align=left>Muhamed ĆEMAN: Dok država Srbija konstanto požuruje proces ekshumiranja i neprestano vrši pritisak žureći da što prije napuni vodom prethodno ispražnjeno jezero, kako bi onemogućili ekshumaciju svih stradalih Bošnjaka čije kosti se nalaze na dnu jezera, tih dana u većini srpskih medija cirkulišu čudne informacije. Poznate dnevne srpske novine Vesti kako u printanom tako i u elektronskom izdanju (pogledati VESTI od 19. 08. 2010.), objavljuju sramni članak pod naslovom - "Vehabije ekshumirale žrtve iz Perućca!".

Kako vrijeme prolazi, sve više se divim poslijeratnim Nijemcima. Ne samo zbog njihove samodiscipline i radinosti, niti zbog vjerovatno najbolje auto-industrije u svijetu, zahvaljujuci kojoj, između ostalog, Bošnjaci u glavnom gradu Sandžaka – Novom Pazaru, više ne asociraju na nametnuti identitet predstavljen kroz ćevape i mantije, već na atraktivne i udobne mercedese. Ali šalu na stranu. Ono što me impresionira kod Nijemaca je njihova samokritičnost i snaga iskrenog pokajanja po pitanju uloge koju su zauzimali pred i tokom Drugog svjetskog rata, u kojem su počinili stravičan genocid nad jevrejskom populacjiom u dijelovima Evrope koja se nalazila pod njihovom kontrolom. Bolje od Jevreja nisu prošli ni Poljaci kojih je tokom Drugog svjetskog rata stradalo oko 8 miliona, dok su rekord postigli Rusi sa više od 20 miliona žrtava (od kojih preko 13 miliona civila). Ali Nijemci su smogli snage da priznaju počinjeni zločin, te da u skladu sa tim preduzmu više mjera, od moralnih do zakonskih, kako se isto više nikada ne bi dogodilo. Poslijeratna Njemačka država je posebno osjetljiva kada je u pitanju odnos prema preživjelim genocida te prema potomcima žrtava i generalno prema pripadnicima naroda nad kojim je genocid surovo izvršen.

Nijemci se pokajali, a Srbi…
Nažalost, sa okončanjem Drugog svjetskog rata nije se stalo u kraj i genocidu. Jedan drugi narod je nepunih 50 godina kasnije počinio stravičan genocid na prostoru Evrope. Za Bošnjake je to dupla nesreća. Prva iz razloga jer su upravo oni žrtve genocida, a drugi je činjenica da su izvršioci istog njihove komšije - pripadnici srpskog i crnogorskog naroda. Ali eto, kao što ni jedan narod nije nestao putem genocida, tako je i bošnjački narod po 10. put u svojoj historiji uspio da preživi. Pod parolom – “Oprostiti moramo, zaboraviti ne smijemo”, Bošnjaci nastavljaju dalje koegzistirati na tlu Evrope. Doduše u dobroj mjeri devastirani, raseljeni i osakaćeni, ali to su "plodovi" rata. Ono što zabrinjava danas je činjenica da poslijeratni proces i atmosfera na brdovitom Balkanu nimalo ne sliči onoj u poslijeratnoj Njemačkoj. Prošlo je više od 15 godina od kraja agresije na Bosnu i Hercegovinu a moralne katarze zločinaca i dalje nema. Čak štaviše, sa vojne agresije se prešlo na političko-psihološku. Zločinci konstantno pokazuju i dokazuju da ne samo da se nisu pokajali za učinjeni genocid, već su svoje iskustvo iz Bosne prenijeli na Kosovo tako što su ubijene albanske civile ukopavali u Srbiji nedaleko od Beograda, pokušavajući da na takav način zametnu trag njihovom novom zločinu. Pametni ljudi uče se na greškama.

Poznato nam je kakvu ulogu su igrali mediji u kreiranju narodne svijesti pred i tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu; putem širenja dezinformacija o srpsko-crnogorskoj ugroženosti, te izazivanju straha od Muslimana i Albanaca. Kakva je slika današnje Srbije u medijskom tretiranju počinjenog genocida, koji je ujedno i proizvod tadašnje medijske propagande, možda najbolje oslikava sljedeći primjer.

