ENGLESKI / ENGLISH

RECENZIJA: Mr. Ramiza Smajić Pozivamo ljubitelje knjige, posebno na sjevernoameričkom kontinentu, da naruče ovo vrijedno istraživačko historijsko djelo autora Bakira Tanovića, koje je od izuzetine važnosti za bošnjački narod i državu BiH, i posebno iz kojeg će spoznati čija je zemlja Bosna i Hercegovina. Cijena knjige je 45,00 US dollara plus poštarina. Knjigu možete naručiti na sljedeću kontakt adresu: Zerina Zvizdich 832 N. Merrill St. Park Ridge, IL 60068 847.692.3242 [email protected] Upozoravamo vas da požurite jer je u prodaji ograničen broj knjiga, zato ne ispustite priliku da u svojoj kućnoj knjižnici imate jedan primjerak ovog historijskig djela. Proučavanje historije Bosne u osmanskom periodu uglavnom je bilo fokusirano na problematiku iz oblasti agrarnih odnosa, razvoja gradova, širenja islama, vakufa, književnog stvaralaštva, timarsko-spahijskog sistema, vojne organizacije, arhitektonskog nasljeđa i sl. Rijetki su se usuđivali da pokušaju napraviti sintetski prikaz historije Bosne u tom višestoljetnom trajanju, tematskim i faktorskim pristupom. Opravdanja ima više za usitnjenost tema, manjak sintetskih studija, uzdržanost u tretiranju dugogodišnjih „tabu“ sadržaja. Jedan od velikih i još uvijek prisutnih zidova koji priječe rad na ovom polju jeste potreba da historičar vlada jezikom građe, a takvi su još uvijek malobrojni. Pored toga, rad na izvorima oduzima puno vremena, a on je jedan od fundamentalnih u nauci uopće. Pomanjkanje sinteze upravo se tu i najviše osjeća, jer je početnik i mlad naučnik upućen na konsultaciju brojnih, po raznim časopisima razbacanih članaka, objavljene građe i nerijetko i sitnijih ali izuzetno vrijednih priloga. Sve ga to zna obeshrabriti, pa da bi ubrzao stvar, on kreće prečicom, saopćavajući vlatita zapažanja, ne vodeći računa o onome šta su drugi uradili ranije, često i uspješnije. Upravo u ovom se prepoznaje iskustvo autora Tanovića i želja da mladim ljudima olakša pristup krupnim procesima koji su se odvijali na ovom prostoru bogate i raznostrane simbioze. To je razlog i što autor, iako radeći na Bosni u okviru Osmanskog carstva, skoro trećinu svoje studije posvećuje predosmanskom periodu kao podlozi na koju će se nataložiti višestoljetno iskustvo u novim društvenim, političkim, kulturnim i ekonomskim okolnostima. Kvalitetan izbor izvora i literature uz korektno navođenje, donošenje novih informacija do kojih je autor došao istražujući između ostalog i bogato porodično nasljeđe, rezultirali su obimnim i vrijednim djelom. U kontaktu sa autorom smo isticali potrebu za izvjesnim praćenjem zahtjeva savremene historiografije, a posebno da se obrati pažnja na aktuelnost terminološkog plana u prezentovanju teme. Adekvatna terminologija je pouzdan nagovještaj i odraz teorijsko metodološke saglasnosti o temeljnim pitanjima, a takva saglasnost zalog je ozbiljnosti i uvjerljivosti. Kako će neko imati ispravnu percepciju realnosti Bosne osmanskog perioda ako taj period naziva „turskim“? Osmansko carstvo nije tursko (ili samo tursko) i posebno ističemo zadovoljstvo što je autor Tanović bio otvoren za sugestije ovog tipa. Njegova očita posvećenost ideji prepoznavanja bošnjaštva od najstarijih vremena, ali i nesujetna otvorenost primjedbama njegovom istraživačkom zahvatu inspirativni su za dalje sagledavanje ovog bogatog historijskog perioda. Autor ima nadasve zanimljive i nove poglede na neke ključne društvene procese. U tom smislu izdvajamo proces širenja islama koji prvi put kod autora Tanovića nalazimo predstavljen kao „vjersko-kulturnu revoluciju u periodu 1415-1530. godina“. U istom kontekstu treba pohvaliti vrlo temeljit prikaz dezolatne situacije u Bosni pred dolazak Osmanlija, nominalne vlasti kralja uz gotovo suvereno djelovanje plemstva u Bosni, a što će sve imati svoj uticaj na sam proces