Da li Igor Lukšić sliči Jadranki Kosor? To je samo jedno od mnoštva pitanja koje otvara odluka Mila Đukanovića da ponovo demisionira sa mjesta premijera.
Za one koji vjeruju da je moguća „sanaderizacija” Đukanovića, ne ide u prilog činjenica da novi premijer uz sebe neće imati crnogorskog Vladimira Šeksa, bez čijeg uticaja i iskustva Kosorka ne bi ni pomislila da krene na bivšeg šefa. Ako bi dalje poredili situaciju u Crnoj Gori i Hrvatskoj, mogli bi doći i do zaključka da je Đukanović sa sobom povukao u mirovinu Svetozara Marovića jer je, po uticaju i političkoj genezi, sličan Šeksu.
Šta će onda biti sa Đukanovićem?
Najuže saradnike je ubijedio da je odluka o povlačenju ovoga puta konačna i da će ostati da vodi DPS u sljedeće dvije godine, dok se u toj partiji ne slože figure koje su, na same nagovještaje njegovog povlačenja, počele gledati na svoja polja.
I kroz stavove dijela Đukanovićevih oponenata ovoga puta provijava ocjena da napuštanje premijerske funkcije predstavlja uvertiru za sporo, ali i konačno političko demisioniranje, iako ne gaje iluziju da će Vlada zadugo ostati lutkarsko pozorište u rukama predsjednika DPS i njegovog najužeg okruženja.
Ostatak kritičara predsjednika DPS, ocjenjuje da je riječ o novom političkom salto mortalu, sa ciljem da se 2013. godine po drugi put kandiduje za predsjednika Crne Gore. U svakom slučaju, Đukanović nije izabrao idealan trenutak za povlačenje, posebno ako se to poredi sa 2007. godinom, kada je obnova crnogorske nezavisnosti duboko zasjenila njegove grijehove iz prošlosti.
Tada se vratio na kormilo Vlade nakon samo 16 mjeseci, da li zbog neutoljive želje za vlašću, koju je manifestovao kroz povremene izjave kojima je pokazivao da se on pita umjesto Željka Šturanovića, ili zbog zahtjeva Vašingtona, kako bi Crna Gora priznala kosovsku nezavisnost, što tvrdi dio opozicije.

Pogrešna odluka
Od momenta kada se ponovo vratio na premijersku funkciju, februara 2008. do jučerašnjeg demisioniranja, Đukanoviću su se počele javljati aveti prošlosti – od Nacionala, veza sa Stankom-Canetom Subotićem, vaskrsnuća Ratka Kneževića..., dok je način na koji funkcioniše mlada Crna Gora postao surovo ogoljen.
„U narednom periodu Crnoj Gori treba snaga institucija, a ne snaga autoritativnih pojedinaca“, govorio je 2007. godine. Na drugoj strani, utisak je da institucije države nikada nijesu bile slabije, a odluke Vlade koje će uticati na živote pokoljenja, poput onih o dokapitalizaciji EPCG, do “manjih” privatizacija, u funkciji su bogaćenja ili spasavanja od bankrota najužeg Đukanovićevog okruženja.
Ugledni univerzitetski profesor, čije je kritike vladajući establišment lišen posljednjih godina jer je angažovan pri međunarodnoj instituciji, u neformalnim razgovorima govorio je da način na koji Đukanović vodi državu nije puno drugačiji od onoga na koji su čelnici Saveza socijalističke omladine Crne Gore, na čijem je čelu bio Aco Đukanović, svojevremeno upravljali studentskim životom na Univerzitetu – ti organizuješ brucoško veče, ovaj drži bife, a onaj skriptarnicu... A studentima što ostane.

