Poklon od Enu Nabila	Turisti	Turisti iz Turske	Sa Ebu Nabilom	U radinonici	Rukotvorine

Okom naše kamere kroz Damask kliknite na sliku za uvećati Pogled na ostatak grčkog hrama a u pozadini Omajadska džamija Ljepota islamske umjetnosti na svakom koraku Unutrašnjost Omajadske džamije Munara Omajadske džamije 2 Istočna kapija: Bijela munara i crkva Bijela munara i Istočna kapija izbliza Ulaz u Omajadsku džamiju Harem Omajadske džamije noću U haremu Omajadske džamije Ostaci crkve su i dan danas očuvani unutar džamije Pogled na abdestanu jedne džamije Pogled na bazar noću Pogled na Bijelu munaru i Istočnu kapiju Damaska Posteri aktuelnog predsjednika Sirije Pri izlazu iz bazara Šetnja gradom Sporedni bazar Sstare kuće u Damasku Tek izgrađena džamija, vakuf jedne osobe, u čijem sklopu se nalazi i osnovna škola

Mjesec decembar je uobičajeni period odmora na Zapadu. Razmišljajući gdje bih mogao otputovati makar na par dana kako bih se „odmorio“ i svoj život obogatio novim iskustvima i informacijama, odlučio sam se za Damask. Pored njegovog historijskog značaja, odluka da posjetim i provedem par dana u ovom gradu bila mi je olakšana činjenicom da u njemu već par godina boravi moja sestra sa svojom porodicom.

Munara Omajadske džamije

Avion iz Luksemburga poletio je gotovo na vrijeme, iako je snijeg nemilice padao. U Beču sigurno slijećemo gdje je predviđeno čekanje od 3 sata do sljedećeg leta za Damask. Dok čekam na sljedeći let pijući kahvu, razmišljam o Osmanlijama i njihovom opsijedanju Beča u dva navrata u 16. stoljeću. Dragi Allahu, kako li bi samo Beč danas izgledao da je sultanova vojska ušla u njega? Na nekoliko metara od nas pažnju mi privlače par tipova koji sjede za stolom aerodromske kafiterije, ali umjesto kahve konzumiraju Vodku iz flaše koju su izvadili iz ranca. „Atraktivno“ su obučeni, okićeni zlatnim lancima, rekao bih u kasnim 40-im godinama. U njihovom društvu sjede cure oskudno obučene. U pauzama između njihovog kikotanja razaznajem da govore ruskim jezikom. Ono što mi je u svemu tome zanimljivo je to da svakih pola sata, jedan od tipova se izgubi na kratko, da bi se vratio sa nekim drugim starijim tipom koji bi se na kratko zadržao među njima, a nakon toga bi otišao u pratnji jedne od prisutnih djevojaka. Isto se desilo u nekoliko navrata. Prostitucija ili samo moja predrasuda, ko će to znati. Najzad, polijećemo iz Beča za Damask. Na ovaj put nisam krenuo sam tako da se pored mene u avionu nalaze moja majka i supruga, a u krilu jednoipogodišnji sin koji me temperaturom svog tijela dodatno zagrijava, tako da „pucam“ od vrućine. Tokom leta se tevekul (oslonac, uzdanje) na Uzvišenog dodatno povećava jer sam zbog rizika koji prati svaki let, još jače uvjeren da se naši životi nalaze samo u Njegovim rukama.

Najzad, slijećemo u Damask. Već na aerodromu me susreće prva verbalna interakcija sa rođenim Sirijcem, i to sa policijskim službenikom. Čovjek srednjeg rasta sa fino oblikovanim brčićima. Pažnju mi privlače njegove lakirane špicaste cipele koje se nikako ne uklapaju s ostatkom njegove odjeće. Na pitanje koje sam mu postavio vezano za prtljag, dobih oskudan, smrknut i neljubazan odgovor, na slabom engleskom jeziku. Iako sam lično protiv bilo kakve generalizacije jer su u osnovi nepravedne i pogrešne, ipak je ovaj pajkan svojom reakciom utjecao da se ustaljeni stereotip o policajcima kao priglupim i neprosvijećenim osobama, kod mene dodatno učvrsti. Na zadnjem kontrolnom šalteru čudim se prstu prašine pored kompjutera koju očigledno povremeno čisti samo lakat neispeglanog službenika. Najzad, završavamo proceduru i izlazimo u glavni hol aerodroma gdje ugledah zeta Zikreta, inače vrijednog studenta, apsolventa Islamskog pravnog fakulteta u Damasku, a odskora i hafiza Kur’ana. Inače i sam je par godina bio nastanjen u Luksemburgu gdje se i upoznao te oženio sa mojom sestrom. Nakon njihove odluke da napuste Luksemburg kako bi se školovali, izazvali su salvu dobronamjernog neslaganja i nezadovoljstva kako roditelja, tako uže i šire rodbine. Svi su se čudili, pa moram priznati da sam i ja bio skeptičan, kako se usuđuju napustiti sigurnost i donekle udobnost života na Zapadu zarad neizvjesnosti i studiranja na nesigurnom Istoku. Kad na sve to gledamo iz današnje perspektive uviđamo da smo pogriješili jer bi, da je tada zet uvažio naše savjete, sada sigurno bio običan fizički radnik na jednom od luksemburških gradilišta, možda s više eura na žiroračunu, ali s puno manje znanja i informacija u glavi i duhovnosti i blagosti u srcu.

