Zbog interesovanja i prijedloga jednog broja naših čitaoca prenosimo razgovor sa fra Petrom Jelečom, time ga činimo dustupnim svim čitaocima Bošnjaci.Net.

Imati fra Petra Jeleča za svog sugovornika kroz razgovor o složenoj problematici društvenih i političkih odnosa u BiH, na prvi pogled bi bio zahtjevan zadatak. Međutim, kada imate ovakvog sugovornika nasuprot sebe, onda je takav razgovor više nego jednostavan, jer fra Petar na sva pitanja odgovara direktno, bez izbjegavanja teških odgovora.
Kroz ovaj veliki intervju obradili smo teme bitne za bitisanje Hrvata u BiH i njihove međuregionalne odnose. Dotakli smo se međunacionalnih odnosa u BiH, razgovarali o političarima, te svim zbivanjima od 1992. godine. Zato Vam preporučujemo da čitate ovaj intervju do kraja, jer svakim sljedećim pitanjem, odgovori fra Petra Jeleča su zanimljiviji.

O HRVATIMA U BiH
HP - Poštovani, fra Petre, zahvaljujem Vam što ste prihvatili intervju za HercPortal. Prilično ste medijski eksponirani i o Vama se često raspravlja. Kako gledate na polemike koje izazivaju vaši tekstovi, ali i na sve češće aplauze čitatelja Vaših kolumni i intervjua, «pa čak i onih u Hercegovini»?
Fra Jeleč: Kad javno iznosim svoje stavove nikad se ne bavim mišlju hoće li mi netko zbog njih aplaudirati ili će me napadati, nego pišem i govorim ono što smatram da treba reći u određenom trenutku i to činim iskreno i otvoreno, bez fige u džepu i želje da se bilo kome svidim.

HP - Mnogo ste pisali na temu hrvatske zbilje. Na čemu zapravo danas stoji hrvatstvo u BiH i hrvatski nacionalni interes?
Fra Jeleč: Hrvatski je narod u Bosni i Hercegovini danas u teškoj, ali ne u bezizglednoj situaciji. Hrvati se u BiH zbog loše politike, koja se prema njima vodila posljednjih dvadeset godina, prvenstveno iz Zagreba, Gruda, Mostara, Banje Luke i Sarajeva, nalaze u stanju potpune dezorijentiranosti. Glavni je problem što nas već godinama predvode političari kojima su puna usta hrvatstva, a koji su ovaj narod i ovu zemlju gurnuli u zapećak europskih političkih i gospodarskih tokova.

HP - Svojim istupima često točno dijagnosticirate stanje hrvatskog duha i hrvatske politike. Osobno smatram da Vašu poruku neki ne shvaćaju, jer su površni. Kakav je Vaš komentar na ovo?
Fra Jeleč: Tkogod iskreno želi, shvatit će ono o čemu govorim, a onaj tko ne želi, ima potpuno pravo na neslaganje s mojim stavovima. Ja to poštujem. Živimo u demokratskom društvu u kojem je pluralizam mišljenja više nego dobrodošla stvar. Napadi, vrijeđanja i prijetnje ne znače mi ništa, na njih se ne osvrćem, a na moje stavove i na način na koji ih nudim javnosti oni nemaju nikakvog utjecaja.

