Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
Jubilej
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

Kolumne

Srpsko-crnogorski zločin: 18 godina od otmice putnika u Štrpcima
VJEČITI PUTNIK VOZA SMRTI
Autor: Sonja Radošević
Objavljeno: 26. February 2011. 23:02:35
Sonja RADOŠEVIĆ: Žena na kiosku raspakovala je dnevnu štampu. Uze jedan primjerak i sjeda na klupu, na još uvijek pustom peronu.
Na naslovnici natpis: "Osamnaest godina od otmice putnika u Štrpcima - Crna Gore nije odgovorna za ovaj zločin - izjavio novoizabrani predsjednik Košarkaškog saveza Crne Gore a tadašnji predsjednik Vlade Milo Đukanović".
- Srpski ministar policije Ivica Dačić kazao – „SPS i srpska Vlada učinile su sve što se moglo u slučaju Štrpci".
"U jezeru Perućac pronađeni skeletni ostaci dva putnika oteta u Štrpcima; Rasima Ćorića iz Prijepolja i Jusufa Rastodera iz Berana”…
U vagonu pohabanih sjedišta, sa naslonima išaranim imenima i datumima grubo urezanim, ko zna kada i čijom rukom, kroz tamu razbijenu svjetlom tinjajuće sijalice, nazirao se lik sitne žene sklupčane kraj prozora. Snažno drmusanje već davno isluženih vagona, zastrašujuće lelujanje voza kroz tunel, zamijenila je škripa kočnica. Voz je usporio.
Pogleda kroz prozor. Kroz teške obrise noći nasluti pustoš predjela u kojima se zaustaviše. Huk i udari hladnog vjetra prodirali su kroz prozor. Vrata vagona zalelujaše.
Teka tada, privučena tim zvukom, primijeti da nije sama u kupeu.

Kao sjena učinio joj se lik dječaka, ili tek momčića koji se, koliko se sjeća, do prije neki tren, nije tu nalazio. Gledao je u nju neobično velikim očima.

Bilo je nečega čudnog u njima. Nije mogla razlučiti - da li je to sjeta, tuga, žal ili pak onaj sjaj koji izvire iz mladosti opijene prvom ljubavlju.

Kakva je to sila te joj ne da oči odvojiti od njega?
- Kako se zoveš, odakle si? - upitala je tihim glasom, jer joj se činilo da bi možda svaki šum mogao uznemiriti čudnog saputnika.

- Šta ako ti kažem ime? Šta će ti ono značiti? Ime koje rođenjem dobija svaki Božji stvor na ovoj zemlji? Ime koje mi je mater dala, kojim mi je tepala od rođenja? Ime zbog kojeg sam otišao u smrt?
-- O kavoj smrti govori - pomislila je, pokušavajući uhvatiti niti ovih, činilo se, nepovezanih rečenica.

--- Kad vidiš da me polože u grob, ja neću nestati.
Zar mjesec i sunce nestanu kad zađu?


Štrpci, 27. februara 1993. - Oteti:

Halil Zupčević (1944),
Senad Ðečević (1975),
Esad Kapetanović (1954),
Iljaz Ličina (1947),
Fehim Bakija (1950),
Rifat Husović (195,
Ismet Babačić (1963),
Šećo Softić (1945),
Adem Alomerović (1935),
Rasim ćorić (1953),
Fikret Memović (1939),
Fevzija Zeković (1939),
Džafer Topuzović (193,
Muhedin Hanić (1966),
Safet Preljević (1971),
Nijazim Kajević (1963),
Zvjezdan Zuličić (1960),
Jusuf Rastoder (193
i Tomo Buzov (1940).
O čemu govoriš, ti, nisam ti zamaptila ime?
-- Možeš me zvati Senad, Esad, Halil, Ilijaz, Fehim, Rifat, Jusuf, Ismet, Safet, Nijazim, Zvjezdan... Izaberi ono koje ti se najviše sviđa. Bio sam u ovom istom vozu, istom vagonu, prije osamanest godina. Voz je stao na istom ovom mjestu. Spavao sam. I sanjam, k'o na peronu mater mi stoji, raširila ruke, i ja k njoj poletio, ali neka čudna sila nas nosi sve dalje jedno od drugog.

