Publicirajući djelo Bošnjakinje govore - razgovori sa istaknutim Bošnjakinja iz javnog i kulturnog života BiH, Selman Selhanović osvježio je bosanskohercegovački književni repertoar, nudeći nam, ne nepoznat i sasma nov stvaralački opus, već originalan pristup akutualnim društvenim psihološkim, pedagoškim, i inim pitanjima u čijem središtu je žena.

Kada sam otvorila knjigu Bošnjakinje govore i među intervjuiranim našla mnoga draga, poznata lica (Hasnija Muratagić- Tuna, Adila Pašalić-Kreso, Ramiza Smajić i dr.), pomislila sam kako je autor imao istančan ukus pri odabiru intervjuistkinja, jer moje osobno poznanstvo s njima daje mi za pravo da kažem kako je riječ o ženama u čijem prisustvu osjećate sreću da ste žena Bošnjakinja.
Naslovom knjige Bošnjakinje govore, Selman Selhanović ponajbolje je izrekao misao-vodilju u nastanku djelu: nacionalno-povijesno i duhovno biće žene Bošnjakinje uopće, jer bi u protivnom podnaslov knjige Razgovori sa istaknutim Bošnjakinja zauzimao poziciju istaknutog naslova.
Zbog toga bih s pravom rekla da su intervjuirane Bošnjakinje u Selhanovićevoj knjizi sublimacija Bošnjakinje iz prošlosti, sadašnjosti i moguća slika budućnosti.

Jer, svaka od njih je nastavak prethodnog bitka-majke, nane, pranane..., i u čistom egzistencijalnom i u duhovnom smislu. "Moja majka rahmetli uvijek me ispraćala na vrata, pa na avliju i sve me gledala dok ne zamaknem, govoreći: Hajde s abdestom i na Boga se oslonivši pa će ti Bog dati svako dobro, a kad ti On da svako dobro, niko ti ništa ne može", kaže Fahira Fejzić- Čengić.

Ciklus života tako je predočen metaforom Bošnjakinja- porodica. Stoga ne iznenađuje da Bošnjakinje u intervju ističu porodicu i dom kao okrilje topline, mira i izvjesnoga samoostvarenja, istaknuti postajete tek kada vaš bitak, prema vlastitim svjetonazorima, ostvari ono što je sveto: porodicu i etički kod utkan u nerv porodičnog života u svojoj sveukupnosti. Bez toga, istaknute Bošnjakinje su nedostatne, lišene "ženstvenosti", neovisno o poslovnom i društvenom uspjehu.

I upravo je to fascinantno u ovoj knjizi, te žene su, primarno Bošnjakinje, a potom uspješne žene. U izjavama se ne odriču svoga osnovnog prava: da budu kćeri, majke, supruge iako ih "moderno" doba dodatno opterećuje obavezama i dužnostima.

Postavlja se pitanje: iz kojeg izvora crpe snagu koja omogućuje nošenje, dozvolit ćete mi, takvog tereta? Nesumnjivo je, iz ljubavi i djetinjstva, iz vjerskih i/ ili etičkih načela stečenih u porodici, iz ljepote suživota...

Gotovo bez iznimke, intervjuirane govore o utjecaju porodice na konstituiranje mladog bića, pa bi se iz njihovih izjava, bez imalo poteškoća, mogao izvući kratki i jezgroviti pedagoški priručnik.
Dakle, na vjetrometini Bosne ponosno stoji Bošnjakinja- hrabra i postojana jer zna ko je, odakle dolazi, što su istinske vrijednosti i što sve može.

Iako je autor, uglavnom intervjuirao Bošnjakinje nastanjene i angažirane u Sarajevu, sigurna sam da je mislio kako su i Bošnjakinje iz Goražda, Zenice, Mostara, Srebrenice... jednako istaknute. Stoga, značajke ovoga djela ne treba promatrati prema lokalnom kriteriju, jer smisao izjava nadilazi i lokalno i regionalno. Bošnjakinja je i u Americi, i u Švedskoj, i u Kanadi, ona koja se umješnošću virtouza bori za očuvanje nacionalnog bića porodice.

Stojeći čvrsto na zemlji, jer fikcija je za njih luksuz, one ne poriču teškoće i žrtvu takvoga života. "Uz te poslovne obaveze idu moje dužnosti kao majke, supruge, kćerke pa slobodnog vremena u klasičnom smislu nemam, nego grabim sate koje stignem i često pronađem sebe u onoj narodnoj izreci da žena sve radi usput" ističe Ramiza Smajić.

Riječi po svojoj naravi gube na značenju ukoliko ih prečesto i neadekvatno koristimo. Tako riječ emancipacija, koja izvorno znači osloboditi se ugnjetavnja, potčinjenosti, nejednakosti (Klaić), ne nalazi mjesto u izjavama Bošnjakinja oblikom i upotrebom u "zapadnoj" kulturi. Dok se emancipacija u pojedinim kulturama shvaća i doživljava kao početak buđenja ženske svijesti o svojoj ličnosti i pravima, žene Bošnjakinje su odveć emancipirane i emancipaciju nose u svom naslijeđu- znaju svoje prednosti i prava, ne dozvoljavaju da ih neko ugrozi , nalazeći mjeru da ni same ne prekrše ono čime su blagosiljene – majčinstvom, dobročinstvom, pravdom. "Žena koja ne radi na poslu to zaradi svojim ostankom u kući. Jer ne treba plaćati za čuvanje djece, čišćenje stana, ručak u restoranu, itd. Ali, onog momenta kada žena zaradi na isti način, na poslu, što bi onda njena obavezua bila da kuha ručak. Hoću, naprosto, da žena ima mogućnost izbora i da je jednako poštovana", navodi Jasna Bakšić-Muftić.