HP - Imam osjećaj da se u našoj javnosti želi nametnuti zemljopisno raslojavanje Hrvata. Osobno mi se čini da su Hrvati u prvom redu raslojeni na političke mešetare i bukadžije na jednoj strani, i neodgovorne intelektualce koji su potpuno zakazali u formuliranju hrvatskih nacionalnih interesa u BiH. Je li ovih drugih strah i tko im ga je utjerao u kosti ili su i oni zadovoljni «mrvicama» koje dobivaju?
Fra Jeleč: Činjenica da postoji zemljopisna i vrlo često mentalitetna razlika između bosanskih, hercegovačkih, pa onda posavskih, srednjobosanskih, krajiških i dr. Hrvata, nešto je najnormalnije od čega ne treba stvarati nikakav problem, nego smatrati zadanošću od koje valja krenuti. Zanimljivi su mi svi oni navodni zaštitnici hrvatskih nacionalnih interesa koji, ne poznavajući povijest svoje zemlje i svoga naroda, govore da ne postoje nikakvi bosanski ni hercegovački Hrvati, kao da je ta preočita povijesna činjenica različite regionalne pripadnosti jednoga naroda neki krimen ili nešto po sebi loše. Po toj iščašenoj logici nema onda ni u Hrvatskoj dalmatinskih, ni zagorskih, ni slavonskih, ni istarskih, ni prigorskih, ni međimurskih Hrvata. Svi oni imaju neke svoje posebnosti u jeziku, kulturi, običajima, gastronomiji, mentalitetu itd. U BiH Hrvate u stvari najviše dijele njihove političke klase. Što se pak tiče intelektualne scene u Hrvata, za nju se, ako ona uopće i postoji, može reći da je svedena na nekoliko hrabrih i dosljednih pojedinaca koji se mogu nabrojiti na prste jedne ruke, dok većina ostalih šuti zadovoljna svojim sinekurama i ide niz dlaku onima koji su ih postavili na njihova radna mjesta. Prividan je paradoks da su današnji intelektualci neslobodniji nego u vremenu komunizma, jer mnogi od njih vrše autocenzuru u svojim tekstovima i u javnim nastupima bojeći se da se ne zamjere onima koji ih plaćaju ili postavljaju na radna mjesta.

O JAVNIM ISTUPIMA FRATARA IZ SARAJEVA
HP - Vas nekoliko fratara iz Sarajeva hrabro je diglo svoj glas iznoseći političke stavove bez ustezanja prema bilo kome. Što je razlog Vašeg angažiranja?
Fra Jeleč: Onome tko poznaje povijest Bosne Srebrene i bosanskih franjevaca općenito, takvi su potezi očekivani i samorazumljivi. Radimo to upravo stoga što većina hrvatskih intelektualaca, uz nekoliko časnih iznimki, već godinama šuti i ne protestira zbog ove katastrofalne politike koju već dvadeset godina vodi HDZ, stranka koja polako ali sistematski uništava hrvatski narod i ostavlja iza sebe samo pustoš i prazninu na svim razinama života, od ekonomije, kulture, obrazovanja, infrastrukture, do onih svakodnevnih, bazičnih odnosa među ljudima kojima je utjeran strah u kosti da će ostati bez svojih radnih mjesta ako ne budu za „zna se koga“.

O SVOJIM KRITIČARIMA
HP - Nino Raspudić Vas je u jednom intervju-u na našem portalu opet prozvao zbog takvog Vašeg angažmana i stavova? Kako to komentirate?
Fra Jeleč: Pročitao sam tu više nego nervoznu reakciju gospodina Raspudića koja je uslijedila na sam spomen moga imena, i koja me je opet dobro nasmijala. Žao mi je što „uvaženi filozof“ Raspudić troši svoje silno „dragocjene intelektualne sposobnosti“ na jednog nebitnog i odnarođenog „paradnog popa totalitarne svijesti i „manekena sarajevske multietničnosti“ koji živi tamo u nekom tamnom vilajetu, umjesto da se, poput njega, iz Zagreba bori za interese bosansko-hercegovačkih Hrvata. Njegove „mudre“ opaske me uvijek „zabole“ više od svega, jer su one uvijek „vrlo argumentirani“ prigovori. Dok je Nine Raspudića i njegove udruge ISTINA, koju čine dva člana (on i nerazdvojni mu mentor Ivo Lučić Ljubušak), kao što su nekoć stranku Vuka Draškovića popunjavali njegova supruga Dana, Paja, Voja i dva Milana, nitko nijednoga Hercegovca više neće „smeti da bije“, posebno ne „zločesti Zagrepčani“ koji ih konstantno maltretiraju. Naime, spomenuti dvojac će sa sigurne udaljenosti „braniti“ svakoga Hercegovca kao što je nekad Bruce Lee branio napaćene kineske seljake. U tome će im ispijanjem kave na zagrebačkoj špici i uzajamnim divljenjem pomoći „veliki borac za interese Hrvata“ Rajko Vasić Banjalučki. Prema dokumentima koji će po svojoj prilici ovih dana izaći na WikiLeaksu, a do kojih je g. Julian Assange došao uz velik rizik, Raspudićeva udruga ISTINA mogla bi odigrati odlučujuću ulogu u raspletanju gordijskoga čvora na ovim područjima, a njezin utjecaj na međunarodnu politiku ne zanemaruju ni najveće svjetske sile (Amerika, Rusija, Japan i Kina) koje se posebno plaše Raspudićeva „znanstvenog i analitičkog diskursa“, koji je u svom „raskošnom talentu“ pokazao uređivanjem knjige Marka Grubnića alias Modnoga Mačka. Isto tako, maćuhice pokraj Hrvatskoga narodnog kazališta i ostale travke mogu biti više nego sigurne, jer će i njih čuvati „habri“ Nino Nazionale. A braći Hercegovcima preporučujem da tijekom budućega proljetnog čišćenja prostorija dobro pripreme svoje domove kulture i kino dvorane, te da svoj ljetni kalendar prilagode turneji koju će od 7. do 9. mjeseca opet poduzeti „poznati“ nerazdvojni dvojac Raspudić-Lučić, koji će im držati satove političke nastave, a na koje ću, ako budem imao vremena, doći jer se takve sadržaje ne smije propustiti, premda ne bi bilo loše imati uza se i kakvoga zaštitara zato što te „znanstvene tribine“ znaju završiti i šaketanjem. Dotada će Raspudić iz „mostarske faze“ s „Bruce Leejem“ malo glumiti urbanog ljevičara i antinacionalista, a u „zagrebačkoj“ će malo s Lučićem desničariti, hrvatovati i tuđmanovati, „sve po potrebi, kako se namisti u taj čas“ kako bi rekao Gibonni u jednoj svojoj odličnoj pjesmi.

