Avdo METJAHIĆ: Svi optuženi za ratni zločin oslobođeni su, zbog tobožnjeg nedostatka dokaza, koje niko nije tražo ni forsirao. Zatvaranje očiju pred čitavom istinom, moguće je samo u nekim državama Balkana, a jedna je i Crna Gora gdje postoji krilatica: “Ko jači, taj tlači”. Da je slučajno bilo obrnuto, i da su Bošnjaci, muslimani bili optuženi, pa i ako montiranim i lažnim optužnicama, sigurno bi se našao opet jedan Šefkija Đešević, na čelu tog suda, koji bi poslao muslimane na doživotnu robiju.

Davne 1934. godine Petar Ilijin Spalević, handžija iz sela Veruše, star šezdeset i pet godina zadavljen je u svom krevetu. Bio je veliki prijatelj plavsko-gusinjskih kiridžija, koji su navraćali kod njega na konak i odmor, poslije mukotrpnih dana provedenih na podgoričkoj pijaci. Kažu da je njegovog ubicu vidjela ćerka njegove druge žene koja je živjela sa njima.
Poslije Petrovog ubistva pastorku Ljubicu je dovela ondašnja žandamerija na pazarni dan u Gusinje. U pratnji par žandamerijskih agenata trebala je da “prepozna” ubicu svog očuha, jer je dala iskaz da je ubica “Turčin” i to iz plavsko-gusinjskog kraja. Pošto na gusinjski pazar nije prepoznala ubicu, sutra dan odvedena je na plavski pazar. Oba pazarna dana provela je tražeći Petrovog “ubicu”, pa pred kraj pazarnog dana u Plavu, pred jednom mesarom, “prepoznade” ubicu. Bio je to Bajram Muš Kokin, sin prnjavorskog kometa i plavskog mesara. Bajram je bio tridesetih godina, u najboljoj mladosti i nikad nije bio dalje od Plava, pa čak nikad nije ni Gusinje posjetio. Čim je primjetila ovog viđenog momka, Ljubica je dala znake žandarima da je navodno “prepoznala ubicu”. Prišli su mu i uhapsili ga i odveli u žandamerijskoj stanici Plav i nedugo poslije proslijeđen za Podgoricu, gdje je ”iznuđeno priznanje” metodama koje su bile dobro poznate u onom i kasnijem vremenu od crnogorskih vlasti, nad našim narodom.

Morao je potpisati priznanje da je ubio Petra sa pištoljem 7.65 mm, marke “vojno državani”, a istina je da je Petar bio zadavljen jastukom.

Bajram Pejčinović je za ubistvo koje nije počinio, osuđen je dvanaest godina, a advokat mu je bio određen po službenoj dužnosti, Rakočević iz Kolašina.
Na suđenju presjedavajući suda, pitao je Bajrama:
- Jesili ti ubio čovjeka?
Bajram se trgnuo sa protivpitanjem:
- “Ko, ko je ubio čovjeka”?
- “Pa ti, Petra Ilije Spalevića”!
- Za toga čovjeka nikad nisam čuo niti ga ikad vidio, Za njega su mi rekli u žandameriji, i to je sve što znam. Sramota i grehota je ubiti nedužna čovjeka, - odgovorio je Bajram.
- Koliko ti je Petar bio dužan ili ti njemu, - uslijedilo je sljedeće pitanje presjedavajućeg suda.
- Šta vam je po Bogu ljudi, kako mogu bit dužan, ili da mi bude dužan čovjek kojeg ne znam i nikad ga okom nisam vidio, - odgovorio je Bajram, pa nastavi:
- Prvi put sam čuo od komandira džandara, onog što sjedi tamo, dok su me tukli kvasnim konopcima i tojagama.
- A zašto su te bili?, - upitao je sudija.
- Da potpišem zapisnik, - odgovorio je Bajram.
- Pa ti si priznao i potpisao priznao ubistvo, - reče sudija.
- Ja sam morao potpisat sve što su mi nudili, - odgovorio je Bajram
Osuđen je Bajram Pejčinović, na 12 godina robije, za nešto što nije uradio, a odležao je sedam godina. Kad je ondašnja Jugoslavija propala 1941.godine, pobjegao je sa ostalim zatvorenicima i vratio se u svoj Plav, kojeg za moment ni svoja majka nije mogla prepoznati, od terora kojeg je pretpio.

Citirat ću stihove onog, koji je najviše doprinio za neljudska djela, koja dolaze baš od njegovog naroda, posljednjih nekolko vjekova.

Sramni čin i javno ruglo sudstva u tobožnjoj “demokratskoj” Crnoj Gori, povjeren je nikome drugom nego Plavljaninu Šefkiji Đeševiću, koji je postavljen na dužnosti presjedavajućeg Vijeća sudija za ovaj dogadaj, i kojeg je odradio onako kako su vlasti političkim marifetlucima zamislile.

