Avdo METJAHIĆ: Svi ovi koji su se “upregli” u službi svoje zajednice, imali su nadljudsku fizičku i moralnu snagu, i bili su na putu da je upotrijebe. Znali su da je moralno ono poslije čega će se lijepo osjećati, i nisu se dali posustati i poslije svih prepreka koje su dolazile od ljudi iz sopstvene zajednice. Išli su naprijed prema već dobro određenom cilju. Bili su također sigurni da će im se na putu prema cilju pridružit svi oni koji su bili neobaviješteni, zalutali, i oni koji nisu znali bolje na početku. Akcija za ostvarenje cilja: “Islamski i Kulturni Centar Plav i Gusinje”, počela je i niko je nije više mogao zaustavit. Nedugo poslije incijatori ideje imaju uz sebe preko pedeset porodica, čvrsto riješenih da ih niko neće poljuljati sa tog puta. Izabran je odbor sa predsjednikom na čelu, koji registruje džemat pod gore navedenim imenom, i počinje sakupljanje donacija.

Engleska izreka kaže:
“Prevari me jednom - sram te bilo,
Prevari me dva put – sram me bilo”.

Ljudi nebi smjeli da izbjegavaju ono što je za opšte dobro svoje zajednica, ali to mnogi čine iz pakosti, zavisti, ljubomore, neznanja i dosta puta iz neobavještenoisti.
Grupa muhadžera koja je ostala dosljedna postavljenom cilju, nije se okrećala na sve izavove koji su dolazili od zalutalih članova njihove zajednice. Išli su naprijed, što će se pokazati kao ispravan i jedini put.

Svi ovi koji su se “upregli” u službi svoje zajednice, imali su nadljudsku fizičku i moralnu snagu, i bili su na putu da je upotrijebe. Znali su da je moralno ono poslije čega će se lijepo osjećati, i nisu se dali posustati i poslije svih prepreka koje su dolazile od ljudi iz sopstvene zajednice.
Išli su naprijed prema već dobro određenom cilju. Bili su također sigurni da će im se na putu prema cilju pridružit svi oni koji su bili neobaviješteni, zalutali, i oni koji nisu znali bolje na početku.

Akcija za ostvarenje cilja: “Islamski i Kulturni Centar Plav i Gusinje”, počela je i niko je nije više mogao zaustavit. Nedugo poslije incijatori ideje imaju uz sebe preko pedeset porodica, čvrsto riješenih da ih niko neće poljuljati sa tog puta. Izabran je odbor sa predsjednikom na čelu, koji registruje džemat pod gore navedenim imenom, i počinje sakupljanje donacija.
Često dolazi do trzavica unutar odbora, i to uticajem iz vana, gdje se traži skoro na svakom sastanku, da se promijeni presjednik, jer nije po aršinima mnogih, govoreći da je njegov babo “protiv Jugoslavuije i neće mnogi da idu za njime”. Ovo je bio izgovor nekolicine u odboru, jer su bili prijateljski povezani sa opstruktorima.

Ovakve nebuloze su se mogle čuti na svakom sastanku, ali većina odbornika ih je odbacivala i to sa prezirom. Borili su se svim snagama da zadrže mir i jedinstvo, i da ne dođe do podvajanja, pa su često, da bi bilo mira u kući prihvaćali sastanke sa ljudima koji su usporavali ostavrenje projekta sopstvene zajednice. Projekat je usporavan na razne načine, tako da jedna grupa ljudi organizuje fondaciju o adaptiranju džamije u našem kraju, agitujući da se svi fondovi usmjere prema njihovom projektu, jer to je sveta obaveza.

Novo formirani džemat da bi bio bliži svojoj zajednici osniva radio sat, koji se emituje jednom nedjeljno, i koji bude slušan u skoro svim domovima muhadžera Plava i Gusinja u Njujorku. Da bi omeli rad i prosperitet novo-stvorenog džemata, ista grupa formira paralelni radio sat, i na taj način nastavljaju sa opstrukcijama, koje neće ugroziti započeti projekat, ali će ga usporit za jedno izvjesno vrijeme.

Intrigaši iz naše zajednice ne miruju, te preko svojih ljudi u odboru traže da se sastanu sa džematlijama i odborom, našto svi odreda pristaju. Eto možda će nešto valjano predložit i pridružit se džematu, tako da bi se krenulo prema cilju. Sastanak se održao u kući jednog od odbornika u Queensu, gdje je prisustvolo ukupno oko pedesetak ljudi. Sastanak je otvorio predsjednik i tražio od “gostiju” da im izlože cilj njihovog traženja za ovoj sastank, kada jedan iz grupe i to najstariji, uzima riječ:

- Slušajte me braćo, mi smo došlji na ova sastanak, da se priključimo džematu, alji moraju se naši zahtjevi ispunit, ako hoćete da budemo sa vama. Mi smo ti koji smo prikupilji pare da se adaptira Vezirova džamija, i ako prihvatite naše zahtjeve u stanju smo da odradimo i ovu ovdje.

