Avdo METJAHIĆ: Zar nije istina, da se skoro jedno stoljeće osporava i “zaboravlja” u udžbenicima historije svih obrazovnih institucija i nivoa u Crnoj Gori objasniti zašto su se Bošnjaci i Albanci u prošlom vijeku više puta našli pod ekstremizmom tzv. crnogorskog srbovanja, i zašto ta crnogorska srbovanja koja su rezultirala zločinima nad Bošnjacima i Albancima u CG koja još nikada nisu dostojno i memorijalno obilježena.

Poslije par realnih komentara od strane Bošnjaka na ovoj stranici, crnogorski istoričar Šerbo Rastoder, bi da zasjeni svoje manjkavosti i svojih nalagodavalaca, a “lagu” bi da prebaci na takozvane “vehabije”.
Nisam pristalica vehabizma, nego na protiv veliki protivnik sektaštva u našem duhovnom odgoju, ali ipak vehabije su dio islama, za sreću malobrojni.
Ono što vrijeđa svakog normalnog Bošnjaka i muslimana je; kad oni koji se busaju nekakvim bošnjaštvom, i kad naprave greške i pokažu svoje pravo lice, onda sve greške i nedostatke bi da prebacite na tzv. vehabije, kojih ni na vidiku nema.
Vjerovatno su sljedbenici tzv. vehabizma, nezadovoljnici svojom egzistencijom, koja je postala goraka za mnoge poštene ljude u ovom dobu, pa se okreću duhovnom odgoju. Oni postaju radikalni i donekle opasni po sebe i svoju egzistenciju, ali najmanje za jedno društvo, koje im otvoreno podmeće kojekakve gluposti a time ih odbacuje i ne prihvata.
U svom odgovoru nama, koji smo osuli zaslužnu paljbu po njemu, dr. Rastoderu, on nam uzvraća sa člankom u jednom crnogorskom dneviniku pod naslovom: “(Ne)tolerancija ili zadah fašizma”.
Bravo gospodine Rastoder, naslov ti je izvanredan, jer prikazuje vašeg stvarnog nalogodavca u pravoj svojoj veličini, a vas naravno “iza ogledala”, ili pak kao ogledalo sa dvije strane.
Nije mi namjera da razvijam polemiku, jer je dosta rečeno, naravno ako on ima ikakvog bošnjačkog ili pak muslimanskog odgoja, preporučio bih mu da se okrene “kibli” svoje etničke grupe, naravno ako se Bošnjakom osjeća.
Ono što me motivisalo da ponovo spomenem dr. Šerba Rastodera je upravo vidio zapis, sa RTV Vijesti od 07. dec. 2009., gdje isti gospodin bi da prikaže svoj “image”, narodu kojeg je nekolko puta dosad izigrao. Bilo bi suvišno ponovo pisat o mahinacijama dr. Rastodera, nego je značajnije napomenuti sljedeće:
Prije više nego tri godine, ili tačnije marta mjeseca 2007. godine Associatoin of Bosniak’s iz Njujorka izlazi sa incijativom o obilježavanju stratišta nevinih Bošnjaka, muslimana u Šahovićima, Previji, Racini i drugim mjestima gdje su stradali nevini ljudi, Bošnjaci i Albanci u Sandžaku i Crnoj Gori. Primjerak incijative je poslat svim prestavnicima vlasti u Crnoj Gori, medijima pa i dr. Šerbu Rastoderu.

Dnevna štampa u CG, “Vijesti” objavile su mali komentar u vezi incijative, a “Republika” je incijativu prenijela u čitavoj formi, Šerbo i tzv. predstavnici bošnjačkog naroda nisu se oglasili. Svakako Šerbo izlazi na druga vrata, potpomognut od “kapo di tuti kapi” upotrebljavajući najdemokratskiji medij u CG “RTV Vijesti” sa idejom da ipak dođe do obelježavanja bošnjačkog stratišta u Šahovićima, ili je pak obmanjivanje Bošnjaka i mrčenje glave.

Dr. Ilija Vujošević, za kojeg komentator navodi da je pokretač ove incijative, svakako nam daje nadu da će se nešto iz svega toga izrodit, mada moramo sačekat i vidjet ishod i da nije sličajno obmanjivanje na koje smo naučili. Evo već godina prođe, ali ništa od obelježavanja bošnjačkohg stratišta; Šahovići.

Složit ću se sa onima koji kažu da suočavanje sa prošlošću i prihvatanje krivice, moralna je dužnost potomaka onih koji su počinili genocide i istrebljenje. Izvinjenje žrtvi i pokajanje treba da je na prvom mjestu, te da oni sami obelježe stratište i vrate prvobitno ime ovom velikom i u krvi ogrezloj Šahovićkoj kapetaniji. Nikako se ne smije desiti da se postavi nekakva ploča u nekoj od bošnjačkih mahala u Bijelom Polju, nego baš ondje gdje se je zločin desio. Mazanje očiju i mrčenje glave se primjećuje u ovom TV zapisu, ali ne od TV kuće nego od organizatora skupa, ustvari od dr. Rastodera.

