Vijesti
Poštujem što moram, to sam skoro i napisao, i dok bude moglo da se izdrži.
NA ŠTA SRETENJE PODSJEĆA BOŠNJAKE?
|
|
Autor: SandžakPress.net
Objavljeno: 14. March 2011. 15:03:31
“Sandžak” – Kada sam 14. februara ove godine došao na posao, na oglasnoj tabli sam pročitao: Sjutra se ne radi! Razlog: Dan državnosti. Obavezno neradni dan. Poštujem što moram, to sam skoro i napisao, i dok bude moglo da se izdrži.
Znam, nije u redu što se tako ponašam. Logično bi bilo da bez zakonske prisile poštujem državu u kojoj živim, koju bih trebao doživljavati svojom domovinom. Razmišljam ja često o tome. Probam da natjeram sebe, ali ne ide…
Domovina treba da mi bude Dom da bih je doživio svojom
Krenem da analiziram i sabiram razloge za i protiv, ali nikako da dođem do pozitivnog ishoda. Počnem od sebe da vidim da nije do mene.
Osnovnu i srednju školu završio sam u ovoj državi. Crtao svetog Savu iz likovnog, pjevao Oj, Moravo iz muzičkog vaspitanja. Jedan od omiljenih historijskih likova bio mi je Tanasko Rajić (Prvi srpski ustanak, nisam tada znao da je on sa Karađorđem 1809. godine spalio Sjenicu i Novi Pazar), bezmalo i Miloš Obilić. I, pored takve dječije „lojalnosti“ gledao sam kako po Bosni, Štrpcima, Sjeverinu i Bukovici ubijaju ljude samo zato što se zovu kao ja, zato što se mole istom Bogu kojem se i ja pokoravam.
Kasnije kroz Medresu i Fakultet, učili su me da se ljudi rađaju različitim a jednakim, da nema razlike po tome koje su nacije, da niko nije imao pravo birati naciju i da se samim tim nema pravo uzdizati iznad drugih – po vjeri i boji kože – da je najpribraniji kod Boga i ljudi onaj koji je najbolji vjernik i koji im najviše koristi, da želim drugima ono što želim sebi.
No, i pored toga doživio sam da, u državi u kojoj živim i koja očekuje da joj budem lojalan, vrijeđaju moju vjeru, moje svetinje, moje autoritete, da mi psuju „tursku majku“ – malo, malo pa šalju put Anadolije. Da mi predsjednik države, za kog sam glasao da nas vodi put Evrope, na najprimitivniji način prijeti da će se obračunati sa mnom zato što ne prihvaćam da mi razbija Islamsku zajednicu, da ne priznaje moju izbornu volju. Da me, kada ga pozivam na dijalog, ignorira, a kada neko vrijeđa moju vjeru i moje svetinje, kao npr. karikaturista Blica, ili Karikatura od nevladinog sektora u Sandžaku, odmah ih pozove da im pruži podršku.
Priznajem, „malo je i do mene“. U vojsku nisam htio ići. Nisam mogao biti vojnik vojske ove države. Nikada sebi ne bih oprostio da sam obukao uniformu „nevjerovatno sličnu“ onoj što je nosila vojska koja je ubijala po Bosni, Srebrenici, koja je, u svojim objektima do 2003. godine, skrivala krvnika Ratka Mladića, a da ne spominjem da mu je do skoro isplaćivala i penziju. Još kad se sjetim da je presudom u Hagu naznačeno da nije ništa učinila da spriječi Genocid u Srebrenici i kazni počinioce, ah, nikako nisam mogao…
Do države je, dakle!
Ako sam siguran da nije do mene, u čemu je problem? Krenem redom. Malo nade dao nam je tragično ubijeni premijer Zoran Đinđić. Jedino smo se za vrijeme njegova mandata osjetili donekle ravnopravnim građanima ove zemlje, sa tendencijom da se stvari popravljaju. Možda je, između ostalog, i zbog toga morao biti ubijen.
