Gospodine Ugljanin,

Suljko, jesi li to ti?

Imam ljudsku, moralnu, civilizacijsku, nacionalnu, a prije svega vjersku potrebu obratiti Vam se vezano za situaciju u Sanadžaku.

Naime, ja sam Vas odavno prekrižio, posebno od momentu kada ste pokušali sa srpskim nacionalističkim krugovima formirati paralelnu Islamsku zajednicu sa duhovnim centrom u Beogradu. Smatrao sam da Beograd za svoj duhovni centar može uzeti samo duhovno rastrojen Bošnjak. Međutim, tračak nade koji sam dobio bila je Vaša izjava u prilogu Centralnog dnevnika, bosanske TV1. Gospodine Ugljanin, bili ste kao vaktile, onaj stari dobri Suljko. bez dlake na jeziku, sasvim prirodni, kao što može biti prirodan čovjek koji govori ispravne stvari. Rekoste da je autonomija legitimni zahtjev, čak se pozvaste i na referendum koji smo sproveli 1991. godine, gdje je većina građana Sandžaka rekla „DA“ autonomnom Sandžaku, pa odoste čak i dalje sa tvrdnjom da se naše pitanje treba posmatrati u kontekstu reciprociteta sa pitanjem Srba u Bosni i Hercegovini.

I pravo da Vam kažem baš bigenisah ovo što rekoste. Nego, nekako mi bijaše previše za prvi put, pa sam morao 3 puta vraćati ove Vaše izjave, sve trljajući oči da me slučajno ne varaju. Vjerujte gospodine Ugljanin, ne bih ja to radio i uopšte ne bih sebe štipao da vidim da li sanjam, da nisam, eto slučajno, prije neki dan, pročitao da ste rekli da je autonomija prevaziđena stvar. Ali, sigurno su Vam to poturili ovi iz Beograda, pa Vi ih najbolje znate, njihov hljeb jedete, fukare su to goleme.

Ovi neki, što su Vas napustili, a što su Vas nekada plaho hajali, rekoše „ozdravio nam Suljo“, a oni drugi što Vas nisu nikad baš toliko hajali dodadoše „možda ga je Turabi dotako“. Ipak, bilo kako bilo, hajirli se Vi nama vratili na put autonomije. I zaista bi mi bili lukavi kad bi sad rekli ne može, jer ruku na srce, Vi ste ove parole, koje mi sada uzvikujemo, prvi glasno govorili.

Znam da iza vašeg zaokreta u retorici može stajati nekoliko stvari. Sada sasvim iskreno, volio bih da iza ovih Vaših riječi stoji spoznaja suštine Beograda i srpske politike prema Sandžaku i Bošnjacima. Vjerujem da ste nezadovoljni Vašim tretmanom u Vladi, vjerujem da ste i iz Turske dobili neke signale, ali želim da vjerujem i da ste se pokajali za loše poteze i da želite otići sa političke scene onako kako ste se na nju i popeli, odnosno kao borac za sandžačku „stvar“.

Gospodine Ugljanin, neću da vjerujem da Vas na ove riječi huška Beograd, kako bi u kolonu autonomaša, ubacio petu kolonu Bošnjaka. Siguran sam da Beograd mnogo nervira to što među ovim patriotskim blokom nema svoje ljude i siguran sam da će na sve načine pokušati da ih ubaci, ali eto, neću da vjerujem da ste to Vi.

Takođe Sulejmane, neću da vjerujem da ovu priču o autonomiji pričate da bi zadržali svoje biračko tijelo koje Vam se svakodnevno topi, eto, iako imam sumnje podučen ranijim iskustvom, neću da vjerujem da Vam je priča o autonomiji samo sredstvo, a da Vam je cilj fotelja.

Sulejmane, mislim da je s moje strane pošteno. Vrati se, dobro si došao, hajirli si nam ozdravio. Ali pazi, budeš li nas opet pokušao nasamariti, politička dženaza ti je neminovnost.

P.S. Ako nam dušmani otvore pismo, da vide šta ti pišem, neka znaju da imaju jasnu poruku iz Sandžaka. Sada i formalno skoro 90% bošnjačkih predstavnika zahtijevaju rješavanje statusa Sandžaka kroz formiranje autonomije, odnosno 30 od 35 vijećnika u Bošnjačkom nacionalnom vijeću stoji na tim pozicijama.

Almir Mehonić