O NARODU I POLITIČARIMA
HP - U zadnjih petnaest godina političari su narodu bili «taxi služba», vozajući ga ustravljenog, uvijek pod tezom presudnosti, od nemila do nedraga. Je li se narodu od svega zamantalo?
Fra Jeleč: Potpuno ste u pravu u toj svojoj konstataciji, jer hrvatska „stožerna stranka“ od samog početka dobiva izbore na plašenju i homogeniziranju naroda. Prešli smo tako dug put od Herceg-Bosne, „opredjeljenja ili istrebljenja“, „hrvatskih samouprava“, „trećih kanala“, a sad je aktualna floskula o trećem entitetu koji će HDZ stvoriti nikada, a pitanje je hoće li i tada. Naš narod je opljačkan, raspamećen, osiromašen, ali ni on u svemu tome nipošto nije nevin. Dapače, vrlo je odgovoran za stanje u kojem se nalazi, jer svoje povjerenje uvijek iznova poklanja onima koji ga najviše varaju i potkradaju. Sjetimo se samo raznih jelavića, bendera i mnogih drugih revnih „boraca“ za hrvatstvo u BiH koji su s milijunima opljačkanih eura pobjegli u Hrvatsku, gdje žive na visokoj nozi, „boreći“ se za interese svoga naroda sa sigurne zagrebačke udaljenosti, poput nekih vrlih hercegovačkih „intelektualaca“. Vjerujem da neće proći mnogo vremena da i današnji „stožernik“ napravi taj „domoljubni čin“ bježanja u „rezervnu domovinu“, onog trenutka kad izgubi potporu dijela korumpirane međunarodne zajednice kojoj odgovara jedan takav ucijenjen čovjek na čelu hrvatskog naroda s kojim može raditi što god zaželi. Pored njega su tu i drugi poznati i manje poznati stožerni pronevjeritelji proračunskih sredstava poput Nike Loznančića, Ive Mire Jovića, Davora Čordaša, nesuđene predsjednice i stručnjakinje za uništavanje „Livnobusa“ i mnogi drugi „branitelji“ hrvatstva, tj. vlastitih nekretnina i bankovnih računa.