širenja islama. To istovremeno ne umanjuje polemičnost određenih stavova i ocjena autora, o kojima se može raspravljati sa više strana. Ovdje prvenstveno mislimo na izvjestan uklon sveprisutnom tumačenju historiografije s kraja 20. stoljeća u pogledu odnosa na Balkanu kao „sukobu civilizacija i međusobnih odnosa između religija: katoličke, pravoslavne i muslimanske“ ili na drugom mjestu u ovoj studiji definisan kao sukob „civilizacija: zapadno-hrišćanske, bizantijsko-pravoslavne i osmanlijske“. Istraživanja su potvrdila da se u nizu okolnosti može govoriti o ovakvom sukobu, ali gdje je njegovo mjesto po značaju, ako imamo u vidu da neke pojave u tom smislu nisu ništa drugačije u Bosni u odnosu na ostale zemlje naglašenog multikulturalnog tipa, na Španiju npr.? Tvrdnja o doseljavanju Bošnjana sa svojim plemenskim imenom na teritorij današnje Bosne, analogno tvrdnjama pojedinih autora iz susjedstva o doseljavanju Srba i Hrvata „sa Slavenima“ traži pouzdanu argumentaciju na kojoj mi nismo insistirali zbog činjenice da ova studija pokriva osmanski period te autorove odgovornosti da stoji iza vlastitih stavova. U istom smislu autor će vjerovatno biti u prilici da izloži argumente u pojašnjavanju: - upotrebe pojmova feudalac, vlastela, feudalizam i sl. u odnosu na suštinu timarsko-spahijskog sistema i njegovih nosilaca, - razloge koji ga navode na to da formiranje „naciona“, u nauci općeprihvaćenog produkta 19. stoljeća, veže isključivo za doba Gazi Husrev-bega (uz posebno naglašen period 1415-1530) te - tvrdnje da su „Osmanlije svrstavali sve vjere u Bosni, bogumile, katolike i pravoslavce u ljude Knjige, tj., kao gebr ili kafir“. Pored do danas neuobičajenog načina periodizacije osmanskog perioda bosanske historije, temeljit prikaz dešavanja na određenim bosanskim prostorima tog perioda, obogaćen detaljnim predočavanjem aktera, pozitivnih procesa u pogledu vjerskih sloboda, zaštite imovine, daje jednu posve drugačiju dimenziju odomaćenoj historiografskoj tradiciji. Razbijanje stereotipa o danku u krvi, posebno kroz lik Mehmed-paše Sokolovića, na primjer, otkriva kako veliki dio zabilježene bosanskohercegovačke historije u okviru Osmanskog carstva ne samo da je plod fikcije prouzrokovane predrasudama ili određenim motivacijama, nego i dalje stoji neotkriven ili hotimično zanemaren. Približavanje i reljefno predstavljanje ovog perioda bosanske historije na način kako je to uradio autor Tanović dokazuje da ne smijemo biti obeshrabreni pred oskudnošću određenih izvora, nedostupnošću ili stereotipnim tumačenjima. U konačnici autor je dao svoj doprinos rasvjetljavanju ovog velikog perioda historije BiH kroz informacije sakupljene iz izvora i literature, dok se o povremeno iznošenim vlastitim opservacijama, stavovima i ocjenama može donositi sud iz različitih uglova. U to spada niz prizora u kojima autor ističe odlučnost kako bosanske vojske tako i istaknutih pojedinaca da se bore za svoje ciljeve, vođeni političkom idejom bošnjaštva u najširem smislu. Pojedine institucije osmanskog državnog sistema, opisi vrsta timara, istaknuti likovi, prikazani su na nekim mjestima više puta, ali to ponavljanje ima svoju punu svrhu u obradi određenog segmenta. I pored obima djela, jednostavnost jezika ga čini prijemčivim čitateljstvu različitog obrazovnog nivoa. Iskustvo pokazuje da je krupan problem bosanskohercegovačke historiografije bio i sindrom rada u lokalnim koordinatama. Nismo jednom zaključili da bosansko područje zavarava svojom geografskom minijaturom, pa se lokalni elementi uzimaju kao standardi za cjelokupni bosanskohercegovački prostor. Nadamo se da će ovo djelo dokazati da je to istinski koristan pragmatski iskorak u načinu obrade jednog značajnog perioda historije Bosne, pa ga u skladu s tim preporučujemo za objavljivanje. Mr. Ramiza Smajić Sarajevo, juli 2010.