Nakon što smo stigli u stan i malo se odmorili od putovanja, jedva čekam da krenem u obilazak grada. O Damasku sam puno toga čuo, nešto i pročitao tako da otprilike znam kakvo kulturološko blago se krije u njemu. Damask je najstariji naseljeni grad na Zemlji. Postao je vrlo važan centar kao sjedište Emevijskog hilafeta u periodu od 661. do 750. godine. Počinjem obilazak grada od velikog suka/bazara El-Hamedija, koji je dug nekoliko stotina metara. Ispresijecan je manjim sokacima. Na lijevoj strani, na samo nekoliko metara prije ulaska u bazar, nalazi se impozantna kamena građevina. Zikret me upoznaje s podatkom da je to zatvor u kojem je svoje zadnje dane života proveo veliki islamski učenjak iz 14. vijeka – šejhul-islam Ibn Tejmijje, enciklopedista čiji najpoznatiji učenici su Ibnul-Kajjim el-Dževzije, autor nekoliko stotina knjiga, kao i Ibn Kessir, autor najpoznatijeg tradicionalnog tefsira Kur'ana koji je preveden i na bosanski jezik. Preko 10 naslova od sve trojice je već prevedeno na našem jeziku. Napredujemo kroz bazar. Ukoliko vas trgovci ne otkriju da ste turista, cijene su vrlo pristupačne a ponuda raznovrsna i vrlo često neobična. Zato u trenutku kad uđem u dućan samo nazovem selam, a ostatak posla oko cjenkanja prepuštam zetu. Mislim se, gdje god na Zemlji mrdnemo, u dilemi smo iz ovog ili onog razloga da krijemo dio našeg identiteta. Ovog puta sam u lično u dilemi da to uradim zbog pristupačnijih cijena. Zet se inače kao rođeni Pazarac vrlo dobro snalazi u trgovini (još jedan stereotip), tako da mu nakon kupovine kožnih novčanika koje smo dobili za 1/3 jeftinije od početne cijene, nasmijani trgovac sugerira „da je umjesto studiranja mogao ram-rahat da se bavi trgovinom.“ Po sredini bazara se nalazi džamija s čije munare dopire podnevski ezan. Munara džamije ne sliči puno „našim“ munarama na Balkanu. Dosta je kraća nego što je to kod nas običaj, ali je zato za moj ukus ljepše oblikovana. U haremu džamije se nalazi česma kružnog oblika koja podsjeća na fontanu. Oko nje su poredane mermerne sedeljke u obliku drvenih trupaca. Na lijevoj strani se nalazi sofa za klanjanje i ulaz u unutrašnjost džamije, dok su na desnoj strani nalazi ulaz predviđen za žene. Džamija ne prestaje da se puni, većinom trgovcima, do kraja trajanja namaza. Ulazim u harem džamije sa Zikretom te pristupamo uzimanju abdesta koji nas pored čišćenja, fizički osvježava i nanovo „puni“ energetske „baterije“. Nakon toga, pri namjeri da odložim obuću saznajem da su ovdašnji lopovi suočeni s još jednom bravom više. Naime, Zikret mi objašnjava gdje i kako da zaključam cipele, te mi pokazuje u pravcu malehnih sandučića jer je nerijedak slučaj da klanjač ostane bez obuće. Nakon toga pristupamo već uspostavljenom saffu te se prepuštamo učenju kur'anskih ajeta koji, ako se uče s razmišljanjem, razgaljuju dušu i um klanjača. Pri završetku namaza i uobičajnog zikra, obraća nam se insan u kasnim 30-im godinama sa pitanjem – „Odakle ste?“ Zet odgovara da smo iz Srbije, ali objašnjava da smo muslimani. Sirijac nam odgovara da on lično, zbog svih dešavanja koja su zadesila muslimane u Jugoslaviji, ne voli Srbe ali voli Bošnjake. Čudim se zetu što govori da smo iz Srbije. Što ne kaže Bosna i gotovo. Ali, Zikret mi kaže, a sad vidim da ima i pravo, da to namjerno radi kako bi se Arapi navikli da u Srbiji, tačnije u Sandžaku, ima muslimana, i to nemali broj. Nastavljamo razgledanje bazara i najzad gotovo stižemo do njegovog kraja. Na kraju bazara, 20-ak metara od njegovog izlaza, nalazi se velika Emevijska džamija, biser islamske arhitekture i umjetnosti. Sagrađena je 702. godine od strane Emevijskog halife El-Velida. Nekada se na tom mjestu nalazila crkva Jovana Krstitelja (Jahja a.s.). Tadašnja Islamska država je otkupila, dogradila i preuredila u džamiju. A prije crkve se na tom mjestu nalazio grčki hram, čiji ostaci su i danas vidljivi. Ulazimo u harem Emevijske džamije. Oduševljeno razgledam arhitekturu i pravim fotografije. Primjetan je i veliki broj turista. Nepokrivene turistkinje na ulazu u harem dobiju nešto poput kaputa sa kapom, kako bi unutar harema i džamije izgledale koliko-toliko pristojno. Unutar džamije se nalaze 4 mihraba koji su svojevremeno bili izgrađeni za pripadnike 4 mezheba – malikijski, hanefijski, šafijski i hanbelijski. Mislim se, ako ima išta pozitivno od ove mondializacije onda je to činjenica da sve više muslimana uviđa da su mezhebske razlike među njima, u današnjem vremenu, zasigurno suvišne. Sigurno je da su one imale svoju funkciju u ranijim stoljećima kada je protok informacija bio veoma spor. Ali danas, u vremenu kada je Svijet postao globalno selo, komparativni fikh (islamsko pravo) kroz uvažavanje najačeg dokaza je nešto što može pomoći muslimanima da prevaziđu međusobne razlike i nesuglasice. U prilog ovoga ide i činjenica do koje može doći svako ko je imalo posmatrao taj fenomen, a to je da su muslimani Bošnjaci na Zapadu puno tolerantniji kada su mezhebske razlike u pitanju, nego li je to slučaj sa stanovnicima nekog sela u Bosni, Sandžaku, Kosovu ili Makedoniji.

