Mehmed Meša DELIĆ: Ne znamo koliko će još trebati proći vremena da predstavnici svih četiriju vjerskih zajednica u Bosni i Hercegovini- Islamske zajednice, Rimokatoličke crkve, Srpske pravoslavne cekve i Židovske zajednice – zajednički obiđu, barem na simboličkoj razini, najveća stratišta posljednjeg rata u Bosni i Hercegovini (prema vlastito izboru i dogovoru). Jer, ni jedna od njih ne može izbjeći odgovornost za stradanja nedužnih građana u prošlom ratu u Bosni i Hercegovini (1991 – 1995.), u kojem su svi narodi imali svoje holokauste. Trebali bi znati da budućnost ove zemlje počiva na priznanju i iskrenom kajanju za počinjene zločine i genocid, a potom na izgradnji međisobnog povjerenja.

Religija je uvijek igrala važnu ulogu u političkom životu na prostorima ex-Jugoslavije. Tako je u bivšem socijalističkom sistemu jedna od veoma važnih tema bila „odnos Saveza komunista prema religiji“. Smatralo se da je religija jedna od najvećih prepreka u razvoju socijalističkog društva. Stoga su i svi oni koji su željeli postati članovima saveza komunista trebali najprije „raščistiti s religijom“.

Takvo „napisano“ pravilo partijskoga djelovanja u odnosu prema religiji i vjerskim zajednicama zasnivalo se na pisanom Programu Saveza komunista Jugoslavije, prihvaćen na Sedmom kongresu SKJ (22.-26. aprila 1958., u Ljubljani) i to na poglavlju „Idejna borba komunista protiv religioznih i drugih zabluda i predrasuda“.
Međutim, nakon utrnuća toga i uspostave novoga „demokratskog“ partijskog sistema prestalo se govoriti o toj temi. Mnoge je interesovalo, šta se to odjednom dogodilo? Zašto se prestalo govoriti o odnosu političkih stranaka i religije kada su gotovo svi „novokomponovani“ demokratski lideri tek formiranih nacionalnih/nacionalističkih stranaka svoje partijsko iskustvo ispekli upravo u Savezu komunista? Oni bivši su sada u prvim safovima, pred oltarima, na vjerskim svečanostima. Kod mnogih puna usta „demokratije“, ali ne „evropske ljevičarske asocijacije“. Sreća njihova nisu u Evropi pa im ona ne može naškioditi. Tako da imamo političko natjecanje između Hrvata, Srba, Bošnjaka što je ustvari „balkanski šou“. Analize su pokazale da su i populističke nacionalne stranke (HDZBiH, SDA, SDS) značajno mjesto u svojim stranačkim dokumentima – programima i statutima – posvetile religiji i religijskim zajednicama, ali iz sasvim drugih razloga. Otišlo se toliko daleko da se nacionalno pripadanje izjednačilo s konfesionalnim. Postalo je potpuno nepoželjno i gotovo nezamislivo da je neko, naprimjer, Srbin, a musliman ili katolik, Bošnjak, a pravoslavac ili katolik ili Hrvat, a ne daj Bože, musliman ili pravoslavac.

Postoje različita mišljenja o tome da li religija i vjerske zajednice trebaju aktivno učestvovati u političkom životu. U tom smislu religijskim zajednicama trebalo bi da je stalo do općega dobra i trebalo bi im biti sasvim svejedno koja je stranka na vlasti, ukoliko ta stranka promovira opće dobro. One bi, dakle, trebale poticati političare te i drugih političkih stranaka da nastave svoj rad na općem dobru.
Posmatrano u tom kontekstu, ličnog sam mišljenja da religijske zajednice kao promicateljice općega dobra trebaju aktivno učestvovati u političkom životu zajednice kojoj i same pripadaju, jer politika nije ništa loše, nego spada u sferu općega dobra. No, dosadašnja, nažalost negativna iskustva s angažiranošću vjerskih zajednica u političkom životu, tjeraju sve nas da „pušemo u hladnu supu“ kad je riječ o njihovom političkom djelovanju.