HP - U BiH Hrvati su nakon petnaest godina na početku, ali brojčano manji i u svemu siromašniji. Tko je kriv za to?
Fra Jeleč: Kriva je prije svega velikosrpska agresija koja je pokrenula kotač zla na ovim područjima (ta se istina u ovoj politici tzv. regionalne suradnje želi zaboraviti i relativizirati), a njoj uz bok odmah ide bešćutna i nemoralna politika Franje Tuđmana, Gojka Šuška i Mate Bobana prema ovoj zemlji i njezinim stanovnicima. Budući da smo neobično skloni zaboravu, tu činjenicu treba stalno ponavljati, jer su ti ljudi uništili budućnost nekoliko generacija ove zemlje. Smatram da je u vođenju njihove politike prema Bosni i Hercegovini i bosanskim Hrvatima, koja je čitavo vrijeme išla na ruku jedino velikosrpskoj politici (o čemu postoji mnoštvo dokaza, stenograma, intervjua), veliku ulogu odigrao i KOS. Kontinuitet te politike preživio je u današnjem HDZ-u i zato ovo zbližavanje na relaciji Dodik-Čović ne treba nikoga čuditi. Samostalne hrvatske politike u Bosni i Hercegovini nije zapravo nikada bilo, jer su se predugo bespogovorno slušale naredbe koje su dolazile iz Zagreba. Ni „zli komunisti“, na koje inače mnogi vole svaljivati krivnju za sva zla koja su zadesila Hrvate, u svojih 45 godina vladavine nisu ni izbliza nanijeli toliku štetu Hrvatima koliko je to učinila politika HDZ-a u svim svojim varijantama, brojkama i slovima. Sumirano, smatram da je sistemska pogreška učinjena početkom devedesetih godina, kad je došlo do “sječe glava” ovdašnjih političara i instaliranja poslušnika zagrebačke i hercegovačke političke klase koja se uopće nikada nije brinula za interese Hrvata na čitavom teritoriju ove zemlje.

HP - Je li Dragan Čović, kao političar, stožernik, kako voli sam kazati, Hrvata u BiH?
Fra Jeleč: Dragan Čović je ogledni primjer nemoralna političara koji se odlično snalazi u svakom sistemu, kojem je glavni cilj u životu ostajanje na vlasti zbog gomilanja osobnoga bogatstva i zaštite od kaznenih progona. Za vrijeme Jugoslavije bio je vjerni vojnik komunističke partije i kao takav je dospio na visoko mjesto u mostarskom „Sokolu“ u kojem je „mudro“ čekao rasplet ratnih zbivanja kako bi se opredijelio na stranu koja mu je obećavala daljnji opstanak na visokim položajima u društvu i u politici. Dok su avioni JNA bombardirali i rušili hrvatske gradove i sela, „njegova“ tvornica ih je revno servisirala i popravljala. Onda je okrenuo ploču i danas se postavlja kao mjera hrvatstva i određuje tko je dobar, a tko loš Hrvat. Ovih dana se žali kako mu - k'o biva – prijete da će biti „kriminaliziran i uhićen“. Kriminal je drugo ime za Čovića, ali u ovakvoj konstelaciji snaga i državnom uređenju može biti potpuno miran. U nas, naime, policija uhićuje uglavnom samo sitne kriminalce, koji obiju trafiku i ukradu nekoliko stotina maraka i koju šteku cigareta, dok su oni koji kradu milijune proračunskih sredstava redovito ugledna i priznata gospoda iz sva tri naroda, uvijek dobro došla i u prve redove naših crkava i džamija. Čović je svu svoju rušilačku energiju, uz pomoć Večernjaka i dijelova Crkve, usmjerio isključivo na antagoniziranje Hrvata i Bošnjaka, čime samo nastavlja politiku Mate Bobana i Ante Jelavića. Dok je „hrvatskih političara“ poput Dragana Čovića, Ive Mire Jovića, Borjane Krišto, Davora Čordaša (nastavite niz i nećete pogriješiti spomenete li bilo koga iz „stožerne stranke“) Dodik može mirno spavati, jer mu HDZ brani Republiku Srpsku bolje od njega samoga.

O PRIPADNICIMA CRKVE
HP - Kako ocjenjujete hrvatske političare u BiH, a kako pak duhovne oce? Prokomentirajte i ponašanje naroda u situaciji u kojoj se sada nalazi u BiH?
Fra Jeleč: Hrvatski narod u BiH, nažalost, nema ni vjerskog ni političkog autoriteta koji je dorastao vremenu u kojemu živimo i koji se zna ispravno postaviti u trenucima koji zahtijevaju promišljenu reakciju. Osim nekoliko iznimki iz manjih stranaka i iz same Crkve, uglavnom se tu radi o medikoritetima koji koriste jeftini populizam kako bi se svidjeli svojim biračima i vjernicima. A narod je politički nepismen, nesebeznal, koruptivan i vrlo često ga zapravo najviše fasciniraju bahati, bogati i bezosjećajni političari. „Duhovne je oce“ vrlo lako kupiti, što već godinama više nego uspješno čini „stožerna stranka“ svih Hrvata. Da je Crkva na vrijeme radila na tome da se odlučno suprotstavi Tuđmanu i Šušku i njihovim suludim planovima s bosanskim Hrvatima, da se založila da se u BiH formira jedna zdrava autohtona politika odnosa prema svojoj zemlji, kulturi i narodu, stvari bi danas izgledale kudikamo drukčije. Umjesto toga, povezala se s tom politikom, i kad je ona doživjela svoj potpuni krah, sada se o tome šuti, odaje se jeftinoj kuknjavi ili se ukazuje na greške svih drugih, osim na vlastite propuste.