- Daj voznu kartu i ličnu dokumentaciju! - čuo se grubi glas koji kao dao je dolazio iz dubine pakla, prenu me iz sna.

Pogledah - vidim na vratima stoji visok, bradat vojnik ili ko li je, u nekoj maskirnoj uniformu na sebi. Ošinu me pogledom.

- Uzmi stvari i izađi! - dreknuo je drugi lik sa puškom u ruci.

Vagon je bio prepun putnika - dok su me onako začuđenog izvodili svi su ćutali. Nikad neću zaboravit tu strašnu tišinu. I niko glasa ne pusti, da upita - kuda ga vodite, zašto ga vodite?

Izveli me u hladnu i mračnu noć. Vani je bilo još putnika, onako izbezumljenih i uplašenih k'o ja. Drhtali smo, što od zime, što od straha, od zla koje je bilo tu svuda oko nas.
Vidio sam da i oni kao i ja misle da je neka greška u pitanju, sad ćemo mi nazad u voz. Pa i ako malo kasnimo - to se uvijek dešava.
I posljednja nada nas je ostavila kad je voz krenuo i izgubio se iz našeg vidika.

Nemam ti šta dalje reći osim da nam je svima bilo zajedničko - ime. Da, zbog imena su nas izveli na "ničijoj zemlji", odveli krzo neke guste šume, ka nekoj rijeci...

Da, rijeci... Čuo sam šum nemirne vode... Čudo je da su taj mah, usred straha i beznađa, vratih u dan kad me babo prvi put odveo na kupanje, učio me plivati. I sjetih se njegove sreće kada sam prvi put sam doplivao do druge obale. Pa me tako misao zavede... odoh u dane djetinjstva.

Mati me drži u krilu dok se iz peći širi miris krompiruše koju je moja nena najbolje u mahali pravila. Pa prvi školski dani... dječački snovi... prvi poljupci...
Tek najednom nestade svega, vidim one nakaze gdje nogama i rukama i čim stignu, tuku neke od mojih sapatnika.

Dok su, pijani, bradati i onako podbuhli upirali oružje k nama, mislio sam... Nije kraj... doći će neko po nas... sigurno nas traže. Ne može biti da na ovom svijetu opet umiremo samo zato što se drugačije zovemo. Mora biti da su putnici iz voza već nekom javili šta se desilo.

Mislio sam - sve je ovo samo san. Probudiću se...
Trgoh se od krika koji ispusti crna ptica koja izletje iz sive, maglom okovane šume. Nekim čudom, u svom tom ludilu oko mene, upijao sam sve do čega mi je vidik dopirao. I gledam jedno usmaljeno stablo, ogoljeni korijeni vire iz zemlje, suhe grane ko da vape ka nebu, prizivaju pomoć. Zbilja, ako ljudi ne pomažu, priroda će.
Eto - pretvoriću se u to stablo, pustiću korijene, poteći će sokovi života u njemu... Na proljeće ću procvjetati, olistati, biti vječito mlad, svake godine iznova ...

- Šta čekaš, ubij balije! - vikao je jedan od onih naspram nas.
- Čuo sam pucnje. Eho je u meni još odzvanjao kad sam osjetio da me neka nevidljiva ruka gurnula u ponor. Moja duša se većma odovojila od tijela u kom je do tada živjela. Gledam a ne vjerujem - vidim sam sebe gdje padam u hladne brzake one rijeke čiji sam šum već čuo. Taj dio mene nestao je u talasima Drine. I sada je negdje tamo. Duša moja još uvijek, već punih osamnaest godina luta, traži pravdu za nas tek rođene, za nas neosvećene, za nas prešućene.