“Kome zakon leži u topuzu,
Tragovi mu smrde nečovjštvom”.
(“O ovom događaju postoji istinita priča koju je objavio dr. Bejto Redžepagić u svojoj knjizi “Sjećanja iz zavičaja” ).
U ovom djelu objavljeno je mnogo ovakvih događaja, kroz što su prolazili muslimani Plava, Gusinja pa i Sandžaka od tatašnje vlasti, a ni sad izgleda nije mnogo bolji.
Negp, ovim opisom namjera mi je bila, da spomenem samo jedan događaj od stotine sličnih, koji se desio nevinom čovjeku u Plavu prije sedamdeset i šest godina, te dokazati kako su crnogorske vlasti u stanju montirati lažne optužbe.

Današnje vlasti koje se kunu u nekakvu demokraciju i evropski put, oslobodili su višestruke ubice i odgovorne za ratni zločin, pljačku i etničko čišćenje koje su počinili na sjeveru Cene Gore, u mjestu Bukovici kod Pljevalja, ratne 1992 – 93. godine.
Od gnusnog i necivilizovanog događaja prošlo je osamnaest godina, čime su “dali” dosta vremena istražnim organima i sudstvu da dođu do istine, ili pak da zataškaju i oslobode monstrume, što se i desilo.

Sramni čin i javno ruglo sudstva u tobožnjoj “demokratskoj” Crnoj Gori, povjeren je nikome drugom nego Plavljaninu Šefkiji Đeševiću, koji je postavljen na dužnosti presjedavajućeg Vijeća sudija za ovaj dogadaj, i kojeg je odradio onako kako su vlasti političkim marifetlucima zamislile.
U ovoj otpužnici, optuženi su crnogorski državljani, koji su bili pripadnici vojske Jugoslavije, po ugovoru i pripadnici MUP-a Crne Gore devedesetih godina prošlog vijeka.
Svi optuženi za ratni zločin oslobođeni su, zbog tobožnjeg nedostatka dokaza, koje niko nije tražo ni forsirao. Zatvaranje očiju pred čitavom istinom, moguće je samo u nekim državama Balkana, a jedna je i Crna Gora gdje postoji krilatica: “Ko jači, taj tlači”. Da je slučajno bilo obrnuto, i da su Bošnjaci, muslimani bili optuženi, pa i ako montiranim i lažnim optužnicama, sigurno bi se našao opet jedan Šefkija Đešević, na čelu tog suda, koji bi poslao muslimane na doživotnu robiju.
Da li ljudi kalibra gospodina Šefkije Đeševića razumiju svoje vrijeme, i da u ovakvim slučajevima postaju maša sistema koji ih koristi, da im odrade najprljavije poslove korumpiranog sudstva i države.
Dokaza bi bilo na svakom koraku, samo da su ih u istinu tražili, sigurno bi ih našli! Prinudna priznanja i lažni dokazi upotrebljavani su uvijek protivu muslimana, kao spomenuti za rahmetli Bajrama Pejčinovića, i mnoge druge, gdje su stradali nevini muslimani, po crnogorskim i srpskim kazamatima.
U ovom sličaju, da je bilo ispravnog sudstva i istinskih namjera, danas bi bilo pohvala, da je Crna Gora savladala njegoševski sindrum, i sebi uvrstila u red demokratskih država.
Šefkija Đešević ovim činom, i to radi nekakve prljave fotelje, sebi je stavio na istu ravan sa mnogim našim murtatima, misleći da je kao zraka sunca, pa da prođe kroz trnje, a da se ne ogrebe. Za veliku nesreću najprije njegovu pa i njegovih sugrađana, ovim činom našao je dno dna ljudskog dostojanstva, i podsjetio nas na Balšu B., Hasa F., i par murtata koji su prodavali svoj narod za sitniš.
Optuženi za zločin u Bukovici za sigurno su neizlječivi bolesnici, koji su kadri uradit i veća nedjela za nekakvo srpstvo. Oni koji su radili za njihovo oslobađanje bili su istražitelji ili članovi suda, ljudi zvijeri, koje nikava demokracija i ljudski zakoni ne mogu promijeniti.

Ništa bolje nije se ni očekivalo od te čitave kamarile, ali jest od Đeševića koji potiče od poštene bošnjačke i plavsko-gusinjski porodice. Ako nije želio prihvatiti mišljenja većine sudaca i istražitelja, onda je mogao sa ponosom sebi odrstraniti iz čitava sličaja.
Ako je naš čovjek u kojem slučaju prinuđen da mora podržavati obnarođenu vlast, te ako postoji ikakvih vidova ucjenjivanja, što je moguće, onda gdje je ljudkost i ponos, kojeg većina našeg naroda ima. Bar danas postoji načina da se tako nešto izbjegne, a ne prihvatiti ono koje će čovjeka kompromitovat protivu svoje sredine.

Prema svim naglašajima koji dolaze sa terena, jedan mali dio našeg naroda, postao je kao satovi, koji pokazuju jedno vrijeme a otkucavaju drugo. Patriotizam za njih ne postoji, a ljudkost prodaju za sitniš i fotelje koje su kratka vijeka, sem ako postaju poslušnici sistema na dužim stazama.
I na kraju ću se poslužiti stihovima pjesnika sa tih prostora, koji kažu:
Nemoj da očajavaš ako pravda plače,
zlo i kad pobijedi, nikad nije jače.