Genocid nad Bošnjacima muslimanima stare Crne Gore događa se na prijelazu iz 17. u 18. stoljeće, tačnije 1711. godine, uoči Badnje večeri. Te noći je izvršena takozvana „istraga poturica", kada je pobijeno približno 1000 muslimana, koliko ih je, prema mjerodavnim dokazima, tada živjelo na području stare Crne Gore koja se sastojala od svega četri nahije sa sjedištem na Cetinju. Ono što nije pobijeno izbjeglo je u Nikšić i selo Tuđemile kod Bara.

Strateg, idejni promotor i agens tog genocida, kojeg historičari nazivaju Drugi genocid nad muslimanima na tlu Crne Gore, bila je Pravoslavna crkva. Za ovu tvrdnju postoje dva nepobitna svjedočanstva: prvo - „istraga poturica", ustvari genocid nad muslimanima se događa uoči Badnje večeri, dakle najvećeg i najsvetijeg kršćanskog praznika, i drugo - taj događaj, „istragu poturica", opjevao je vladika, najveći crkveni dostojanstvenik i pjesnik Petar II Petrović Njegoš u „Gorskom vijencu". On je time pružio ideologiziranu epsku podlogu i paradigmu za sve kasnije genocide nad muslimanima Srbije, Sandžaka, Crne Gore i Bosne i Hercegovine.

Tako je Njegoš kao najveći srpsko-crnogorski pjesnik i vladika, odnosno nosilac najviše vjerske i svjetovne vlasti, opjevao, posvetio i u najuzvišenije djelo pretvorio genocid ili međunarodni zločin pod kojim se podrazumjeva svjesno, namjerno i plansko potpuno ili djelimično uništavanje nacionalnih, etničkih, rasnih ili religijskih grupa. Motiv za izvršenje genocida su želje za pljačkom i porobljavanjem, rasna, nacionalna i vjerska mržnja i predrasude. Svi ti motivi su opjevani u „Gorskom vijencu", a vjersku mržnju prema muslimanima Njegoš izriče riječima „odža riče na Cetinju" i tvdnjom o isključivosti između Lune (Mjeseca) i krsta. (Izvor: Rizah Gruda, Hutba - Husejn Čajlaković i dr.)

Tako u jednom pjevanju, na primjer, Njegoš opjevava izvještaj vojvode Batrića podnesen episkopu Danilu i igumanu Stefanu o jednom pokolju Bošnjaka:

I šta ću ti duljiti pričanje,
koliko je ravnoga Cetinja,
ne uteče oka ni svjedoka,
ni da kaže kako im je bilo,
te pod svoju sablju ne metnusmo
koji ni se ne kće pokrstiti,
koji li se pokloni Božiću,
prekrsti se krstom hristjanskijem...
Kuće turske ognjem izgorjesmo,
da se ne zna ni stana ni traga
od nevjerna domaćega vraga.
Iz Cetinja u Ćeklić pođosmo,
ćeklićki se razbježaše Turci,
malo koga od njih posjekosmo,
ma njihove kuće popalismo,
od mečeta i turske džamije
napravismo prokletu gomilu,
neka stoji na uklin narodu.
(Gorski vijenac, stihovi 441-498)

Episkop grli junake, a iguman koljače razrješava grijeha, pretvarajući njihove zločine u „Bogu ugodna djela". A s kakvom je nakanom i kakvom porukom Njegoš pisao svoje djelo, bjelodano govori i sljedeći zastrašujući stih:

"Borbi našoj kraja biti neće
do istrage turske ali naše."
(Ibid, stihovi 131-132; „Prilozi izučavanju genocida nad Bošnjacima (1992-1995)", Izdavač: Rijaset IZ-e u BiH, Izdavačka djelatnost „El-Kalem", Sarajevo 1996. god.)

Crnogorce je u ovom strašnom pokolju nad Bošnjacima muslimanima predvodio vladika Danilo Šćepčević Petrović. U stravičnim masakrima od muslimana je potpuno očišćena stara Crna Gora, porušene su sve džamije, uništena sva muslimanska groblja, kao i svi ostali spomenici koji su svjedočili autohtonost bošnjačkog naroda na tom prostoru.