O STANJU U HRVATSKOJ
HP - U Hrvatskoj se događa katarza i njezin val kao da dolazi među Hrvate u BiH. Pokradeni smo materijalno, zaluđeni od svojih „vođa“ i međunarodne zajednice? Kakav po vama slijedi rasplet društvenih događanja u BiH?
Fra Jeleč: U Hrvatskoj, koja je ista tako pokradena i opljačkana od strane pripadnika iste stranke koja već godinama predstavlja Hrvate u BiH, neke stvari su se ipak počele raščišćavati, što je više nego dobro za budućnost te zemlje, iako se i tu po svoj prilici radi o selektivnoj borbi protiv korupcije, u kojoj bi se neki visoki dužnosnici HDZ-a po ne znam po koji put mogli opet izvući i izbjeći kaznenu odgovornost. Sad se vidi da je korupcija, koju je utemeljio Franjo Tuđman, a preko HDZ-a nastavili njegovi nasljednici sve do Ive Sanadera, bila i ostala rak-rana hrvatskoga društva. Mene osobno razmjeri te neviđene pljačke nisu previše iznenadili, jer se sve ove godine moglo vidjeti kamo vodi takva politika. Obrazac je posvuda isti: narod u svim zemljama najviše pljačkaju tzv. domoljubne stranke i političari koji se najviše zaklinju u državne i nacionalne interese.

Zanimljivo je danas, na primjer, promotriti način na koji se u ovoj borbi sadašnje hrvatske vlasti protiv korupcije postavila Crkva u slučaju bivšega hrvatskog premijera Ive Sanadera. Iz jednoga uvodnika Glasa Koncila, što ga je ovih dana napisao Ivan Miklenić, vidi se da je “Crkva u Hrvata” izgubila orijentir: umjesto da podrži borbu protiv korupcije i u Sanaderovu slučaju – a Sanader je, u skladu sa svojom pozicijom, nedvojbeno bio upoznat s glavnim kriminalnim aktivnostima i, čini se, u njima i sam više nego aktivno sudjelovao – Miklenić u svome tekstu relativizira Sanaderovu odgovornost, smatrajući lošim što se išlo u njegov pravosudni progon na “desetu obljetnicu smrti Franje Tuđmana”, smatrajući valjda taj dan nekom velikom crkvenom svetkovinom na koju se ne bi trebalo ništa raditi, osim diviti se Vrhovniku i njegovu djelu. Da su kojim slučajem Stipe Mesić ili Ivica Račan bili optuženi za sudjelovanje u ovakvim kaznenim djelima, Miklenić bi vjerojatno napisao mnoštvo kolumni o tim “zlim komunistima” koji pljačkaju i uništavaju hrvatski narod. Da ne pričamo o onome dijelu u kojem se Miklenić sablažnjava nad progonom Tomislava Merčepa. Bojim se da je taj Miklenićev uvodnik žalostan pokazatelj gubitka osjećaja Crkve za moralne vrednote i za pravednost u društvu. S druge strane, nisam siguran da će se nešto slično još zadugo dogoditi u BiH, jer u našoj zemlji državne institucije ne rade svoj posao. Da rade, Dragan Čović i čitava ekipa koju okuplja oko sebe bila bi već odavno u kakvom bosansko-hercegovačkom Remetincu, a ne bi i dalje nesmetano pljačkala ovu zemlju i njezine resurse. Nisam odveć optimističan glede poboljšavanja situacije u kojoj živimo, jer ovakvo stanje odgovara kako domaćim političarima tako i međunarodnoj zajednici koja namještanjem svojih trećerazrednih činovnika u ovoj zemlji ubire velike novce i koristi se mnogim povlasticama. No, ovih dana smo dobili jednu „radosnu božićnu vijest“ da se u Bosnu i Hercegovinu, kao posebni izaslanik EU za Balkan, vraća Miroslav Lajčak. Slijedi nam tako novi val nemoralne politike i silovanja zdrave pameti i poštenja.

