Avdo METJAHIĆ: Evo jedan interesantan podatak, koji nam govori o kakvoj se ličnosti radi: Od svih ljudi koji su obavljali dužnosti predsjednika Odbora Islamske zajednice & Kulturnog centra Plav-Gusinje, niti jedan od njih nema riječi pohvale za njega, niti na njegov rad i ponašanje. Dok po njegovom mišljenju svi su oni neljudi, što je za zaplakati.

Jedan naš pošao u vodenicu samljeti žito, pa vraćajući se kući uzjaše konja preko tovara, kako to naški kažu; “u trešelj”. Vodenica je bila prilično daleko od njegovog doma, pa onako usamljen poče pjevati i to neku kraješnicu, onako kao uz gusle.
Bila je to ona pjesma, gdje harambaša Pavle zarobi Muja Hrnicu, u narodu poznatog kao; buljuk-baša ‘Mujo i njegovih trideset junaka’. Mujin brat Halil sa drugom grupom Kraješnika ide na Kunar planini da oslobodi svog brata i njegovih trideset junaka. Tako se pjesma otegla više nego jedan sahat i na kraju se nađe u svojoj avliji, gdje konj stade čekajući da ga gazda otovari, ali to on nije osjećao nego je i dalje pjevao svoju pjesmu. Familija čim ga ču da pjeva u avliji požuriše da mu pomognu da otovari konja, koji je imao veliki teret na sebi i pušio u znoju, ali ovaj je i dalje pjevao svoju kraješnicu. Jedan od braće priđe mu da bi otovarili konja, ali on i dalje pjeva li ga pjeva. Njegovom bratu žao konja koji se pušio od znoja, poviknu mu dok je još sjedio u “trešelj”:
- Hajde brate skini se sa konja, pa nastavi pjevat pošto otovarimo ako hoćeš i do zore.
Ovaj ljut što mu ometa pjesmu, podviknu mu:
- Ne skidam se sa konja, dok ne oslobodim Muja i Kraješnike, pa i ne pogubim harambaši Pavlu.
- Skin se sa dorata bezdušniče jedan, vidiš da će malaksati pod tobom i tovarom, i ako je konj.
Ovaj je i dalje pjevao, ne obraćajući pažnju na brata i ukućane što mu govore. Priđe još jedan ukućanin pa ga skidoše, te otovariše konja, ali ovaj i dalje pjeva. Pjeva on ne gledajući gdje je doveo svog konja, da se pušio u znoju i pjeni.
Ovakvih pjevača susrećemo kroz život, i to raznih profesija, ali manje u duhovnom odgoju, mada i toga se dešava. Dešava se da pojedinci u “muci smetu” čitavu jednu zajednicu, koja ga je podigla a on im ga vraća “zavalom”.
Jedan uman čovjek napisa: ‘Sve su strasti dobre ako umiješ njima da vladaš, Sve su strasti zle ako im se podaš’.
Nismo bili ‘sposobni’ govorit do sada, sve radi zajedništva i napretka kojeg smo očekivali, ali koji izgleda nikada da dođe, ali sad smo postali nesposobni više šutjeti. Moramo progovorit, jer trešelj je ono što čovjek nije sposoban više nositi.
Kad smo već tu kod duhovnog odgoja i strasutima ljudi, da posvetim pažnju jednom našem problemu, koji muči našu zajednicu poduži period, i to sve radi strasti jednog čovjeka, ponavljam jednog čovjeka!

Vjera kao duhovni odgoj čovjeka mora bit iznad svega, a 'vjerski službenici moraju bit pod komandom religije, a nikako suprotno'. Ali neki su kao vještačka ruža, koja izgleda prirodno, ali kad ju pomirišeš, ona je bez mirisa, ‘nako 'falcifikato'.

Vjerske odluke i autoritet ne mogu i nesmiju bit u rukama inih koji vole titule, jer ti ljudi ne misle o ničemu drugom osim o samima sebi i svojim titulama i pozicijama. Kada ti isti izgube one iskrene vjerske osobine, ali su ih ikad imali, oni uporno prate svoj ego, koje ih ne čini više povezanim sa okolinom i sredinom u kojom žive i za koju rade. Tek onda takvi izgube kontrolu nad sobom i zapadaju u još veća nedaća, kao i džemat kojem bi trebali da služe. U ovim slučajevima džemat se podvaja, na one koji ga podržavaju, što je uvijek u malom broju, i one koji misle dobro svom džematu, tražeći izlaz iz situacije u koju ih je doveo ego imama, te dolazi do istraživanja njegovih marifetluka.

