povijest ovog regiona, u suprotnom, neodrživ je, i sa stanovišta domaćih, ali i brojnih iskustava u razvoju odnosa među pojedinim narodima, u kojim je svjetska historija puna sličnih primjera, koji govore da je pomirenje među narodima neminovnost koja dolazi prije ili kasnije, i što se prije desi - utoliko daje veće šanse i jednima i drugima da se razvijaju i u miru opstanu.

Pitanje Sandžaka se može posmatrati u nekoliko posebnih ravni, ali, sa kojeg god aspekta da se tretira, ovo pitanje u osnovi implicira traganje za odgovorima, na koji se prostor misli kada se govori o Sandžaku, koji se status podrazumijeva i koji narodi su sve zainteresirani da se ovaj prostor u budućnosti uredi i opstane pod ovim imenom.

Povijest, kao i teritorija Sandžaka, činjenice su koje se u elaboriranju ovog pitanja mogu uzeti kao poznate i nesporne, a ono, na šta se ovom prilikom želim posebno osvrnuti, što ujedno predstavlja tematski sadržaj, pored ostalog su statusne promjene jugoslovenskih federalnih jedinica, naročito onih na koje se Sandžak teritorijalno naslanja, odnosno, načini rješavanje nacionalnih pitanja naroda bivše Jugoslavije, i u tom kontekstu, rješavanje statusa Sandžaka.
U poznatim političkim i ratnim okolnostima, BiH je nastala izdvajanjem iz SFRJ na osnovu iskazane volje većine građana u referendumskom procesu održanom 01. 03.1992. godine, a nakon toga, zbog agresije od strane susjednih država Srbije i Crne Gore, JNA (Jugoslovenske narodne armije) kao i od strane naoružanog srpskog naroda u BiH, uslijedio je u novembru 1995. godine Dejtonski mirovni sporazum, kojim je BiH podijeljena na dva entiteta - Federaciju i Republiku srpsku. Ovim sporazumom BiH je definirana kao država tri konstitutivna naroda sa veoma decentraliziranim mehanizmima vlasti i po entitetima ali i unutar po kantonima, što je danas čini vrlo nefunkcionalnom i gotovo paraliziranom da sprovodi i osnovne državne funkcije.

Kada ta realnost postane vidljiva i kada konačno padnu laži koje se ponavljaju, a već padaju, i Sandžak će postati realnost kojoj se, uvjeren sam, niko neće ni htjeti a ni moći suprotstaviti, jer će svi naći interes u Regionu koji dugoročno stabilizira i razrješava balkanski gordijev čvor a istovremeno predstavlja razvojnu šansu od koje svi imaju haira a niko štete. Ti dani su ako Bog da, pred nama, kao i dan koji obilježavamo, a to je Dan zastave, zastave na čijoj je bijeloj pozadini, simbolu našeg bijelog obraza, apliciran štit naše historije i naše vjere, našeg opstajanja i opstanka, na teritorijama starih Dobrih Bošnjana, Bosne i Sandžaka.

Srbija je konstituirana kao posebna država nakon odvajanja Crne Gore iz Državne zajednice Srbija i Crna Gora, 21. maja 2006. godine. Ustavom je definirana kao država srpskog naroda i ostalih građana.
Crna Gora se nakon sticanja nezavisnosti ustavno definira kao građanska država, ali u bitnim odredbama karaktera i statusa države, kao što su jezik, pismo, državni simboli, himna, te odustajanje od naziva „Republika“ u imenu države, jasno pokazuje da je ostala država crnogorskog naroda, a da ostali sebe moraju pronaći u manjinskim narodima, nacionalnim manjinama i etničkim grupama kojima se ustavnim i drugim zakonskim mehanizmima nude određena manjinska prava koja se mogu ostvarivati uglavnom kao pravo pojedinca ali ne i kao pravo kolektiviteta. Poznata je činjenica da su Bošnjaci Crne Gore, koji dominantno žive u Sandžaku, na referendumu uslovno podržali nezavisnost Crne Gore, očekujući da nakon sticanja tog statusa, Crna Gora podrži stvaranje Sandžaka kao prekogranične regije. Garancije za rješavanje Sandžaka Bošnjaci su dobili Sporazumom između nosioca suverenističkog bloka, DPS-a i, jedinog autentičnog bošnjačkog političkog predstavnika u Crnoj Gori, Bošnjačke stranke, kojim je predviđena podrška nezavisnoj Crnoj Gori ali i Sandžaku kao prekograničnoj regiji.

