Avdo METJAHIĆ: U sramnom članu 45, istog zakona o spomen-obiljžavanju, kao što se vidi, zastrašuju se organi opštine i pojedinci koji bi insistirali ili na neki dačin izdali dozvoli za obilježavanje stratišta kojih ima u opštini Plav i van nje, od Vrmoše do Previje. Ovi ljudi su masovno masakrirani, njih oko 1200, samo radi par razloga; prvo što nisu htjeli prihvatiti svetosavlje, jer su imali svoju vjeru Islam, i što su bili pripadnici druge nacije.

Kažu i uvijek se govorilo, a i jeste, Srbija je remetilački faktor u regionu, što nije ništa novo, iako je tako od njenog postanka, posebno od njenog osnivanja u devetnaestom vijeku. Srbija se prevrće i obrće kao bolesnik u tuđoj postelji, da bi se što bolje ušančila, što je čini grablježljivom, bolesnom, truhlom i nikad normalnom državom.

Nacionalistička ideologija Srbije iz prošlih vijekova, začinjena svetosavljem, čini je remetilačkim faktorom Balkana, remeteći mir i dostojanstvo susjednih država i naroda koji bi da žive u miru. Nećemo reći ništa novo da im je namjera da svi žive u jednoj državi, kako su to zacrtavali bukadar puta, ali im to ne može biti, onda bi da zadovolje svoj bolesni um da makar vladaju sa susjednim narodima. Jer im vladavina drugih nad njima nije snošljiva. Koliko im uspijeva vladavina nad drugim, i kolko je ta vladavina ljudska, da se primjetiti, jer za sobom ostavljaju samo postoš, distrukciju, leševe, genocide, pustoš.... Inače, Srbi su, u većini, takav narod koji čak ne trpe jedan drugog. Dokaz tome su postupci da za vlast ubija brata ili pobratima i glavu mu šalje sultanu u Istambul. Ubijaju su svoje kraljeve, čak kraljice koje su bile u podmakloj trudnoći. Ubijali su i svoje prodemokratske lidere, poput Srambolića, Đinđića i sl., čija namjera je bila da ih izvuku iz krvavih brloga te da ih izvedu na razuman put civilizacije i demokratije. Kada gube, onda se hvataju kao davljenik za slamku, pa bi i svoje susjede povuku sa sobom, kako bi ih izjednačili sa sobom i svojim zlodjelima, što je samo u glavama psihopata. Oni bi da optuže one koji su se branili i branili svoj vatan, puput generala Divjaka, koji je oličenje čovjeka i humaniste. I slijepci vide koliko im uspijeva u takvim marifetlucima, gdje upadaju u blato, kojeg su sami stvorili.

Srbija, i kao potpisnica, sramnog za medunarodnu zajednicu, Dejtonskog ugovora i dalje ne prestaje sa potkopavanjem državnih Bosne i Hercegovine, i njenih institucija. Umjesto nakon krvave agresije na BiH i počinjenog genocida nad Bošnjacima, da se bave svojim narodom i problemima koji su zahvatili svijet, oni se bave teritotijama, i to tuđim, podstičući nesreće, koje će se razbit o njihovim glavama.

Jasno je, da bi Srbija bar nešto zašićarila poslije gubitka Kosova okreće se „republici šumskoj“ i rasturanju BiH, preko svojih drvosječa u politici, prikazujući je kao neuspjelu i neodrživu državu.

Srbija zaboravlja da je BiH preživljvala i još gore trenutke kroz historiju od preko jedne milenije, pa i opstala do današnjih dana. Baveći se tuđim teritorijama Srbija čeka da nekom dosadi, što nas posjeća na vuka koji je pratio vola, očekujući da i mu otpadnu mošnje i sebi priredi dobru večeru. Ali volu to ne desi, a vuk skapa od gladi.
Upozoravani su od prijatelja, a i neprijatelja koje su sami stvorili, da se igranje i čarkanje države BiH ne isplati i da je to račun bez krčmara. Sve marifetluke Srbije mogu se uporediti u par rečenica Jovana Dučića, koji je poznavao dušu svog naroda, gdje kaže:
„Čovjek koji nije hrabar ne može bit ni pošten, jer za poštenje su potrebne žrtve kakve kukavica ne umije da podnese, a potrebna je i velikodužnost koju on ne može razumjeti“.

Drugi remetilački faktor u regionu je Crna Gora, koja je uz rame sa Srbijom grecala u genocidne zločine... Dok danas iako zasebne države, obje su prepoznatjive u nepoštovanju ljudskih i nacionalnih prava autohtonih građana.

Posljednjih mjeseci svjedoci smo da crnogorski sudski organi oslobađaju optužene za ratni zločine kojeg su počinili njihovi građani i službenici reda i mira. Na ovim suđenjima se podmeće organizovana i smišljena laž, oslobađajući zločince koji su trebali bit osuđeni još prije skoro dvije decenije i to na dugogodišnje zatvorske kazne.

