Sa Gradačke džamije odlijegaše mula Nailov tendžik. Malo je onih što znaju da je namijenjen njegovom ahbabu.

Duž sniježne ledine se kaljavom džadom, pravo ka selu, probijaše službeno teretno vozilo. Skromno opremljen lopatama, krampom i dvije poludotrajale čelične sajle, žuti rudarski kamion mjesnih spasilačkih službi približavao se blatnjavom polju. Duž mekog tla vozač se vješto varakao lijevo-desno, da se ne zaglavi. Tek što se zaustaviše na čvrsto tlo kraj puta, iskočiše iz vozila radnici odjeveni u ofucana plava odijela. Kao na pustom ostrvu, zahrđali vojni džip i dva milicajca u rezervi bijahu odavno tu, nadomak zaleđene močvarne ravnice.

Ni jedni ni drugi nemahu osjećaj početka ni kraja svojega zadatka. Ni kakav teret imaju pred sobom. Niko ne zna da su tu radi insanske nesreće. A šta li je od svega istina? Ipak, sve je slutilo na jednu davnu tajnovitu smrt, koju, s obzirom na jučerašnje otkriće i naložena uputstva, treba objelodaniti. Jer, iako se čovjek ne rađa s osjećanjem edželja, često nije ni svjestan koliko ga, i na koji način, nečija smrt može zabrinuti. Čak i ovaj pronalazak davno nestale osobe, insanu nagoni slutnju i nedoumicu.

Zubato sunce tog martovskog jutra najavljivalo je još jedan naporan dan, pun nekakve prikrivene neizvjesnosti. Uplašeno i bezvoljno, mršavi radnik visokog rasta dograbi halat i poče čeprkati oko velike sante leda, iz koje provirivaše zaleđena insanska đovda. Nekoliko sati su bezuspješno proturali čelično uže, želeći da se ispod zamrzlog blata i gustog korijenja ševara domognu stradalnika. Protnuta trska ševara kroz ledenu santu pripsala je na prirodnu armaturu u kojoj je leš savršeno okovan i ukroćen. Bio je to glavom i bradom, i edželjom, ostarjeli pešterski putnik, sitni trgovac i šićardžija, čak i maloj djeci dobro poznati Feša džidžar.

Njegovo rohavo lice pripsalo je na stariju zemljopisnu mapu. Kao da je htjelo pokazati kuda je, i kamo prohodio ovaj neumorni i izdržljivi starac. Ovaj zadnji pešterski Robinzon duge sijede i skromno uglađene brade, pohodio je seoska domaćinstva, nudeći pune vreće raznoraznih predmeta iz svog džidžarskog carstva. Žilav i poguren, odjeven u olinjalo ruho, sa svojom poslušnim i neuhranjenim konjem jezdio je pr'o pešterskih sela. Bio je miljenik pešterskih djevojaka i žena koje su nestrpljivo čekale da se pojavi na svojoj pretovarenoj ragi, ili pak pješice, sav prekriven bisagama i gomilom vrećica punih Fešine bagatele. Volio je svoj posao koji mu je donosio dobar berićet. Na licu mu se poslije dobro obavljenog trgovanja moglo vidjeti zadovoljstvo.

Par neopranih, zakrpljenih i poderanih vreća, i vunjene bisage, sličile su pravoj pokretnoj kozmetičarskoj radnji iz koje je svakodnevno i vrlo uvježbano, manirom iskusnog sihirbaza, oduševljavao svoje radoznale mušterije. Mahom su to bile naivne pešterske domaćice koje su rijetko, ili gotovo nikada, svraćale na okolne pijace. Fešine su torbe i bisage bile pravi sajam raznoraznih džidžurija: jeftinog nakita, češljeva, ogledala, pomada, sapuna, igala za šiće i pletenje, ukosnica, susta, puljki, žileta, duhankutija, rumenila, bjelila, džezvi, sahana, safa, vretena, mahaljki, karaboje i boje za pređu, i još mnogo čega.