Uspješan političar i neostvareni ekonomista
Đukanović je praktično iz amfiteatra postavljen za premijera kada je 15. februara 1991. godine, na svoj 29. rođendan započeo prvi od svojih pet premijerskih mandata. On je nesporno uspješan političar, ali, kada su u pitanju legalni tokovi, neostvaren biznismen i ekonomista.
Od figure na kojoj su upadljivo štrčala savijena ramena i „krasile” je britke opaske s početka 90-ih prošlog vijeka, Đukanović će se izgraditi do političara čija harizma ostavlja utisak i na njegove iskusne evropske kolege od kojih će jedan nakon razgovora u Podgorici zažaliti što „nema više ovakvih lidera na Balkanu”. Tokom 20-godišnje karijere imao je, prebrojali su oni koje to zanima, preko 250 prijema na značajnim svjetskim adresama, a na domaćem terenu nizao je pobjede, ali je vrlo diskutabilan način na koji je i uz čiju pomoć dobijao izbore, dok je obnova crnogorske državnosti predstavljala dragulj na kruni.
U obračunu sa političkim protivnicima kojima gravitira dio biračkog tijela DPS-a bio je nemilosrdan – to su na svojoj koži osjetili LS i PzP. Dijelu opozicionara on je prikriveni idol. Tako je na primjedbu partijskog kolege da u stranku zalaze kriminalci, jedan od lidera opozicije objasnio: “Sa kim ti misliš da Đukanović dobija izbore?“.
Na drugoj strani, jedini značajan infrastrukturni projekat u Crnoj Gori u posljednje dvije decenije je tunel Sozina. Grinfild investice se mogu nabrojati na prstima jedne ruke, a sopstvena porodica i blisko okruženje su uvučeni u dubioze zbog Prve banke za čije se stanje u posljednje vrijeme po kuloarima krive Svetozar Marović, kao jedan od bivših akcionara koji se, navodno, založio da se daju krediti koji su danas nenaplativi.

Najubjedljiviji je kad...
Đukanović slovi za radoholika, pa zbog toga čudi što zadugo nije naučio engleski jezik i rad na računaru. To za Đukanovića, sudeći prema Momiru Bulatoviću, ne bi bio problem jer on tvrdi da nije upoznao čovjeka koji uči brže od Đukanovića.
U knjizi „Pravila ćutanja“ Bulatović otkriva i da je bivši premijer najubjedljiviji kada ne govori istinu, iako od te spoznaje sam nije imao koristi.
I sada partijski potčinjeni Đukanoviću, u neformalnom razgovoru, iskreno se znaju požaliti da nikada nijesu sigurni da će šef „završiti“ ono što je obećao. Samo Ranko Krivokapić tvrdi da je sa Đukanovićem uvijek načisto.
Momir Bulatović i Marović se slažu da lider DPS-a ima pobjednički karakter. Zbog toga ga je Bulatović još davno javno nazvao „premijerom pobjedničkog duha“, a Marović je neformalno objašnjavao: “Razlika između mene i Đukanovića je što on uvijek igra na pobjedu, a ja sam zadovoljan i remijem“.
Iako godinama optuživan za šverc duvana, Đukanović je zakleti nepušač, ali mu nijesu strani mamurluci, sudeći po tome kako povremeno u kasnim satima u podgoričkim lokalima nekad ispija čaše, vjerovatno čivasa. Za pristalice opozicije on je oličenje zla, a za poklonike otac crnogorske nacije i car nad junacima.

Dubrovnik se ne zaboravlja
Jedno je sigurno – Đukanović bi iz svoje biografije, da kako može, izbrisao rolu sa početka devedesetih kada je igrao u krvavoj predstavi koju je režirao njegov politički mentor, Slobodan Milošević. O njegovom stavu u to vrijeme svjedoče brojne izjave date, prvenstveno, kao uvertira ili kao pravdanje samog napada na Dubrovnik. Đukanović je kasnije govorio da je i tada uviđao pogubnost zvanične crnogorske politike, ali da je stvorena takva atmosfera u kojoj bi za Crnu Goru mogao biti poguban i sam nagovještaj neslaganja sa scenariom para sa Dedinja.
Povišenim glasom i pesnicom o sto gradio je politički imidž „Britve“ zbog oštre polemike sa opozicijom, koja ga je tada počela prozivati za šverc. Poručivao je oponentima: “Kažu da smo pokrali neke pare, da ko zna iz kojih fondova podmićujemo narod time što dajemo penzije i plate. A, šta bi tek pričali da se plate i penzije ne primaju”.