O JUČERAŠNJIM PREGOVORIMA HRVATA I SRBA U MOSTARU
HP - Kako zapravo gledate na silno bogatstvo naših političara stečeno kroz «borbu» za nacionalnu ravnopravnost i jednakost?
Fra Jeleč: Borba za interese naroda je, kako sam već rekao, redovno pokriće za najveću pljačku tog istog naroda. Usporedite li imovinske kartice naših bosansko-hercegovačkih političara prije njihova ulaska u politiku i vidite kolikim ogromnim financijskim sredstvima, kućama, vikendicama, stanovima, inozemnim računima raspolažu ti do jučer prosječni građani ove zemlje, stvari su više nego jasne. Onaj tko vjeruje da se Dragan Čović ili Božo Ljubić bore i za što drugo osim za vlastite fotelje i materijalni probitak, u velikoj je zabludi. Jučer se tako u „stolnom gradu svih Hrvata“ sastala proširena Dodikova koalicija, kojoj je uz dvije sestrinske stranke HDZ i SDS pristupio još jedan „veliki borac“ za ravnopravnost Hrvata, bezlični Božo Ljubić. Taj igrokaz što su ga Čović i Ljubić jučer izveli sekundirajući glavnim nositeljima velikosrpskoga projekta u BiH (Bosić-Karadžićevu SDS-u i Dodikovu SNSD-u), predstavlja definitivan poraz hrvatske politike u BiH koja je pala na najnižu točku u svojoj povijesti, postajući puki objekt srpske Dodikove politike daljnjega uništavanja ove zemlje, cementiranja RS-a i ponižavanja žrtava velikosrpske agresije. Tragikomična je izjava Bože Ljubića po kojoj on i Čović stoje na „zadnjoj liniji obrane hrvatskoga subjektiviteta“. Hrvate s ovakvim „braniteljima“ poput Čovića, Ljubića, Bosića i Dodika očekuje „veoma svijetla budućnost“ i ne treba se stoga više brinuti za njihov „subjektivitet“ koji su oni požrtvovno branili i „obranili“ svih ovih godina otkad su na vlasti. Božo Ljubić je ovim potezom potpisao „smrtnu presudu“ svojoj stranci i bespovratno je uputio prema konačnu uništenju i utapanju u Čovićev HDZ, čime se zapravo i on sam vraća korijenima iz kojih je poniknuo, u jednu i jedinu „stožernu stranku svih Hrvata“. Čović mu je prije koji dan namještanjem Vilima Primorca za predsjednika uprave HT-a Mostar već pokazao gdje mu je mjesto, što je samo početak priče, jer će Ljubić vrlo brzo osjetiti i druge „čari“ sporazuma sa „stožernikom“ koji će ga odbaciti kao zadnju krpu čim mu uništi stranku i čim ga više ne bude trebao za ostvarenje svojih ciljeva. A neće se doduše morati previše ni truditi da to učini, jer Ljubić sam više nego uspješno odrađuje za njega taj posao. No, prema fotografiji iz Večernjaka od 23. studenoga hrvatski narod u BiH ne treba se previše brinuti, jer su Čović i Ljubić za svoju „vizionarsku politiku“ dobili potporu nasmijanih hercegovačkih franjevaca, točnije njihova provincijala fra Ivana Sesara i „uglednog“ večernjakovca fra Ike Skoke. Onaj narod koji ima „ovakvu omladinu“, pardon, ovakav kler i političare „ne treba se brinuti za svoju budućnost“. Nedostajala im je još samo ekipa iz Hercegovačke banke, na čelu s fra Ivanom Ševom i Antom Jelavićem, pa da predbožićna idila u mostarskom franjevačkom samostanu bude kompletna. Ne bi me iznenadilo kad bi uskoro uslijedio i „prepad“ na Vrhbosanski ordinarijat i Franjevački provincijalat u Sarajevu, kako bi osovina Čović-Ljubić-Bosić i Dodik dobila i službenu javnu potporu svih instancija Crkve za daljnje uništavanje budućnosti hrvatskoga naroda i Bosne i Hercegovine kao države.