Naime, podsjetiću da je u avgustu ove godine jezero Perućac u blizini Bajine Bašte u Srbiji, koje se proteže dužinom od 52 kilometra, te doseže sve do Višegrada, ispražnjeno zbog remonta Hidrocentrale Bajina Bašta. Nakon pražnjenja, u jezeru su pronađeni skeletni ostaci Bošnjaka koji su ubijeni u Višegradu i bačeni u Drinu tokom posljednjeg rata. Udruženja porodica nestalih "Višegrad '92." su u više navrata pozivali SVE građane Bosne i Hercegovine da pomognu stručnim timovima iz Instituta za nestale u ekshumiranju posmrtnih ostataka žrtava ratnih zločina na lokalitetu povučenog vještačkog jezera. Na pomoć su pozivala i mnoga druga udruženja i fizička lica. U tom periodu sam se baš našao u Sarajevu, na džuma-namazu kod dokazanog bošnjačkog heroja i gazije - Nezima Halilovića Muderisa, koji je iskoristio priliku da tokom hutbe pozove svoje džematlije da se odazovu pozivu i daju svoj doprinos u toj humanoj akciji. Raduje činjenica da su se mnogi odazvali. Normalnom insanu je bilo za očekivati da će se na javni poziv ponajprije odazvati pojedinci iz naroda čiji su pripadnici odgovorni za počinjeni genocid, kako bi donekle sprali ljagu sa sebe.

Izvrnuta logika

Umjesto toga, stvari se odvijaju u suprotnom smjeru. Dok država Srbija konstanto požuruje proces ekshumiranja i neprestano vrši pritisak žureći da što prije napuni vodom prethodno ispražnjeno jezero, kako bi onemogućili ekshumaciju svih stradalih Bošnjaka čije kosti se nalaze na dnu jezera, tih dana u većini srpskih medija cirkulišu čudne informacije. Poznate dnevne srpske novine Vesti kako u printanom tako i u elektronskom izdanju (pogledati VESTI od 19. 08. 2010.), objavljuju sramni članak pod naslovom - "Vehabije ekshumirale žrtve iz Perućca!". Od takvog demagoškog pristupa u informiranju narodnih masa o ekshumiranju žrtava genocida bi se vjerovatno postidio i Hitlerov ministar narodnog obavještavanja i propagande - Joseph Goebbels (1897-1945.), koji je ujedno i inicijator novembarskih pogroma (Kristalna noć) 1938. godine nad Jevrejima. U dotičnom tekstu u Vestima se između ostalog citira predsjednik Boračke organizacije Republike Srpske Pantelija Ćurguz, koji kaže:

"Jučerašnje prisustvo pripadnika vehabijskog pokreta na ekshumaciji u Perućcu je pokušaj Mašovića da dodatno uvredi srpski narod u vezi sa dešavanjima u proteklom građanskom i verskom ratu u BiH. Ne čude me takvi postupci Mašovića, jer je svima poznato šta mu je krajnji cilj, ali me čudi naše ponašanje u odnosu na to."

A kao ubuđali šlag na ucrvljalu demagošku tortu iz srpske propagandne kuhinje na kraju teksta dodaje:
"Neopohodno je da se na civilizovan način izvrši DNK analiza i tako utvrdi o čijim žrtvama je reč."

O kakvoj se zlonamjernosti i zamjeni teza radi, mislim da je navedeno dovoljno da se uvjerite i sami. Pored toga što bi zločinci da određuju ko može učestvovati u ekshumiranju tragično ubijenih Bošnjaka, još dovode u pitanje da li su same žrtve Bošnjaci. A glavni negativci u cijeloj priči bi trebali da budu “zloglasne vehabije”, koji su vjerovatno zaradili taj epitet na osnovu fizičkog izgleda, to jest dužine brade, što vodi do zaključka da srpska svijest i nije toliko evoluirala od perioda srednjeg vijeka kada je isto tako na osnovu fizičkog izgleda osobe, često samo zbog crvene boje kose, nevina žena proglašavana vješticom i brutalno spaljivana na lomači, nerijetko u cilju konfiskacije njenog imetka. Kad se zacrta prljavi cilj, ni sredstva kojima se stiže do njega nisu nimalo čistija. Napraviću malu digresiju. Kako se u ovom mjesecu (novembar) obilježava godišnjica genocida u Šahovićima (1924.) u Sandžaku, pročitao sam kolumnu od gospodina Envera Ćorovića na tu temu u kojoj citira Milovana Đilasa koji je u svojoj knjizi «Zemlja bez pravde» donekle opisao taj zločin, pa između ostalog piše: “Muslimanskim svještenicima su čupali brade i urezivali im krstove na čelu.” Mislim se, vjerovatno su tadašnji crnogorski četnici na osnovu brada kontali da se radi o “vehabijama”, inače ne bi.(?) Ali, opet da budemo iskreni, nisu samo pripadnici genocidnog naroda zlonamjerni u proglašavanju neistomišljenika “vehabijama”, već smo se nažalost skoro uvjerili da od toga ne prezaju i neki “bošnjački” akademici, i to onako ofrlje i naslijepo - akademski.

