Osnovni propis o popisu je Zakon o popisu stanovništva, domaćinstava i stanova 2011. godine. Ovim zakonom propisano je da: „O licima koja se obuhvataju ovim popisom prikupiće se sljedeći podaci: ime i prezime, pol, jedinstveni matični broj (JMB), odnosno dan, mjesec i godina rođenja, naselje-opština (ako je lice rođeno u Crnoj Gori), odnosno država rođenja (ako je lice rođeno van Crne Gore), državljanstvo, bračni status, pismenost, škola koju lice pohađa, stečeno obrazovanje, kompjuterska pismenost, zanimanje, djelatnost, profesionalni status zaposlenog lica, naselje-opština rada; etnička pripadnost, vjeroispovijest; maternji jezik, strani jezici kojima se lice služi, invalidnost po vrstama i uzrocima invaliditeta i dr.“
Dalje, decidno je određeno: „Lice obuhvaćeno popisom dužno je da popisivaču da podatke koji se od njega traže popisom i da na sva pitanja u popisnim obrascima da tačne i potpune odgovore… Popisivač mora unijeti u popisne obrasce podatke kako mu ih je dalo lice obuhvaćeno popisom“.
Kažu da je popis isključivo statističko pitanje što je, prema mom sudu, isključivo demagoško mišljenje, zato što je statistika krajnji rezultat popisa, a stvarni i prirodni motivi popisa su i političke, ekonomske, i socijalne, i identitetske pa, ako hoćete, i kulturološke prirode. Iako nijesam stručnjak ni za jednu od navedenih oblasti, ipak tvrdim da je to tako iz prostog razloga što smo to učili iz predmeta Statistika, na drugoj godini prava. Moja je namjera, međutim, da u ovom tekstu osvijetlim jedno sporno pravno pitanje, a to je da li je ovaj zakon ustavan ili nije u dijelu kojim propisuje obavezu da se građanin mora izjasniti o svim pitanjima. Odakle je Monstat sebi priuštio pravo da tumači zakon mimo Ustavnog suda sami Bog zna. Moje je mišljenje da je ovaj zakon u skladu sa Ustavom. Član 46 Ustava propisuje: „Svakome se jemči pravo na slobodu misli, savjesti i vjeroispovijesti“, kao i da „niko nije obavezan da se izjašnjava o svojim vjerskim i drugim uvjerenjima“. Član 24 Ustava, međutim, propisuje (vezano za zajemčena ljudska prava i slobode, pa i ovo naprijed navedeno) da „zajemčena ljudska prava i slobode mogu se ograničiti samo zakonom, u obimu koji dopušta Ustav, u mjeri koja je neophodna da bi se u otvorenom i demokratskom društvu zadovoljila svrha zbog koje je ograničenje dozvoljeno. Ograničenja se ne smiju uvoditi u druge svrhe osim onih radi kojih su propisana“. Kad je u pitanju jedno od „najvećih“ prava – pravo svojine – Ustav, takođe, u članu 58 propisuje: „Jemči se pravo svojine. Niko ne može biti lišen ili ograničen prava svojine, osim kada to zahtijeva javni interes“. Isto je, ili bar slično, i sa pravom preduzetništva iz člana 59 Ustava koji propisuje: „Jemči se sloboda preduzetništva. Sloboda preduzetništva može se ograničiti samo ako je to neophodno radi zaštite zdravlja ljudi, životne sredine, prirodnih bogatstava…“
S druge strane, pravna nauka je dala metode i sredstva tumačenja prava od jezičkog, logičkog, ciljnog, sistematskog, pa sve do istorijskog, uključujući i analogiju i argumentum a contrario (razlog suprotnosti). Uvažavajući sve ove metode i sredstva, za ovu priliku ću posebno izdvojiti sistematsko tumačenje prema kome se utvrđuje značenje neke pravne norme pomoću sistema prava upotrebom tog sistema, odnosno pomoću njene veze sa svim ostalim normama iz određenog pravnog akta ili iz više pravnih akata, a sve na osnovu smisaone povezanosti normi u tim pravnim aktima (u ovom slučaju u citiranim članovima Zakona o popisu i Ustava Crne Gore).
Fakti i iskustvo kazuju da je ljudski resurs najvažniji resurs svake države, pa i Crne Gore, jer su elementarno neoborive činjenice da nema ljudi, ne bi bilo ni života, a da nema ljubavi, ne bi bilo ni ljudi. Stoga je u javnom interesu Crne Gore da zna kakvim ljudskim resursima raspolaže, njihovom životnom dobi, polu, bračnom stanju, obrazovanju, vjeri, nacionalnoj i etničkoj pripadnosti i sve ostalo što zakon propisuje, da bi na osnovu tih, u krajnjem, ponavljam, statističkih podataka, donosila strateške odluke od javnog interesa, od interesa za sve školovane i neškolovane, za udate i neudate, za oženjene i neoženjene, za zaposlene i nezaposlene, za svaku vjeru, za svaku nacionalnu i etničku pripadnost itd. Ovo su elementarno neoborive činjenice.
I još nešto. U nekoliko posljednjih dana imali smo nekoliko klasičnih „gafova“ od nekoliko javnih ličnosti. Na primjer, naš predsjednik države, kome je i životna i profesionalna karakterna osobina broj jedan – dobrota i tolerancija – izgovara rečenicu, povodom otvaranja Konzulata Srbije u Herceg Novom, koja je daleko od državničke mudrosti. Jedan naš bivši visoki državni funkcioner dolazi na saslušanje u svojstvu svjedoka kod Državnog tužioca („sve je za ljude“ – stara je mudrost), a onda otuda izlazi kao da je dobio Nobelovu nagradu za politiku, ako tako što postoji, i daje izjavu koja ne odgovara njegovoj umnosti i političkoj mirnoći. Jedan naš opozicioni dužnosnik, vrhunski crnogorski intelektualac, pokazuje kako slabo „pliva“ u političkim vodama, jer javno zamjera što se Srbima iz Crne Gore zamjera kad idu na „kanabe“ – nekad kod Miloševića i Koštunice, a sada kod Tadića, a to isto rade, na primjer, i Hrvati iz Crne Gore kad idu „na kanabe“ kod Josipovića, pri čemu zaboravlja da Hrvata u Crnoj Gori ima manje od Srba u Crnoj Gori bog te pita koliko i da Hrvatska nikad nije „tipovala“ na pripajanje Crne Gore Hrvatskoj, a za pretenziju Srbije u tom pogledu znaju „i ptice na grani“. Jedan, takođe, opozicioni dužnosnik javno kaže da je dosad bio Crnogorac, a da će na popisu biti Srbin, i neka što on to kaže, to mu je ustavno pravo, nego što to kaže javno i na TV, a ta TV besplatno prenosi ovu brutalnu kampanju, u političkom smislu.
A što se tiče osnovne teme – propisa o popisu – ovako je po pravu, a neka se svako na popisu izjasni po svom nacionalnom i etničkom srcu.

Prof. dr. Blagota Mitrić, Pobjeda