Kasnije, 2006. godine usvaja se Ustav gdje se Srbija definira kao država srpskog naroda, grb – kokarda, himna – Bože, spasi srpski rod! Iako su, bošnjački autoriteti, pod pokroviteljstvom Islamske zajednice, usvojili deklaraciju u kojoj su definirali odredbe Ustava sa kojim se Bošnjaci ne slažu, vlast se oglušuje o te zahtjeve. U narednom periodu nastoje srbizirati i pokrstiti sve živo. Srpski pasoši, srpske tablice, srpski Adem Ljajić, srpski pazarski proizvođači džins odjeće itd. Malo im bi sve to, no napraviše i srpsku islamsku zajednicu.
Islamska zajednica je bila i ostala stožer opstanka bošnjačkog naroda, izvor sigurnosti i dostojanstva. Ni to im nije bilo sveto, režim je udario ondje gdje najviše boli. Udari li su na vjerska prava. U 21. vijeku! Sramota! Poslije izbora za BNV, koje su oni organizirali, a bošnjački narod pobijedio, država se osmjelila da ne prizna izbornu volju. I, umjesto da uhapsi onog diletanta Čiplića, Tadić prijeti Bošnjacima…, ćorcima…, a ne smije prošetati Pazarom!
Sad sam po sve siguran da je do njih, a ne do mene. Znam da im se ne sviđam, ali još jednom… baš me briga. Eno im onih jadnika koje su kupili za šaku para, i vladinih i nevladinih, i s kučetom i bez mačke, pa neka s njima tjeraju šegu. Sa mnom, NE!
Karađorđe i Miloš Obrenović su za Bošnjake isto što i Ratko Mladić
Na „Sreteljenje“ sam posve shvatio da je do njih!
Premijer Vlade Srbije Mirko Cvetković, obilježavajući Dan državnosti, izjavi sljedeće: “Danas smo odali počast Voždu Karađorđu i svim ostalim ustanicima koji su se hrabro borili za slobodu države i za izlazak iz dugogodišnjeg ropstva.”
Tada sam shvatio da nama bez Autonomije Sandžaka nema spasa! Evo zbog čega.
14. na 15. februar 1804. godine na Sretenje podignut je Prvi srpski ustanak protiv Turaka pod vođstvom Karađorđa Petrovića i Miloša Obrenovića. 1835. godine, na Sretenje, Miloš Obrenović donosi prvi Ustav Kneževine Srbije. Nemam ništa protiv toga da Srbi glorificiraju ličnosti iz svoje historije. No, imam protiv da se ja kao Bošnjak tjeram da zaboravim da su Karađorđe Petrović i Miloš Obrenović, isti oni s kojima premijer dijeli sistem vrijednosti, 1809. godine zapalili Novi Pazar, opkolili Sjenicu, i na „riječ“ ubili preko 2.500 bošnjačkih civila, što je značilo 2/3 ukupnog stanovništva. To je bio do te mjere planiran događaj da ga i premijerov prethodnik na toj funkciji, predsjednik vlade Kneževine Srbije, Ilija Garašanin, 1844. godine, u svom kontraverznom Načartaniju, slavi kao veliku pobjedu za „srpsku stvar“.
Dan državnosti proveo sam radno
15. februara 2011. godine sam proveo radno, među Bošnjacima Pešteri. Zajedno sa prijateljima iz BKZ-a smo promovirali Nacionalni kalendar i reviju Sandžak, gdje smo im objasnili po čemu treba da pamte Dan državnosti, ali se i zajedno s njima podsjetili svega onoga kroz šta su Bošnjaci morali proći da bi mogli živjeti životom dostojna čovjeka.
Obradovala me njihova odlučnost da istraju na putu borbe za slobodu, za Autonomiju Sandžaka.
Potpisujem da sve dok nam budu nametali Savu kao školsku slavu, Sretenje kao Dan državnosti, himnu, grb, vrijeđali vjeru i svetinje, poništavali izbornu volju, ja sam u ŠTRAJKU! Svoju lojalnost ću svesti na zakonski minimum.