Iz Emevijske džamije krećemo put Bijele munare kod koje će se prema hadisu Allahovog Poslanika, a.s., vratiti Isa, a.s. Od Emevijske džamije do Bijele munare razdaljina je nekih kilometar i po do dva, te na tom putu prolazimo kroz dio grada koji je vijekovima nastanjen pravoslavnim kršćanima. Ono što primjećujem tog trenutka je za mene donekle razočaravajuće. Naime, ulice u kojim pretežno žive kršćani su puno čistije nego li je to slučaj s ulicama u ostalom dijelu grada. Da li je to zato što kršćani više vode računa ili zato što država posvećuje više pažnje čišćenju tog dijela Damaska – zbog kratkoće mog boravka tamo, nisam uspio da saznam. Istina je da na ulicama Damaska ima previše smeća, osim onih kojim se obično kreću turisti. Kako je to moguće da se dešava kod sljedbenika vjere koja nalaže da je čistoća pola imana/vjerovanja nikada mi neće biti jasno. Mada, sad bolje shvatam zbog čega je rahmetli Alija Izetbegović tokom svog govora na skupu dobitnika Fejsalove nagrade u Kairu 1995. godine, upitao prisutne arapske i muslimanke vladare sljedeće:

„Drugo pitanje: naši gradovi su prljavi. Kako je moguće u svijetu u kojem su čistoća i čišćenje sastavni dio vjere i organski, neodvojivi dio molitve?“ (Izetbegović – Govori, pisma, intervjui ´95, strana 25.)

