Mehmed Meša DELIĆ: Stari mnogobožački mit o vuku ostavio je osobito duboke tragove u Srba – u doba kršćanstva bio je isprepleten s kultom oko Sv. Save, sina Stevana Nemanje, utemeljitelja srpske nacionalne crkve. Na Kosovu je polju vladalo vjerovanje da je Sv. Sava skupio vukove oko sebe 14. januara i podijelio im plijen za sljedeću godinu. To unapređuje kršćanskog junaka u vučijeg pastira, možda je postalo od molbi upućenih Sv. Savi da ih zaštiti od vukova. Ali, sve više i više razvijalo se pojednačivanje pastira i njegova stada sa starim srpskim bogom – životinjom. Odavde je novi odron – preko Sv. Save, koji je imao jednu nogu paraliziranu (oduzetu), vuk je postao „oduzeti vuk“.

Vrijeme je u kojem se doživljava istaknuta želja i nakolnost za mitsko razmišljanje, a za što se vjerovalo da nije moguće nakon mitskog raspadajućeg kaosa drugog svjetskog rata. Posebice u južnoj Europi, novom kriznom prostoru. Tu se, osobito u Srba, već kroz duže vrijeme može pratiti kako stare mitske tradicije u pjesništvu iznovice obnavljaju paradigme „ponosa i časti“, pa se kao takve objašnjavaju i nude današnjosti. Mitovi, koji su prije cvjetali u slobodnu svijetu pjesničkih fantazija, danas su ideološki i politički instrumentalizirani.

Oživljavanje nacionalnih mitova
To se ne događa prvi put u povjesti. Nijemci su doživjeli u 19. stoljeću oživljavanje događaja jedne opasne nacionalne mitologije, koja je prvo podržala Wilhelmovo carstvo, a potom nacionalaocijalističku, herojsku, agresivnu ratnu ideologiju – sve do strašnog kraha. Nacionalni mitovi, s kojima se čovjek u mirnim razdobljima zabavlja budući da strasno nadahnjuju umjetnost, razvijaju se u doba konflikta u opasne vojne potencijale – odvezujući sve neljudsko, zločinačko i skrajnje netrepljivo. Tako se stvara masovna histerija što će lahko od čovjeka napraviti životinju, svejedno radi li se o jednom 'furor teutonicus' ili jednom 'furor serbicus' (srpskoj furiji). Za žrtve to donosi istu nesreću.
Mit nosi prastara, arhajska iskustva, predstave i doživljaje. Apstraktni odnosi, ideje o svemiru i čovjeku u njemu, ukratko: pojave i misli koje mi danas prirodno tražimo u prostoru historijskog istraživanja, u mitu se očituju aktivnostima velikana (bogova, polubogova, vladara i heroja). Mit se zbog toga i može definirati kao „filozofija ili ideologija izražena akcijom“. To nas istodobno poučava da značenje riječi nisu uvijek ista obzirom na njihove semantičke signale; sadržaj mita je otvoren. Vrlo često smo pred dvostrukim značenjima, pa otuda i njihova golema mogućnost za zlonamjerama tumačenja. U srpskim mitovima ta se dvostruka značenja mnogostruko ukazuju i izuzetno često, u suvremenim interpretacijama – nude čitateljskoj javnosti. Otuda i opasnost o kojoj govorimo.
Nacionalni mitovi su nužni dijelovi u zbirnom kompleksu identiteta što ga izgrađuje svaki čovjek u i oko sebe. Teško se suprostaviti onim spomenutim dvostrukim značenjima u mitu – koja pored što mogu voditi do časnih hrabrosti, pomaganju i požrtvovnosti – oni istodobno otvoreno pozivaju i proglašuju, okrutnost..., i ta sumnjiva značenja više odgovaraju antropološkim uvjetima, nego pozitivnim religioznim etičkim kategorijama.

Srpski pisci i upotreba mita
Doslovno prevođenje mita u akciju, dovode društvo u golemu opasnost. Stvaraoci mitova, a tome su primjer brojni srpski pisci, postali su manje – više (ratnim) potpaljivačima. Mitske tradicije u više balkanskih naroda vrlo su bliske i na mnogim se mjestima preklapaju jedna s drugom. Značajna je njihova jednakost u junačkim pjesmama. Neki su mitovi središnjeg značenja za srpsko doživljavanje svijeta, mada ih možemo pronaći među Bugarima, Hrvatima, Slovencima, u prostorima Grčke, Albanije i Turske. To se osobito odnosi na mitove o vuku, hajduku, Marku Kraljeviću i Kosovu.