„Onaj ko ubije jednog čovjeka, kao da je ubio cijeli svijet...“, koliko su oni svjetova ubili?

A krivi su, i oni što nas ubiše, još više oni koji smisliše zlo.
Da li ih nekada u noći, kada se susreću sa sobom samima i istinom, da li ih pohode naše duše?

O, teško njima. Kad dođe onaj dan, Sudnji, od kojeg ne možemo pobjeći, kako će se sa svojim grijesima suočiti?

Nagli trzaj i glas konduktera koji objavi da voz kreće, prenu ženu koja je bila kao u polusnu.

Zausti da upita nešto svog saputnika. Istog trena, kondukter se pomoli na vratima kupea.
- Sami ste. Ne brinite. Evo kasnimo, ali važno je stići.
U čudu je gledala oko sebe. Kako sama? Jeste, zaista - mladića više nije bilo tu.
- Jeste li možda vidjeli da je sad izašao neko odavde, sišao na ovoj stanici?

- Ne, gospođo. Ovdje niko ne silazi. A oni koji su nekad silazili, nikad se nisu vratili - odgovori kondukter, smijući se svojoj "uspjeloj" šali.
- Kako se zove ovo mjesto?
- Štrpci. Prijatan vam put želim.
Štrpci? Sjetila se u trenu. Tu su oteti putnici iz voza, ima tome dosta godina.

Prvi obrisi novog dana nazirali su se u trenu kad je voz ulazio na podgoričku stanicu. Izašla je. Peron je bio pust. A ona, još uvijek razmišlja o svom saputniku.

"U jezeru Perućac pronađeni skeletni ostaci dva putnika oteta u Štrpcima; Rasima Ćorića iz Prijepolja i Jusufa Rastodera iz Berana”…
Zaboraviti nije mogla, ni te oči, ni tugu, ni priču... Jedna trafika tek otvorena.

Žena na kiosku raspakovala je dnevnu štampu. Uze jedan primjerak i sjeda na klupu, na još uvijek pustom peronu.

Na naslovnici natpis: "Osamnaest godina od otmice putnika u Štrpcima - Crna Gore nije odgovorna za ovaj zločin - izjavio novoizabrani predsjednik Košarkaškog saveza Crne Gore a tadašnji predsjednik Vlade Milo Đukanović".

- Srpski ministar policije Ivica Dačić kazao – „SPS i srpska Vlada učinile su sve što se moglo u slučaju Štrpci".

"U jezeru Perućac pronađeni skeletni ostaci dva putnika oteta u Štrpcima; Rasima Ćorića iz Prijepolja i Jusufa Rastodera iz Berana”…

- Koliko li će još godina i vozova proći - koliko li će još putnika susresti Zvjezdana, Senada, ili kog god od njih ... dok oni ne pronađu svoj vječni mir.

- Da li će ikada pravda sići na zemlju?
Razabra da priča sama sa sobom tek kada primjeti na sebi čudne poglede onih koji su tek pristizali da čekaju neke druge vozove...

Silazeći niz sokače Stare Varoši, zasta pored džamije, osluškujući riječi koje su odnekud iz tog pravca dopirale:
"Sinovi Ademovi. Neću držati propovjed, ne bih mogao i kad bih htio. A vjerujem da biste mi zamjerili ako ne bih sad, u ovom času, teži ne pamtim u životu, govorio baš o sebi. Nikad mi nije bilo važnije ono što ću da kažem, a ne želim ništa da postignem. Ništa, osim da vidim saučešće u vašim očima. Nisam vas nazvao braćom, iako ste mi to više nego ikad, već sinovima Ademovim, pozivajući se na ono što je u svima nama zajedničko.
Ljudi smo, i mislimo isto, naročito kad nam je teško. Čekali ste, htjeli ste da ostanemo zajedno, da se pogledamo oči u oči, tužni zbog smrti nedužna čovjeka, i uznemireni zbog zločina. I vas se tiče taj zločin, jer znate Božije riječi: „...ko ubije nedužna čovjeka, kao da je sve ljude pobio“.
Sve nas su ubili nebrojeno puta, braćo moja ubijena, a užasnuti smo kad pogodi nekog ko nam je najdraži...