Maštajući o skromnom šićaru, trampio je svoju za seosku robu. Često bi na svom veoma hudom i neuhranjenom konju zadrijemao. U tako kratkom snu bi najčešće viđao mlađe djevojke, okupljene oko sebe. Često bi pričao o usnuloj mladoj ženi:
- Idi u onu kuću i mojoj sestri ovo ogledalo odnesi! – reče žena i kao peškeš dade mu punu torbu para.
Vidno uznemiren i obradovan Feša dospje pomenutoj kući. Kad tamo - ista žena! Ona mu reče:
- O mahniti Feša iz Bukreša!
- Mamiparo jedna! - vikao bi mu Salko Najov, - sve ni pare poharči! Nemamo mi kad da se bavimo dokolicom i da harčimo pare na tvoju bagatelu i džidže!
- Nemo’ tako, brate slatki! Pa i Feša treba od nečega da živi…
Imao je običaj da usred sobe svog pešterskog domaćina klanja. Savladanog od umora, često bi ga, usred namaza, ugrabio drijem. Radi toga je dobijao česte prijekore i pridike.
- Nemo’ mi tu ljipševat na pustećiju! Haj’ tamo u ćošak pa bazdi! – prekorav’o bi ga adžo Demir. – Naspava’ se, pa se posl'je griješi!

- Eeeeh, moj adžo Demire, dunjaluk je ahiretska bašča! Insan ti je vazda jednom nogom u četvrtak, a drugom u petak. Bljiža je smrt, no jaka za vrat! – uzvratio bi Feša bez dvoumljenja.

U mnogim pešterskim domaćinstvima je kao vješt muhabe‘džija i sjajan sagovornik dočekivan na muštuluk. Njima se predstavio kao solidan vjernik i vrlo dobar poznavalac Kur’ana i suneta. Njegov bi muhabet bio sebet da ga domaćini i njegovi musafiri slušaju do u sitne sahate. Dužnosti “zvača” se rado prihvatao. A ponekad, tokom ramazanskih večeri, obnašao bi dužnost mujezina, učača dova, jasina i mevluda. Nije mislio na arđave, nego je birao dobre ljude. Nije varao, ali je često doživljavao da bude prevaren. Ojađen i potkradan samo bi odmahnuvši rukom izgovorio:
- Futo karabojno!
- Kud’ hoj veseo bio, po ovom kijametu? Ostani da noćimo. Noj je dušmanin. Od akšamskog posla nije fajde! – bijahu to Rahmanove riječi upozorenja svom čestitom i bezazlenom musafiru.
– Jok, ne mogu, čekaju me! – odmahnu rukom i krenu.
Vrijeme se munjevito mijenjalo. Još s večeri se u havi osjećala naka nevidljiva opasnost. Ka’ da je s nebesa nakav tihi avaz najavljivao beskrajno daleku noć. Hladne vjetrove i ciču što šibaju i ubijaju merak za životom.
– Đe goj da se obrnem, sve je bijelo od snijega. Mrko je i tmurno jedino tamo ka Giljevskim brdima. Mene, moj Rahmane, uvijek vabu daljine. Ako ne odem tamo đe sam nakastio, vazda slutim da ću panut‘ dušeka. Odavno ti velim da tmurni oblaci koji su rano počeli da se spuštaju po ovim dolinama, i nevidljive nebeske sile sa šidetli vjetrovima, najavljuju dugu i studenu zimu! – pričao je svom domaćinu od koga se opraštao blagosiljajući ga.

Slutnja i strahovi njegovog domaćina se obistiniše. Nesretno zalutao i zagubljen tumarao je nepreglednim poljem, ali nije odolio studenim strahotama sandžačkog Sibira. Snježna zemlja, kojom se teško kretao, proždirala je njegov krhki i povijeni starački hudžut. Predan zaboravu nije ni trunke bio svjestan da se na tom istom putu gasio njegov život. Bojažljiva i nježna Fešina duša bližila se kraju.