O POPULARNOSTI SRBA U HERCEGOVINI
HP - Činjenica je da Hrvati i Srbi u BiH nikada nisu bili veći «prijatelji». U Hercegovini srpska popularnost ne jenjava, a Milorad Dodik je mnogima ovdje postao idol! Vaš komentar?
Fra Jeleč: Srpska popularnost u Hercegovini ne traje od vremena Milorada Dodika i Dragana Čovića, jer su njezine temelje još 1992 čvrsto udarili Mate Boban i Gojko Šušak koji su, skupa s Tuđmanom, govorili da sa Srbima u BiH više nema otvorenih pitanja, da bi zatim tu svoju „vizionarsku“ prosrpsku politiku konkretizirali izazivanjem sukoba s Bošnjacima, zbog čega su najvišu cijenu platili srednjobosanski Hrvati. Posljedica toga je i sporazum u Grazu, više nego česti kontakti na relaciji Grude-Pale, isporuke velikih količina nafte za srpsku vojsku i s tim povezan šverc i kriminal, vrlo česti dolasci izaslanstava bosanskih Srba na Pantovčak itd. To da je Hrvatima u Hercegovini jedan bahati, nekulturni, neobrazovani i u kriminal ogrezli čovjek poput Dodika postao idol, govori više o njima samima nego o Dodiku. Onaj tko ne vidi da Dodik svojom podrškom trećem entitetu (bez okrnjivanja RS-a) zapravo samo želi cementirati svoju genocidnu tvorevinu i ništa drugo (a do Hrvata je njemu stalo kao do lanjskoga snijega), politički je slijep, neodgovoran i nemoralan čovjek. A srpsko „prijateljstvo“ prema Hrvatima kroz povijest je pokazano višekratno, u raznim epohama, sve do prve i druge Jugoslavije i za vrijeme Drugog svjetskog rata, a kulminacija „tog prijateljstva“ u BiH se mogla vidjeti prije samo nekoliko godina, posebno na grobovima tisuća pobijenih ljudi po Posavini, Sarajevu, Prijedoru, banjalučkom i kotorvaroškom kraju, Vukovaru, Škabrnji i mnogobrojnim ostalim stratištima po BiH i Hrvatskoj. Ni Hrvati kroz povijest nisu, naravno, Srbima ostali dužni, što se posebno pokazalo za vrijeme NDH, kad je srpski narod bio izložen sistematskom progonu i strašnim zločinima ustaškog režima. Sa srpskim i bošnjačkim narodom treba graditi porušene mostove, voditi principijelnu politiku, vraćati povjerenje među ljudima i zajednički rješavati probleme, a ne udruživati se s jednim protiv drugih, jer to neminovno vodi daljnjem radikaliziranju stanja u ovoj zemlji.

HP - Što će po Vama donijeti naredne godine? Kakvu BiH vidite, a kakvu biste je željeli vidjeti?
Fra Jeleč: Želio bih vidjeti zemlju u kojoj će svi stanovnici Bosne i Hercegovine - Srbi, Hrvati, Bošnjaci i ostali - moći mirno živjeti u svojim domovima, imati zaposlenje i biti institucionalno zaštićeni od svih vrsta diskriminacije. Želio bih zemlju u kojoj će se strogo kažnjavati svaka vrsta političkoga kriminala, uz nužno propisan pravosudni progon za političku neodgovornost, pljačku i nepotizam; zemlju u kojoj neće biti dopušten jezik mržnje na kojem naši političari skupljaju jeftine političke poene i šire nepovjerenje među ljudima. Bojim se da se to neće još zadugo dogoditi, ali ne treba gubiti nadu jer je to ipak moguće. Odgovorni smo za vlastite živote i trebali bismo u kontaktu s ljudima drugih vjerskih i nacionalnih skupina stvarati klimu dijaloga i dobrosusjedskih odnosa, koji su ovoj zemlji postojali, usprkos vrlo čestim napetostima, sukobima i stradanjima. Moguće je to i danas, i u svemu tome veliku odgovornost imaju roditelji koji ne bi smjeli svoju djecu učiti mržnji i nepoštivanju tuđih vjerskih i nacionalnih osjećaja. Često naime odrasli svoje komplekse i strahove prenose na svoju djecu, čime se spirala netolerancije i nasilja samo još više širi. Ne možemo se nazivati kršćanima a vrijeđati osjećaje muslimanskih vjernika, niti se može biti muslimanom vrijeđanjem kršćanskih simbola i uvjerenja, jer se tu onda radi o pervertiranju religije.

