Hazbija KALAČ: Prevazilaženjem podjela unutar sandžačkog naroda, konačno će se staviti na znanje stratezima nemira i permanentnog haosa da će Sandžak opstati kao stub balkanske stabilnosti i da se „investicije“ koje, u konačnom imaju cilj raseljavanje bošnjačkog stanovništva, na ovim prostorima nikada više neće isplatiti. Na ovom prvorazrednom egzistencijalnom, a to znači i političkom pitanju, svako ima svoje mjesto, i oni kojima je politika profesija ali i oni kojima je oruđe da se sačuva stado od ostrvljenih vukova. I pred jednima i pred drugima, na pitanju pomirenja posvađanog i podijeljenog naroda, ogromna je historijska odgovornost.

Razmišljajući o slobodi kao najvećem ljudskom porivu, nametnule su se, kao premise, neke političke teme, odnosno ono što se uobičajava zvati politikom a što je u osnovi ljudskog života, temelj njegovih prava i sloboda.

Da počnem s prostim pitanjima. Da li je čovjek slobodno biće ako mu se ospori pravo da misli, govori to što misli, djeluje; pravo da živi duhom vlastite kulture i u skladu s pravilima njegove vjere? U kojoj mjeri se može govoriti o slobodi čovjeka u uvjetima potpune determiniranosti ili propisanosti o tome ko se i kako može baviti čime i na koji način? O kakvim je ljudskim i vjerskim slobodama riječ ako se dogma jedne od vjera pokušava nametnuti kao obrazac ispoljavanja svih vjera na jednom multivjerskom prostoru?

Općedruštvenom standardizacijom, po kanonima većine, u viševjerskom i višenacionalnom društvu, jasno je, prestaje sloboda a počinje najbrutalnije nasilje. Ovu vrstu brutalnosti, sandžački Bošnjaci doživljavaju kroz čitav posljednji vijek, pokušavajući se oduprijeti i izboriti za svoja prava uvijek konstruktivnom i kooperativnom politikom suživota.

Ogromno kulturno blago, vjekovima sabirano, kao i polumilenijska vjerska tradicija, bili su i ostali argumenti duboke historijske utemeljenosti bošnjačkog naroda pred permanentnim nasrtajima od strane komšijskih naroda. Sve što se od tog kulturnog blaga moglo pretočiti, preimenovati ili usvojiti, a što nije bilo zaštićeno nepromjenjivim islamskim pečatom, brutalno je oteto i danas se prezentira kao tuđa baština. Bošnjaci su i na tom planu bili ozbiljna prepreka nacionalnog i kulturnog zaokruživanja susjeda, pa su, kao svjedoci izvornog vlasništva nad ogromnim kulturnim nasljeđem koje se „našlo“ kod drugih, bili osuđeni na istrjebljenje. U tom dugotrajućem i svakovrsnom brutalnom obespravljivanju, progonu i čestim genocidnim etničkim čistkama, Bošnjaci Sandžaka su se u relacionim brojčanim vrijednostima stalno smanjivali, i od većine postajali manjina. Jedini pouzdan oslonac i jedina institucionalna zaštita u tom vijeku golgote bila je Islamska zajednica. Takvu ulogu ona ima i danas, i reklo bi se, sa mnogobrojnim novim izazovima, zasjenjuje sve ostale političke, strukovne i ine intelektualne krugove, i pokazuje da je, kao i uvijek, na nivou zadatka.

Ta ista Islamska zajednica je, kao baštinik viševjekovne borbe za politička, građanska i vjerska prava Bošnjaka, iz svojih redova iznjedrila danas nezaobilazno ime, borca za slobodu svoga naroda, pred starim ali i novim izazovima: muftiju Muamer-ef. Zukorlića.