Prvo se posvađao sa Mirom
Crnogorski premijer ‘93. godine iz sankcijama izopštene Crne Gore počeo je, ako se to iz današnjeg ugla može nazvati, diplomatsku aktivnost sa ciljem početka bilo kakve komunikacije sa svijetom, a naglas se založio i za ravnopravan odnos Crne Gore u zajedničkoj državi.
Da li zbog tih poteza u kojima su, kako se naknadno tumači, u Beogradu vidjeli znakove crnogorskog separatizma ili zbog sukoba nad kontrolom šverca, Mirjana Marković 1994. godine u jednoj kolumni piše da premijer Đukanović toleriše razne nezakonitosti u privatizaciji koje nijesu ništa drugo „nego maska za sveopšti šverc i kriminal”, te da u tom svom zanosu „planira da postane privatni vlasnik te svoje male države”.
Tri godine kasnije, Đukanović je poručio da je Milošević „prevaziđen političar”, čime je okrenuo leđa čovjeku ispod čijeg šinjela je ponikao. U međuvremenu, tada egzotična crnogorska politička scena polako se pripremala za turbulencije u vladajućoj partiji.
Zabilježeno je da je Đukanović krajem 1996. prvi put napustio premijersko mjesto kada je pismenu ostavku dao tadašnjem predsjedniku Bulatoviću na mandat da sastavi Vladu poslije trijumfa DPS-a na izborima.
Ako je vjerovati Bulatoviću, koji je o tome ostavio zapis, tada je bio sporan kandidat za ministra policije. Nakon što je predlog njegovog kandidata (Vukašin Maraš) odbijen, Đukanović je uputio Bulatoviću pismo sa ostavkom.
„Nazvao sam ga i rekao da sam dobio nekakvo njegovo pismo, ali da ga neću pročitati do sjutra... Sjutradan 'pisma nije bilo' (iako ga ja do danas čuvam u svojoj dokumentaciji). Nastavili smo teško usaglašavanje o Vladi”, napisao je Bulatović.
Rješenje za ministra policije, po obostranoj volji, bio je Filip Vujanović koji će biti jedan od šest članova Glavnog odbora DPS-a (sedmi je Đukanović) koji će podržati Đukanovića u prvom poluvremenu sukoba u DPS-u.
Đukanovića su, prema tvrdnjama upućenih, podržali i Svetozar Marović, Duško Marković, Vojin Đukanović, Blagoje Cerović i Miško Lalić. Oni su glasali protiv pitanja formulisanog kao “Ko je za Jugoslaviju bez preduslova i bez alternative”.

Pobjeda u drugom poluvremenu
U drugom poluvremenu raskola u DPS-u, Đukanović je odnio prevagu zahvaljujući, kako tvrde aktivni akteri tog vremena, nevidljivim rukama tajne policije, torbicama novca, aktivnoj ulozi međunarodnog faktora i istančanom osjećaju dijela funkcionera DPS-a da budu na pobjedničkoj strani. To će rezultirati njegovom pobjedom u drugom krugu predsjedničkih izbora 1998. godine.
Tokom obavljanja funkcije predsjednika Crne Gore, Đukanović je 1999. godine zatražio od NATO-a da ne bombarduje Crnu Goru, godinu dana kasnije u Cavtatu je izrazio žaljenje zbog dešavanja na dubrovačkom ratištu i sve otvorenije govorio o referendumu o državnom statusu Crne Gore.
Na referendum je, uz pokroviteljstvo tadašnjeg visokog predstavnika EU Havijera Solane, potpisivanjem Beogradskog sporazuma 14. marta 2003. godine (ispostaviće se kasnije), privremeno stavljena tačka.
Zahvaljujući neobjašnjivim potezima prosrpske opozicije i LS, koji su formirali skupštinsku većinu, Đukanović i DPS tada nijesu kažnjeni prelaskom u opozicione klupe na duži rok.