Na 10-ak metara od Bijele munare se nalazi crkva, a između njih vremenu i dalje prkosi stara Istočna kapija Damaska, kroz koju je grad 3. septembra 635. godine osvojio poznati islamski vojskovođa koji za svog života nije izgubio ni jednu bitku a vodio ih je mnogo, ashab – Halid ibn Velid, r.a., kojeg je Allahov Poslanik, a.s., nazvao Sejfullah – Allahova sablja. U vezi osvajanja Damaska historija je sačuvala od zaborava sljedeću anegdotu. Jedne večeri nakon višemjesečne opsade Damaska, Halid ibn Velid, r.a., je saznao da Bizantinci nešto slave i da je na zidinama Damaska drastično smanjen broj čuvara. Halidu je to bilo dovoljno da odmah organizira napad. Uspio je uz pomoć konopaca da se preskoči u grad i nakon što se obračunao s par stražara; s tekbirom je dao znak svojim vojnicima koji su kroz Istočna vrata provalili u grad. Kada je Nestoris, koji je bio bizantijski komandant i zapovjednik Damaska, saznao za upad muslimanske vojske, pribjegao je varki tako što je svojim vojnicima naredio da otvore preostale kapije grada te je brže-bolje požurio kod glavnokomandujućeg muslimanske vojske – ebu Ubejde, r.a., nudeći mu primirje i mirnu predaju grada. Ebu Ubejde, r.a., je pristao na to, te je dao garanciju na slobodu i sigurnost, iako mu je bilo čudno zašto su Bizantinci zatražili primirje u samu zoru. Kad su muslimane s obje strane Damaska pobjedonosno ušli u grad bez borbe, bili su iznenađeni kad su susreli i vidjeli Halida ibn Velida, r.a., da s njegovom brigadom vodi borbe s Bizantijcima. Tada je Ebu Ubejde, r.a., svatio da je bio prevaren od strane Nestorisa, koji je pribjegao varci uz pomoć koje je potpisao mirnu predaju grada i na takav način sačuvao živote svojih vojnika i uskrativši muslimanima pravo na ratni plijen. Abdusamed Bušatlić navodi u svojoj knjizi „Pod zastavom islama“, na strani 266, da su nakon toga muslimanski komandanti reagirali na sljedeći način:

„Ako uzmemo ono što nam ne pripada i prolijemo krv, samo zato što se nisu htjeli predati, tada ćemo upasti u grijeh. Ako se pak odreknemo onoga što nam pripada, tada ćemo se sačuvati grijeha, a to je puno važnije od uzimanja ratnog plijena.“

To je pravednost koja je krasila muslimane koji su Damask učinili gradom vjere, znanja, tolerancije i ljepote sa kojima se nakon toga uzdigao nad svim drugim svjetskim metropolama.

Tokom preostalih dana mogao sam se uvjeriti da Damask itekako ima još uvjek šta da ponudi znatiželjnim posjetiocima. Pored nadaleko poznate gostoljubivosti stanovnika Šama (regije kojoj pripada i Damask a po kojoj su u našem jeziku mahrame upravo i dobile naziv šamije), a u koju sam mogao da se uvjerim najbolje kroz primjer Ebu Nabila. Ebu Nabil je srednjeg rasta, osrednje tamnog tena, i uredno na stranu začešljane kose. Iako 31-godišnjak, taze je oženjen tako da nema djece, iz razloga jer je duže vremena morao da radi i štedi za mehr – vjenčani poklon za suprugu, koji vrlo često u Siriji nije nimalo bezazlen i skroman. Zbog toga je sve češća pojava da se muškarci žene tek oko 30-te godine, izuzev ako otac mladoženje nije dovoljno imućan da svom sinu da novac za mehr. Njegov blag pogled sa svjetlim očima i s prijatnim ahlakom uspijevaju i više nego da vas uvjere da je Ebu Nabil dobar čovjek. Prvi je komšija mog zeta, i iako zanatlija sa skromnim primanjima nije žalio ni vremena ni novca da moj boravak u Damasku učini nezaboravnim iskustvom. Dobričina od insana kakva se rijetko u životu sreće. A posebno je ponosan na suprugu koja je pored kućnih obaveza, studentica na Islamskom fakultetu. Iz razgovora s njim i drugim Sirijcima koji su se odazivali na njegov poziv te dolazili na naša zajednička sijela kako bi se upoznali s muslimanom iz Evrope, kojeg oni zvahu „Eurobi“ – uvidjeo sam da oni ne izčekuju ništa manje renesansu islama i muslimana sa Zapada, isto što mi to očekujemo od muslimana Arapa i drugih na Istoku. Također, nimalo nisam iznenađen ali ne krijem zadovoljstvo što sam se uvjerio da ti ljudi više vole Bosnu nego li možda što Bosnu vole mnogi od njenih stanovnika.

Isto tako, tokom mog boravka u Damasku imao sam zadovoljstvo da upoznam par naših studenata iz Kosova, Sandžaka, Bosne, pa čak i Beograda. Za Suada Balića, vrlo ljubazng momka, apsolventa Islamskog Pravnog fakulteta sam još slučajno ga ugledavši na ulici, na osnovu fizičkog izgleda zaključio da se radi o Bošnjaku. Inače, Suad je počašćen da mu šurak bude poznati sandžački hafiz Kurana - Abdurahman Kujević. Nakon toga zadovoljstvo mi je bilo razgovarati s Nedžadom Metjahićem iz Plava, koji se u Damasku trenutno nalazi na postdiplomskom studiju. U Emevijskoj džamiji sam sasvim slučajno sreo Amira Džanka iz Beograda, s kojim sam se ranije „upoznao“ putem jednog internet foruma. On bi trebalo također da uskoro okonča postdiplomski studij. Drago mi je što su svi nabrojani primjerni studenti, te pored toga porodični ljudi. Također mi pričinjava zadovoljstvo da naši tamošnji studenti koje sam upoznao prate zadnja dešavanja i prilike u Sandžaku, te na osnovu znanja i informacija koje posjeduju imaju i više nego li zdrave i odgovorne stavove po tom pitanju.