Interview 'Preporoda': Bakir Tanović, filmski umjetnik i historičar

SA STANOVIŠTA HISTORIJSKE ISTINE SULUDO JE BOŠNJAKE PROGLAŠAVATI NACIONALNO MUSLIMANIMA

- kaže režiser Bakir Tanović, koji u privrženosti ideji prepoznavanja bošnjaštva u svojoj knjizi Historija Bosne, nudi nove poglede na neke ključne društvene procese

Iz štampe je izašla knjiga „Historija Bosne u okviru Osmanskog carstva“ autora Bakira Tanovića, našoj javnosti više poznatog kao autora igranih i dokumentarnih filmova za koje je dobio niz prestižnih svjetskih nagrada. Tanović je pisac mnogih filmskih scenarija, a od 1950.godine do danas bavio se režijom, snimanjem i produkcijom filmova. Međutim, malo se zna da je on po zanimanju diplomirani profesor nacionalne historije, i to prve generacije historičara Univerziteta u Sarajevu. Izlazak knjige „Historija Bosne u okviru Osmanskog carstva“ nije njegovo prvo štivo iz ove oblasti, ali je zasigurno temeljno pošto je rađeno prilježno sve protekle godine kojih autor Tanović sada ima ukupno osamdeset. A o kakvoj knjizi se radi u svojoj recenziji mr.Ramiza Smajić je napisala: „Proučavanje historije Bosne u osmanskom periodu uglavnom je bilo fokusirano na problematiku iz oblasti agrarnih odnosa, razvoja gradova, širenja islama, vakufa, književnog stvaralaštva, timarsko-spahijskog sistema i sl. Rijetki su se usuđivali da pokušaju napraviti sintetski prikaz historije u tom višestoljetnom trajanju, tematskim i faktografskim pristupom. Upravo u ovom se prepoznaje iskustvo autora Tanovića i želja da mladim ljudima olakša pristup krupnim procesima koji su se odvijali na ovom prostoru bogate i raznovrsne simbioze. Kvalitetan izbor izvora i literature uz korektno navođenje, donošenje novih informacija do kojih je autor došao istražujući između ostalog i bogato porodično naslijeđe, rezultirali su obimnim i vrijednim djelom. Njegova očita posvećenost ideji prepoznavanja bošnjaštva od najstarijih vremena, ali nesujetna otvorenost primjedbama njegovom istraživačkom zahvatu inspirativni su za dalje sagledavanje ovog bogatog historijskog perioda“. Ova knjiga je bila neposredan povod za razgovor, ali od Bakira Tanovića imalo se i mnogo štošta više doznati. Razgovor sa njime upriličen je u njegovoj kući , u sobi sa policama knjiga i brojnim nagradama na zidovima sa filmskih festivala.

Period od 525 godina bosanske historije
O tome šta nam knjiga donosi i šta ga je navelo da je napiše Bakir Tanović nam kazuje:
- „Historija Bosne u okviru Osmanskog carstva“ obuhvata period od 525 godina. Raspoređena je na tri poglavlja. Prvo poglavlje obrađuje period od 1353.godine i vladavinu Bana i kralja Tvrtka I pa do 1482.godine. Drugo poglavlje tiče se perioda od 1482.godine do karlovačkog mira 1699.godine, i treće poglavlje- od 1699.god. do austro- ugarske okupacije Bosne i Hercegovine. U suštini ova historija govori o učešću Bošnjaka, odnosno Bosne u evropskoj historiji . To je cjelovit sintetski prikaz historije Bosne u višestoljetnom trajanju sa tematskim i faktografskim pristupom .S druge strane manjak cjelovitih sintetskih studija u historiografiji Bosne u osmanskom periodu , te pristup tretiranju dugogodišnjih tabu tema navelo me je da napišem histroiju Bosne koju može da prati čitalac lišen svih predrasuda koje postoje u historiografiji naše države. Svakako ova historija Bosne predstavlja izvjestan uklon u sveprisutnom tumačenju historiografije sa kraja 20. stoljeća. U tom kontekstu događaj širenja islama u Bosni predstavljena je kao 'vjersko-kulturna revolucija u periodu od 1415. do 1530. godine' što se u izvjesnoj mjeri može definirati kao sukob civilizacija: zapadno-krišćanske, bizantsko-pravoslavne i osmanlijske, islamske. Posebno je važno istaći vrijeme u koje se pojavljuje historija Bosne.

