Dr. Redžep ŠKRIJELJ: Uvrede izgovorene na račun drugoga su danas realnost koju mnogi nastoje relativizirati. Ostaje samo nada u vezi pitanja: da li smo spremni da tu nešto promijenimo? Pozivanje na moralne odredbe naše islamske vjere i Kur’ana Časnog čini nam se opravdanim, usprkos činjenici da ih se najmanje pridržava dio vjerskog vrha. No, vrijedi se ponadati da će se nešto, na bolje, promijeniti. Bez obzira kada je i kako izrečeno, sve ovo ovisi o našem javnom ponašanju i moralu. Dugo ćemo, ovako podijeljeni, čekati na trijumf naše odlučnosti da se stane na kraj podjelama i uvredama. Da li smo korak nazad, k dobu kada se govorilo: “Tu ćeš mi riječ platit’! – besu ti dajem!"

„To su oni kojima će nagrada biti data dva puta, zato što su bili strpljivi i što uzvraćaju lijepim na ružno." Kur’an XXVIII/54)

Riječ je kroz ljudsku historiju, najčešće, imala namjenu zbližavanja ljudi. Oduvijek je riječ bila jedan od čvrstih direka na ćupriji preko koje su se ljudi primicali sebi sličnim individuama. I mi čitav svoj životni vijek provodimo u nastojanju da se približimo jedni drugima, a da nas u tome razumiju i oni pored nas.

I jedan od Indžilla svjedoči da: „U početku bješe Riječ”! Jeste: “Prvo je bila riječ, a riječi je predhodila misao. Za lijepu misao kao i za lijepo izgovorenu riječ čovjek će biti nagrađen. Za ružnu misao čovjek neće biti kažnjen za razliku od izgovorene ružne riječi za koju se kažnjava”, al’ šta vrijedi kad kod Bošnjaka ona teško zaživljava. Ko talog telfe u praznom fildžanu, sve uočljiviji međubošnjački nesporazumi paraju damare našeg strpljenja, a naš bošnjački duh nagone u beskrajno duboki i zatamnjeni ponor strahovanja da stvar ne izmakne kontroli.

Riječi na sve strane, upućene putem pisanih i elektronskih medija: neprijatne, neiskrene, optužujuće. [ “…lijepa riječ, kao lijepo stablo: korijen mu je čvrsto u zemlji, a grane prema nebú; ono plod svoj daje u svako doba… A ružna riječ je kao ružno stablo: iščupanom stablu s površine zemlje nema opstanka… Allah će vjernike postojanom riječju učvrstiti i na ovom i na onom svijetu… Allah radi što hoće". (Kur’an XIV/24 - 27)]

Svakodnevno i bez zastoja pojedinci ih konstruišu, i slažu, sa namjerom da blate drugu stranu, favoriziraju i reklamiraju sebe i svoje ničim potvrđene zasluge. Ipak, vrijedi se upitati: kako se, i ove 2010., teško pridržavamo riječi, te, svih napora vrijedne, civilizacijske vrijednosti? Dovoljno smo ranjivi pa je džais kloniti se opasnosti poganog jezika koji je u našoj sandžačkoj stvarnosti našao pogodnu podlogu. Vrijeme je, odavno, za poruke razuma i razumljivog duha koji treperi u našim sandžačkim dušama punim dostojanstva i topline.

Naša čula sve više odstupaju od retorike mržnje i netolerancije - uzmiču na sve moguće načine. Takav je stav zauzela većina učesnika na izborima za novi saziv Bošnjačkog nacionalnog vijeća (6. juna 2010. godine), uprkos stavu dijela bošnjačkih predstavnika koji se nisu klonili agresivnih govora, konstrukcija i riječi koje su „sjekle oštrije od sablje“.

Danas se riječi „što ka‘ mehlem liječe“ koriste u minimalnoj mjeri. Pjesnika je svojevremeno usmrtila “prejaka riječ” (B. Miljković). U ljudskoj historiji je jedan dio ljudi stradao zbog neodstupanja od izgovorenih besjeda. Riječi stvaraju rane koje nikad ne zarastaju, a u Sandžaku ih ima i među rođenom braćom. Zavađeni jedan drugom iz dana u dan postaju krvni i politički neprijatelji.

Ostaje samo nada u vezi pitanja: da li smo spremni da tu nešto promijenimo?