Kad se uporedi Crna Gora sa Srbijom, onda je velika razlika u dosta toga, jer u Srbiji ništa ne funkcioniše, koliko u ludoj kući. U CG, bar funkcioniše obmanjivanje javnosti i potcjenjivanje žrtva, koje su tadašnje vlasta izazvale i to sa istim ljudima koji se još vrte na vrhu državnih organa.

Državni vrh Crne Gore još uvijek vode akteri Miloševićeve politike i vojne avanture, a danas su eksploatatori svog naroda, pa se mijenjaju po onoj narodnoj: „Sjaši Kurto da uzjaše Murto“.
Pisali smo više puta o problemima na koje nailazi bošnjački nacionalni korpus u CG. Posebno kada je u pitanju (ne)procesuiranje ratnih zločinaca, koje pravosuđe oslobađa odgovornosti zločina nad Bošnjacima Bukovice, zatim hapšenje i deportacija, a da ne govorimo o nepriznavanju sveukupnom zločinu kojeg su Crnogorci počinili posljednjih sto godina.
Dodatni dokaz je i popis stanovništva koji je u toku, gdje se ide svim snagama i na sve moguće načine, na prisilnu asimilaciju Bošnjaka, samo da ih nebi bilo više u tefterima.

Također saznajemo i posjedujemo dokumente, gdje popisom bošnjačkog stanovništva, lica koja rade na popisu, ne upisuju u formularima ono što se od njih traže. U nekim selima, uzimaju samo ime članova da bi naknadno upisali naconalnost, jezik kojim govore i religiju kojoj pripadaju. Na ovaj način sigurno će bit u tim formularima uvedena, nacionalnost Crnogorac i jezik crnogorski. Ovo su upozorenja našem narodu da vode računa šta članovi komisije upisuju na popisu.

Jedan slučaj koji je odmah prijavljen organima za popis, popisivaći su nosioca porodičnog prava registrovali kao Bošnjaka, ali su za četiri člana njegove porodice umjesto nacionalnost, Bošnjak, upisali da su bosanske nacionalnosti?! Što bi se odmah diskvalifikovali, i na tome bi gubili na procentu svoje etničke grupe.

Na dnevnom redu su sada i rješavanja statusa prekogranične autonomije Sandžaka, gdje obje države, Srbija i Crna Gora, ne okreću glavu na još jedan problem na Balkanu. Umjesto da rješavaju nagomilane probleme, oni izazivaju političku krizu i podrivaju međuljudske odnose u regionu...

Sa historijskig gledišta nam je poznato šta je „Berlinskim Kongresom“ urađeno i kakva nepravda je učinjena Bošnjacima, ali i Albancima. Prema svemu što se danas kreće Europom, možemo zaključit da bi greške „Berlinskog Kongresa“ Europejci rado ispravili, te ako ove dvije države nastave sa postupcima koji su prisutni prema ovim narodima, to će se i desiti. Svijet svakim danom postaje sve pravedniji, gdje spada i Europa, i nikad se neće više čekati da se Srbi smiluju i priznaju prava jednog naroda, pa i kada je u pitanju Sandžak, kao kulturna i prekogranična autonomija.
Ponašanjem Srbije i Crne Gore prema Bošnjacima i drugim, podsjeća nas na sudbinu crnaca u Sjedinjenim Američkim Državama. Crnci su bili diskriminisani i prinuđeni da sjede na začelju autobusa a njihiova djeca da ne pohađaju iste škole i ne miješaju sa bijelcima. Napredak američke demokratije se ogleda u izboru Obame za presjednika, što je do prije par desetljeća bilo nezamislivo.

Crnogorski zločin zakonom zaštićen!

Ovo nije koincident, već je vrijeme ispravljanja grešaka koje su neki ljudi počinili jedni drugima, pa dolazi i to, da svako bude svoj na svome.
Pošto smo spomenuil neke zločine, ne smijemo zaboravit zločine počinjene početkom prošlog vijeka, i koji su trajali kroz čitavo prošlo stoljeće, a i još traju.
Grupa Bošnjaka i Albanaca je još 2007. godine pokrenula incijativu za obilježavanje stratšta, nevino stradalih i masakriranih predaka u Crnoj Gori. Dok smo čekali odgovor, današnja vlast u CG je već odbila incijativu. Hoćemo reći da je u Parlamentu CG izglasan zakon, koji objavljujemo u kratkim crtama.

Kakav su to zakon crnogorski parlamentarci izglasali, citiramo:

UKAZ O PROGLAŠENJU ZAKONA O SPOMEN - OBILJEŽJIMA
"Sl. list Crne Gore", br. 40/08 od 27.06.2008

Ne bi smo da citiramo svih 57 djelova ovog zakona, ali ćemo se zadržati samo na nekim, gdje se potomcima nevinih žrtava uskraćuje pravo na obilježavanje stratišta, svojih predaka,
I na kraju tog zakon u tački 58 se kaže:

Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u "Službenom listu Crne Gore".