Bošnjaci u principu malo poznaju svoju historiju?
- Da. Mnogobrojni su razlozi za tu činjenicu. Bošnjacima je bilo onemogućeno, a ustvari zabranjeno da izražavaju svoju nacionalnost i to u svim režimima 20. stoljeća, od okupacije Bosne i Hercegovine od strane Austro- Ugarske 1878.godine, u vrijeme Kraljevine Jugoslavije, u toku kvislinškog režima, nezavisne države Hrvatske, te komunističkoj Jugoslaviji. To je samo po sebi nedopustiv čin terora izvršen nad jednim starim evropskim narodom. Bošnjačka nacionalna historija apsolutno je kompatibilna sa nacionalnim razvitkom ostalih evropskih naroda. Na primjer, Francuska u vrijeme Buržoaske revolucije, Italija u doba Garibaldija itd. A, Bošnjaci su cijelo to vrijeme u 16., 17., 18. i 19. vijeku imali svoju zajedničku historiju, svoju teritoriju na kojoj su živjeli, svoju nacionalnu kulturi i bosanski jezik. Tako su Bošnjaci još 1630.godine imali napisan prvi bosansko-turski rječnik i to mnogo ranije nego drugi balkanski narodi, pa je sasvim ludo i imbecilno, sa stanovišta historijske istine, proglašavati Bošnjake nacionalno muslimanima t.j. vjerskom grupom kako je to učinjeno u Evropi 20. vijeka. Trebalo je da se sruši u krvi jedan totalitaristički režim bivše Jugoslavije i da se dogodi genocid nad Bošnjacima, pa da u ustavu bosanske države uđu odredbe da su Bošnjaci narod. Ustvari, narod koji ne prati svoju historiju, zaboravlja činjenice i zapostavlja svoju tradiciju često je osuđen da mu se historija ponavlja.

Nacionalni razvoj osvjetljava tabu teme
Spomenuli ste historijske tabu teme- da li su one sada u potpunosti rasvijetljene?
- Nisu. Dosta je u posljednjim godinama rađeno na utvrđivanju činjenica na tome. Na tome je radio i Adem Handžić baveći se etnografskim pitanjima i pomjeranjima stanovništva i dr. Domete drugih istraživača koji su dali svoj doprinos u predosmanskom i osmanskom periodu uključio sam u analiziranju tih promjena i pomjeranja stanovništva. U knjizi sam izložio i pojasnio način primanja islama nakon čuvene bitke i poraza kod Lašve 1415.godine. Zigismund je pozvao Osmanlije da mu pomognu, a sultan mu je poslao oca Isa-bega Ishakovića. Nesumnjivo, to govori da su tada nastale bitne promjene u Bosni u načinu života ljudi, u pristupu jednoj novoj civilizaciji i slično. U svakom slučaju promjene su bile evidentne. Ova historija koju sam ja izložio, upravo, prati te promjene i situacije u Bosni, a pod Osmanskim carstvom. Ujedno, treba reći da su Bošnjaci učestvovali u svim odlučujućim bitkama na svim kontinentima gdje je bila Osmanska imperija. Oni su se praktički integrirali u taj život uslijed čega je nastala i nova svijest. Možemo uočiti da je ta svijest nastala čak vrlo rano. Recimo, vi imate prvo naselje u Sarajevu sa tri mahale, negdje 1453.godine. Da ne dužim, hoću tek da kažem da od tada kreće nacionalni razvoj.