Ono što će mi od negativnosti ostati u sjećanju vezano za Siriju je činjenica da se radi o „policijskoj“ državi gdje nema dućana a ni bandere a da u ili na njoj ne visi barem jedna fotografija aktuelnog predsjednika Sirije. Gore nego li Tito i Staljin birvaktile. Službenici sirijske tajne službe, u narodu poznati kao „muhabarati“ su vrlo omraženi u narodu. Inače, od državnog udara 1963. gonine Sirijom vlada socijalistička arapska stranka BAAS, pod vođstvom porodice El-Asada koja je na vjeri šitske sekte alevita. Bizaran podatak kad se uzme u obzir da muslimani sunije sačinjavaju više od 80 % sirijskog stanovništva, oko 10 % su pravoslavni kršćani, dok su nepunih 10 % šije. Sav taj ambijent i politička klima koja se lahko da osjetiti, te praćenje aktuelnosti iz zemalja u tom regionu me je navelo na zaključak da su Arapi trenutno najporobljeniji narod na zemlji, i to ponajviše od strane njihovih tiranskih režima. S tim u vezi, jedan Sirijac mi je polušapatom rekao da „ova vlast ne voli narod, niti ovaj narod voli ovu vlast. Ali neka to ostane među ova četri zida“ – sugerisa na kraju. Nekima će biti možda i čudno kada pročitaju da jedna od novih zabrana koja je stupila skoro na snagu u sirijskim školama zabranjuje učenicima da u školskim učionicama donose Kur'an i sedžadu za klanjanje.

Saobraćaj u Damasku je i više nego bizaran. Na hiljade automobila koji jure, čini mi se bez ikakvog pravila, a opet sve funkcioniše. Ebu Nebil mi u vezi toga reče da je kod njih red u neredu, i mislim da ima pravo, jer su i pored nedostatka pješačkih prelaza, trotoara... udesi ipak rijetki. A svjedok sam bio da kad i kad se udes desi, nakon što se uvjere da šteta nije velika, svako nastavi svojim putem. Pored mjenjača i volana, dio koji najviše koriste na automobilu zasigurno mora biti sirena. Inače pješaka u Damasku ima kao mrava. To je živi grad čije su ulice prepune prolaznika čak i ako izađete u 2 sata posle ponoći. Damask je grad mladosti čija populacija se zadnjih decenija nekoliko puta udvostručila.

Nakon manje od 2 sedmice boravka u Damasku, došao je dan kada sam morao da se oprostim od grada koji je vijekovima bio stjecište islamskih i drugih nauka. Grad za koji kada šetate njegovim uskim sokacima osjećate da ima „dušu“, što vas tjera da se konstantno u mislima vraćate u period kada su tim ulicama ponosno koračali Halid ibn Velid, r.a., Bilal, r.a., – muezin Allahovog Poslanika, a.s., Ebu Ubejde, r.a., Muavija r.a., Salahuddin Ejubi, Ibn Tejmijje, imam Gazalij, imam Nevevi, i mnogi drugi znani i neznani ashabi, tabiini, alimi, zahidi i mudžahidi. Do skora je u tom gradu živio i jedan od najvećih muhadisa 20. vijeka – šejh AbdulKadir Arnaut, učenjak čije prezime ukazuje da se radi o Albancu. Rođen je 1928. godine u gradiću Vrela na Kosovu, ali je zbog politike velikosrpskog hegemonizma, kao trogodišnjak, sa svojim roditeljima morao napustiti rodnu grudu. Rodni grad je koliko mi je poznato prvi put posjetio tek nakon što je Kosovo ugledalo slobodu, 1999. godine. Na ahiret je preselio 2004. godine. I danas Damaskom koračaju dobri ljudi kojima samo nedostaje malo slobode i pravednija vlast kako bi Šamu i Damasku povratili makar dio slavne i blistave prošlost. Jedan od njih je zasigurno i Ebu Nabil, koji mi je na putu za aerodrom obećao da će upisati kurs engleskog, dok sam mu ja zauzvrat obećao da ću upisati kurs arapskog. Složili smo se da se sljedeći put sretnemo u Bosni ili Sandžaku, inšAllah.