S obzirom da je život provodio u zabitima, koje su pripsale na beskrajno more, bijela smrt u njemu budila je sjećanje na opustjela polja prekrivena morem pešterskog ječma, nepokošene trave i cvijeća u čiju je vječnost sve više utanjao. A sve je bilo samo zabačena i nepregledna ledina. I tišina. U njoj je, pod zemljom, u svojim tamnim jazbinama tiho pulsirao život nekih nevidljivih bića. Naspram samo jednog ovog, koji se nepovratno tulio.

Nisu ta podzemna nevidljiva bića osjećala gašenje ritma samo jedne vidljive duše, koja se borila sa stvarnošću. Zamišljen u dubinu ljetnjeg akšamskog neba na Pešteri, nije ni slutio da ga u svoje snijegom prekrivene čeljusti guta tajanstvena daljina Bisljimove kuće, šapućući mu o džumbusu, svatovima i musafirima, koje je valjalo zvati na svadbu sljedeće hefte:
- “Žene u srijedu na k’nu, a ljudi uoči petka”!
Kao bukagijama okovan, sam, k’o vuk na kijamet, prkoseći vjetru i vijavici, jedva je koračao; bolno i tromo. Ritam povremene škripe gumenih piroćanskih opanaka ispod stopala, uvučenih u kvasne vunjene naglavke, sve je više usporavao. Nanosi snijega na sivoj bradi, mustaćima i vjeđama, ledili su svaki damar njegovog koščatog lica. Usporeni i otežali pokreti Fešinih staračkih ruku sve su teže odolijevali jakim naletima nesnosne puhnjave. Zanoktice mu kao igle parahu ukočene prste.
Mrak gust kao tijesto navuče se nad horizontom. Taman što pomisli da je nadomak sela, osu mu se tlo pod nogama, i do koljena utonu u polusleđenu utrobu omekšale zemlje, prekrivene bijelim filijama snijega. Svehlo koščato tijelo pade preko polunatopljenih vreća i punije strane bisaga, od kojih se nikada nije razdvajao.

U te kasne akšamske sahate bijela smrt ozbiljno cukaše pred dunjalučkom kapijom starog i iznemoglog pešterskog putnika. Tiho i sigurno, utanjao je u san koji bijaše kao najljepša igra:
Pred Fešinim očima svanu krasan ljetni dan. Tamo iza cvijetnih Braćačkih livada, sabahsko sunce proturaše svoju sjajnu žraku po baščama, obasipajući široku avliju u koju pristizahu Bisljimovi svatovi, rodbina i musafiri. Fešu bijahu turili za bajraktara. Čekajući polazak po nevjestu, na orošenoj travi, sam samcit, ponosito vađaše svog dorata. Odjednom se obrete u svatovskoj sobi. Prelijepa nevjesta Ajkuna mu sa ibrikom, leđenom, i presamićenim peštemaljom u bijelim rukama, posipaše za svatovski ručak. Na povratku, učini mu se da nije svat, no kao da na konju plovi po nebesima. Baš tu poviše valovitog Trojana. Kakva dunjalučka ljepota, pomisli, sve dok se letjeći, kao melek, preko zadivljujuće visine bijelih pešterskih oblaka, ne surva u beskrajnu provaliju.

Kao u promrzle ptice, Fešin je život, nalik na dotrajali fenjer, zgasao u mrazu i talogu Braćačkih ševara. Nestao je na samom početku još jedne duge i studene zime. U rano proljeće, kao sužnja okovanog u hladne falake bjeličastog mraza, snijegom prekrivenog, našli su ga pešterski čobani. Ispod debelog sloja snijega, kao iz poderanog ćefina, virila je Fešina duga brada, koju su mrsili pomahnitali sjeverni vjetrovi.

Drob starog sandžačkog Prometeja, oštrim kljunom i kandžama, kidao je krilati bijeli orao. Fešine djetinjaste, modre oči, nevino uperene u nevidljivog spasitelja, kljuvali su pregladnjeli gavranovi i pešterske vrane.


(Priča temelji na istinitom događaju; Feša Džidžar se smrzao na Pešterskoj visoravni decembra 1979. god.)