Mit o vođi – vuku
Mit o vuku je raširen među brojnim euro – azijskim narodima. Povezuje ih motiv obožavanja vođe, ratnika u ranijem plemenskom uređenju. Slaveni, a djelimično i Germani, dali su vođi plemena moć da se pretvori u vuka. No, taj stari mnogobožački mit o vuku ostavio je osobito duboke tragove u Srba – u doba kršćanstva bio je isprepleten s kultom oko Sv. Save, sina Stevana Nemanje, utemeljitelja srpske nacionalne crkve. Na Kosovu je polju vladalo vjerovanje da je Sv. Sava skupio vukove oko sebe 14. januara i podijelio im plijen za sljedeću godinu. To unapređuje kršćanskog junaka u vučijeg pastira, možda je postalo od molbi upućenih Sv. Savi da ih zaštiti od vukova. Ali, sve više i više razvijalo se pojednačivanje pastira i njegova stada sa starim srpskim bogom – životinjom.
Odavde je novi odron – preko Sv. Save, koji je imao jednu nogu paraliziranu (oduzetu), vuk je postao „oduzeti vuk“. Postupno je izrastala predožba o protjeranom i oduzetom vuku. Tako se taj drevni srpski mir oštro odvojio od one tradicionalne priče o životinji koja potječe iz antičkog doba, a koje smatra vuka opasnom, divljom, krvoločnom životinjom. Plautusova izreka „Homo homini lupus“ (Čovjek je čovjeku vuk), ne treba se uzeti jednostrano i samo kao puka tvrdnja ili rezignirana konstatacija, nego kao upozorenje čovjeku da se ne ponaša kao vuk, tj. krvoločna životinja prema drugom čovjeku. Sve priče o vukovima, od Esopa nadalje, ilustriraju vučju grabežljivost, zločinstvo, brutalnost, krvoločnost – koje mogu izbiti u svakom trenutku – čak i kad se izgleda miran, kad jede kredu da promjeni boju glasa (kao u bajci), ili se pokazuje u ovčijoj koži (kao kod Mateusa, 7,15). Da pobjedi vuka, da ga pripitomi – izvana i u unutrašnjosti – oduvijek je, od antičkih vremena, pripadalo svakom narodu kao prvenstveno civilizacijska dužnost.

Popin hvalospjeh vuku
Kako se mit razviđa i koristi u novijoj srpskoj lirici? Vasko Popa, glasoviti srpski pjesnik, uzeo građu za slavospjev iz vučijeg mita. Zove se „Vučija so“ i štampana je 70-tih godina. U njemu se formuliraju poruke unutarnje tajne srpske duše. Ranjeni, oduzeti vuk, progonjen i ranjen, leži u svojoj jazbini, predstavlja Srbiju kojoj su oduzeti nacionalni ponos i snaga pod Titom. Lirski subjekt (JA), govori dobro o vuku, hvali ga i moli neka se odmara, dok ponovno ne dođe vrijeme lovu. JA – donosi darove tom božijem vuku koji će mu osigurati preživljavanje. JA – moli za znak, ugriz za lijevu ruku, da ga vuci i njegovi prijatelji mogu prepoznati, njega, pjesnika, i u pravo ga vrijeme učiniti njihovim pastirom.
Pjesma je magična priprema za ponovno narastanje željeznih zuba oduzetu vuku, vremenu u kojem će se preci dignuti iz grobova i da će se njegovo, pjesnikovo pleme, Srbi, iznovice probuditi za pjesme i vatrene govore „sa visokim urlanjem iz neba“. Poruka tih, nesporno poetski lijepim ostvarenjima, pokazuje vučju obitelj kao patetičnu žrtvu, kojoj je u međuvremenu obećan slavan povratak nakon isteka dugog vremena poniženja i proganjanja.

Svi vukovi, koji na temelju mita defiliraju u rečenu pisanju, u osnovi su opasne, divlje, grabljive, krvoločne životinje što ostavljaju krvave tragove svojih žrtava – mada se to nigdje ne pokazuje otvoreno. Brisanjem odnosa ubojice i žrtve ili obrnuto, vučiji je mit u Pope vrlo uspješan u svom cilju: dvostruko značenje opasno i doslovno progovara i usuglašava se s onim odgovarajućim srpskim propagandnim govorom politike i genocida nad drugim narodima. Naravno da pjesnik nije mogao ni pretpostaviti takve posljedice kad se stvaralački udubio u nacionalni mit 70-tih godina. Ali, ako se osvijetli unutarnja logika u njegovim mitskim razmišljanjima, onda je teško u tom pisanju ne vidjeti neopasnu, nevinu liriku.

