Husein-ef. HODŽIĆ, imam u Trebinju: Bijaše mjesec februar iste godine, dan lijep i sunčan kao što može biti u Trebinju. U svojoj fizičkoj besposlenosti prihvatio sam se posla čišćenja ostataka smeća iz gasulhane koja se naslanja na dvorišne stanove zgrade Medžlisa. Obuzet radom nisam ni primijetio kad mi je sa leđa skoro neprimijetno prišao nepoznat dobro stasit čovjek, godina možda onih koje šaljivi zovu dva puta po trideset. Poslije pozdrava prešao je direktno pitanje: Je li to obnavljate? Treba li vam kakva materijala? Imam domaćeg kreča, želim vam ga pokloniti!

Blagdani drugih i drugačijih mogu biti ugodni prijatni, osjećajni, poučni i ugodni svima bez razlike na naciju i vjeroispovijest ako nisu obojeni savkodnevnim nacionalno-poličikim blatom

Približava se ponoć, ustavri još nekih dva sahata pa će datum biti „prebačen“ na osmi decembar i na dan subotu. Osjećaj općeg i višesatnog dobrog rapoloženja ne manjka, što je rijetkost bar meni u vremenu ovih skoro deset godina boravka i rada u Trebinju.

Prošlog dana, uoči pravoslavnog Božića primijetilo se to, stanovništvo grada je bukvalno bilo na nogama. Kupovalo se, prodavalalo, svi su nekuda žurili, s razlogom, trebalo je sve biti spremno za doček Badnje večeri u kojoj prestaje 49-todnevni post u noći uoči Božića njavećeg pravoslavnog blagada što bi mi muslimani mogli reći rođendana Isa a.s. fenomenalnog začeća u utrobi časne i poštovane majke Merjeme / Marije/ i rođenja bez oca, dakle osobe koja sigurno nema i nije imala rođenog i prirodno-biološkog oca.

Od lijepih osjećanja, ali i u umora od aktivnosti u prijethodna dva dana osjećam potrebu da osjećanje, doživljaje i prisjećanje o ova dva dana radi podsjećanja i prisjećanja na ugodne doživljaje pa ako hoćete i radi pouke ili ibreta iskažem svoje misli...

Više nego protokolarno i rutinski trebaloje iskreno i dostojanstveno bar u danu uoči Božića napisati i uputiti pisane čestitke povodom Božića lokalnim crkvenim velikodostojnicima, gradonačelnicima Trebinja i Bileće i biti spreman da se sutradan tj. danas na razne načine isti blagdan čestita mnogobrojnim prijateljima, poznanicima i komšijama pravoslavnim, kao što oni to meni i nama muslimanima čine povodom islamskih blagdana. Sve sam to nesebično učinio osjećajući se poslije tog čina istinskim dijelom i pripadnikom ovoga grada koji nije moj po rođenju, ali jest po življenju i aktivnostima, po poznanstvu i pažnji mnogih sugrađana jeste moj grad. Jer i njemu su makar i malobrojna braća moja braća po vjeri, a mnogobrojni oni u iseljeništvu, koji ovaj grad zdušno i sa neopisivom radošću posjećuju kad god ime se ukaže prilika. U ovome gradu i njegovim okolnim selima su naše džamije, naši mezaristani, naši drugi kulturno-historijski i vjerski objekti.

Razmišljam večeras o minulim skoro destogodišnjim danima o Božićima koje sam ovdje doživljavo, prisjećam se kako prvi Božić u Trebinju 2002.godine nikome nisam čestitao i kako su od te godine počela da nasatju moja poznanstva i prijateljstva. Bijaše mjesec februar iste godine, dan lijep i sunčan kao što može biti u Trebinju. U svojoj fizičkoj besposlenosti prihvatio sam se posla čišćenja ostataka smeća iz gasulhane koja se naslanja na dvorišne stanove zgrade Medžlisa. Obuzet radom nisam ni primijetio kad mi je sa leđa skoro neprimijetno prišao nepoznat dobro stasit čovjek, godina možda onih koje šaljivi zovu dva puta po trideset. Poslije pozdrava prešao je direktno pitanje: Je li to obnavljate? Treba li vam kakva materijala? Imam domaćeg kreča, želim vam ga pokloniti!