Kad govorite o toj nacionalnoj svijesti jedan ste od rijetkih koji su se, kad je to bilo najteže, izjašnjavali kao Bošnjak. Koliko su Bošnjaci danas u tom smislu postali svjesniji svog nacionalnog identiteta?
- To je jedan proces. Ja sam stjecajem okolnosti jedno vrijeme boravio u Sjedinjenim Američkim Državama. Tamo sam u Čikagu upoznao jednu koloniju Bošnjaka koji su bili svjesni svoje pripadnosti. Družio sam se tada sa njima 6 mjeseci, a posebno sa rahmetli Ćamilom ef.Avdićem. Oni su se pitali- ko su i kome pripadaju? To se dešavalo 1960.godine kada i počinju te ideje o bošnjaštvu. Najeksponiraniji je u to doba bio Adil-beg Zulfikarpašić. Po tom pitanju je poslije održana konferencija u Sarajevu na kojoj sam i ja učestvovao. No, manje je poznato javnosti da je 1993.godine to pokrenuo tadašnji predjednik društva Sandžaklija da bi to podržao i Alija Izetbegović. Raspravljalo se o nacionalnom pitanju, identitetu nakon čega je u septembru 1993. g. održan bošnjački Sabor kada su Bošnjaci kao narod ušli u Ustav BiH.

Donedavno je zagovarana potreba sazivanja novog bošnjačkog sabora?
- Kada me to već pitate ključno je da su Bošnjacima nužne nacionalne institucije. Mi smo jedini narod koji nema svoju akademiju nauka. Ono što bi trebalo prije svega toga napraviti jeste institut za historiju, geografiju, jezik i drugo što je potrebno jednoj naciji. Evo, recimo, ovu historiju koju sam ja napisao u svijetu rade ekipe i instituti. To je obiman i dugotrajan posao. Jer, sve to treba biti potkrijepljeno dokumentima i validnom literaturom. U mojoj knjizi ima izvora koji do sada nisu objavljeni. Bošnjaci se moraju bolje organizirati i više dogovarati.

Koliko ste ustvari radili na svojoj knjizi?
- U svome radu kao filmski režiser ja sam imao prilike da radim na pojedinim temama. Obrađivao sam pojedine segmente naše historije. Recimo, radio sam sa Pavlom Anđelićem 1980.godine film o znamenjima bosanske države. Tada sam snimio svaki dokument važan za državu BiH. Pravio sam i scenarij za igrani film „Omer-paša Latas“ koji nije prihvaćen. Uradio sam film o 'Kamenom spavaču' zajedno sa Makom Dizdarom . Obišao sam mnoge krajeve i mjesta. Tu je bio i film 'Muhadžir' itd. Dakle, ja sam već imao obimnu građu, a što je najvažnije imao sam kontakt, išao sam direktno u arhivu. Praktički ja sam tu građu cijeli život sakupljao. Tek zadnju godinu i po dana sam intenzivnije radio na knjizi. Uz sve to u izdavačkoj kući „Svjetlost“ redaktori i lektori su još jednom sve to prešli i ispravili grješke. Htio sam tu biti rigorozan, jer sam svjestan da će ljudi, kako oni koji nas vole tako i oni drugi, postavljati pitanja. Tu moram imati naučnu verifikaciju za svaku stvar koju sam izložio.

Kakav publicitet knjige očekujete?
- Ova knjiga je dokumenat historije Bosne, prije svega Sarajeva, glavnog grada države. Mogu reći da je ovaj projekat podržala općina Stari Grad i osobno načelnik Ibrahim Hadžibajrić. S druge je strane vrlo bitno je da se knjiga prevede na engleski jezik kako bi ona bila dostupna i brojnim turistima koji dolaze u našu zemlju. Njima kao i drugima knjiga može poslužiti i kao svojevrsna enciklopedija koja sadrži obilje(67 slika) dokumenata .