To znači samo koliko moram, trudeći se svim silama, da se evropski ili afrički, izborim da moje dijete ima bolju budućnost nego što je moja sadašnjost!
Autor: prof. dr. Admir Muratović
Znam, nije u redu što se tako ponašam. Logično bi bilo da bez zakonske prisile poštujem državu u kojoj živim, koju bih trebao doživljavati svojom domovinom. Razmišljam ja često o tome. Probam da natjeram sebe, ali ne ide…
Domovina treba da mi bude Dom da bih je doživio svojom
Krenem da analiziram i sabiram razloge za i protiv, ali nikako da dođem do pozitivnog ishoda. Počnem od sebe da vidim da nije do mene.
Osnovnu i srednju školu završio sam u ovoj državi. Crtao svetog Savu iz likovnog, pjevao Oj, Moravo iz muzičkog vaspitanja. Jedan od omiljenih historijskih likova bio mi je Tanasko Rajić (Prvi srpski ustanak, nisam tada znao da je on sa Karađorđem 1809. godine spalio Sjenicu i Novi Pazar), bezmalo i Miloš Obilić. I, pored takve dječije „lojalnosti“ gledao sam kako po Bosni, Štrpcima, Sjeverinu i Bukovici ubijaju ljude samo zato što se zovu kao ja, zato što se mole istom Bogu kojem se i ja pokoravam.
Kasnije kroz Medresu i Fakultet, učili su me da se ljudi rađaju različitim a jednakim, da nema razlike po tome koje su nacije, da niko nije imao pravo birati naciju i da se samim tim nema pravo uzdizati iznad drugih – po vjeri i boji kože – da je najpribraniji kod Boga i ljudi onaj koji je najbolji vjernik i koji im najviše koristi, da želim drugima ono što želim sebi.
No, i pored toga doživio sam da, u državi u kojoj živim i koja očekuje da joj budem lojalan, vrijeđaju moju vjeru, moje svetinje, moje autoritete, da mi psuju „tursku majku“ – malo, malo pa šalju put Anadolije. Da mi predsjednik države, za kog sam glasao da nas vodi put Evrope, na najprimitivniji način prijeti da će se obračunati sa mnom zato što ne prihvaćam da mi razbija Islamsku zajednicu, da ne priznaje moju izbornu volju. Da me, kada ga pozivam na dijalog, ignorira, a kada neko vrijeđa moju vjeru i moje svetinje, kao npr. karikaturista Blica, ili Karikatura od nevladinog sektora u Sandžaku, odmah ih pozove da im pruži podršku.
Priznajem, „malo je i do mene“. U vojsku nisam htio ići. Nisam mogao biti vojnik vojske ove države. Nikada sebi ne bih oprostio da sam obukao uniformu „nevjerovatno sličnu“ onoj što je nosila vojska koja je ubijala po Bosni, Srebrenici, koja je, u svojim objektima do 2003. godine, skrivala krvnika Ratka Mladića, a da ne spominjem da mu je do skoro isplaćivala i penziju. Još kad se sjetim da je presudom u Hagu naznačeno da nije ništa učinila da spriječi Genocid u Srebrenici i kazni počinioce, ah, nikako nisam mogao…
Do države je, dakle!
Ako sam siguran da nije do mene, u čemu je problem? Krenem redom. Malo nade dao nam je tragično ubijeni premijer Zoran Đinđić. Jedino smo se za vrijeme njegova mandata osjetili donekle ravnopravnim građanima ove zemlje, sa tendencijom da se stvari popravljaju. Možda je, između ostalog, i zbog toga morao biti ubijen.