Uvrede izgovorene na račun drugoga su danas realnost koju mnogi nastoje relativizirati. Ostaje samo nada u vezi pitanja: da li smo spremni da tu nešto promjenimo? Pozivanje na moralne odredbe naše islamske vjere i Kur’ana Časnog čini nam se opravdanim, usprkos činjenici da ih se najmanje pridržava dio vjerskog vrha. No, vrijedi se ponadati da će se nešto, na bolje, promijeniti. Bez obzira kada je i kako izrečeno, sve ovo ovisi o našem javnom ponašanju i moralu. Dugo ćemo, ovako podijeljeni, čekati na trijumf naše odlučnosti da se stane na kraj podjelama i uvredama. Da li smo korak nazad, k dobu kada se govorilo: “Tu ćeš mi riječ platit’! – besu ti dajem! Jesmo li sve dalje od Bese naših predaka - vakta kada je data riječ carovala i izgovarala se s počašću i oprezom. Ima li mjesta našim verbalnim koškanjima u stadijumu našeg veoma vidljivog privrednog nazadovanja koje snažno pothranjuje naša nesloga, karijerizam i moralno posrnuće?

“Riječ je čin” (Sartre), a jedna od riječi je sadržana u našoj staroj besi - zavjet, zakletva! Odustajanje je značilo odlazak na Muslihunski sud - Sud časti koji raspravlja o pogaženoj riječi i moralu pojedinca. Dati riječ pa je poreći značilo je sukobiti se i pristati na dobrovoljan izgon iz “halka” koji izriče naš tradicionalni- tribalni kodeks. Tu je i njegovo veličanstvo Muslihun - posvećen cjelosno svojoj ulozi, elokventan i pravičan. On saslušava i sa ostalim sebi ravnim muslinunima izriče prijekor za laž, za svaku nepotrebno prosunutu riječ ili uvredu nanijetu drugoj strani.

Znameniti naš Zaim Azemović, književnik i etnolog, opomene radi na sve ovo sugerira: „Pamet je u narodu!“, i to: davne 1987. godine raskošnom bošnjačkom tradicionalnom seharom „U riječima lijeka ima!“

„Pametnom je i išaret dovoljan!“ svjedoči stara mudrost, koju govore oni koji “znaju moć riječi“ (F. Muhić). A zašto se ovaj moralni pad, ovdje, najviše među nama osjeća? Zato što smo od naših predaka naslijedili da se od nevaljale (h'rđave) riječi bude najranjiviji. Neodmjerena riječ je naša Ahilova peta! Riječ je vezana sa vremenom i ima svoj rok važnosti i upotrebe.

“Niko nije postao kmet u svom selu!”, a kamoli neki mali ljudi koji se, vidno razočarani zbog toga, zapute u druga mjesta i, nakon svega, drznu se da osunu verbalnu paljbu na sugrađane koje ni ne poznaju, a kamoli da su im sopstvenim intelektualnim kvalitetima, bar za dlaku dorasli.

Vakat je upaliti fenjere i odagnati mrak iz naše pomračene svijesti i, što prije, naći rješenje za nagomilane nam nesporazume. Odbaciti teške, uvredljive i jeftine riječi ( “ni pet para vrijedne” ) zamijeniti ih “dukat vrijednim” , i postepeno otvarati “gvozdene kapije” mentalne tvrđave u koje smo se, uzajamnom nepažnjom i nepoštovanjem, odavno pozaklapali.
Čuveni epski pjevač Murataga Kurtagić je radi pogane riječi nasrnuo da čovjeka “rastrbulji” , ali je na saputnikov poziv: sabur i salamet, Murate! – izgovorom kelime-i šehadeta odustao. Kao protivterapiju za bujicu naših - bošnjačkih nesuglasica možemo ponuditi riječi mudrosti naših istaknutih mislilaca:
- “Оva tiranija riječi nije metaforička, već sasvim direktna deskripcija objektivnog stanja svijesti čovjeka". (F. Muhić);
- “Može se desiti da vam neko ubaci virus loših misli, ali mu ne dozvolimo da nam obori sistem". (S.Bugari);
- ‎"Budimo kao berićetna (sretna) voćka koja će uvijek i svakome, bez obzira na sve razlike, davati plod.” (S.Bugari);
Il’ nam još uvijek predstoji bojazan od one stare - pešterske izreke: "Sad je hora za katilja, ćafira i džahilja!?”