Tokom povratnog leta za Beč razmišljam o stvarima koje sam naučio tokom mog boravka u Siriji. Stekao sam dojam da je prethodno opisani saobraćaj u Damasku ujedno i slika sirijskog društva. Upoređujem Damask i Beč i pitam se kako to da je u Beču bolje organizirana čak i prostitucija nego li je u Damasku organiziran, zdrastveni sistem ili školstvo kao javne ustanove od najvećeg značaja? Da neko ne pomisli da prostituciju navodim s ciljem da ocrnim zapadno društvo, navest ću da smatram da je prosječna zemlja Zapadne Evrope neuporedivo bolje organizirana nego li je to slučaj sa Sirijom. Ali narod Sirije je nešto sasvim drugo. Barem oni koje sam imao čast da upoznam. To su ljudi s dušom i s čašću na kakvu je vrlo teško naići na Zapadu. Promatranje tamošnjih prilika i stanovnika, mi je također dodatno učvrstilo mišljenje da mi Bošnjaci kao evropski muslimani moramo iskoristiti sve potencijale - intelektualne, strateške, finansijske... kako bi opstali na tlu Evrope kao slobodan narod, njegujući naše posebnosti, i konstantno radeći na očuvanju i unapređivanju naših postojećih potencijala. To nam neki već decenijama neprestano osporavaju, ali mislim da danas imamo dovoljno snage da se odupremo tom pritisku. Narodi na Istoku nas vole i pružamo im nadu. Narodi na Zapadu nas poštuju, i dobronamjerni među njima u nama vide dokazane njegovatelje multikulturalnosti. Imamo dužnost i obavezu i prema jednim i prema drugima da opstanemo i ne dozvolimo da nam iko uskraćuje prava koja nam pripadaju na bilo kojem dijelu Balkana.
previše smeća, osim onih kojim se obično kreću turisti. Kako je to moguće da se dešava kod sljedbenika vjere koja nalaže da je čistoća pola imana/vjerovanja nikada mi neće biti jasno. Mada, sad bolje shvatam zbog čega je rahmetli Alija Izetbegović tokom svog govora na skupu dobitnika Fejsalove nagrade u Kairu 1995. godine, upitao prisutne arapske i muslimanke vladare sljedeće:

„Drugo pitanje: naši gradovi su prljavi. Kako je moguće u svijetu u kojem su čistoća i čišćenje sastavni dio vjere i organski, neodvojivi dio molitve?“ (Izetbegović – Govori, pisma, intervjui ´95, strana 25.)

Na 10-ak metara od Bijele munare se nalazi crkva, a između njih vremenu i dalje prkosi stara Istočna kapija Damaska, kroz koju je grad 3. septembra 635. godine osvojio poznati islamski vojskovođa koji za svog života nije izgubio ni jednu bitku a vodio ih je mnogo, ashab – Halid ibn Velid, r.a., kojeg je Allahov Poslanik, a.s., nazvao Sejfullah – Allahova sablja. U vezi osvajanja Damaska historija je sačuvala od zaborava sljedeću anegdotu. Jedne večeri nakon višemjesečne opsade Damaska, Halid ibn Velid, r.a., je saznao da Bizantinci nešto slave i da je na zidinama Damaska drastično smanjen broj čuvara. Halidu je to bilo dovoljno da odmah organizira napad. Uspio je uz pomoć konopaca da se preskoči u grad i nakon što se obračunao s par stražara; s tekbirom je dao znak svojim vojnicima koji su kroz Istočna vrata provalili u grad. Kada je Nestoris, koji je bio bizantijski komandant i zapovjednik Damaska, saznao za upad muslimanske vojske, pribjegao je varki tako što je svojim vojnicima naredio da otvore preostale kapije grada te je brže-bolje požurio kod glavnokomandujućeg muslimanske vojske – ebu Ubejde, r.a., nudeći mu primirje i mirnu predaju grada. Ebu Ubejde, r.a., je pristao na to, te je dao garanciju na slobodu i sigurnost, iako mu je bilo čudno zašto su Bizantinci zatražili primirje u samu zoru. Kad su muslimane s obje strane Damaska pobjedonosno ušli u grad bez borbe, bili su iznenađeni kad su susreli i vidjeli Halida ibn Velida, r.a., da s njegovom brigadom vodi borbe s Bizantijcima. Tada je Ebu Ubejde, r.a., svatio da je bio prevaren od strane Nestorisa, koji je pribjegao varci uz pomoć koje je potpisao mirnu predaju grada i na takav način sačuvao živote svojih vojnika i uskrativši muslimanima pravo na ratni plijen. Abdusamed Bušatlić navodi u svojoj knjizi „Pod zastavom islama“, na strani 266, da su nakon toga muslimanski komandanti reagirali na sljedeći način:

„Ako uzmemo ono što nam ne pripada i prolijemo krv, samo zato što se nisu htjeli predati, tada ćemo upasti u grijeh. Ako se pak odreknemo onoga što nam pripada, tada ćemo se sačuvati grijeha, a to je puno važnije od uzimanja ratnog plijena.“

To je pravednost koja je krasila muslimane koji su Damask učinili gradom vjere, znanja, tolerancije i ljepote sa kojima se nakon toga uzdigao nad svim drugim svjetskim metropolama.