Jedan od odbornika je ustao pitajući istog gospodina:
- Prije svega mi vas nismo zvali na nikakav sastanak i dogovor, nego ste vi tražili ovo, ali svakako kad smo tu želimo čuti vaše zahtjeve.

- Evo ovako smo mi to misljili. Da se promijeni odbor u koji ćemo ući i mi svi. (Bilo ih je u grupu možda sedam ljudi a odbor je imao jedanaest članova sa presjednikom. op.A.M.).

Tražimo da se izabere novi presjednik, i to predlažemo ovog gospodina, – pokazujući rukom prema jednim iz njihove grupe, i obraćajući se ljudima kao da su bili djeca.
Autor ovih redova ustaje i traži riječ od predsjednika, pa se obraća istom gospodinu:

- Gospodine, žao mi je sto čujem ovo od vas, jer sam ja došao na ovaj sastanak u nadi da ćete da nam se priključite i da naš džemat bude brojčano veći, ali ne na ovaj način kako ste vi krenuli. Cilj koji smo sebi zacrtali, mi smo na putu prema njemu i ništa nas neće zaustavit, pa vi bili sa nama ili ne. Drugo, ovdje danas nema biranja dok mandati odbornicima i predsjedniku ne prođu, a koji su zacrtani statutom. Svaki koji bi želio biti biran mora bit član ovog džemata ravnu godinu dana, a vi nijedan niste.

Ali-pašina džamija na Astorji Džemat je tada imao približno dvjesto hiljada dolara u fondu, i tražio se objekat koji bi odgovarao našoj zajednici. Opet su intrigama iz vana i od ljudi koji su kasnije ušli u odbor, obmanjivali članstvo sa raznim mahinacijama i na kraju kupili dva vijeka staru kuću, sve agitacijom mladog imama, da je: “bolje išta no ništa”. Pošto do onda nije imao nikakve plaće, trebao mu je objekat, gdje će imati plaću i “begovat” na svoj način.

Isti gospodin je ustao ljut i počeo da viče.
- Ne možete vi da donosite neke zakone koji vama odgovaraju, mi na to nećemo nikad pristati!

Pošto je bio na nogama obratio se svom društvu:
- Ustanite idemo, jer sa ovijema se ne može dogovarati.

Nije se moglo više raspoznati ko sve priča i šta se kaže, ali jedan glas je bio nadjačao sve ostale. Bio je to Naso Koljenović koji se je obratio ovoj grupi i njihovom vođi:
- Jes, mi ovoliko ljudi morali bi da prihvatimo ono što ste nam predložili. Nema toga ljuđi, nas je većina pa po svim ljudskim i Božijim zakonima vi ste dužni da prihvatite većinu. Mi idemo prema cilju, kako reče posljednji govornik, sa vama ili bez vas.

Nekoliko nedjelja poslije ovog sastanka dolazi opet do prijedloga da se izmijeni presjednik IZ, ali sad od par odbornika džemata, dajući i dalje iste razloge, pa radi mira u kući, presjednik saziva sastanak u kući jednog odbornika, ali ovaj put u Brooklynu. Na sastanku traži da mu se dokaže pravi razlog, a ne rekla kazala, pa kad ga nisu imali, on daje ostavku, sa pravom da on predloži drugog čovjeka i ostane u Upravnom odboru. Bio je to sramni čin nekolicine članova odbora, a njegova ostavka radi ostvarenja cilja, veliki podvig čovjeka koji je mislio dobro svojoj zajednici. Njegove riječi su bile ove:
- “Hvala svim mojim jaranima koji me podržavaju, da ostanem i završim svoj mandat, ali ne hvala vama, koji ste intrigama doveli do ovoga. Meni nije stalo do presjednikovanja, ali mi je stalo do ostvarenja zacrtanog cilja. Danas ako bi glasali, ja ostajem na dužnosti koju su mi dali džematlije. Da nebi došlo do podvajanja i onog malog krila koje se okomilo na mene, neka vam bude, a ja nastavljam radit istom žestinom u odboru i džematu”.