Velika želja ljudi je da posjeduju neku veliku moć, ali kad tu moć dobije, on bi da vlada ljudima i to neograničeno, što je uvijek sklonost sitnim dušama.
Čovjek koji bi da nikom ne polaže račune, taj je mentalno ograničen, jer računi se polažu prvo onim koji su ga prihvatili za svog duhovnog učitelja, a nakraju se ne može izbjeći poloanje računa Svemogućem Bogu.
Za svakojeg vjernika, čestitog čovjeka i patriotu jednog naroda, nemoguće je prihvatit da njegova zajednica zapada u očajno stanje, u kakvom je danas jedna IZ u New Yorku. Najveći dio džematlija je svjestan da se stiglo do dna, gdje ih je doveo imam kojem su vjerovali i koji je trebao da uzraste uz njih, a nikako oni uz njega.
Imam o kojem je riječ pojavio se je pred novo-osnovanim džematom još davne 1992. godine, i to pred sam ramazan a i rat u Bosni, pa ga i džemat prihvati.
Jednu godinu ranije ovom džematu je bio potreban imam za vrijeme ramazana, pa preko rodbinskih veza, doveden je kao nedovršeni učenik medrese u Sarajevu, ali ‘92 eto njega opet, nepozvana.
U isto vrijeme kad se pojavio u Broklinu, počeo je rat u Bosni, progon i genocid nad Bošnjacima. Bošnjaci aktivisti, par godina ranije počinju izdavat list ’BOŠNJAK’ jednom mjesečno, jer su znali da teška vremena dolaze po njihov narod. Priključili su se raznim udruženjima pa i ovom novo-osnovanom džematu.

Ovom imamu, jedne večeri bi ponuđen list ’Bošnjak’, što ga on prihvati, ali par minuta kasnije list je vraćen bošnjačkom aktivisti, od jednog džematliji koji ga obavijesti da je list bačen u kanti za smeće, od imama prije par minuta.

Poslije jeseni 1993. godine te do danas isti imam je prisutan u svim bošnjačkim pokretima i udruženjima, pa čak i incijator stvaranja nekih, kao posljednjeg: 'Matica Bošnjaka Crne Gore u New Yorku', nedugo poslije preimenovanog u 'Savez Bošnjaka Crne Gore u New Yorku', gdje mešetari sa nekoliko ljudi i njegovih ahbaba, da bi neutralisao njegove, po njemu oponente i tobožnje rivale, vjernike i njegove džematlije, pa i bošnjačke aktiviste u NY.

Taj isti imam agitovao je u Odboru pa i van njega da se plavsko-gusinjski džemat uključi u tek tada osnovanu 'Islamic Assotiation of Bosnjak Nort Amerika' (IABNA). Nažalost potvrdilo se da mu nije bio cilj da unaprijedi rad krovne islamske institucije kao i svog džemata kroz nju, već kako da se dokopa neke čelne pozicije IABNA-e. I izabrali su ga za predsjednika iste zajednice. Bezbeli je IABNA imala ‘koristi’ od njega kao naš džemat u New Yorku?!? Baš nam je žao što je tek mladoosnovana zajednica ispaštala tih nekoliko godina. Najzad džemat u kojem je on zaposlen, i gdje je na platnom spisku, samo zna da ga često nema na radnom mjestu, tj. u džamiji, i da često, bez pitanja odbora(!) putuje po Evropi i Turskoj, a po Americi mu niko ni traga ne može uhvatiti.

U povodu ramazana 2009. i ramazanskih aktivnosti, i zbog njegovog čestog odsustva Odbor p-g Islamske zajednice odlučuje da pozove Glavnog imama Mežlisa iz Novog Pazara i pomoćnika sandžačkog muftije, ali on čim doznaje da je dobio vizu, ne biva lijen već poziva američku ambasadu u Beogradu, praveći pritužbe na račun konzularnog ureda za vize zašto su tom imamu dali vizu, izmišljajući i podvaljujući, između ostaloga da je “vehabija”(?!), i ko mu ga zna šta je još drugo je naveo. Kad je uhvaćen na djelu, umjesto iskrenog pokajanja, izvinjenja ili pak da zatraži halala, on ponosno ističe da niko nema prava da radi bez njegovog znanja, jer je on "glavni imam"?! Ali on svakako ima pravo zvati ambasadu iza leđa džemata i džematskog odbora.

Prije nekoliko godina isti imam daje interviju listu Sabah, gdje sebi predstavlja, kao osnivača ovog džemata, i sve što je džemat odradio od 1991. godine pripisuje sebi, da je njegovo djelo. Koliko ima u svemo tome istine, moramo pitati džematlije, koji su svojim radom i donacijama sve to stvorili, a ne onoga koji sebi uzdiže iznad džemata.

Evo jedan interesantan podatak, koji nam govori o kakvoj se ličnosti radi: Od svih ljudi koji su obavljali dužnosti predsjednika Odbora Islamske zajednice & Kulturnog centra Plav-Gusinje, niti jedan od njih nema riječi pohvale za njega, niti na njegov rad i ponašanje. Dok po njegovom mišljenju svi su oni neljudi, što je za zaplakati. Pitamo se, kako to da bar sa jednim od svih tih predsjednika i vjernika nije ostao bar u korektnim odnosnima, da ne kažemo u prijateljskim odnosima?!? Kako?