Tako je počelo s pjesnicima o voku
Nakon Pope, došli su drugi pjesnici. U stihozbirci „Zimski mraz“ (1984), Rajko Petrov Nogo opisuje čopor vukova kojima on priprema i ostavlja hranu, jer: „Vukovi će doći, vukovi će doći...“ I njegov suborac na nacionalno – poetskom frontu, Gojko Đogo, piše „Vučije priče“, gdje je poanta potpuno jasno izgovorena u konfuziji Dobra i Zla. Čovjek, kaže priča, često vidi samo jednu boju, misli jednu misao, sad crnu – sad bijelu. Ali vučiji urlik u šumi treba biti zajednički jezik svijeta, iz toga se zaključuje značenje onog JA: „Zato liči vučje grlo / možda onom grlu koje to pjeva“.
Od napaćena vuka – „pošto je Popa probio put“ – van izlazi zapjenjen vuk! Započelo se s poezijom, da bi se u međuvremenu, kao što se zna, raširio klanjem u stvarnosti u kojoj još uvijek bjesni i gdje mu se još ne vidi kraj.

(Pohvalni) mit o hajduku (razbojniku)
Mitovi o hajduku vode nas u prostore označene dvosmislenošću i izmješanošću vrijednosnih kategorija. Sam koncept 'hajduka' eklatantno sadrži dvostruko značenje. Riječ je arapskog porijekla, od glagola haydut, u značenju „skrenuti ili otići s pravog puta“. Na turskom jednostavno znači razbojnik, „drumski razbojnik“. Ali – kod Srba je taj koncept dobio na poštovanju, korišten je za one koji su se borili protiv osmanske državne vlasti.
Hajduk je u srpskim i crnogorskim shvatanjima borac za slobodu, onaj koji se borio s Austrijancima, potom s Mlecima, ali najčešće na svoju ruku protiv Turaka, vladara Balkana nekoliko stoljeća, gotovo sedam puta duže nego što je postojala Jugoslavija.
U hajduk – mitu je odmah na početku uspostavljena ona fatalna sveza između nacionalnog herojstva i primitivnog razbojništva i pljačkanja. Hajdučkim životu pripada – kao u temeljnom srpsko – crnogorskom shvatanju herojstva – čojstvo, tj. obožavanje agresivnih muških vrijednosti i pod kojim se razumjeva zakletvom bratstvo među muškarcima.
To ritualno muško jedinstvo za život i smrt nije samo prisegnuto u crkvi s popom i ostalim što uz crkvu ide, nego je zapečaćeno svetom zakletvom, kojom muškarci „umoče svoje noževe u posudu u kojoj su izmješane kapi njihove krvi“.
Dokaz prijateljstva je potvrđen u trenutku opasnosti i progona, a to su one prilike razbojništva, pljački, bjegstva, i uopšte kada valja izbjeći dugu ruku zakona. Rijetko se desi u hajdučkim pričama, gotovo nikad, da prijatelj, kao npr. U Schillerovoj baladi „Die Burgschaft“, teži višem etičkom činu u časnoj borbi.

Srpsko herojstvo – mrcvarenje mrtvih tijelesa
U knjizi iz 1776. godine, „Osservazioniy“, pisac je Ivan Lovrić vrlo okupiran hajducima i njihovim običajima. Neki je određeni vođa osobito istaknut. Za njega se kaže da je 1762. u blizini Travnika (grada koji je danas poznat iz drugih razloga), susreo trojicu Turaka, koji su ga usprkos preoblaki prepoznali, uhitili i htjeli odvesti u najbliže selo, i tamo ga predati vlastima. Ali, Srbin se nekako oslobodio i sabljom odsjekao njihove glave. Taj ga čin nije zadovoljio, nego se kaže: „isjekao ih je u komade i počeo derati kao bjesan pas, zubima, jer on nije nikad mogao dovoljno ohladiti krv, tako je on osvetnički i pun mržnje bio prema Turcima“
Strašnim vjestima koje su nam stizale s bosanskih bojišta tokom agresije, bile su svjedočenja mrcvarenja tijela, otkinutih glava, udova, noseva, ušiju i genetalija. Krvožedna bjesnoća što izbija iz atavističke dubine nije ništa drugo nego uništavanje onog zadnjeg ostatka ljudskosti u zločincu koji podvrgava troturi mrtvih tjelesa.
O takvim tipovima heroja i herojskih poduhvata, ljudi su pjevali u svojim pjesmama. I te su hajdučke priče danas sabrane i iznova objavljene. Priredio ih je Stanislav Krstić u svojem „Indeksu motiva u narodnim bajkama balkanskih Slavena“ 1984. godine. U njoj se može, na primjer, pročitati priča o ženi, udatoj za nekog hajduka, koja svakodnevno mora prati muževljevo krvavo odijelo, jednom joj je suprug donio nečiju odsječenu ruku. Po prstenu na toj ruci, žena je prepoznala brata.
U knjizi je i priča o hajduku koji je susreo mladence u planini. Svezao je mladoženju i mladu svako za njegovo drvo i ostavio ih da umru; ili, hajduk je oteo dijete od njegovih roditelja i prisilio oca da ga ispeče, dok je sestra morala pjevati uz to, i majka, na kraju, da ga pojede – eto, baš je ta zbiljnost u pričama – potpuno prepisana iz najsurovije stvarnosti što nam je svakodnevno dolazilo iz spomenutih ratnih prostora Bosne i Hercegovine.