Kosovo je nakon rata, koji se završio vojnom intervencijom NATO-a 1999. godine, do proglašenja nezavisnosti 17. februara 2008. godine, pod upravom Organizacije Ujedinjenih Naroda. Brojnim evropskim zemljama, SAD, Kanadi, Australiji, Turskoj, Saudijskoj Arabiji i mnogim drugim državama, koje su priznale nezavisnost Kosova, pridružile su se i Slovenija, Hrvatska, Crna Gora i Makedonija, novonastale države iz bivše jugoslovenske federacije. BiH je, očigledno je, i u ovom procesu ostala taocem usaglašavanja spoljnopolitičkih pitanja i nadležnosti na nivou tri naroda, pitanjem i latentnom prijetnjom otcjepljenja Republike srpske, i iz tih razloga do danas nije podržala nezavisnost Kosova, a to znači da ni Bošnjaci kao narod nisu mogli na nacionalnom nivou podržati ovu novu balkansku državu, što predstavlja paradoks koji najslikovitije pokazuje položaj Bošnjaka na Balkanu.

Sve su ove balkanske države nastale u granicama koje su povučene nakon drugog svjetskog rata u momentu konstituiranja Federativne N.R. Jugoslavije, kada je Sandžak podijeljen na dva dijela, pripavši Srbiji i Crnoj Gori.

Ovakvim nastankom nezavisnih država iz bivših federalnih jedinica Jugoslavije, svi su balkanski narodi osim Bošnjaka, dobili svoju nacionalnu državu, i u uslovima kada u državi imaju nadpolovičnu većinu ali i gdje nisu većina, kao što je slučaj sa crnogorskim narodom u Crnoj Gori. Ova činjenica jasno govori da su Bošnjaci, kao narod koji je po brojnosti bio treći u bivšoj Jugoslaviji, nepravedno uskraćeni da zaokruže svoje nacionalno pitanje poput ostalih južno-slovenskih i drugih balkanskih naroda.

Srpski i hrvatski velikodržavni projekti, koji su u osnovi proizveli ratove na jugoslovenskom prostoru devedesetih godina dvadesetog vijeka, jasno su potvrdili stare velikodržavne aspiracije i planove na koje to teritorije u budućnosti računaju i Srbi i Hrvati. U njihovim projekcijama ali i konkretnim političkim i državnim akcijama i preduzetim ratnim aktivnostima, jasno se vidjelo da Bošnjacima osporavaju pravo i na teritoriju ali i pravo na ime, jezik, historiju, tradiciju, kulturu; na sve ono što jedan narod čini narodom a što Bošnjaci, unatoč negiranju, imaju i što im nesporno pripada.

Bošnjaci Sandžaka su u rasparčavanju Jugoslavije ostali u dvije, a naslonjeni na četiri nezavisne države. Ostali sandžački narodi, Srbi, Albanci i Crnogorci, teritorijalnom podjelom Sandžaka ili ostaju u svojoj nacionalnoj državi ili su kao manjinski narod u zaštiti matične nacionalne države sa kojom su teritorijalno povezani. Ova činjenica na prvi pogled sama po sebi govori o prirodi zainteresiranosti naroda koji žive u Sandžaku za Sandžak u bilo kom statusnom obliku. Površna analiza i trenutnog stanja i historije ovog prostora navodi na zaključak da su za Sandžak zainteresirani samo Bošnjaci, a da ostali narodi, budući da pripadajući Sandžaku, ili istovremeno pripadaju svojoj nacionalnoj državi ili su leđima naslonjeni na svoju nacionalnu državu, nisu zainteresirani za bilo kojom statusnom varijantom Sandžaka. Međutim, ovakav zaključak ukazuje na nedovoljno razumijevanje historije Balkana i Sandžaka ali i općih historijskih zakonitosti koje neminovno imaju svoje dejstvo i u ovom slučaju.