Imam o kojem je riječ pojavio se je pred novo-osnovanim džematom još davne 1992. godine, i to pred sam ramazan a i rat u Bosni, pa ga i džemat prihvati. Jednu godinu ranije ovom džematu je bio potreban imam za vrijeme ramazana, pa preko rodbinskih veza, doveden je kao nedovršeni učenik medrese u Sarajevu, ali ‘92 eto njega opet, nepozvana. U isto vrijeme kad se pojavio u Broklinu, počeo je rat u Bosni, progon i genocid nad Bošnjacima. Bošnjaci aktivisti, par godina ranije počinju izdavat list ’BOŠNJAK’ jednom mjesečno, jer su znali da teška vremena dolaze po njihov narod. Priključili su se raznim udruženjima pa i ovom novo-osnovanom džematu.

Postoji krunsko pitanje za čitavi džemat a i za imama; ko je “glavni” u tom džematu on, ili pak džemat za kojeg on radi. Ako je džemat, što sam siguran da je. Kako to da jedan službenik ne dozvoljava poslodavcu, u ovom slučaju Odboru IZ, da ugosti i prestavi gostujućeg imama, po našim domaćim adetima. Kako dozvolit da jedna osoba, i to službenik duhovne institucije, zavodi intelektualni mrak i podvojenst među vjernike, muslimane. Kako?

Imalo bi toga još dosta reći o ovom imamu, koji sa njegovim postupcima ponižava imamski poziv, ulijevajući nepovjerenje vjernika u islamsko učenje i slabeći koheziju džemata. Da bi bilo pravde u jednom ovakvom velikom i naprednom džematu, i da bi funkcionisao na nivou duhovne istitucije, najbolje bi bilo za džemat i njega, da on promijeni mjesto.

Poznajući sve ovo sto se dešava, sa sigurnošću možemo citirat onu našu narodnu: “Drž’ sirotu, za svoju stramotu”.

Nekim ljudima izgleda više znači rodbinska veza ili pak interesna sfera, nego budućnost njegovog naroda i novih pokoljenja, kojima su potrebne i tekako nacionalne i duhovne institucije, koje se stvaraju radi njih daleko od njihove babovine.

Dokle god mi muhadžeri budemo radili na povezivanju svog naroda, preko ovakvih institucija, mi usporavamo onu negativnu asimilacuju, inače nas nema za par decenija.

Da bi bili prepoznatljivi u ovim institucijama, da li duhovnim ili nacionalnim, moraju biti provjereni ljudi, vjernici i ljudi sa patriotskim nabojem, protiv kojih je ‘glavni’ dizao hajku.

Na sljedećoj Izbornoj skupštini, da bi došlo do ispravke grešaka koje je džemat pravio skoro dvije decenije, treba i mora doći do potpune reorganizacije ove duhovne i kulturne institucije. U odborima dovesti mlade i progresivne ljude, a imamu da se IABNA, čiji je bio predsjednik, postara naći neko drugo radno mjesto ili pak u domenu njegove DR titule, što će mu dobro doći da na nastavi lijep i udoban život u nekoj kompaniji, jer imamski poziv nije za njega.
Da li ima neko da se ne bi složio da radi bolje budućnost i naše IZ u New Yorku, u Odboru budu izabrani mladi ljudi, intelektualci, a mi stariji da se pomjerimo sa njihovog puta i ostavimo ih na miru da vode svoju duhovnu i kulturnu instituciju prema prosperitetu, svjetlijoj i ljepšoj budućnosti!?
Najzad kako sam rekao na početku, došao je nepozvan, i najbolje bi bilo da ide kako je došao!

Da bi bilo jasniji na sve što sam imao namjeru reći, da ispričam ovaj događaj, koji će nam dati pečat na ovaj pisani muhabet.

Kažu da su vuci i stari vakat napadali ljude čim bi okasnili da se vrate na vrijeme doma.
Radio jedan kuću malo dalje od sela, pa ga i akšam uhvati radeći na njoj. Sa njime bila njegova žena koja je bila jezikuša i “ukubetnica” koja mu je zagorčavala život godinama, ali nije našao načina da se od nje kurturiše. Kad su htjeli napustiti posao i poći kući napadnu ih vuci, on pojuri prema stepenici (ljestve) koja je bila naslonjena na jednoj pregradi, i pobježe na tavan kuće, pa i stepenicu poviče za sobom. Čim žena vidje da povuče stepenicu za njime, poče urlikati na njega:
- Spusti stepenicu ništa čovjeku, jer me vuci rastrgoše!
Dok ju je gledao kao se brani od vukova, vikni sa tavana:
- Drž' se ženo, junački!!!