Gdje nestade 369 tijela
Da se vratim na famozni tekst, u kojem se također obmanjuje čitalačka javnost tako što se tvrdi da “predstavnici Međunarodne komisije za nestala lica konstatovali su nakon sastavljanja tela da su pronađene četiri žrtve.” Da podsjetim da je sa okončanjem ekshumacije iz jezera Perućac pronađeno 373 tijela.

Nakon ovolikog niza laži i demagogije u samo jednom malom tekstu, i to još objavljenom u novinama koje važe za umjerene, 15 godina nakon agresije, da li je moguće vjerovati u iskreno pomirenje, suživot i svijetlu budućnost na Balkanu? Ovakvim pristupom vrlo teško, već je prvenstveno nužno da se pripadnici srpskog naroda najzad suoče sa istinom i priznaju počinjeni genocid. Nakon toga da se iskreno pokaju i javno izvinu, te na kraju preuzmu odgovornost za ono što su počinili. Jer, kako da Bošnjaci halale nad njima počinjeni genocid kad niko i ne traži oprosta? Čak štaviše, predstavnici genocidne tvorevine Republike Srpske ne pokazuju ni trunku griže sajvesti ili pak stida zbog onoga što se desilo, već nastoje dovršiti posao razbijanja Bosne, koji su započeli zločinci Radovan Karadžić i Ratko Mladić (kamo sreće da su jedini) .

Također Srbija mora pokazati, prvenstveno na primjeru Bošnjaka u Sandžaku, da se kaje zbog učešća u agresiji na njihovu matičnu državu Bosnu i Hercegovinu, te da su spremni da udovolje zahtjevima za autonomijom Sandžaka u okvirima evropskih standarda, kako bi bol zbog počinjenog genocida donekle bila ublažena, a zebnja za ponavljanje istog makar za promil smanjena.

Do svega toga zasigurno ne može doći dok se u Srbiji ne ugase medijsko-propagandne lomače koje idu dotle da od zločinca prave žrtvu, a od žrtve zločinca. Pozitivan primjer, koji ujedno pokazuje da kod srpskog naroda postoji kritična masa trezvenih ljudi sa kojima je sigurno moguće graditi bolju budućnost, možemo naći u ljudima okupljenim oko e-novina, koje zaista, barem na osnovu mog iskustva, izvještavaju na vrlo objektivan i human način, kako o aktuelnim dešavanjima tako i o sukobima koji su obilježili 90. godine.

Na kraju, osjećam potrebu da sa čitateljima podijelim svjedočenje koje sam čuo, koje se veže za minuli rat na Kosovu a koje bi moglo da predstavlja svojevrsnu paradigmu, pa ću upravo sa tim i završiti ovaj prilog, nadajući se da će pozitivno inspirisati čitatelje, a posebno pripadnike srpskog/crnogorskog naroda, koji ga eventualno pročitaju. - U jednom albanskom selu na Kosovu prilazi novinar srednjovječnom Albancu kome je pobijena kompletna porodica. Novinar ga pita - “šta bi on uradio da se nađe u situaciji da uzvrati istom mjerom pripadnicima srpskog naroda?”. Mudri i pravedni pripadnik albanskog naroda odgovara sljedećim riječima - “Ja sam musliman! Protiv njihovih muškaraca bih se borio. Njihovim ženama bih leđa okrenuo, a djecu bih im nahranio”.