Poštovana gospođo Anđelina,

Da li scenarij Vašeg filma bar približno odražava istraženi i utvrđeni obrazac po kojem je vršen taj gnusni zločin nad hiljadama silovanih žena? Da li i koliko ideja, poruka i fabula Vašeg filma odstupa od stvarne zbilje koja je tema filma? To su osnovna pitanja koje Vam žrtve žele postaviti i na njega dobiti odgovor? Ne možemo prihvatiti da film falsificira stavrnost kroz koju je prošlo hiljade silovanih Bošnjakinja. Znamo da nemožemo zabraniti da film napravite po svojoj osobnoj želji, ali možemo učiniti sve što je u našoj moći da ga, ako njegova poruka i sadržaj budu drastično odstupali od zbilje koju tretira, javno kompromitiramo.

Žene - žrtve rata u Bosni i Hercegovini, ali ne samo one, su izuzetno zabrinute i uznemirene na glasine o namjeri koju želite poslati svjetskoj javnosti Vašim filmom Untitled Bosnian Love Story, kojim ćete, kako čujemo, falsificirati historijsku istinu o zločinima silovanja Bošnjakinja u periodu između 1992 i 1995. kada je vršena najbrutalnija agresija na našu državu i ljubavnoj predaji Bošnjakinja sopstvenom zločincu i predstavniku države koja je planirala, naređivala i kontrolirala izvršenja svih zločina uključujući i zločine seksualnog zlostavljanja, kojima je namjeravala da denacionalizira i dehumanizira žrtvu. To je jedina istina koju smo spremne braniti do sudnjeg dana. Ta istina nije samo istina koja je nastala iz osobnog bolnog iskutva predsjednice ovog Udruženja i njegovih aktivista, već iz heljada napisanih i nenapisanih svjedočenja žena starosti od 12 do 80 godina koje su prolazile kroz najgnusnije torture seksualnog silovanja i drugih načina zlostavljanja u 67 okupiranih općine napadnute Republike Bosne i Hercegovine.

Udrženje žena-žrtva rata u Bosni i Hercegovini raspolaže sa više od hiljade pisanih izjava – autentičnih svjedočenja žena nad kojima je izvršeno seksualno nasilje. Prema naučnoistraživačkim podacima Instituta koji se bavi istraživanjima svih oblika zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava pa i zločina seksualnog nasilja i analiza brojnih svjedočenja žrtava tog oblika zločina ukazuju da su silovanja Bošnjakinja, ali i Srpkinja koje su bile u bračnoj zajednici sa Bošnjacima, vršena sistematski i po dređenom obrascu, tj. po generaliziranom načinu, kao da je u Beogradu unaprijed napisan scenarij kako da silovatelji obave taj gnusni zločin, zbog čaga ih je ICTY u Hagu tretirao objektivnim elementom udruženih zločinačkih podhvata i sastavnim elementom genocidnih namjera. Zločin seksualnog nasilja je vršen po unaprijed zadatom obrascu kojeg su istraživači genocida nazvali »generaliziranim zločinom«.