Tokom preostalih dana mogao sam se uvjeriti da Damask itekako ima još uvjek šta da ponudi znatiželjnim posjetiocima. Pored nadaleko poznate gostoljubivosti stanovnika Šama (regije kojoj pripada i Damask a po kojoj su u našem jeziku mahrame upravo i dobile naziv šamije), a u koju sam mogao da se uvjerim najbolje kroz primjer Ebu Nabila. Ebu Nabil je srednjeg rasta, osrednje tamnog tena, i uredno na stranu začešljane kose. Iako 31-godišnjak, taze je oženjen tako da nema djece, iz razloga jer je duže vremena morao da radi i štedi za mehr – vjenčani poklon za suprugu, koji vrlo često u Siriji nije nimalo bezazlen i skroman. Zbog toga je sve češća pojava da se muškarci žene tek oko 30-te godine, izuzev ako otac mladoženje nije dovoljno imućan da svom sinu da novac za mehr. Njegov blag pogled sa svjetlim očima i s prijatnim ahlakom uspijevaju i više nego da vas uvjere da je Ebu Nabil dobar čovjek. Prvi je komšija mog zeta, i iako zanatlija sa skromnim primanjima nije žalio ni vremena ni novca da moj boravak u Damasku učini nezaboravnim iskustvom. Dobričina od insana kakva se rijetko u životu sreće. A posebno je ponosan na suprugu koja je pored kućnih obaveza, studentica na Islamskom fakultetu. Iz razgovora s njim i drugim Sirijcima koji su se odazivali na njegov poziv te dolazili na naša zajednička sijela kako bi se upoznali s muslimanom iz Evrope, kojeg oni zvahu „Eurobi“ – uvidjeo sam da oni ne izčekuju ništa manje renesansu islama i muslimana sa Zapada, isto što mi to očekujemo od muslimana Arapa i drugih na Istoku. Također, nimalo nisam iznenađen ali ne krijem zadovoljstvo što sam se uvjerio da ti ljudi više vole Bosnu nego li možda što Bosnu vole mnogi od njenih stanovnika.

Isto tako, tokom mog boravka u Damasku imao sam zadovoljstvo da upoznam par naših studenata iz Kosova, Sandžaka, Bosne, pa čak i Beograda. Za Suada Balića, vrlo ljubazng momka, apsolventa Islamskog Pravnog fakulteta sam još slučajno ga ugledavši na ulici, na osnovu fizičkog izgleda zaključio da se radi o Bošnjaku. Inače, Suad je počašćen da mu šurak bude poznati sandžački hafiz Kurana - Abdurahman Kujević. Nakon toga zadovoljstvo mi je bilo razgovarati s Nedžadom Metjahićem iz Plava, koji se u Damasku trenutno nalazi na postdiplomskom studiju. U Emevijskoj džamiji sam sasvim slučajno sreo Amira Džanka iz Beograda, s kojim sam se ranije „upoznao“ putem jednog internet foruma. On bi trebalo također da uskoro okonča postdiplomski studij. Drago mi je što su svi nabrojani primjerni studenti, te pored toga porodični ljudi. Također mi pričinjava zadovoljstvo da naši tamošnji studenti koje sam upoznao prate zadnja dešavanja i prilike u Sandžaku, te na osnovu znanja i informacija koje posjeduju imaju i više nego li zdrave i odgovorne stavove po tom pitanju.

Ono što će mi od negativnosti ostati u sjećanju vezano za Siriju je činjenica da se radi o „policijskoj“ državi gdje nema dućana a ni bandere a da u ili na njoj ne visi barem jedna fotografija aktuelnog predsjednika Sirije. Gore nego li Tito i Staljin birvaktile. Službenici sirijske tajne službe, u narodu poznati kao „muhabarati“ su vrlo omraženi u narodu. Inače, od državnog udara 1963. gonine Sirijom vlada socijalistička arapska stranka BAAS, pod vođstvom porodice El-Asada koja je na vjeri šitske sekte alevita. Bizaran podatak kad se uzme u obzir da muslimani sunije sačinjavaju više od 80 % sirijskog stanovništva, oko 10 % su pravoslavni kršćani, dok su nepunih 10 % šije. Sav taj ambijent i politička klima koja se lahko da osjetiti, te praćenje aktuelnosti iz zemalja u tom regionu me je navelo na zaključak da su Arapi trenutno najporobljeniji narod na zemlji, i to ponajviše od strane njihovih tiranskih režima. S tim u vezi, jedan Sirijac mi je polušapatom rekao da „ova vlast ne voli narod, niti ovaj narod voli ovu vlast. Ali neka to ostane među ova četri zida“ – sugerisa na kraju. Nekima će biti možda i čudno kada pročitaju da jedna od novih zabrana koja je stupila skoro na snagu u sirijskim školama zabranjuje učenicima da u školskim učionicama donose Kur'an i sedžadu za klanjanje.