Nakon Berlinskog kongresa (1878), Sandžak je postao prostor za čerupanje i prigrabljivanje teritorija po već uhodanom metodu teritorijalnog širenja, progonom domicilnog nehrišćanskog stanovništva uz najbrutalnije metode koje se mogu svrstati u spisak najsurovijih brutalnosti nad ljudskom vrstom počinjenih kroz historiju čovječanstva. Među domicilnim stanovništvom Sandžaka, tek je tada posijana mržnja i neprijateljstvo jer su koliko do juče ti isti ljudi u različitosti živjeli i uživali ista prava, i u takvim okolnostima preživjeli i očuvali svoj vjerski i kulturni identitet, ni manje ni više već punih pet vjekova. Ali sa mržnjom su došle i druge nedaće. Zauzimanjem ovog prostora, Srbija i Crna Gora, donose i ekonomsko devastiranje, smišljeno zapostavljanje razvoja i najbrutalnije pljačkanje Sandžaka. Pored smišljenog poturanja mržnje i neprijateljstva među sandžačkim stanovništvom, osvajači („oslobodioci“) ovaj prostor su željeli učiniti neperspektivnim i na taj način potaći raseljavanje stanovništva. Splet okolnosti koji je osvajačima remetio planove učinio je da se ovaj proces odužio, pa su efekti besperspektivnosti neminovno uticali i na pravoslavni živalj koji je u mnogo čemu dijelio sudbinu sa ostalim stanovništvom. Ovakav odnos prema Sandžaku traje i danas, te je očigledno da se takva politika skoro u ničem nije promijenila. Mi i danas, 133 godine nakon Berlinskog kongresa, odnosno 98 godina nakon balkaskih ratova, živimo u takvom ambijentu gdje se strategijom ekonomskog zapostavljanja i raznim proizvodima političko-policijske nestabilnosti, Sandžak nastoji učiniti prostorom iz kojeg se odlazi.

„Oslobađanje“ Sandžaka od Bošnjaka suviše dugo traje da bi moglo dati za pravo onim stratezima da će jednog dana ovo biti prostor na kojem će „srpski rod“ biti jedini narod. U prilog razočarenju sprskih velikodržavnih stratega, kada je u pitanju Sandžak, stoje i druge brojne činjenice kao što su novonastale države: Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Makedonija, Kosovo, prostori koji su devedesetih godina bili jasno označeni kao „srpske zemlje“. Srpska velikodržavna politika, naslonjena na makijavelističku doktrinu da „cilj opravdava sredstvo“ neminovno se suočava sa Božijom doktrinom, da se nepravom ne stiče pravo, da se zločinom ne stiče imetak, da se zbog ubistva bar jednog nedužnog čovjeka mora odgovarati za zločin ravan ubistvu cijelog čovječanstva. Ove jednostavne i poluobrazovanom čovjeku dostupne istine, namjerno i svjesno su izostavljene iz poznatih „načertanija“, „vijenaca“ i „memoranduma“. Ali, uzalud su ovi „mudraci“ zaobilazili Božiji zakon. Ovaj Zakon se, prosto, ne da zaobići, niti se to radi, bar ne u onom dijelu civiliziranih naroda koji ne lebde već hodaju zemljom, svjesni svoje misije koju je čovjek dobrovoljno prihvatio kao emanet na Zemlji.

Bošnjaci Sandžaka svoju perspektivu jasno vide u okviru trenutno uspostavljenih međunarodno priznatih država, ali istovremeno i u okviru prekogranične regije, po uzoru na moderne i funkcionalne evropske regije, koje se, poput Tirola, prostiru na dvije ili više suverenih država.
Sandžak kao prekogranična regija ima opravdanja imajući u vidu sljedeće povijesne, političke, ekonomske, kulturne i razvojne razloge:

1. dugo Historijsko trajanje Sandžaka;
2. potreba očuvanja nacionalnog identiteta stvaranjem nacionalnih institucija;
3. koncentracija kulturnog, obrazovnog i ekonomskog potencijala za bolje i racionalnije korišćenje ukupnih prirodnih i društvenih resursa;
4. koncentracija političke moći u regionalne organe i stvaranje zajedničkog tijela za sinhronizirano djelovanje prema zakonodavnim, sudskim i izvršnim vlastima država Srbije i Crne Gore;
5. jači uticaj na političku stabilizaciju regiona što Bošnjacima povećava šansu opstanka i poništava uzroke daljeg iseljavanja a ostalim narodima Balkana bolju međusobnu komunikaciju i dodatni faktor stabilnosti sa jasnom porukom da se na Sandžak u budućnosti ne može računati kao na sastavni dio velikodržavnih projekata, ma sa koje strane da dolaze;
6. katarzno suočavanje sa pogubnim posljedicama državnog nasilja te konačno stavljanje tačke na politiku hegemonizma pojedinih balkanskih naroda i država, i trajno političko ustabiljenje šireg balkanskog regiona;
7. aktivni uticaj na razvojne projekte podrazumijevajući prisvajanje autonomnog prava na nezaobilaznu stranu u odabiru partnera u budućim privrednim povezivanjima i stvaranjima raznih privrednih asocijacija;
8. autonomnost u stvaranju, održanju i valorizaciji brendova, kako u oblasti privrednih djelatnosti, tako i u oblasti kulture, školstva i obrazovanja, te u oblasti savremenih komunikacija;
9. autonomnost u ostvarivanju političkih, privrednih, kulturnih, obrazovnih i drugih veza sa istim ili sličnim institucijama u svijetu za koje postoje obostrani interesi.
Pored navedenih, brojni su i konkretni ekonomski razlozi koji imaju realnu šansu zaživjeti na ovom sandžačkom prostoru i u ovom historijskom trenutku.

Sandžak je, u geografskom, ekonomskom ali i političkom, najmanji zajednički sadržalac balkanskih naroda. To je prostor na kojem se sreću Bošnjaci, Srbi, Albanci, Crnogorci, i na kome u brojčanom smislu niko nema nadpolovičnu većinu. Prostor koji spaja istok i zapad, preko puta prema moru, sjever i jug. Prostor u kome se najgušće dodiruju dvije najveće svjetske religije, dvije dominantne svjetske civilizacije. Iz svih tih razloga, Sandžak u budućnosti mora predstavljati zonu susreta a ne razdora, zonu spajanja a ne razdvajanja. Ta se njegova pozicija i specifičnosti sve više jasno ukazuju i postaju predmetom interesiranja i velikih zemalja i njihovih ekonomija. Sve to podjseća da je u pitanju jedan skoro prirodni prostor za buduću bescarinsku zonu koja uz sve prednosti prekogranične regije može dati neslućene ekonomske rezultate pomoću kojih bi cijeli region doživio ekonomski preporod.

Razlozi za ostvarivanjem Sandžaka kao prekogranične regije, kojim se rukovode sandžački Bošnjaci, kao što se vidi, ni u čemu nisu, niti u budućnosti mogu postati bilo kakva smetnja ili prijetnja interesima ostalih naroda i u Sandžaku ali i u širem regionu. Ovakvi zahtjevi svojom suštinom samo poništavaju čitav vijek trajuću, uvriježenu laž da su Bošnjaci ostaci poraženih Turaka koji su porobljavali srpske zemlje. Otrežnjenje nakon ovakvih opijuma uvijek je bolno, ali se ovisnici koji žele preživjeti bolest moraju kad-tad odreći opijata i konačno suočiti sa realnim svijetom. Bošnjaci su ta realnost, narod koji niti će nestati, niti se pokrstiti, a ni iseliti. Onaj ko je preživio vijek golgote, položio je ispit opstanka i zaslužuje svaki respekt. Bošnjaci su iz svih tih razloga realnost koju svi balkanski narodi morati usvojiti i sa kojom se konačno moraju pomiriti.

A kada ta realnost postane vidljiva i kada konačno padnu laži koje se ponavljaju, a već padaju, i Sandžak će postati realnost kojoj se, uvjeren sam niko neće ni htjeti a ni moći suprotstaviti jer će svi naći interes u Regionu koji dugoročno stabilizira i razrješava balkanski gordijev čvor a istovremeno prestavlja razvojnu šansu od koje svi imaju haira a niko štete.

Ti dani su ako Bog da, pred nama, kao i dan koji obilježavamo, a to je Dan zastave, zastave na čijoj je bijeloj pozadini, simbolu našeg bijelog obraza, apliciran štit naše historije i naše vjere, našeg opstajanja i opstanka, na teritorijama starih Dobrih Bošnjana, Bosne i Sandžaka.