Nije razlog da ne primim i da odbijem ponudu, jer je to materijal kojeg smo za obnavljanje porušene infrastrukture do danas potrošili na stotine tona a o kamenu da ne govorimo.... pa mu odgovrih da ću prihvatiti. Posjetilac reče da je Srbin iz Trebinja, da se zove Miro Zvijer, i nakon još nekoliko riječi dodade da se bavi i prevozom sa malim kamionom, pa ako zatreba usluga prijevoza i slično stojim na raspolaganju, i ode.

Miro se je sutradan pojavio i iz svoga kamiona istovario nekoliko vreća negašenog kreča. Popili smo kahvu, dao mi je broj telefona ako šta zatreba i ode dalje za poslom. Ističem da je to bila prva donacija u građevinskom materijalu koju smo primili u Trebinju.

Mjeseci su prolazili, Miro je povremeno nam vršio usluge prijevoza materijala i roba za cijenu uglavnom koliko sam mu htio dobrovoljno dati. Usput sam saznao da je rodom iz bilećkog sela Vranjske, da ima braću, da je oženjen suprugom Dušankom, da je dosta radnog vijeka prije rata proveo radeči kao vozač sarajevskoj firmi „Hudrogradanja“ i da je više godina radio u Libiji, često mi spominjuću ondašnja blagostanje Ga/r/dafijeve države, te da mu je poslije rata umro skoro punoljetan sin jedinac. Nisu gubili nadu, za utjehu su Boga molili, obilazili doktore i Dušanka je u kasnim četrdesetim godinama zatrudnila, jeseni 2002. godine rodila zdravo žensko dijete kojemu su da li ime Anastasija.

Viđali smo se samo povodom poslova, a ponekad bi me pozvao i sebi u naselje Hrupjela gdje stanije u vlastitoj kući na ručak ili večeru ili o slavi, blagdanu..

Husein ef. Hodžić u domu porodice Zvjer

Jednog dana Miro mi je došao bez ikakva posla ili dogovora i onako kao usput reče mi na dvorištu:
„Moja Anastasija sada navršava prvu godinu života. U nas ima običaj krštenja, a tebi sam došao drugim poslom... ja i moja Dušanka smo razmišljali i ustanovili da od tebe nema boljeg čovjeka u Trebinju pa smo odlučili da te zamolimo da nam budeš kum našoj Anastasiji!“ pa odmah dodade: To je samo da odrežeš djetetu malo kose!“... Dobro sam čuo šta je rekao i pitao me, ja nisam mogao ništa odgovoriti, jer su moje misli otišle u moje davno djetinjstvo u Bosnu i prisjetih se da mi je rahmetli majka Hurija često govorila da je mene kao bebu jednog ranog jutra u rodnom selu na raskršću puteva kod džamije vraćajući se sa sabaha „okumio“ mjesni imam hafiz Sulejmen ef. Ikanović, i u detalje mi je pričaala da mi je makazama samo malo dječije kose sa glave odrezao.

Nisam imao predrasude prema tom drevnom običaju, pa ni u ovoj prilici nisam razmišljao već sam rekao da zahvaljujem na ponudi i da je prihvatam. Uskoro sam kao musliman postao prvi srpski kum u istočnoj Hercegovini, možda i danas jedini poslijeratni sa tom osobinom. Bez obzira što će drugi reći obzirom na ratne posljedice meni to čini čast. Sa roditeljima male Anastasije koja na ponos roditelja raste i ide u drugi Osnovne škole u Trebinju, ja evo godinama kontaktiram, gajeći dobre međuljudske odnose, sarađujem, svjestan običaja obaveze i potrebe međusobne pažnje...