Pokrštavanje i strijeljanje u Plavu i Gusinju 1912-13.godine (Ilustracija I.Reković) Šahovićki muhadžeri novembar 1924.: Genocid o kojem se nije smjelo pričati

Lijepo je čuti od jednog ‘čovjeka’ koji kaže: “Moj niko nije učestvovao u ovom zločinu, ali ja se stidim”.
Da je bilo ikakvog stida, ljudskosti i ljudskih osjećanja kod jedne većine stanovnika doline Lima i velikog dijela Crne Gore, a o Srbiji da ne govormo, sigurno nebi bilo potrebe da se gospodin Pero Radović danas u svojim poznim godinama stidi za nešto što su napravili ljudi iz njegove etničke grupe i to svojim komšijama.

Isatina je da treba priču ispričat civilizovano i argumentovano, ali čitava priča ipak nije komplikovan događaj, jer ga muslimani nisu izazvali. Realnost je, da se potomci zločinaca suoče sa istinom i da je prihvate onakvu kakva je u stvarnosti.

Da se sva stratišta obilježe, ma sa koje strane bili, pa ako su muslimani napravili i jedan smišljen i ovako gnusan zločin, da se pokaju, izvinu svojim komšijama, ali nikako za zločine koji su izmišljeni, što ih ima sa crnogorske i srpske strane bukadar.

Jedini poznat organizovan zločin muslimana nad Crnogorcima je onaj u Podgorici poslije podmuklog i kukavičkog ubistva Jusa Mučina. Odmazdom Podgoričana za Jusovo ubistvo stradaju sedamdeset nevinih Crnogoraca koji su se zadesili u tom momentu u Podgorici.

Zar nije istina, da se skoro jedno stoljeće osporava i “zaboravlja” u udžbenicima historije svih obrazovnih institucija i nivoa u Crnoj Gori objasniti zašto su se Bošnjaci i Albanci u prošlom vijeku više puta našli pod ekstremizmom tzv. crnogorskog srbovanja, i zašto ta crnogorska srbovanja koja su rezultirala zločinima nad Bošnjacima i Albancima u CG koja još nikada nisu dostojno i memorijalno obilježena.

Da bi došlo do povjerenja među narodima Crne Gore, vlast je ta koja mora mnogo da učini, a to je kao prvo da državni simboli budu podešeni, i da ne vrijeđaju i podsjećaju muslimane, da je pod tim simbolima i za te simbole napravljeno više genocida nad njima.

Ova moja besjeda bi bila nedovršena ako se ne bi osvrnuo na pravi razlog ovog pisanja, a to je obilježavanje stratišta Bošnjaka i Albanaca u plavsko-gusinjskom kraju iz 1912/13. i 1919. godini.
Od onog dana kad je ‘Assocation of Bosniak’s’, pokrenuo incijativu za obilježavanje stratišta nevinih žrtava iz 1912/13. i 1919.godine, pa i 1924. u Šahovićima. Incijativa je završila u ladicama svih parlamentaraca države Crne Gore, što nije čudo.

Desilo se isto sa bošnjačkim prestavnicima, u istim institucijama, da se na incijativu nisu okrenuli, nego su se čak i distancirali od svojih sugrađana koji su izašli sa njom.
Jedan bošnjački prestavnik u tim državnim institucijama dobija incijativu, ali je baca u ladici, dok razmišlja kako da je najbolje i na koji način realizuje, ali kao svoju. Par godina kasnije dolazi do ideje, kako da upotrijebi svoju braću u Holandiji i od njih i njihovih ahbaba napravi inicijatore nove incijative, naravno sažete u puno kraćem obimu, da se nebi zamjerio gospodaru.
Dolazimo do krunskog pitanja, kako to da dr. Rastoder sa gore spomenutim kolegama pokreću inicijativu o Šahovićima, a iste godine dolazi inicijativa iz Holandije, i nekako se liče kao jaje jajetu. Obje inicijative, ona iz Holandije i dr. Rastodera govore o obilježavanju stratišta, ali ne ondje gdje se genocid desio, nego u čaršijama, Plavu i Bijelom Polju.

Zadužen za prekrajanje historijskih činjenica: dr. Serbo Rastoder

Svojim postupcima ova gospoda bi da zadovolje jedan dio svog pučanstva, koji traži obilježavanje stratišta, ali nije važno gdje, i drugi dio da zaštiti i ne “uvrijedi” potomke zločinaca.
Ako zajedništvo ne počiva na istini, poštovanju, meduljudskim odnosima i jednakosti, nego na lažima i obmanjivanju, onda tu nema budućnosti i zajedništva.

Ko su ovi naši ljudi koji se nose bahato prema svojoj historiji, prema nevino masakriranim djedovima i silovanim nanama, sigurno će se prepoznati, a i prepoznaju ih oni koji imaju u sebi i malo plavsko-gusinjskog patriotskog naboja.