Nacional, Moldavka S. Č. i stenogrami
Beogradskom sporazumu i predsjedničkim izborima 2003. godine prethodile su dvije afere vezane – pisanje Nacionala o balkanskoj duvanskoj mafiji i afera Moldavke S. Č., koji su žestoko uzdrmali lidera DPS-a – prva u političkoj ravni jer koalicija predvođena DPS-om prvi i posljednji put nije osvojila apsolutnu većinu na izborima 2001., a druga vjerovatno u ličnoj ravni zbog teških navoda Miodraga Živkovića o voajerizmu.
Đukanović je za obje afere tvrdio da su “politička konstrukcija i klasične obavještajne afere”, a sa ciljem da se napadima na njega „Crna Gora obeshrabri na putu nezavisnosti”.
Treći skandal, za koji opravdanje o ugrožavanju crnogorskog hoda ka obnovi državnosti nije pilo vodu, je objavljivanje stenograma razgovora Đukanovića i bliskih saradnika 2003. godine, koje je ranije prisluškivala italijanska policija, prateći nelegalne tokove cigareta.
Italijanska novinska agencija ANSA ubrzo zatim objavljuje da italijanski istražni organi imaju potvrdu da se na računima crnogorskih građana na Kipru nalazi više od 500 miliona eura zarađenih, najvjerovatnije, od šverca cigareta i da glase na osobe bliske premijeru.
Sve te optužbe vremenom su, ili gubile na snazi, ili su slučajevi završavali u arhivama, kao što se desilo sa istragom Đuzepe Šelzija, nakon Đukanovićevog pojavljivanja pred tužilaštvom u Bariju.

Što će pisati u udžbenicima istorije?
Neki od ljutih protivnika sada imaju korektne odnose sa predsjednikom DPS-a, poput američkog diplomate Vilijama Mongomerija, koji je, navodno, stajao iza pisanja Nacionala, a koji u pogodnim prilikama o crnogorskim vlastima govori kao o nekima „koje ne treba potcjenjivati”.
Drugi su postali skoro pa intimni sa dojučerašnjim crnogorskim premijerom.
Tako je Đukanovića, bar po njegovim tvrdnjama, Solana darovao ručnim časovnikom, iako se dugo prepričavalo kada je negdje 2002. nakon jednog od sastanaka o opstanku Jugoslavije u Podgorici, predsjednik DPS-a obećao predstavniku EU da će mu pokazati gdje kupuje odijela, nakon što mu je ovaj prigovorio da sebi ne može kupiti takvu garderobu, aludirajući na pisanja Nacionala da Đukanović zarađuje ogroman novac od šverca cigareta.
Na drugoj strani, Đukanović je u Crnoj Gori stekao nove protivnike koji su do obnove nezavisnosti ćutali ili stidljivo kritikovali njegove poteze i koji nakon 2006. nastavljaju svoju misiju iz drugog dijela parole „Država, pa demokratija”.
Đukanović je nesporno osigurao mjesto u crnogorskoj istoriji. Da se definitivno povukao 2007, u udžbenicima istorije bi vjerovatno pisalo da je bio ključni igrač u obnovi crnogorske državnosti, dok bi usput ili u fusnoti bilo zabilježeno da je istovremeno bio kontroverzni lider koji je optuživan za veze za kriminalom.
Danas je na Đukanoviću da izabere da li će dio o crnogorskoj nezavisnosti dominirati njegovom biografijom ili će biti zabilježen samo u fusnoti. (Vladan ŽUGIĆ)