Ovdje treba postaviti i pitanje: Koliko vjerski poglavari realno mogu i trebaju utjecati na raspoloženje javnosti, odnosno na potencijalne glasače političkih stranaka?

Ako znamo da živimo u društvu u kojem su vjerski poglavari svojim aktivnim stranačkim sudjelovanjem u bitnome doprinijeli da su početkom devedesetih godina pobijedile nacionalne, odnosno nacionalističke stranke. Od Bosanaca došli su do (ne)znanca, koji nikako da se upoznaju, a od Bosne i Hercegovine napraviše državu bez dna.

Stoga im stranački lideri nastoje zahvaliti na tim njihovim duhovnim darovima, na religijskoj legimitaciji njih kao nacionalnih vođa, obdarujući ih (vjerske poglavare), posebno prije izbora, „masnim“ materijalnim darovima (hedijama).

No, kako religijske vođe uviđaju da ti lideri u vođenju nacionalne politike više ne dolaze njima po savjet, nego se u praktičnome političkom životu vode svojim uskostranačkim interesima, oni sada žele preuzeti stvari u svoje ruke i u javnosti se nametnuti kao istinski zastupnici nacionalnih interesa. To je posebno vidljivo u bošnjačkome, ali i u hrvatskome biračkom tijelu.

A da je tako evo, primjer, uvaženi reisu-l-ulema, gosp. dr.sc. Mustafa ef. Cerić, želi se nametnuti kao neprijeporni tumač ne samo islamskih nego ponajprije nacionalnih interesa Bošnjaka. On, zapravo, želi sugerirati bosansko-hercegovačkim muslimanima koja bi to od više političkih „bošnjačkih“ stranaka bila ona za koju bi oni, radi ostvarenja bošnjačkih nacionalnih interesa, trebali dati svoj glas na prestojećim izborima.

Nije drugačije ni kod bosansko-hercegovačkih katolika. Ne samo kardinal Vinko Puljić nego čak cijela Biskupska konferencija BiH, dakle svi biskupi u ovoj državi, u situaciji kada hrvatski nacionalni lideri nisu u stanju postići konsenzus oko budućeg uređenja Bosne i Hercegovine, javljaju se kao glavni tumači temeljnih nacionalnih interesa bh. Hrvata i izlaze s prijedlogom o budućem teritorijalnom uređenju BiH.

Predstavnici Srpske pravoslavne crkve ne trebaju se toliko upinjati da bi pokazali što je to srpski nacionalni interes u Bosni i Hercegovini, jer, naprimjer, u Programu SDS-a, stoji sljedeći stav: „izvor svih nacionalnih političkih ciljeva SDS-a nije srpski narod i njegova kultura, nego pravoslavna hrišćanska vjera“, odnosno „svetosavlje“. U tome vjerskome „pravoslavnom“ žaru izvjesnu Republiku Srpsku čuva kao vrhovno nadnaravno biće socijaldemokrata Milorad Dodik i njegov SNSD, u čijem programu i statutu, kakva li paradoksa, gotovo da nema ni riječi ni o pravoslavlju ni o „hrišćanskoj vjeri“, a Mile, gdje god ga snima njegova televizija, krsti se sa tri prsta, ljubi se tri puta, daje penzije: Vladiki zvorničko-tuzlanskom Vasiliju, banjalučkom Jefremiju i mitropoliti dabrobosanskom Nikolaju, trojici sveštenika koji se više baviše politikom, a manje vjerskim obavezama, a oni njemu za (uz)vrat najveće crkveno priznanje koje može da dobije Srbin pravoslavac, „Orden Svetog save 1. reda“. Ruka ruku pere, kada se isprljaju).
Ako usporedimo BiH, Hrvatsku i Srbiju i u kojoj od tih zemalja vjerske zajednice imaju aktivniju ulogu u političkom životu, površnom promatraču može izgledati da najmanju ulogu imaju religikske zajednice u Srbiji.