Prema njihovom ćutanju, oni bi da nas natjeraju, da se se sve iz prošlosti, oprosti i zaboravi, radi njih i njihovih fotelja.
Žalosno!!!
Kako zaboravit ko smo mi!
Kako ustvari da zaboravimo naše najuglednije nevino ubijene sunarodnike ili pak ubijenog djeda, nanu, i djedovog brata, rođaka komšiju i sugrađanina. Kako zaboraviti opljačkanu kuću, zapaljenu i srušenu. Kako zaboraviti oteto imanje, otet i opljačkan dom i mal.
Ko smije zaboravit Sejda Redžića, koji je izmasakriran na Visitoru 1912. godine, i tako unakažen, opominjao nas je dugi niz godina, sa čime se moramo nosit kroz život.
Ko god to tražio od nas, budala je i nenormalan.
Ne sigurno, nemožemo i nesmijemo! Ako se oprost treba tražit, onda neka ga traže od onih kojih više nema, i onih kojima su život oduzeli.
Neka traže oprost od onih koje su vezali okolo stogova sijena i zapalili ih.
Neka traže oprost i pomirenje od onog kome su oči živom vadili.
Neka traže oprost od onog koga su živa derali, klali i zaklali kraj lubine jagnjeta kojeg je jadnik klao za kurban u Šahovićima!
Neka traže oprost od onih mušketanih na Previji, što ne htješe prihvatit njihovu vjeru, jer su imali svoju.
Oni koji su ubijali nevine ljude, mislili su da se treba samo okupat i tako sebi svoja pokoljenja očistiti od smrada i teška zadaha kojeg su ostavili svojim potomcima i svijetu u kojem su živjeli.
Ako žele oprost i pokajanje, što sumnjamo da žele, (jer to dosad nisu pokazali) neka obilježe sva stratišta nevino poklanih komšija, jer tako će ga možda dobiti, ali zaborava neće bit sigurno.
Ne od nas, jer nemožemo i nesmijemo!
Osvajanje naših krajeva i tiranija sa kojom su došli, ne može se olahko zaboraviti, jer rane koje su nam nanijeli, nikako da ozdrve, jer su duboke i bolne.
U čitavom prošlom vijeku najviše su očevi pokopavali svoje mlađahne sinove, a u manjem procentu se dešavalo ono normalno i prirodno; da sinovi pokopavaju svoje očeve.
Naše komšije pravoslavci vječno trčeći za nekakvom slavom, imamo produkt Šahoviće, Previju, kršćenja i protjerivanja drugih naroda sa svojih topraka. Najnovija stratišta u BiH završno sa Srebrenicom, gdje su počinili najveći genocide nakon Drugog svjetskog rata, i to pred očima cijelog svijeta.
O. de Balzak napisa: Slava je sunce mrtvih, ona svijetli samo iznad grobova”.
Balkan je bio vjekovima nečija protenzija, pa da nebi pominjao sve, samo ću se zadržat na onim koji su svim svojim kuvetom probali da budu prisutni na tim našim prostorima.
Bili su to Rusi od početka osamnaestog vijeka, sa protenzijom izlaska na Jadran. Nisu birali načina kako to da ostvare, pa preko nekog lažnog slavenstva i preko pravoslavne crkve, uspjeli su samo zavadit jedan narod a od Crnogoraca napravit, kako napisa Slavko Perović, lešinare, ubice i pljačkaše.
Od cara Šćepana malog, preko Jonina do današnjih dana “slavenska braća” nam remete mir, gdje dolaze deset genocida nad autohtonim stanovništvom Balkana.
U Enciklopediji Jugoslavije iz 1964. godine, čiji je glavni redaktor Miroslav Krleža, govori jedan podatak, da na našim prostorima od “prvog srpskog ustanka” do današnjih dana, nije bilo rata ni pobuna da Rusi nisu bili incijatori i učesnici nesreća.
Drugi dokumenat koji potvđuje učešće Rusa u ratovima, to je zastava oteta od “Crnogoraca” odnosno od Rusa, na Murini januara mjeseca 1880. god. Istu zastavu je odnio Ali-beg sultanu u Stambolu, koja mu je donijela unapredenje u pašu.
Da nijem intrigaša sa strane, nikad nebi došlo do nikakvih genocida koji haraju Balkanom stoljećima.
Niko nema pravo osporiti nam, da iznosimo istinu, jer mi drugo ni neznamo i nemamo. Niko nema pravo da zahtijevat od nas, da gnusne zločine zaboravimo i ne prezentiramo novim pokoljenjima istinito. I nećemo nikad i nikako dozvoliti režimskim istoričarima da istinu skrnave i zaobilaze.
Masakrirani na Previji, Šahovićima i mnogim drugim stratištima živjeti će, dokle god bude bilo nas živih koji mislimo na njih.
Oni koji brzo zaboravljaju, njima se nesreće ponavljaju!