Šta znači emancipacija za Bošnjakinje, možda je ponajbolje kazala Arduana Pribinja- Kurić. "Svidjelo mi se donekle pisanje Eme Goldmen o ovoj temi. Napisala je otprilike ovako: Emancipacija bi trebala omogućiti ženi da bude humana u najistinskijem smislu, Sve što u njoj žudi za potvrdom i djelovanjem trebalo bi doživjeti svoj puni izraz, sve bi uvjetne prepreke trebale pasti... Žena mora da shvati da će njezina sloboda dosegnuti tako daleko koliko njezina snaga da ostvari svoju slobodu može dosegnuti", ističe Pribinja.

Jaz između posla i porodičnog života, intervjuirane premošćuju izbalansiranošću i organizacijom života, na poslovnom planu u potpunosti su posvećene profesiji, kod kuće su bezrezervno uključene u tokove porodičnog života, nerijetko na uštrb prijeko potrebnoga odmora.

Aida Begić- Zubčević kaže: "Bez obzira da li majka ide na posao ili ne, njezina briga o djetetu je apsolutno prisutna. Recimo, ja svoju kćerku kada pođem na duža putovanja povedem sa sobom. Mislim da ona u tom smislu ne osjeća neki nedostatak. Sve je to onako kako se vi postavite, jer različiti smo, imamo različite živote i nijedno od tih nije recept ni za sreću ni za uspjeh".

Vodeći se razumom, ostavljajući emocije za intimne trenutke, muškom odriješetosti intervjuirane emancipaciju ne stavljaju u okvire feminističkog pokreta, ili bilo kakvog društvenog poretka, već same nalaze svoje mjesto pod suncem. Umjesto riječi emancipacija, one žive emancipaciju u pravom smsilu te riječi, ne ostavljajući dojam ugroženosti bilo koje vrste. Svojevrsna potvrda tome je i izjava Semihe Borovac, koja kaže : "Mislim da se Bošnjakinje bave i da su zastupljene u političkom životu u onoj mjeri koliko to one zaista žele".

Bošnjakinje govore djelo je u kojem je Selhanović uvrstio žene iz različitih društvenih sfera: kultura i umjetnost, društvene i humanističke znanosti, prirodne znanosti, inicirajući tako sveprisutnosti žene Bošnjakinje u ovdašnjoj Bosni i Hercegovini.
Osviještenost, osobna i društvena, nit je koja povezuje intervjuirane, osvještenost o značaju znanja, obrazovanja, društvenog i političkog angažmana, s jedne, te o bitnosti porodice, njegovanja duhovnog života, s druge strane.

Prema tome, nijedna od njih nije, isključivo, okrenuta ambiciji vlastitoga ostvarenja, već podjednako, ako ne i više, socijalnoj aktualizaciji.
Knjiga Bošnjakinje govore namijenjana je široj čitalačkoj publici – mladima generacijama mladićima i djevojkama inspirativno je štivo za dalji napredak i uputa istinskim vrijednostima čovjekove univerzalnosti, srednjoj generaciji je svojevrsni upitnik samoprovjere poslovnoga i vrijednosti koje su i sami i njegovali.

Isto tako, knjiga bez obzira na prisutnost Bošnjakinje kao glavnog protagoniste, ne poznaje rodnosenzitivni jezik, pa je, stoga, čitljiva i za muški i za ženski spol.
Muški dio buduće čitalačke publike pronaći će misli i ideje koje mogu biti dodatni pokretač u životu i poslu, motiv za napredak- osobni i društveni. Više od toga, intervjui iz knjige mogu ih potaknuti na percepciju žene Bošnjakinje danas, jake i uspješne kojoj, svakako, treba suborac i saputnik. Otkinuta od njegova rebra, Bošnjakinja opstaje zahvaljujući razumijevanju i podršci supruga, oca, sina, kolege Bošnjaka. S jasnom predodžbom o zajedničkim vrednotama, udruženi istrajavaju u turbulentnim vremenima.

Sam Selhanović je podrobno shvatio Bošnjakinje, i sastavljajući ovu knjigu kazao mnogo i o sebi: muškarac koji u svom biću nosi duboko i časno poštovanje prema ženi, utjelovljeno dvama okvirima: duhovno/ religijskim i porodičnim, poštovanje koje je stjecao iz života i predaje Poslanika, s.a.v.s., i knjige Božije, te vlastitog porodičnog ozračja.
Trebali bismo biti zahvalni Selhanoviću, budući da je, hodajući budan uočio, zabilježio i otrgnuo od "mogućeg" zaborava vrijednosti Bošnjakinje naspram kojih mnogi zatvaraju oči.

Dr. Elvira Ćemalović – Dilberović
Fakultet humanističkih nauka u Mostaru