U režiji historije
Mnogi Vas više pamte kao režisera. Međutim, po vokaciji ste historičar?
- U tom pogledu, imao sam karakterističnu sudbinu. Kada sam završio sarajevsku gimnaziju bilo mi je zabranjeno da nastavim dalje školovanje. Meni je to kao mladoj osobi tada bilo šokantno. A, da situacija bude komična dokument kojim se meni branilo studiranje potpisao je dr.Ante Babić koji će poslije na studiju historije biti mi profesor. Bilo kako bilo, tek slijedeće godine sam upisao Filozofski fakultet i bio student prve generacije historičara. Bio sam u generaciji sa Markom Šunjićem, prof. Milanom Vasićem , Juzbašićem i drugima. Odbranio sam diplomski rad na temu 'Agrarni odnosi u BiH u 19.vijeku' da bi mi prof.dr. Hamdija Kapidžić predložio da ostanem. Rekao sam mu da to ne mogu prihvatiti jer bih tada morao biti komunist, a ja to neću da budem. Osim toga morao bih da pišem kako mi se naređuje. Tako da sam ostao na filmu koji mi je pružao širinu. Međutim, odista, moje opredjeljenje je bilo historija. I to je gotovo pa bilo tradicija u mojoj porodici. Moj otac je bio pravnik, daidža.., moji Tanovići su bili kapetani u Ključu, Hasan-kapetan je 1831.godine bio na strani Husein-kapetana Gradaščevića, moja majka je iz porodice Ćurčića, djed Muhamed Ćurčić-mutevellija vakufa i dr. Pojedine detalje iz porodične zaostavštine sam utkao u ovu knjigu historije. Sa te strane ona je zanimljivija.

Ipak, otkuda tolika ljubav za film?
- Ta ljubav je, možda, bila proizvod nužde. Zamislite, generacija u kojoj su bili rahmetli Muhsin Rizvić, Mladen Šutej kao i ostali sa kojima sam išao u školu dobiju stipendije, a meni se to onemogući. Kako je moj otac bio u zatvoru, ja sam morao tražiti posao. Tamo gdje sam konkurirao sumnjičavo su me gledali i odbijali. Na kraju sam uspio i zaposlio se u 'Bosna' filmu. Srećom, volio sam i rad na filmu. To ne mogu poreći. Na tom polju sam, i pored svega, postigao lijepe rezultate.

Kako ste došli na ideju filma „Muhadžir“?
- Taj film sam počeo sa rehmetli Makom Dizdarom. Otprije sam surađivao sa Makom na njegovom 'Kamenom spavaču' kada je on već postao čuven. Mak je, ustvari, samo nastavio tradiciju Mehmeda Uskufija, pisca prvog rječnika. On se naslonio na njega i time, zapravo, pokazao genezu naše kulture. I, napravio je epohalno djelo. Družio sam se sa Makom i na osnovu njegove ideje napravio film „Muhadžir“. Od njega sam saznao da u Turskoj imaju cijela naselja gdje se govori bosanskim jezikom. Napisao je scenariji za taj film, ali on nije prošao na fondaciji za kinematografiju gdje sam i ja bio član uprave. Jednostavno je to odbijeno. To se desilo 1967.godine da bi ja tu ideju obnovio i dvadeset godina poslije uradio taj film. U više navrata smo tražili finansije i pomoć i od Centralnog komiteta, ali nismo dobili saglasnost. Tri puta je snimana 'Hagada', a ovaj naš projekat nisu htjeli prihvatiti. Konačno sam, otišao Nijazu Durakoviću i on je intervenirao tako da sam dobio ,doduše manja sredstva od traženih, ali sam uspio snimiti film.

Družili ste se sa mnogim ličnostima iz javnog i kulturnog života BiH. Ko vam je ovom prilikom ostao u pamćenju?
- Jedno vrijeme često sam komunicirao s rahmetli Alijom Izetbegovićem koji me je pozvao da pristupim stranci SDA. Čak sam bio treći na spisku potpisa formiranja stranke. Moj sin Esad, koji se u džamiji družio sa simpatizerima stranke, prenio mi je poziv da dođem. Tada, međutim, nisam mogao, jer sam imao ranije obaveze. Potom me je u ime Alije Izetbegovića pozvao Muhamed Čengić. Došao sam i potpisao prvi tekst koji je pojašnjavao poziciju SDA. Prihvatio sam to sa primjedbom odnosa prema bošnjačkom nacionalnom pitanju. Argumentacija je bila da bi to odmah moglo zbuniti narod. Međutim, ja sam shvatio da se u tom trenutku nastavio pokret naroda koji je nezaustavljiv. Prihvatio sam to kako bi te stvari krenule dalje.