Dao je ostavku i predložio čovjeka, kojeg je smatrao da će vodit džemat u pravom smjeru i doći do cilja. Reče jednom jedan iman čovjek:
“Ima li tragičnijeg čovjeka od onoga koji je, najzad, dobio ono što je želio”

Oni koji su tražili ostavku predsjednika, nisu bili iskreni prema sebi, pa ni prema džematu i cilju kojeg je džemat zacrtao. Istine radi, ondašnji i prvi predsjednik IZ Šeljo Čekić, sa ovim gestom pokazao je da je čovjek humanista, patriota i veći od sviju, koji su insistirali na njegovoj smjeni. Njegovom ostavkom i njegovim nepromijenjenim tempom rada za svoju zajednicu džemat je ostao jedinstven, umirijući one koji su htjeli reagovat na ovu neopravdu.

Ovo su bile samo par trzavica, koje su zadavale veliki udarac džematu, ali i ako pod teretom intriga džemat je išao naprijed i svakim danom se povećavao, pa se je primjećivala blistava svetlost na kraju tunjela.
Džemat je tada imao približno dvjesto hiljada dolara u fondu, i tražio se objekat koji bi odgovarao našoj zajednici. Opet su intrigama iz vana i od ljudi koji su kasnije ušli u odbor, obmanjivali članstvo sa raznim mahinacijama i na kraju kupili dva vijeka staru kuću, sve agitacijom mladog imama, da je: “bolje išta no ništa”. Pošto do onda nije imao nikakve plaće, trebao mu je objekat, gdje će imati plaću i “begovat” na svoj način.

Objekad u kojem je danas Ali-pašina džamija kupljen je za $214.0000 (dvjesto četrnajest hiljada dolara), a kolko je utrošeno u njegovu adaptaciju, mogu odgovorit samo ondašnji članovi odbora. Nebi sad o tome nego ću se držat francuske izreke koja kaže: “Mudar čovjek štedi vrijeme i riječi” , dok za to ne dođe pravi trenutak.

Još jedan vrlo važan projekat ovog džemata je bio u planu, a to je da se obezbijedi mezarje za svoju zajednicu, koje je bilo prijeko potrebno. Jer sve rahmetlije su pokopavani u svom rodnom kraju Plavu i Gusinju, a rijetko ko je bio ukopan na mezarju u New Jerseyu, koje je bilo zajedničko sa Albancima. Određeni su ljudi da traže lokaciju, koju su nedugo poslije locrali i dali kaparu, na što je odbor pod vođstvom par njih odustao i ostavio ljude na cjedilu. Novac koji je doniran za mezarje, po nagovoru jednog člana džemata i njegovog prijatelja albanskog imama, kupljen je prostor za mezare na Long Islandu, ali ne mezarje koje je bilo u planu.

Pošto su ovih par ljudi ostavljeni na cjedilo od IZ, a kapara je bila već data, jedno bratstvo od dvanaest porodica preuzima sve na sebe i kupuje parcelu, gdje je danas mezarje “balkanskih muslimana”, i jedno od najljepših muslimanskih mezarja na ovom kontinentu, možda i jedino.

Zaslugom imama, kojemu je trebao posao, i nepažnjom odbornika, da je veličina objekta od velikog značaja za jedan od najviših džemata na ovom kontinentu, kupuju kući od par familija. Današnja Ali-pašina džamija u Astoriji sa svojim prostorom može zadovoljit samo džemat manje od sto familija. Umjesto da su onda ostali pri dogovorima, i kupili objekat koji je bilo malo skuplji, ali po prostoru deset puta veći i puno jeftiniji za adaptaciju i prilagođavanju potrebi cjelokupne zajednice.

Jedan vrlo zanimljiv podatak koji nameće pitanje, svakom čovjeku koji posjeduje samo normalnu intelegenciju i osjećaj za svoju zajednicu.
Poznato nam je da su za vrijeme rata u BiH, pa i kasnije pristizali ovdje u Njujorku Plavljani i Gusinjani koji su završili više škole i radili na odgovornim funkcijama u Bosni, pa i u čitavoj ondašnjoj zajedničkoj državi, te da su ih odgovorni ljudi u našem džematu izbjegavali. Danas na isti način i po nečijim preporukama izbjegavaju naše mlade ljude koji su na odgovornim dužnostima u državnim institucijama i koji rade u velikim kompanijama. Ko ustvari manipulira ljudima u upravnom odboru, i zašto?

Sigurni budimo, da će u bliskoj budućnosti biti mnogo pitanja: ko je sevep ovakvih promašaja i da će se mnogi stidjeti samovolje i zavođenja džemata, pa im se prepuričuje da čine “tevbu”, jer za određene marifetluke podliježu zakonima ove države.
O imamu, ako Bog da, u sljedećem javljanju, jer njegovim manipulacijama su mnogi nasjedali, pa i dandanas jedan od prvih i najvećih džemata podnosi poniženja, koja su strana islamu i muslimanima, a i nama Bošnjacima.