Malo je ljudi koji su na ovim politički kontroliranim prostorima, na tako neuobičajen, neočekivan, nestandardan i, konačno, za vlasti, krajnje neprihvatljiv način, uzdrmali političku, a to znači najširu javnost, bacajući sasvim novo svjetlo na ljudsku slobodu i dostojanstvo čovjeka, zajednice i naroda, kao što je to u proteklih nekoliko godina učinio sandžački muftija, Muamer-ef. Zukorlić.
Muftija je u kratkom vremenu postao primjer kako jedan Božiji rob podiže glavu i na jednostavan način saopćava glasom naroda ono što se moralo izreći. U ovom glasu, neočekivano, bez podrazumijevanog straha, na maternjem bosanskom, progovorio je porobljeni čovjek. Onaj sakriveni, mali, veliki čovjek, što je šutio i trpio čitavo stoljeće i duže, povratio je odjednom glas pogaženog dostojanstva i jasno progovorio misao koja bi se u najkraćem mogla sažeti u sljedećoj poruci: “Čovjek sam, rob Jedinog Boga, Allaha Svemogućeg, i tako mi Njega, ostajem ovdje, na svojoj zemlji, u svom Sandžaku! I neka znaju silnici što nas progone, mimo Njega Svemogućeg, nema te sile koja će me više pomjeriti!” Ovaj prkos izrečen glasno i bez straha, iznenadio je i začudio i „male“ i „velike“, obespravljene i silnike, diskriminirane i diskriminatore. „Mali“ su odjednom postali veliki, a „veliki“ su osjetili nemoć.

Za ili protiv muftije Zukorlića – postalo je svojevrsno raskršće puteva. U Sandžaku je njegova pojava postala najviše problematična za one političke projekte kojima se Sandžak nastoji tihim rastakanjem učiniti besperspektivnim i raseliti. On je takvima objavio politički rat prizivanjem na zakone Države i doveo ih u ćorsokak iz kojeg izlaz vodi samo u novim kršenjima Zakona. U takvim projektima našli su se i neki Bošnjaci, koji kroz slugansku rolu „pokušavaju“ nadmudriti svoje gospodare, prihvaćajući igru nezakonja i duplih standarda kao podrazumijevano pravilo ponašanja.

Glasom naroda, Zukorlić je pravo na slobodu prizvao u Zakonu, i to svjetovnom, koji je rezultanta političkog konsenzusa kao demokratskog standarda. Prema istom tom Zakonu, dužnost je svakog građanina da se poziva na Zakon i u pravima i u obavezama, ali i na rezultate njegove istovjetne primjene na sve one koji su u zastupničkom sistemu vlasti ugradili dio sopstvenog građanskog suvereniteta. Svaka neistovjetnost primjene Zakona, obavezuje na građansku reakciju, a vjerskog poglavara – Muftiju, još i više.

Ali problem nije nastao u njegovoj reakciji. Čak ga ne bi bilo ni u tome što u momentu reakcije Muftija Zukorlić nosi ahmediju. Problem je nastao kada se vidjelo da Muftijine reakcije nedvosmisleno dokazuju selektivnu primjenu Zakona, što drugim riječima znači kršenje Zakona s jasnim elementima diskriminacije, i to od strane onih koji su prema osnovnom demokratskom modelu državnog uređenja zaduženi da ga neselektivno primjenjuju. Da se desilo, kako je po već ustaljenoj praksi bilo za očekivati, da reakcije fingiraju aktivnost a ne otkrivaju pozadinu nezakonite primjene Zakona, reakcija ne bi „dobila“ karakter političkog djelovanja. Ovog puta je reakcija bila suštinska, takva da razgolićuje pozadinu i namjeru, ukazuje na uzroke i posljedice i, kao takva, otkriva namjere i ciljeve kako političke elite tako i organa državne vlasti. Zbog toga je i ahmedija postala problem. Zbog toga je rekacija „postala“ politika a Muftija političar, prozvan da skine ahmediju.

U svom „nestandardnom“ hodu, Muftija Zukorlić uspijeva uhvatiti jedan korak ispred, osvajajući slobodu izgradnjom čvrstih nacionalnih i vjerskih institucija. Ali, istovremeno na tom putu osvajanja slobode, poput Šćepanovićevog junaka iz romana "Usta puna zemlje" pridobija sve više hajkača koji, po uličnoj inerciji, nenaviknuti na slobodu, trče vičući za njim. Među hajkačima, posebno su postali vidljivi pojedini političari kojima je Muftijina „dijagnostika“ otkrila trgovačko lice i naličje nacionalnim interesima. No vlast se pobrinula da u hajkače ugura i paralelnu vjersku organizaciju, ali i tzv. nevladine organizacije, kako bi se stekao utisak šireg instituconalnog i građanskog otpora prema Muftijinom djelovanju.