Ipak se kreće
A, idu li u željenom pravcu rješenja bošnjačkog nacionalnog pitanja?
- U ukupnom smisli idu. Ne može se sve parcijalno gledati. Osvrtati se na surevnjivost . Ja to gledam sa nekog pozitivnog histropijskog stanovišta. Moramo priznati da smo po prvi put došli do svijesti da živimo kao narod. Neke grješke koje su napravljene poput one da smo prihvatili ono što nam je Austro-Ugarska nametnula kao vjersko- prosvjetno- kulturnu manifestaciju muslimana na način da se organiziramo oko Gajreta, Preporoda i sličnih društva ne mogu udovoljiti svim potrebama. Jer, potrebno je organizirano pristupiti nacionalnom pitanju, a ne tek samo vjersko- kulturnom. Naslijeđenim smo samo potisnuli nacionalni identitet. Naravno, ne treba zapostavljati ni prethodni segment. Ja sam, eto, 1976.godine napravio dokumentarni film o „Gazi Husrev-begovoj biblioteci“. U tome su učestvovali i Mehmed Mujezinović, Kasim Dobrača, hafiz Traljić. Bio je to prijelazni period. Mi smo zvanično pristali na prosvjetno-kulturnu autonomiju što je, opet, dovelo da se Islamska zajednica, hvala Bogu, pojavila na sceni. Islamska zajednica je u suštini i održala naš narod. Međutim , na nacionalnom pitanju treba još raditi.
-
Objavili ste i knjigu historijskih rasprava „Ko je vlasnik Bosne i Hercegovina" . Šta ona sadrži i ko je istinski vlasnik BiH?
- Ta je knjiga pisana u ratu. Objavljena je 1995.god. i njena promocija održana na Trgu bana Jelačića u Zagrebu. Predgovor je napisao akademik Ivo Banac. Tema je bila izazovna i provokativna. Iznio sam dokumente koji su pokazivali ko je stvarni vlasnik zemlje u Bosni. Mnoge je to interesiralo. Na osnovu dokumentacije koju sam pronašao u austrougarskoj dokumentaciji jedan od podataka, onaj koji se tiče vlasništva obradivog zemljišta, kazuje da su Bošnjaci imali 63,84%, Srbi 20%, Hrvati 15,68%, a ostali o,48% tog zemljišta. Ta knjiga je danas tražena i mnogi je koriste.

Iako ste u poznijim godinama prihvatili ste se funkcije predsjednika Pomorskog društva BiH. Iz kojih razloga?
- Razlog je da je vrlo važno imati izlaz na more. To je vječna težnja. I kralj Trvtko I je težio tome. Osnovao je Herceg -Novi, imao svoju mornaricu i kapetane. Tu i takvu tradiciju nastavio je i Herceg Stjepan. I, Omer-paša Latas je u tom pogledu imao zadatak da osigura Neum sa vojnog stanovišta interesa turske države. Opisan je incident kada je turski brod uplovio u Sutorinu. Austro-Ugarska je tada slala diplomatsku notu kako bi to zaustavila. Jednostavno rečeno, austrougarska politika je planirala da zatvori naš izlaz na more. Takva strijemljenja od 1850.godine kojima se Omer-paša trebao suprostaviti podsticana su i u komunističkoj Jugoslaviji. Treba li reći, tada su potencirali izgrađivanje luke Ploče koja uopće nije luka. Ukratko, pitanje otvaranje luke Neum otvara našu direktnu komunikaciju sa 2000 država svijeta. Drugo, začuđujuće je da to ne prihvataju i Hrvati koji čine većinu u Neumu. Naime, njihova omladina seli sada u druga mjesta što nije u interesu ni države BiH. Glavni razlog je, dakle, pitanje razvitka države.

Otuda i problem oko koridora Vc?
- To jeste tako. Sada je urađeno neko kompromisno rješenje sa dva kraka, ali to je neracionalno. Uglavnom, Neum je idelan za luku. Ona bi bila u malostonskom zalivu na dužini od 10 km. Svi prirodni uslovi za to postoje, dubina mora od 23 do 27 metara.

Razgovarao: SELMAN SELHANOVIĆ