Mog brata Haruna više nema, i mogu samo da kažem: Moj Bože! Ojačaj njim mrtvim snagu moju. Njim mrtvim i nesahranjenim po zakonima Božjim, neviđenim i necjelivanim od svojih najbližih pred veliki put s koga povratka nema.

Nisam ga spasio živog, nisam ga vidio mrtvog. Sada nemam nikoga osim sebe i Tebe, Bože moj, i tuge svoje. Daj mi snage da ne klonem od bratske i ljudske žalosti i da se ne otrujem mržnjom.

Ponavljam riječi Nuhove: "Rastavi mene i njih, i sudi nam. Živimo na zemlji samo jedan dan, ili manje. Daj mi snage da oprostim. Jer, ko oprosti , on je najveći. A znam, znam, zaboraviti ne mogu, nikada".



Ostali prilozi:
» NEDELJKO
Haris Hojkurić | 19. May 2018 01:31
» ZLOĆUDNA, BLAJBURŠKO-RAVNOGORSKA OSOVINA ZLA!
Mr. Milan Jovičić | 17. May 2018 20:44
» RAMAZANSKI DERT
Aziz Hurem | 17. May 2018 14:51
» RAMAZAN ŠERIF MUBAREK OLSUN
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 16. May 2018 15:19
» POGREŠNO JE VEZATI SE ZA POLITIČKE GUBITNIKE
Džebrail Bajramović | 15. May 2018 21:32
» IZRAŽAVANJE VLASTITIH MISLI BEZ TEŽNJE KA DOMINACIJI
Medina Hodžić | 10. May 2018 20:42
» KOME TO SMETA DOLAZAK ERDOANA?
Mr. Milan Jovičić | 10. May 2018 17:40
» MALEJZISKO ČUDO ZA POUKU I PORUKU SVIM POLITIČARIMA KOJI IMAJU PAMETI
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 10. May 2018 14:17
» ATIF DUDAKOVIĆ - BOŠNJAČKI ARMINIUS (HERMANN)
Nedim Kadrić | 08. May 2018 16:48
» NAVODNO ZABRANJENI INTERVJU MEŠE SELIMOVIĆA
Sead Zubanović | 08. May 2018 16:48
» ODLAZAK U DŽAMIJU, NAŠ ISTINSKI POVRATAK JEDINSTVU
Dr. Husein ef. Kavazović, reisu-l-ulema | 07. May 2018 15:42
» SVE JE – OPTIMIZAM – JE SVE
Medina Hodžić | 01. May 2018 16:27
» POSTI NE ZNAČI GLADOVATI
Aziz Hurem | 30. April 2018 21:20
» VELIKOSRPSKA IKONOGRAFIJA U MOSTARU!
Mr. Milan Jovičić | 30. April 2018 18:39
» ZAR NIJE VRIJEME ZA SVEBOŠNJAČKI SABOR
Sabahuddin Sijamhodžić | 28. April 2018 16:44
Ostali prilozi istog autora:
» DA LI JE ISTINA NAJVEĆI GRIJEH?
26. November 2014 16:36
» OTVORENA SEZONA LOVA
15. May 2014 17:15
» BUKOVICA KAO OPOMENA
16. January 2011 14:08
» TAJO, KOLIKO SI UBIO USTAŠA?
10. November 2009 21:01
» SVE CRNOGORSKE DIPLOMATE
30. October 2008 12:05
» SVESRPSKI MITING U PODGORICI
14. October 2008 08:41