Da li scenarij Vašeg filma bar približno odražava istraženi i utvrđeni obrazac po kojem je vršen taj gnusni zločin nad hiljadama silovanih žena? Da li i koliko ideja, poruka i fabula Vašeg filma odstupa od stvarne zbilje koja je tema filma? To su osnovna pitanja koje Vam žrtve žele postaviti i na njega dobiti odgovor? Ne možemo prihvatiti da film falsificira stavrnost kroz koju je prošlo hiljade silovanih Bošnjakinja. Znamo da nemožemo zabraniti da film napravite po svojoj osobnoj želji, ali možemo učiniti sve što je u našoj moći da ga, ako njegova poruka i sadržaj budu drastično odstupali od zbilje koju tretira, javno kompromitiramo. Svi oni koji poznaju psihologiju žrtve- žene nad kojom je izvršen gnusan zločin silovanja, znaju da je nemoguće da se silovana žena, pod uvjetom da nije patološka ličnost, zaljubi u svog silovatelja. Pogotovo to znaju oni koji poznaju kulturu i tradiciju muslimanki/Bošnjakinja. Napraviti film koji će biti falsifikat stvarnosti ne odgovara ni žrtvama ni stvaraocima filma. Umjetnost i nije umjetnost ako falsificira stvarnost iz koje crpi ideje. Protagonisti u Vašem filmu, koji žučno i javno brane ideju i poruku Vašeg filma, upućeniji su u psihologiju narkomana nego u bol i psihologiju žene nad kojom je izvršeno seksualno nasilje. Filmski umjetnici koji zdušno brane ono što želite reći filmom ili su korumpirani, pretjerani ljubitelji »zelene novčanice« ili su odgojeni bez sposobnosti empatisanja sa bolom žrtve. Pokušajte napraviti priču Untitled Love Story, istog scenarija kao što pravite ovaj, zbog kojeg smo zabrinuti a možda (kada ga budemo gledali) i duboko povrijeđeni,u kojem ćete samo zamijeniti imena glavnih uloga: Afganistanac (Taliban) umjesto Srbina, Amerikanka umjesto Bošnjakinje. Ako budete imali problema sa izborom umjetnika koji će odigrati te uloge, ne brinite umjetnici koji sada rade na Vašem prvencu će to odraditi. Ostavimo te i takve umjetnike njihovoj savjesti. Mi se obraćamo Vama, draga Anđelina. Na osnovu iskrene zabrinutosti nas kao žrtava, a naprijed navedosmo ne samo nas, željeli bi, prije nego što definitivno Vašu priču ne stavite na filmsko platno, sjednemo zajedno sa našim ekspertima iz sociologije i psihologije kulture i filmske umjetnosti, kao i sa istraživačima zločina, i pokušamo poruku filma približiti socijalnoj stavrnosti na koju se film odnosi, na način kako je to urađeno u brojnim drugim filmovima. Podsjećamo Vas samo na jedan od brojnih filmova iz američke filmske produkcije koji su izuzetno dobro prihvaćeni od američke publike jer su istinito odrazili društvenu stavrnost Amerike i američkog naroda. Jedan od takvih filmova je For Love of Liberty ( Za ljubav slobode) reditelja Franka Martina, koji je pošteno i dobronamjerno, tj. istinito prikazao ljubav Afro-amerikanaca prema svojoj domovini Americi. Taj film, a sigurno nije jedini, koji je doprinio da amarečka javnost bolje upozna stvarni karakter Afro-amerikanaca. Takvi filmovi zbližavaju narode i rase. Amerikanci više nemju problema da čak i svog predsjednika izaberu iz Afro- američke skupine. Željeli bi smo da i Vaš film bude iskren i filmskim jezikom milionskoj publici prenese istinu o načinu kako su silovatelji silovali žrtvu i kako se stvarno žrtva osjećala nakon doživljenog tako gnusnog zločina.Tražimo istinu i samo istinu. Reći ćete da je Martinov film dokumentarni, a Vaš igrani. U tome i jeste problem. Dokumentarni film je sam po sebi istinita priča u kojem su poznati konkretni identiteti žrtve ili junaka. Vaš film se bavi identitetom određene grupe – Bošnjačke zajednice. Zato Bošnjaci i najviše strahuju kakav će te karakter njihove zajednice odslikati – normalan ili patološki, istinit ili lažan. Filmski stvaraoci koji smatraju da se lažno može ispričati određena društvena stavrnost daleko su od umjetnosti. Da li Vam je poznato da je neki film lažno prikazao strahote stradanja Židova? Nema ih! Gotovo da su svi snimani kao da im je scenario pisala Ana Frank. Istina je najvažnija karika na putu ka pravdi, a pravda ka pomirenju. Samo istina izrečena, pored ostalih, i filmskim jezikom, može doprinijeti da ljudi i narodi u Bosni i Hercegovini nađu svoj duševni mir, izgrade povjerenje i započnu život u međusobnom povjerenju i toleranciji. Tome može doprinijeti i Vaš film i na toj osnovi smo Vam zahvalni ako to i tako uraditi. To posebno očekujemo od Vas kao poznatog filmskog umjetnika i uvažene ambasadorice UNHCR-a, koja po svijetu promovira humanizam.

U želji da ozbiljno shvatite ovaj vapaj žrtve, iza koje, kako je poručio nobelovac Elih Vizel, treba da stoje svi dobri i pošteni ljudi, očekujemo, čim prije, da sa Vama obavimo razgovor i osobno nas uvjerite da su naša strahovanja na to da bi Vaš fim odaslao u svijet lažnu percepciju o Bošnjacima, posebno o Bošnjakinjama, kao žrtvama genocida počinjenog za vrijeme agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, neosnovana. Sveti zadatak svih nas, a posebno žrtava koje preživješe brojna zvjerstva i zločine, uključujući i zločin genocida na kraju XX vijeka u središtu Evrope, je da govore istinu i razotkrivaju laži i falsifikate.

Zato Vas molimo, a našu molbu smo Vam usmenim putem dva puta poslali preko šefa Ureda UNHCR- a u Sarajevu gaspodina Huseina Navide, da upriličite sastanak sa predstavnicima žrtava koji bi bio od koristi objema stranama u ovom spornom slučaju, stoji u pismu koje su potpisali predsjendik Saveza logoraša BiH Murat Tahirović i predsjednica Udruženja »Žena-žrtva rata« Bakira Hasečić.