Vraćajući se večeras iz doma Mira, Dušanke i Anastasije gdje sam bio pozvat na božićni ručak-večeru i otišao na čestitanje, slušajući detonacije od pirotehničkih sredstava, a među njima je i poneki zvuk od vatrenog oružja, nisam osjetio prezir i zavist, jer to u BiH rade svi za svoje blagdane. Jedino sam se sjetio opet moje davne životne prošlosti, rane jeseni 1977. ili 1978. godine, kada sam iz mjesta Janjari kod Ugljevika, kao mladi imam, bio pozvat od Crkvene opštine Tutnjevac da u istoimenom selu prisustvujem osvećenju novosgrađene crkve na kojoj sam imao čast da i kraći govor izreknem u im imama i muslimana koji su tu prisutni bili. Dobro se sjećam kada se je održavalo natjecanje za kumstva ikona, vrata, oltara, zvona i sam crkve glavnu riječ sa bučnim mikrofonom u ruci držao niko drugi nego današnji episkop zvorničko-tuzlanski Vasilije Kačavenda, a tadašnji paroh zvornički. Pravoslavni vjernici su pobožno i stidljivo izjavljivali ko na licitaciji koliko su spremni dati za tu ili tu čast, ali kada je počelo nadmetanje za kuma same crkve što bi rekli, postalo je vruće. Ostala su dva pobožna pravoslavca od koji se je jedan prezivao Lukić, uz čije je nadmetanje a posebno uz bodrenje Kačavende sa mikrofonom u ruci a uz prisustvo nekoliko hiljada vjernika cifra, cijena za kumstvo se popela na dvadesetak hiljada tadašnjih 'dojč maraka'. Sječam se dobro da je licitirao posljednji onaj što se prezivao Lukić izjavivši da ulog podiže za 50 'dojč maraka', kada je ushićeno u mikrofon paroh
Kačavenda dobro glasno izjavio: „Alal ti vjera, čuo sam ja za Lukiće iz Čađavice!“

Svečanosti i procesije i obilan ručak poslije su prošli. Došlo je jesensko sljedeće sembersko jutro...a tog kjutra su mediji objavili da je tog jutra u bijeljinskom zatvoru osvanulo više lica uglavnom vjerskih dostojanstvenika sve tri konfesije. Među njim i kum nove crkve Lukić iz Čađaviće, ali ne i voditelj vjerske procesije u Tutnjevcu tadašnji paroh zvornički Kačavenda. To je bio znak da pliva i da lovi u mutnom, a pogotovu da druge huška, zavodi i navodi na zle i nesretne puteve.

Mediji su i danas nakon trdeset i tri godine objavili izjave istog gosp. Vasilija date povodom blagdana Božića, ali danas u ulozi episkopa koji govori o mnogim izgrađenim crkvama u njegovoj eparhiji posebno naglašavajući da u otomansko-tursko vrijeme vladavine na ovim prostorima nisu smjele da se grade crkve i da su mnoge u tom periodu porušene i kako sam čuo, reče, da nemaju mnogo starih crkava i manstira.

Nije mi gosp. Vasilije tom neprimjerenom, ali njemu, svojstvenom izjavom pokvario raspoloženje, ugođaj i radost što moji sugrađani pravoslavci danas slave svoj Božić, nego sam ga se sjetio i pomislio da je večeras umjesto mene čuo ove rijetke rafale vatrenog oružja u Trebinju ukorio bi pravoslavne što više ne pucaju i ne srbuju, nego što trebaju Boga i Njegove zapovijedi poštovati i biti smjerni i miroljibivi zbog koji podsjeća na milost Božiju što posla Spasitelja.

Zato, episkope Vasilije, poručujem ti sa juga na sjever Bosne i Hercegovine, i moleći te, okani se govora mržnje, već moli Boga i služi narodu ako si sveštenik!? Molim te to radi života i sretne budućnosti trebinjske djevojčice Anastasije i sve ostale tužne djece ovoga napaćenog Balkana!!!