A to je samo stoga što je Srpska pravoslavna crkva nacionalna crkva i što politički ciljevi srbijanskih vlasti od stvaranja srbijanske države pa sve do Miloševića i Tadića nose blagoslov SPC-a. A što, dakle, znači da svaka od srbijanskih političkih stranaka, svejedno kojega ideološkog predznaka bila, nastoji ostvariti ciljeve „svetosavlja“ utemeljene na učenju Ilije Grašanina. Jer, tko će se od srbijanskih političara „usuditi“ bez privole SPC-a priznati Kosovo?!

No, potrebno je promatrati ulogu i djelovanje Islamske zajednice u Srbiji da bi se kroz političke odluke srbijanskoga vođstva vidjelo kakav je stav SPC-a prema muslimanima.

Ni na Kosovu nije drugačije. Tamo su sve religijske zajednice čiji su članovi Albanci (pravoslavna, muslimanska i katolička) nacionalne, albanske, i ni jedna od njih nije nastupila protiv nacionalnih lidera kosovskih Albanaca. „Kosovsko albanstvo“ postalo je time vrhovna nacionalna religija.
Potrebno je reći da je Katolička crkva u Hrvatskoj imala značajnu ulogu u stvaranju hrvatske države. Kardinal Franjo Kuharić kao vrhovni vjerski poglavar, bio je uistinu na visini zadatka, na što su katolici ponosni, kada je u jeku najžešće velikosrpske agresije na Hrvatsku pozvao pripadnike Hrvatske vojske da se osvećiju onima koji im nanose zlo.

Nakon toga će HDZ koristiti sve do danas, ali sa sve manjim uspjehom, usluge katoličkih svećenika u angažiranju katoličkih vjernika za svoju opciju, što mu, međutim, ne polazi za rukom, posebno u velikim gradovima.

Kad je riječ o Bosni i Hercegovini, potrebno je reći da ovdje još uvijek nije završen rat koji je u ovoj zemlji počeo velikosrpskom, crnogorskom i hrvatskom agresijom na Bosnu i Hercegovinu koji traje sve do danas, jer nema svima prihvatljivog političkog rješenja. Rat se više ne vodi oružjem, već drugim, mnogo ubojitim oružjem: olovkom i gumicom.

Ne znamo koliko će još trebati proći vremena da predstavnici svih četiriju vjerskih zajednica u Bosni i Hercegovini- Islamske zajednice, Rimokatoličke crkve, Srpske pravoslavne cekve i Židovske zajednice – zajednički obiđu, barem na simboličkoj razini, najveća stratišta posljednjeg rata u Bosni i Hercegovini (prema vlastito izboru i dogovoru). Jer, ni jedna od njih ne može izbjeći odgovornost za stradanja nedužnih građana u prošlom ratu u Bosni i Hercegovini (1991 – 1995.), u kojem su svi narodi imali svoje holokauste. Trebali bi znati da budućnost ove zemlje počiva na priznanju i iskrenom kajanju za počinjene zločine i genocid, a potom na izgradnji međisobnog povjerenja.

Što se tiče budući izbora u BiH i koliko će uticati religije pokazat će predizborna kampanja i sam izborni rezultat. Postavlja se pitanje, za koga glasati: za kamene ili političke spavače, nesumnjivo ja bi izabrao kamene. Ljepši su, dugotrajni, ne traže da se išta u njih ulaže, ništa ne koštaju, možeš ih pokazivati strancima i nešto zaraditi. U najgorem, možeš ih ah, da to vidi Mak! (on ih je prekrasno opisao) – koristiti kao besplatan građevinski materijal.

Politički spavači su prevrtljivi, prodat će se za prvu dublju hladovinu. Kako su preko noći zamijenili komitetske fotelje, tako će i etničke. Za razliku od kamenih spavača, puno koštaju i ništa se ne može zaraditi na njima. No, ti su pustili toliko duboko korijene da ih samo duboka lustracija može iščupati iz fotelja. Veliki je problem BiH što nema lustratora.