Saobraćaj u Damasku je i više nego bizaran. Na hiljade automobila koji jure, čini mi se bez ikakvog pravila, a opet sve funkcioniše. Ebu Nebil mi u vezi toga reče da je kod njih red u neredu, i mislim da ima pravo, jer su i pored nedostatka pješačkih prelaza, trotoara... udesi ipak rijetki. A svjedok sam bio da kad i kad se udes desi, nakon što se uvjere da šteta nije velika, svako nastavi svojim putem. Pored mjenjača i volana, dio koji najviše koriste na automobilu zasigurno mora biti sirena. Inače pješaka u Damasku ima kao mrava. To je živi grad čije su ulice prepune prolaznika čak i ako izađete u 2 sata posle ponoći. Damask je grad mladosti čija populacija se zadnjih decenija nekoliko puta udvostručila.

Nakon manje od 2 sedmice boravka u Damasku, došao je dan kada sam morao da se oprostim od grada koji je vijekovima bio stjecište islamskih i drugih nauka. Grad za koji kada šetate njegovim uskim sokacima osjećate da ima „dušu“, što vas tjera da se konstantno u mislima vraćate u period kada su tim ulicama ponosno koračali Halid ibn Velid, r.a., Bilal, r.a., – muezin Allahovog Poslanika, a.s., Ebu Ubejde, r.a., Muavija r.a., Salahuddin Ejubi, Ibn Tejmijje, imam Gazalij, imam Nevevi, i mnogi drugi znani i neznani ashabi, tabiini, alimi, zahidi i mudžahidi. Do skora je u tom gradu živio i jedan od najvećih muhadisa 20. vijeka – šejh Abdul Kadir Arnaut, učenjak čije prezime ukazuje da se radi o Albancu. Rođen je 1928. godine u gradiću Vrela na Kosovu, ali je zbog politike velikosrpskog hegemonizma, kao trogodišnjak, sa svojim roditeljima morao napustiti rodnu grudu. Rodni grad je koliko mi je poznato prvi put posjetio tek nakon što je Kosovo ugledalo slobodu, 1999. godine. Na ahiret je preselio 2004. godine. I danas Damaskom koračaju dobri ljudi kojima samo nedostaje malo slobode i pravednija vlast kako bi Šamu i Damasku povratili makar dio slavne i blistave prošlost. Jedan od njih je zasigurno i Ebu Nabil, koji mi je na putu za aerodrom obećao da će upisati kurs engleskog, dok sam mu ja zauzvrat obećao da ću upisati kurs arapskog. Složili smo se da se sljedeći put sretnemo u Bosni ili Sandžaku, inšAllah.

Tokom povratnog leta za Beč razmišljam o stvarima koje sam naučio tokom mog boravka u Siriji. Stekao sam dojam da je prethodno opisani saobraćaj u Damasku ujedno i slika sirijskog društva. Upoređujem Damask i Beč i pitam se kako to da je u Beču bolje organizirana čak i prostitucija nego li je u Damasku organiziran, zdrastveni sistem ili školstvo kao javne ustanove od najvećeg značaja? Da neko ne pomisli da prostituciju navodim s ciljem da ocrnim zapadno društvo, navest ću da smatram da je prosječna zemlja Zapadne Evrope neuporedivo bolje organizirana nego li je to slučaj sa Sirijom. Ali narod Sirije je nešto sasvim drugo. Barem oni koje sam imao čast da upoznam. To su ljudi s dušom i s čašću na kakvu je vrlo teško naići na Zapadu. Promatranje tamošnjih prilika i stanovnika, mi je također dodatno učvrstilo mišljenje da mi Bošnjaci kao evropski muslimani moramo iskoristiti sve potencijale - intelektualne, strateške, finansijske... kako bi opstali na tlu Evrope kao slobodan narod, njegujući naše posebnosti, i konstantno radeći na očuvanju i unapređivanju naših postojećih potencijala. To nam neki već decenijama neprestano osporavaju, ali mislim da danas imamo dovoljno snage da se odupremo tom pritisku. Narodi na Istoku nas vole i pružamo im nadu.