Asaf DŽANIĆ: Kada se kratke distance od godinu dana pogledamo djelo generala Rasima Delića, kada u taj pogled uključimo poglede naših savremenika koji su surađivali s njim u odbrani Bosne i Hercegovine kao civilizacijskog fenomena i sopstvenog životnog okvira, vidimo da odbrana toga fenomena nije napredovala nekom jednostavnom linijom produbljivanja i proširivanja. Odbrana svake agresijom napadnute i ugrožene zemlje, pa makar ona bila i najorganiziranija, uvijek obuhvata i regresije, uzmicanja, lomove, i ne odvija se uvijek linijom jednodimnezionalne progresije.

Ovih dana u našemu regionu vremenski su se podudarila dva sasvim različita događaja koje uvezuje njihova ratna provinijencija – u našoj zemlji, godišnjica formiranja Armije RBiH i prva godišnjica smrti generala Rasima Delića, a u susjednoj Hrvatskoj takav je događaj bio presuda Haaškog tribunala generalima HV Anti Gotovini i Mladenu Markaču.

Jedan naš poznati povjesničar iskazao je misao da nas historija ničemu ne može naučiti, ali da historija daje preporuke. Eho ove fine misli dopire do nas i iz života i djela generala Rasima Delića i ona danas postaje svojevrsni memento. Taj general, intelektualac u uniformi, ostavio je iza sebe djela u kojima se mogu, ako ih znamo studirati i proučavati, naći izuzetne „preporuke“ povijesti.

Na tome tragu nalazi se i misao istaknutog britanskog povjesničara E.H.Carra po kojemu područje povijesne istine leži između dva pola: pola činjenica bez vrednovanja, i pola vrednosnih sudova koji se još uvijek bore da se sami pretvore u činjenice. Po Carru, progres u povijesti realizira se kroz međuzavisnost i interakciju činjenica i vrednosnih elemenata, a objektivan povjesničar je onaj koji najdublje ponire u taj recipročni proces, koji se izdiže iznad ograničene vizije u svojoj vlastitoj situaciji u društvu i povijesti – iznad potreba vremena.

Kada se kratke distance od godinu dana pogledamo djelo generala Rasima Delića, kada u taj pogled uključimo poglede naših savremenika koji su surađivali s njim u odbrani Bosne i Hercegovine kao civilizacijskog fenomena i sopstvenog životnog okvira, vidimo da odbrana toga fenomena nije napredovala nekom jednostavnom linijom produbljivanja i proširivanja. Odbrana svake agresijom napadnute i ugrožene zemlje, pa makar ona bila i najorganiziranija, uvijek obuhvata i regresije, uzmicanja, lomove, i ne odvija se uvijek linijom jednodimnezionalne progresije.

U susjednoj Hrvatskoj, na presudu Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (IT-06-90 donesenu 15. aprila 2011.) generalima HV Anti Gotovini i Mladenu Markaču, i državni vrh, i politička elita, i mnogi intelektualci, uz nekoliko izuzetaka, odmah su zauzeli kategorično negativno stajalište, premda u roku od nekoliko sati nisu mogli stvarno pročitati ni manji dio od njenih ukupno 1.378 stranica. Osim ove začudne brzine, upada na prvi pogled u oči velika podudarnost, fanatična isključivost, gotovo identičnost tih stavova. Kao da su nastajali po obrascu stare prakse komunističkih režima, čiji revnosni propagatori po pravilu nisu ni čitali knjige, ali su odmah znali šta u njima „ne valja“, a kritička upozorenja da se najprije valja upoznati s meritumom stvari prije nego što se o njoj izrekne ikakav sud, s prezirom odbacivali kao nepotrebno gubljenje vremena.

Koje su, onda, prave povijesne „preporuke” koje se mogu iščitati u presudi IT-06-90, umjesto izmišljotina kako su u njoj sadržane protuhrvatske strahote? Premda se presudom utvrđuje da je jedan Tuđmanov pothvat bio zločinački i da su dva generala HV kriva zato što su postupala u skladu s tim pothvatom, to se u presudi ne dovodi ni u kakvu vezu sa historijskim smislom i postojanjem hrvatske države, s njenim legitimnim pravom da vrši svoju vlast na cjelokupnoj svojoj teritoriji. Stvar je, u načelu, upravo sasvim suprotna, kao što s pravom tvrde danas hrvatski pregovarači u procesu pridruživanja Hrvatske Evropskoj uniji, kada nastoje uvjeriti svoje evropske kolege da s hrvatskom državom i hrvatskim građanima ni u kakvoj vezi nije ni udruženi zločinački pothvat nekih bivših javnih dužnosnika, pa makar oni bili i premijeri, dopremijeri, ministri, koji se krivično gone zbog korupcije ogromnih razmjera.

Pravo i dužnost Republike Hrvatske da na čitavom svojem teritoriju uspostavi ustavni poredak, odnosno demokraciju i slobodu za sve svoje građane su nesporni. To pravo i tu dužnost ne može dovesti u pitanje nijedna presuda, pa ni presuda IT-06-90, i, za uhar istine, treba reći da to pravo niko u svijetu – s izuzetkom srpskih nacionalista – i ne osporava. Ono što se s pravom osporava jeste neefikasnost, neodgovornost i nemar hrvatske državotvornosti u zaštiti i poštovanju svetosti svakog pojedinačnog ljudskog života. Filozofi-egzistencijalisti bi rekli da je to ona granična situacija u kojoj se prepoznaje bit jedne politike, jednog sistema mišljenja, sistema djelovanja; da režim koji je vodio diskriminatorsku politiku na tolikim poljima jednostavno nije ni bio u stanju da jednu legitimnu vojnu akciju provede drugačije no što je provodio sve svoje druge pothvate, da ni akciju oslobađanja okupiranih područja nije mogao provesti drugačije nego bezakonjem i mržnjom, koji su porodili tolike zločine.

Pa ipak, i pored svega toga, operacija Oluja bila je toj mjeri opravdana i legitimna da je nisu uspjeli kompromitirati čak ni Franjo Tuđman i njegov režim. Umjesto toga, propustili su jedinstvenu povijesnu priliku koja nastaje sasvim izuzetno, možda jednom u stotinu godina, da se jedno legitimno oslobađanje provede i na legitiman način, da se svim hrvatskim građanima zatečenim na okupiranom teritoriju efikasno zaštite njihova ljudska prava, uključujući i njihovo pravo na život. Da je tako postupio i da je odistinski žalio za odbjeglim građanima, makar oni bili i pobunjenici protiv njegove vlasti, Tuđman bi uz vojnu postigao istinsku i veliku moralnu pobjedu.