SU-SK Broj 01-376/12
Podgorica, 19. juna 2008. godine

Skupština Crne Gore
Predsjednik,
Ranko Krivokapić, s.r.

Član 1
Spomen-obilježjima se trajno obilježavaju značajni događaji, čuvaju uspomene na istaknute ličnosti, njeguju ljudski ideali i kulturno-istorijske tradicije i odaje počast borcima za slobodu, civilnim žrtvama rata i masovnim stradanjima ljudi.

Iako su inicijatori tražili upravo ovo što se naglašava u posljednjoj rečenici iz člana 1, a to je da obilježe stratište: “civilnim žrtvama rata i masovnim stradanjima ljudi”, što se upravo desilo crnogorskom okupacijom plavsko-gusinjskog kraja još 1912-1913. godine, da bi u istom zakonu u Član 4 pisalo:

Značajnim događajem smatra se događaj, koji:
1) je bio od izuzetnog značaja za državni, društveni, ekonomski ili kulturni razvoj Crne Gore;
2) predstavlja važan datum u oslobodilačkim i antifašističkim težnjama crnogorskog naroda ili drugih naroda u Crnoj Gori;
3) je od međunarodnog istorijskog, naučnog ili kulturnog značaja;
4) je bitno doprinio međunarodnom položaju i ugledu Crne Gore;
5) predstavlja doprinos u borbi za mir, razumijevanje ili saradnju naroda u svijetu;
6) je od posebnog značaja za određeno područje ili mjesto u Crnoj Gori.
Paradoks je u tome što Član 4 negira Član 1, te posebno da potomcima žrtava nasilnog masovnog pokrštavanja i genocida, u ovom slučaju plavsko-gusinjskog kraja, zabranjuje, i čak u spomentom zakonu naglašavaju, da se ne pomišlja ili insistira na zahtjevima za ikakva memorijalna obilježavanja. Sramno i bez imalo osjećanja da se samo istinom može izgrađivati povjerenje među narodima.

Dalje, u članu 10, tačka 3, kaže da, nije dozvoljeno podizati spomen-obilježje, naglašavajući, citiramo “za događaj koji predstavlja sukob naroda isključivo na vjerskoj ili nacionalnoj osnovi”.

Primjetit ćete da to nije dozvoljeno, kad se u pitanju Bošnjaci, ali diljem Crne Gore naići ćemo na obilježja koja baš govore suprotno od zakona koji su usvoji crnogorski parlamentarci.
Dalje, u Članu 45se kaže:
Novčanom kaznom u iznosu od pedesetostrukog do dvjestostrukog iznosa najniže cijene rada u Crnoj Gori kazniće se za prekršaj Skupština opštine, ako:
1) donese Program bez saglasnosti nadležnog organa (član 8 stav 2 i član 13 stav
2) ne dostavi Program nadležnom organu u propisanom roku (član 13 stav 2);
3) donese odluku o podizanju spomen-obilježja koja nije u skladu sa Programom ili bez saglasnosti nadležnog organa (član 16 stav 1);
4) ne dostavi nadležnom organu odluku o podizanju spomen-obilježja u propisanom roku (član 23).
Za prekršaj iz stava 1 tač. 2 i 4 ovog člana kazniće se odgovorno lice u skupštini opštine novčanom kaznom od petostrukog do dvadesetostrukog iznosa najniže cijene rada u Crnoj Gori.

U sramnom članu 45, istog zakona o spomen-obiljžavanju, kao što se vidi, zastrašuju se organi opštine i pojedinci koji bi insistirali ili na neki dačin izdali dozvoli za obilježavanje stratišta kojih ima u opštini Plav i van nje, od Vrmoše do Previje. Ovi ljudi su masovno masakrirani, njih oko 1200, samo radi par razloga; prvo što nisu htjeli prihvatiti svetosavlje, jer su imali svoju vjeru Islam, i što su bili pripadnici druge nacije.
Tako su u CG dobili Zakon koji štiti zločin i zločince.

Možda je i pravi razlog obećanje ondašnjeg kralja Nikole, koji je najodogovorniji za zločine u plavsko-gusinjskom kraju, a koji svojim podanicima obećavao, da će bit ljeba za sve, kad osvoje pitomi Plav i Gusinje. Znači planiran je egzodus i nestanak stanovnika plavsko-gusinjskog kraja i dijeljenje našeg topraka na bajrake i kapetane kao što je urađeno u Nikšiću i drugim mjestima današnje CG.

Koliko god da su radili na progonu, genocidu i uništavanju nepravoslavnih naroda, Srbi i Crnogorci, na tim prostorima nisu do kraja uspjeli odraditi zacrtane planove koji su dolazili iz bolesnih srpsko-crnogorskih umova.