HP - Godinama pričamo o nacionalnom jedinstvu Hrvata iz Hrvatske, BiH i dijaspore. Izgleda da se to jedinstvo želi provući kroz političko jednoumlje. Kad će Hrvati i ovdje u BiH politički «odrasti»?
Fra Jeleč: Priča o „crkvenom i političkom“ jedinstvu je upravo priča o jednoumlju koje se pod egidom navodnih nacionalnih interesa već godinama širi iz naših političkih i crkvenih krugova. Prije smo imali „bratstvo i jedinstvo“ naših naroda i narodnosti, a sada imamo „crkveno i političko jedinstvo“ hrvatskoga naroda na kojemu posebno inzistiraju naši crkveni i politički oci, potpomognuti Večernjim listom kao oglednim primjerom postojana srozavanja novinarske etike.

BOŽIĆNA PORUKA
HP - Dolazi Božić i imate li kakvu poruku onima koji ga slave?
Fra Jeleč: Od samih početaka pa sve do konca svojega života Isus je većinu svog vremena provodio sa siromašnima i rubnima u društvu, s onima koji se nisu snašli u tadašnjim životnim prilikama. Siromašni su danas ne samo oni koji nemaju novaca i materijalnoga imanja, nego i svi koji su na bilo koji način ucviljeni, unesrećeni, potlačeni, iskorišteni, bespomoćni, izmanipulirani, raspamećeni od strane svojih vjerskih i političkih predstavnika, od strane svojih poslodavaca koji ih iskorištavaju do krajnjih granica. Tu su i bolesni koje nitko ne obilazi i koji svoje dane provode na postelji čekajući da smrt otkloni njihove patnje. Takvi su i stari i osamljeni koji nemaju nikoga da se za njih brine i zanima, oni čije su ljubavne veze, prijateljstva, brakovi i obitelji propali i koji stoje nad ostacima svoje sreće i nadanja. To su na kraju i oni koji su u svom istrošenom životu na kraju svojih snaga. Sve su to siromašni našega vremena, ljudi potrebni našega suosjećanja i pomoći. Njima, dapače, baš zbog njih, prvenstveno dolazi Isus. Božić je usprkos svem ovom blještavilu koje se oko njega stvara, zapravo svetkovina neizrečenih patnji, svetkovina onih koji su potrebni naše pomoći. U betlehemskom djetetu nećemo pronaći trijumfalnoga Boga, nego znak koji nas upozorava da je Bog prisutan u onom malom i neznatnom, u onome što je slabo i upućeno na pomoć drugoga. Nama je Isus, svojim rođenjem među siromašnima, ukazao gdje da ga tražimo, dao nam je znak gdje su prave jaslice u kojima leži. Ne leži on u našim lijepo ukrašenim crkvama i katedralama, u toplim domovima, na božićnim prijemima i koncertima, nego prije svega u tužnim, siromašnim i razočaranim ljudima koji žive pokraj nas, a svako od nas poznaje mnogo takvih. Svi mi većinom potječemo iz skromnih i prosječnih obitelji i usprkos tome smo pozvani pomoći ljudima u potrebi, svatko prema svojim mogućnostima. Ne bismo smjeli zatvarati oči pred ljudima koje život nije mazio, ljudima koji su ostali na rubu, koji se nisu snašli u ovom svijetu i koji su izgubili vjeru u ljudsku dobrotu i iskrenost. Bez te pomoći ljudima u nevolji, bez obzira kojoj vjerskoj ili nacionalnoj skupini siromašan ili ugrožen čovjek pripadao, možemo svi skupa zaboraviti na zajedništvo s Kristom ako se s njime jednoga dana susretnemo oči u oči, kad nas upita što smo učinili za one najmanje, prevarene, ostavljene, bolesne, osiromašene, iskorištene, izmanipulirane. Neće nas pitati ni o našim hodočašćima, postovima, duhovnim vježbama, dugim molitvama, misama i krunicama, nego samo o tome koliko smo pomogli napaćenim ljudima koji žive pored nas, jer on boravi upravu u takvima. Vašim cijenjenim čitateljima i čitateljicama želim sretan i blagoslovljen Božić i Novu 2011 godinu uz obilje Božjeg mira i blagoslova! (razgovarao: tb)

Preneseno sa hercportal.com