Muftija Muamer Zukorlić je tako postao tema broj jedan na sandžačkom, ali i širem balkanskom prostoru. Za ili protiv muftije Zukorlića – postalo je svojevrsno raskršće puteva. U Sandžaku je njegova pojava postala najviše problematična za one političke projekte kojima se Sandžak nastoji tihim rastakanjem učiniti besperspektivnim i raseliti. On je takvima objavio politički rat prizivanjem na zakone Države i doveo ih u ćorsokak iz kojeg izlaz vodi samo u novim kršenjima Zakona. U takvim projektima našli su se i neki Bošnjaci, koji kroz slugansku rolu „pokušavaju“ nadmudriti svoje gospodare, prihvaćajući igru nezakonja i duplih standarda kao podrazumijevano pravilo ponašanja. U takvoj igri, jasno je, po matematičkim zakonima velikih brojeva, mali nemaju nikakve šanse, pa se politika tihog nadmudrivanja sluge i gospodara, u suštini svela samo na lagahnu zabavu gospodara.

Vlast je vremenom shvatila da gubi bitku u sudaru s razgolićenom istinom o skrivenim namjerama političkih i državnih elita, pa se ubrzano počela pokrivati medijskom halabukom, pripomognuta reakcijama nekih „umjerenih“ političara, ali i „nezavisnih“ medijskih poslenika. Zukorlić se tako našao na nišanu čak i onih koji su se koliko do jučer borili za ono šta danas Muftija već ostvaruje, ali im je sopstveni program nekako postao stran i neprijateljski, kada se pokazalo da postoje ljudi koji su spremni osloboditi utamničene ideje i pretočiti ih u djela.

Sloboda i na ovom našem sandžačkom primjeru dokazuje staro pravilo da je ima toliko koliko se nje i osvoji. Kroz povijest se, ipak, potvrdilo iskustvo da se sloboda najprije i najbolje osvaja pravdom, pravičnošću i plemenitim srcem, a manje i najteže mačem. Zato je prva i najteža borba borba sa samim sobom, svojim navikama, borba protiv neznanja, zavisti, naraslog ega…

U konačnom, ovu priču o slobodi možemo povezati s duhovnim stanjem jednog naroda, pa je u tom smislu najadekvatnije podsjetiti se na Božiju poruku koja nas upućuje na to da jedan narod neće doživjeti napredak (oslobođenje) dok sam sebe ne promijeni (ujedini).

Prevazilaženjem podjela unutar sandžačkog naroda, konačno će se staviti na znanje stratezima nemira i permanentnog haosa da će Sandžak opstati kao stub balkanske stabilnosti i da se „investicije“ koje, u konačnom imaju cilj raseljavanje bošnjačkog stanovništva, na ovim prostorima nikada više neće isplatiti. Na ovom prvorazrednom egzistencijalnom, a to znači i političkom pitanju, svako ima svoje mjesto, i oni kojima je politika profesija ali i oni kojima je oruđe da se sačuva stado od ostrvljenih vukova. I pred jednima i pred drugima, na pitanju pomirenja posvađanog i podijeljenog naroda, ogromna je historijska odgovornost. Pred prvima, u imperativu modernog evropskog politčkog trenda, a pred drugima, i još dodatno, u osnovama obavezujuće primjene same Božije poruke da se pravi put traži u miru i jedinstvu vjernika.

Za očekivati je iz svih tih razloga da će muftija Zukorlić, kao lider političke, kulturne i vjerske borbe za slobodu sandžačkih Bošnjaka, uspjeti uhvatiti korak sa vremenom i položiti ispit na pitanju svih pitanja: pomirenju naroda i njegovom konačnom usidrenju u mirnu sandžačku luku.