Kasnije, 2006. godine usvaja se Ustav gdje se Srbija definira kao država srpskog naroda, grb – kokarda, himna – Bože, spasi srpski rod! Iako su, bošnjački autoriteti, pod pokroviteljstvom Islamske zajednice, usvojili deklaraciju u kojoj su definirali odredbe Ustava sa kojim se Bošnjaci ne slažu, vlast se oglušuje o te zahtjeve. U narednom periodu nastoje srbizirati i pokrstiti sve živo. Srpski pasoši, srpske tablice, srpski Adem Ljajić, srpski pazarski proizvođači džins odjeće itd. Malo im bi sve to, no napraviše i srpsku islamsku zajednicu.
Islamska zajednica je bila i ostala stožer opstanka bošnjačkog naroda, izvor sigurnosti i dostojanstva. Ni to im nije bilo sveto, režim je udario ondje gdje najviše boli. Udari li su na vjerska prava. U 21. vijeku! Sramota! Poslije izbora za BNV, koje su oni organizirali, a bošnjački narod pobijedio, država se osmjelila da ne prizna izbornu volju. I, umjesto da uhapsi onog diletanta Čiplića, Tadić prijeti Bošnjacima…, ćorcima…, a ne smije prošetati Pazarom!
Sad sam po sve siguran da je do njih, a ne do mene. Znam da im se ne sviđam, ali još jednom… baš me briga. Eno im onih jadnika koje su kupili za šaku para, i vladinih i nevladinih, i s kučetom i bez mačke, pa neka s njima tjeraju šegu. Sa mnom, NE!
Karađorđe i Miloš Obrenović su za Bošnjake isto što i Ratko Mladić
Na „Sreteljenje“ sam posve shvatio da je do njih!
Premijer Vlade Srbije Mirko Cvetković, obilježavajući Dan državnosti, izjavi sljedeće: “Danas smo odali počast Voždu Karađorđu i svim ostalim ustanicima koji su se hrabro borili za slobodu države i za izlazak iz dugogodišnjeg ropstva.”
Tada sam shvatio da nama bez Autonomije Sandžaka nema spasa! Evo zbog čega.
14. na 15. februar 1804. godine na Sretenje podignut je Prvi srpski ustanak protiv Turaka pod vođstvom Karađorđa Petrovića i Miloša Obrenovića. 1835. godine, na Sretenje, Miloš Obrenović donosi prvi Ustav Kneževine Srbije. Nemam ništa protiv toga da Srbi glorificiraju ličnosti iz svoje historije. No, imam protiv da se ja kao Bošnjak tjeram da zaboravim da su Karađorđe Petrović i Miloš Obrenović, isti oni s kojima premijer dijeli sistem vrijednosti, 1809. godine zapalili Novi Pazar, opkolili Sjenicu, i na „riječ“ ubili preko 2.500 bošnjačkih civila, što je značilo 2/3 ukupnog stanovništva. To je bio do te mjere planiran događaj da ga i premijerov prethodnik na toj funkciji, predsjednik vlade Kneževine Srbije, Ilija Garašanin, 1844. godine, u svom kontraverznom Načartaniju, slavi kao veliku pobjedu za „srpsku stvar“.
Dan državnosti proveo sam radno
15. februara 2011. godine sam proveo radno, među Bošnjacima Pešteri. Zajedno sa prijateljima iz BKZ-a smo promovirali Nacionalni kalendar i reviju Sandžak, gdje smo im objasnili po čemu treba da pamte Dan državnosti, ali se i zajedno s njima podsjetili svega onoga kroz šta su Bošnjaci morali proći da bi mogli živjeti životom dostojna čovjeka.
Obradovala me njihova odlučnost da istraju na putu borbe za slobodu, za Autonomiju Sandžaka.
Potpisujem da sve dok nam budu nametali Savu kao školsku slavu, Sretenje kao Dan državnosti, himnu, grb, vrijeđali vjeru i svetinje, poništavali izbornu volju, ja sam u ŠTRAJKU! Svoju lojalnost ću svesti na zakonski minimum.
To znači samo koliko moram, trudeći se svim silama, da se evropski ili afrički, izborim da moje dijete ima bolju budućnost nego što je moja sadašnjost!
Autor: prof. dr. Admir Muratović