Hvalospjev turskom slugi – Marku Kraljeviću
Onaj treći krug mitova koji okupira i obrazovanog i neobrazovanog u Srbiji u ovo vrijeme, mit o Marku Kraljeviću, historijskoj ličnosti, rođenu 1335.godine, kao srpski (kršćanski) princ. Bio je i on nakon srpskog pada pod tursko gospodstvo na kosovu polju 1389. vazal velikom sultanu. Taj, historijski gledano, neznatan feudalac, postao je u narodnoj predaji super heroj nepobjedive snage. Snaga mu je poput Herkulove, a nerjetko se govori da je doživio i 300 godina! Njemu je posvećen romantičarski junački spjev, rad koji je isprovocirao braću Grimm da se živo zainteresuju za njega. „Prije svega, srpski Marko se ne drži nikakva zakona niti opomene. On je strahovito napuhan muškom snagom. Buzdovan ne izlazi iz njegove ruke. Drugom rukom zamahuje sabljom.“ Goethe je bio vrlo okupiran tim srpskim hvalospjevima, koji su kao jedini osjećaj, imali isključivo tu neljudsku perspektivu.
Kao i hajduci, Marko je dvosmislen junak. Njegova golema djela su zapravo svodiva samo na krvožedno divljaštvo, kojim on namjerno, svjestan svoje strahovite tjelesne snage, dodaje omaložavanje i podsmjeh. Čak i zemljoradnja, mirni seljački posao, postaje, razlogom za cinično ubojstvo iz koristoljublja. Majka moli Marka da barem jedanput zaore plugom i posije pšenicu, te da je prehrani na pošten način. Marko je otišao i zaorao, ali ne na polja, nego na sultanske puteve. Kad su janjičari trebali proći kolima natovarenim zlatom i pokušavali ga omesti u kvarenju puta – on ih je ubio i vratio se kući s tri vreće pune zlata.
Markova pretjerana snaga i zločinstva bi bez sumnje nagovarala da se shvate kao kršćanska nemoć pod osmanskim režimom i dio strategije preživljavanja potčinjena naroda. Ali to ne mijenja ništa samim tim što mitsko značenje riječi skriva neljudski potencijal u sebi, koji ga odjednom može aktualizirati kao što se vidi iz recentnih događaja i neposrednog iskustva.

Kosovo – mrvljenje srpskog bića
Kosovski mit, najposlije, stari je srpski nacionalni mit. Od prvorazrednog je političkog značenja za srpski narod – baš danas. U središtu je bitka na Kosovu polju što se odigrala 15. juna 1389. godine. Na bojištu su stajali turski sultan Murat sa 40 000 ratnika i srpski princ Lazar sa 25 000 ljudi, jedan prema drugom. Turci su pobijedili zahvaljujući tehničkoj i vojnoj premoći. Time je bila zapečaćena srpska feudalna sudbina. Murat je bio ubijen od srpskog viteza. Lazar je pao u turski zatvor i bio ubijen od Lazarova nasljednika kao sultana.
Usprkos je neosporno najbitniji aspekt uspostavljanja paralelizma Lazarove smrti s Krstovim žrtvovanjem. Motiv koji se provlači je da srpska smrt pripada nebeskom planu. Istodobno, ona označava produžavanje vjerovanja u narodu, u u kršćanskom mitu, da se može očekivati ponovno rođenje. To je upravo ono što mnogi današnji (mali i veliki) nacionalni ideolozi podvlače u svojim kvazihistorijskim esejima, u svojim pjevanjima i svojim prepjevavanjima.
Mit o Kosovu čini glavnu državnopolitičku liniju koju prati srpski narod na svom povjesnom putovanju – u najbližu budućnost. Sam po sebi, to je bogat mit kada ga se promatra kao poetsku inkarnaciju što ju je dobio tijekom povijesti. Opasnost koju skriva, u činjenici je da se može upotrijebiti i da se upotrebljava kao djelotvoran ideološki instrument za fašistički revanš i politiku ekspanzionizma.
28. juna 1989. godine okupilo se više od milijun Srba u glavni kosovski grad Prištinu, da bi proslavili 600. godišnjicu kosovske bitke. Svečanost se održavala u provinciji gdje je 90% stanovništva – Albanci.